Već više od 130 godina stari ZET po prvi puta u dugo vremena otvorio je svoja vrata javnosti i znatiželjnima omogućio uvid u to kako funkcionira zagrebački javni prijevoz. Među znatiželjnima bila je i naša Ivana Perić koja odlučila još malo dulje zagrepsti u prešućenu povijest Zagrebačkog električnog tramvaja.
Šesnaestog rujna umro je Milo Hrnić. Šesnaestog i sedamnaestog rujna svoja je vrata javnosti otvorio ZET, u krugu firme na Ljubljanici, na adresi Ozaljska 105, narodski poznatoj kao okretište Remiza. Prvi je to put da je ZET građanima ponudio opciju da zavire iza kulisa funkcioniranja javnog gradskog prijevoza.
Na Remizu smo se zaputili u toplo nedjeljno jutro. Kraj ulaza u ZET-ovo dvorište prvo nas je dočekala oglasna ploča. Na njoj zakačene isprintane sindikalne obavijesti. U srpanjskom broju ‘Sindikalnog glasnika’ Sindikata vozača i prometnih radnika pišu o drugom povećanju osnovice od tri posto i nabavki novih niskopodnih tramvaja. Par koraka dalje od oglasne ploče iz kamena se uzdižu i na suncu svjetlucaju grane prave pravcate masline. S druge strane dvorišta zaraslo je staro boćalište. Mozak nam momentalno radi mikstejp – Budi noćas mirno more, kada Zagreb izranja iz sna.
Uskoro čujemo i svirku limenog orkestra, pomiješanu s prodornim zvukom tramvajskih truba koje oduševljeno stišću djeca. Odmah primjećujemo i drugu veoma popularnu radnju među posjetiteljima – otvaranje i zatvaranje vrata tramvaja.
U dvorištu su izloženi različiti modeli autobusa i tramvaji. Tu su i druga radna vozila, poput ZET-ove brusilice koja je proizvedena 1980. godine u Gredelju.
Nekoliko ZET-ovih radnika objašnjava okupljenima kako funkcionira koji model tramvaja, što se s godinama mijenjalo na kontrolnim pločama, na što treba posebno obraćati pozornost u vožnji. Tu su i unikatne makete vozila, izložene zahvaljujući radu malih grupa entuzijasta. Posjetiteljima su predstavljene u tramvajskoj radionici u kojoj se na vozilima izvode najsloženiji popravci. Nekoliko tramvaja na velikim dizalicama ondje čeka svoj povratak u punu snagu.
Dok oni čekaju, mi malo putujemo kroz vrijeme. S prvim tramvajem Zagreb se upoznao još 1891. Grad je tada imao nešto više od 42 tisuće stanovnika. Tramvajski vozni park isprva se sastojao od 16 vozila, deset zatvorenih i šest otvorenih kola. Konja je bilo dvaput više od kola, a svaki je prevalio od 26 do 28 kilometara dnevno (o radu i robovanju životinja već smo pisali na Radničkim pravima). Električnu centralu Zagreb je dobio 1907. godine, a promet na prvoj pruzi električnog tramvaja otvoren je 18. kolovoza 1910. godine.
Potkraj 1911. godine zabilježen je veliki spor između tramvajskih radnika i uprave, a završen je nagodbom koja je za radnike značila sljedeće: osam i pol satni dnevni rad u prometu, četiri plaćena slobodna dana u mjesecu, povećanje plaća, paušal za odore vozača, a za ostale radnike tri radna odijela na godinu i doplatak za noćni rad.
Novo spremište na Ljubljanici otvoreno je 1936. godine.
Na Otvorenim danima ZET-a dijeli se i monografija ‘120 godina zagrebačkog električnog tramvaja (1891.-2011.)’. U primjerku koji nam u ruke daju radnice ZET-a čitamo o povijesti razvoja ovoga spremišta, ali i ZET-a općenito. Kovačnica na Remizi važna je za održavanja tramvaja, u odjeljenju se još uvijek kovanjem izrađuju novi dijelovi i popravljaju istrošeni. Za ZET su svih ovih desetljeća iznimno važni bili i Končar i Gredelj – oslanjanje na visoki udio domaće proizvodnje, materijala i komponenti teško je precijeniti.
Doznajemo da je ZET 1968. godine pokrenuo akciju za ograničenje individualnog prijevoza u korist javnoga na području gradskog središta, koja će uroditi plodom nekoliko godina kasnije. Godine 1973. kreće nova regulacija prometa u središtu grada, kojom je ukinut individualni promet u Jurišićevoj, na Jelačićevu trgu i u Ilici do Gundulićeve.
Kraj 1970-ih obilježava novo razdoblje u razvoju tramvajske mreže. Pušta se u promet nova tramvajska pruga Držićevom avenijom, preko Mosta mladosti do Sopota. Tada je počela i gradnja Jadranskog mosta preko Save, po kojem će se također odvijati tramvajski promet.
Prije Univerzijade 1987. godine sagrađene su nove ispravljačke stanice Savski gaj, Horvati, Trnje i Žitnjak, što je omogućilo spajanje istočnog i zapadnog dijela Novog Zagreba i prometno povezivanje svih tramvajskih linija u jedinstvenu gradsku mrežu. Pružni sustavi sustavno su se razvijali, a da bi funkcionirali važan je rad radnika koji rade na održavanju pruga, kao i onih koji brinu za gornje vodove za napajanje tramvaja električnom energijom. Primjerice, kako nam na Otvorenim danima objašnjava jedan radnik, tijekom ljetnih mjeseci radnici pojačano kontroliraju kontaktnu mrežu, zbog sprječavanja progiba i mogućih pucanja usred vrućina. Ti se radovi uglavnom obavljaju noću.
Što se autobusnog prometa tiče, on je u Zagrebu startao 1927. godine. U početku su bile samo dvije linije, a vozač je obavljao i posao konduktera. U ZET-ovoj monografiji je o razvoju autobusnog prometa mnogo manje informacija, a i na Otvorenim danima ZET-a na Remizi dana im je sporedna riječ. Doznajemo ipak da su od 2003. godine u svim autobusima klimatizirani i ograđeni vozački prostori, a i da je 2006. godine jedan ZET-ov autobus prvi put iznajmljen za svatove. Turistički vlakići i kabrio autobusi za razgled grada relativna su novina u poslovanju firme – prvi su puta upogonjeni u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Zagreba 2008. godine.
Automatski sustav naplate prijevoza ZET je uveo 2009. godine, a sredinom 2000-ih postavljali su se stajališni displeji na najfrekventnijim autobusnim i tramvajskim stajalištima. Zanimljivo je da je 1996. godine nakon 105 godina u ZET-u ukinuto zanimanje konduktera. Tada je preostalih 45 konduktera prešlo u kontrolore karata. U monografiji nam upada u oko fotografija ZET-ove kondukterke Paule Landsky, fotografirane za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nažalost, o njoj u knjizi nema nikakvih dodatnih informacija, pa ih moramo tražiti drugdje.
Guglajući doznajemo da je Landsky rođena u Đurđevcu 1880. godine kao izvanbračno dijete djevojke Katarine Franjo. U potrazi za poslom otišla je u Zagreb i postala kuharicom. Udala se za pekara Rudolfa Landskog. Kondukterkom je postala zato što je njezin muž Rudolf (koji je neko vrijeme radio kao kontrolor u ZET-u) mobiliziran na samome početku rata. Budući da su još neki kontrolori i kondukteri otišli u rat, Pauli je bilo ponuđeno mjesto kondukterke, što je prihvatila. Pridružila joj se i Katarina Kolenko, pa su tako postale prve kondukterke na ovim prostorima.
Zabilježeno je i da je Landsky radila u smjenama i po 12 sati, bušila karte, na svakoj stanici morala sići s tramvaja i uzviknuti ime stajališta, pričekati da se svi putnici ukrcaju, a zatim malom trubom dati znak za polazak. Ovim poslom bavila se čitavo ratno vrijeme.
Fokus Otvorenih dana ZET-a, kao i monografije koja se na njima dijeli uglavnom ostaje na infrastrukturi i tehnologiji, tehnološkim specifikacijama i dostignućima, dok se jako malo toga može doznati o ZET-ovim radnicima i radnicama. Šteta je to naročito zato što su ZET-ovi radnici u mnogočemu ispisali povijest, ne samo kroz pionirske prometne pothvate. Taj dio njihovog rada nije inspirirao službene monografije, ali jest primjerice organizatore izložbe ‘OBJEKTIV NDH: opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost’ koja se nedavno održala u Muzeju grada Zagreba.
Na toj smo izložbi imali prilike čitati o sudbinama više ZET-ovih radnika, poput vozača Jakova (Jakše) Dugandžića, konduktera Rastislava Buterine i bravara Ivana Popravka, koji su otpušteni 1940. godine zbog komunističke djelatnosti i organiziranja štrajkova tramvajskih radnika.
Kamen spoticanja za Dugandžića postavljen je 2022. godine u Crnatkovoj ulici 14 u Zagrebu. Dugandžić se rodio 1905. godine u Čitluku, a od 1930. godine radio je u ZET-u. Bio je posvećen sindikalnom organiziranju, 1934. godine uhićen je zbog ilegalnog revolucionarnog rada, u zatvoru je proveo šest mjeseci. Nakon toga je postao član Komunističke partije Jugoslavije, sudjelovao u radničkim demonstracijama, a 1936. godine bio je jedan od organizatora višednevnog štrajka tramvajskih radnika i radnica. Radnici ZET-a organizirali su obustavu prometovanja i za 1. maj 1940. godine. Policija je nakon toga uhitila mnoge aktiviste, među njima i Dugandžića, koji je odveden u logor kod Koprivnice.
Krajem 1940. godine vratio se u Zagreb, nastavio ilegalni rad i postao članom Rajonskog komiteta KPJ za Trešnjevku. Tijekom odlaska na izvršenje partijskog zadatka prepoznao ga je jedan ustaša u Frankopanskoj ulici i uhitio 30. rujna 1941. godine. U zatvoru je bio podvrgnut mučenju i zlostavljanju, ali ništa nije priznao. Poslije mučenja u Zagrebu, odveden je u koncentracijski logor Stara Gradiška, gdje je ubijen u listopadu 1941. godine.
O tim i takvim antifašističkim i sindikalnim putanjama ZET-ovih radnika i radnica danas nema ni slova u službenim monografijama i manifestacijama ZET-a. Situacija nije puno bolja ni kad su u pitanju drugi aspekti društvenog života radnika. O tome nam se nudi svega par natuknica, kroz koje doznajemo da su u ZET-u zadnjih sto godina “razvijane razne kulturne i sportsko-rekreativne udruge, društva, sekcije i klubovi”.
Informacije ponovno moramo tražiti drugdje, primjerice – na stranicama Muzeja susjedstva Trešnjevka (MST). Ondje doznajemo da je likovna sekcija ZET-a osnovana 1964. godine, da su njezini članovi i članice izlagali diljem Jugoslavije i sudjelovali na značajnim zagrebačkim manifestacijama poput Salona mladih i Zagrebačkog salona. U katalogu koji se može pronaći u virtualnom fundusu MST-a dokumentira se prva kolektivna izložba na području Trešnjevke, organizirana u suradnji s Narodnim sveučilištem Trešnjevka. Radovi deset umjetnika-amatera i jedne umjetnice, Marije Sirotković, inspirirani su temama iz svakodnevnog života, a uključuju tehnike poput ulja na platnu i staklu, grafike, tuša, sepije, akrilika, pastela, olovke te metalne kompozicije Srećka Krznarića i mozaike od šibica Ivice Kovača.
I kad podvučemo crtu, dok od Remize krećemo prema Kutiji šibica, zaključujemo da je ZET svoja vrata zapravo jedva odškrinuo. Ostaje nam u glavi još i ona maslina, a teško da ćemo ikad doznati tko ju je posadio.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Ivana Perić/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: