Od jutra ću stat - perspektive ženskog štrajka naziv je tribine održane u utorak u, s obzirom na interes, preskučenim prostorijama Centra za ženske studije. Ovo je samo jedan od događaja ususret najvažnijem prosvjedu za ravnopravnost u Hrvatskoj - osmomartovskog noćnog marša.
Namjera tribine bila je problematizirati temu ženskog štrajka u Hrvatskoj, a Vedrana Bibić, moderatorica i jedna od suorganizatorica marša, uvodno je objasnila više o tom obliku otpora koji se od 2016. raširio svijetom.
Pionirkama ženskog štrajka smatraju se Islanđanke koje su 24. 10. 1974. napustile svoja radna mjesta kako bi se suprotstavile podređenom položaju u društvu i odbile raditi za manje plaće od muškaraca. Nakon "crnog ponedjeljka" 2016. u Poljskoj, kada je desetine tisuća žena štrajkalo i prosvjedovalo protiv zabrane pobačaja koju su ultrakonzervativni katolički krugovi spremali, takav oblik akcije ponovno se aktualizirao. Već 2017. godine na demonstracijama i štrajkovima za 8. mart sudjelovalo je više od pedeset zemalja. Osobito je važan primjer Španjolske, kada je na 8. mart 2018. više od 5 milijuna žena ne samo napustilo svoja radna mjesta, već uz slogan "ako mi stajemo, staje svijet", pozvalo na obustavu svog rada koji (dominantno) obavljaju žene - reproduktivni rad, rad koji nije vrednovan kao takav, neplaćen je, a preduvjet je za normalno funkcioniranje kapitalizma. Da bi kao radnici/radnice mogli doći na radno mjesto kako bi nas se eksploatiralo, potrebne su ogromne količine tog "nevidljivog" rada - brige i njege. Ženskim štrajkom upravo se ukazuje kako se svaka analiza kapitalizma, ali i borba protiv njega, mora proširiti na sferu "reproduktivnog" rada te ju politizirati.
U tom kontekstu približavanja feminističkih grupa radničkom pokretu i širenja problematike, prva govornica Lina Gonan iz marksističko-feminističkog kružoka Fematik postavila je pitanja odnosa ženskog štrajka prema državi i radu. Osvrnula se na pokret "nadnica za kućanski rad" čiji su zahtjevi u svojoj "ironiji" smjerali da denaturaliziraju kućanski rad, da ga raskrinkaju kao jednu od poluga na kojoj počiva društvena reprodukcija u kapitalizmu i da, u konačnici, zahtijevaju njegovo ukidanje (zajedno s produktivnim radom koji se obavlja na tržištu). Također je naglasila da valja preispitati neutralnost države u tom procesu, ukazujući da država ustvari organizira i učvršćuje postojeće odnose. Budući da nam ne može postaviti "drota" u spavaću sobu, uloga onoga tko kontrolira obavljanje reproduktivnog rada predana je muškarcu, kojem se onda "prešutno" daje za pravo da u tom procesu kontrole koristi i nasilje. Na tu povezanost upućuje nas i ponašanje države prema tom nasilju kojeg je često sustavno zataškavala, blago kažnjavala i generalno drugačije tretirala. Upozorila je na to da danas država svoju neutralnost pokušava dokazati čvršćom reakcijom na to nasilje te suradnjom sa ženskim udrugama, no istovremeno to nasilje prikazuje kao ekscesno i kao problem prikazuje muškarce, a ne državu i kapital. Za kraj nam je proučila da, kako bi odgovorili na pitanje koji nam je najmanji zajednički nazivnik za suradnju i organiziranje, prvo moramo odgovoriti na pitanje je li nam cilj poboljšati uvjete socijalne reprodukcije ili želimo organizirati život po nekim drugim osnovama.
Fotografija 1
Druga govornica, Ana Tuškan iz Sindikata Hrvatskih učitelja govorila je iz sindikalne pozicije i osvrnula se na iskustva prošlogodišnjeg masovnog štrajka učitelja. U svom izlaganju ukazala je na sve probleme s kojima se susrećemo kada krenemo u organiziranje ljudi na terenu, osobito na ono koje ne spada u širi centar Zagreba. Kaže da je za uspjeh štrajka ključno bilo prenijeti poruku do onih koji žive u drugačijim kontekstima, kojima je progovoriti i boriti se mnogo teže zbog okolnosti u kojima rade i žive. Više je puta istaknula kako je ključno bilo doći do toga da se ljudi u svojim zajednicama počnu zauzimati za sebe jer bez toga ne bi bilo ničega! Detaljnim osvrtom na korake koji su prethodili masovnim mobilizacijama ukazala nam je kako je solidarnost nešto što je potrebno organizirati i da je taj posao mukotrpan, no također, sindikati zajedno s radnicama u školama pokazali su nam jesenas kolika je snaga te solidarnosti, jednom kad je se pokrene!
Završno izlaganje imala je Ivana Živković iz feminističkog kolektiva Faktiv te nam je u njemu detaljnije objasnila razliku između produktivnog rada - rada koji se odvija za nadnicu u svrhu neposrednog izvlačenja viška vrijednosti iz radnika s ciljem maksimizacije profita; i reproduktivnog rada - rada koji je nužan da bi taj najamni odnos radnik-kapitalist uopće postojao. Reproduktivni rad dakle ima ulogu reprodukcije samog života, a uz već spomenutu njegu i brigu, on ima važnu ideološku i disciplinirajuću funkciju za kapitalizam - njime nam se također usađuju određene vrijednosti i priprema nas se za tržište rada. Naglasila je kako je taj mukotrpni rad, za razliku od produktivnog, "besplatan i beskrajan" i da je, kako bi ga (dominantno) žene nastavile obavljati, ključna romantična ideologija koja ga zamaskirava u brigu iz ljubavi. Izlaganje je završila osvrnuvši se na trenutnu situaciju u Hrvatskoj, gdje je država odlučila da neće ulagati u javnu infrastrukturu (vrtići, starački domovi, javno zdravstvo...) koja je služila kako bi se barem dio tog reproduktivnog rada socijalizirao i skinuo s grbače žena, već je te sfere odlučila prepustiti nasrtajima tržišta koje na njima nastoji zaraditi. Zatim je kao jedno od "rješenja" kreirala program Zaželi u kojem je odlučila da će siromašne žene istovremeno "krpati" te rupe nastale zatiranjem javnih servisa - tako je 6.000 žena za minimalnu plaću brinulo o oko 30.000 starijih osoba, a Hrvatska danas 3. u Europi po tome koliko tereta brige za starije osobe pada na obitelj (čitaj - žene).
Tribina je, nakon kraće rasprave, završila pozivom na ovogodišnji Noćni marš koji će se započeti u nedjelju 8. 3. na Trgu žrtava fašizma u 17:30! Pozivu se priključuje i redakcija našeg portala - Živio 8. mart! Dolje kapitalizam!
Izvor naslovne fotografije: Facebook
Izvještaj napisao:
Preporučite članak: