Large  europe floor wage   dostojanstvena pla%c4%87a je mogu%c4%87a

“Kada pričamo o dostojanstvenoj plaći pričamo o ljudskom pravu na adekvatne radne uvjete” naglasila je Sandra Kasunić na okruglom stolu “Europe Floor Wage - dostojanstvena plaća je moguća”, održanom ovog četvrtka u organizaciji Novog Sindikata. Na njemu su predstavnici sindikata Tomislav Kiš i Mario Iveković predstavili novu metodu izračuna dostojanstvene plaće i zajedno s ekonomistom Ljubo Jurčićem, Sandrom Kasunić iz Centra za mirovne studije i Tenom Šimonović Einwalter pučkom pravobraniteljicom raspravljali o mogućnostima i preprekama da dostojanstvena plaća postane naša realnost.  


Prije početka okruglog stola, Ana Vragolović predstavila je Fashion checker, alat kojim se nastoji povećati transparentnost uvjeta rada u tekstilnim tvornicama. Putem tog alata javnost se može upoznati s uvjetima rada u brendovima koji proizvode našu odjeću. Velike kompanije puno ulažu u javni imidž i predstavljaju se kao podupiratelji zelenih politika, održivosti i socijalne pravednosti. S obzirom na snagu propagande i utjecaj koje te kompanije imaju, Fashion checker predstavlja dobro došlu protutežu koja nam pomaže provjeriti te tvrdnje. Clean clothes kampanja, u sklopu koje je taj alat i stvoren, nastoji objavljivanjem informacija o poslovanju kompanija utjecati na kupce s pretpostavkom da ako vide da određena kompanija loše tretira radnike, neće više htjeti kupovati njene proizvode. Više o tome na Radničkim pravima već smo pisali.

Okrugli stol otvorio je Tomislav Kiš, glavni tajnik Novog Sindikata te je objasnio da se oni kao sindikat prvenstveno bore za prava radnika, dostojanstvo i njihov materijalni položaj, a najvažnija stavka koja to može osigurati, i ono zbog čega prodajemo svoj rad na tržištu je upravo – plaća. Pitanje je dakle što radnicima u Hrvatskoj plaća koju dobiju za svoje radno vrijeme omogućuje? Često možemo čuti, a više puta se ponovilo i jučer, da naš Ustav u članku 56. kaže da “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život”, no pitanje je što čini život dostojanstvenim. Upravo na to pitanje Clean Clothes kampanja, koje je Novi sindikat dio, nastoji odgovoriti. Dakle, za razliku od minimalne plaće koja nije definirana naspram potreba ljudi već prema određenom arbitrarnom statističkom kriteriju, logika dostojanstvene plaće je obrnuta i polazi od pitanja “što je potrebno čovjeku da normalno živi?”, ističe Kiš. A potrebno mu je mnogo više nego što si trenutnom minimalnom plaćom može osigurati.

Clean Clothes Campaign/Novi sindikat


Prema izračunima minimalna plaća u Hrvatskoj u 2018. iznosila je samo 26% dostojanstvene plaće, tj. radnik u Hrvatskoj na minimalcu zaradio je 2752 kn netto, dok bi za dostojanstveni život sebe i svoje obitelji, prema kriterijima s fotografije, trebao zarađivati 10,452 kn. Kiš je pritom naglasio, da oni naravno tu plaću ne traže sutra, i svjesni su da se taj nivo ne može postići na razini jedne zemlje već da se borba za dostojanstvo rada treba internacionalizirati, no žele da se dostojanstvena plaća postavi kao cilj prema kojem se kao društvo trebamo kretati.

“Kada pričamo o dostojanstvenoj plaći pričamo o ljudskom pravu na adekvatne radne uvjete”, u nastavku razgovora naglasila je Sandra Kasunić iz Centra za mirovne studije, te skrenula na pozornost da to spade u dio konvencije UN-a. Smatra da su konvencije UN-a, koje je Hrvatska ratificirala puno kvalitetnije po pitanju ekonomskih i socijalnih prava nego one europske. Kao ključnu stvar istaknula je kako dostojanstvena plaća, i pozivanja na nju, nisu pitanje nekog moralnog imperativa već osnovno ljudsko pravo. Dakle borba za dostojanstvenu plaću dio je šire borbe za ljudska prava koja su univerzalna, nedjeljiva i međusobno zavisna. Na kraju izlaganja izrazila je želju da svi koji se bave unapređivanju pojedinačnih prava (udruge, sindikati, institucije…) trebaju koalirati i objediniti borbu kao dio cjeline.

Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata istaknuo je kao je situacija po pitanju dostojanstvene plaće i Istočnoj Europi gora nego što mislimo, često stojimo gore od azijskih zemalja, prema kojima smo inače puni predrasuda. Samo za usporedbu istaknuo je kako u Hrvatskoj minimalna plaća iznosi manje od 30% dostojanstvene dok u Maleziji iznosi više od 50%, a čak i u Kini iznosi 45%. Kao primjer degradiranja statusa radnika u istočnom djelu EU navodi Bugarsku, gdje su brendovi pronašli nove načine kako povećati eksploataciju – zatvorili su tvornice i prebacili rad na kućanstva. Zaposleni su agenti koji su dostavljali materijale, a često je prelazak na taj model praćen predstavljan kao poboljšanje, i to argumentum “sad vam mogu i djeca pomoći u poslu”. EU o tome šuti, upozorio je, a susreo se i s nevjericom europarlamentaraca koji su govorili “pa to ne može tako biti, “pa Bugarska je dio EU”, pa im je morao situaciju u Bugarskoj dodatno dokazivati.

Clean Clothes Campaign/Novi sindikat


Kada pričamo o dostojanstvenoj plaći u Hrvatskoj, upozorio je na neprikladne izjave visokopozicioniranih političara – ministar rada tako je govorio o povećanju minimalne plaće u kontekstu dostojanstva radnika, što Iveković smatra neprihvatljivim, s obzirom na iznos te plaće. Upravo je cilj kampanje o dostojanstvenoj plaći uvesti taj koncept u javni prostor i ozbiljne političke rasprave, no jedine političke stranke koje su podržale koncept dostojanstvene plaće nasuprot minimalne su Možemo! i Radnička fronta. Osvrnuo se i na pokušaje uvođenja minimalne plaće na razini EU, gdje se govori o kriteriju da bi ona trebala iznositi 60% prosječne plaće. Dakle, pitanje koje se postavlja nije koliki je iznos potreban za dostojanstven život, već se radi o definiranju postotka koji bi se onda primjenjivao na sve države članice. Novi sindikat već je izrazio svoje neslaganje s takvim načinom računanja jer je 60% prosječne plaće na Zapadu i Sjeveru EU puno bliže iznosu dostojanstvene plaće nego što je slučaj u RH. No etablirani sindikati unutar EU podržavaju takvo rješenje, a sindikati s Istoka su preslabi, “naš glas se ne čuje, a iskreno, ni nemamo ga, slabi smo” zaključio je Iveković.

A da situacija u Hrvatskoj dio širih trendova objasnio je ekonomist, Ljubo Jurčić, koji se osvrnuo se na globalnu situaciju i upozorio da su unatoč rastu BDP-a i povećanju dodane vrijednosti, udio plaća u BDP-u posljednjih desetljeća pada, odnosno radnici od tog rasta nisu vidjeli gotovo ništa, dok su vlasnici kapitala višak prisvajali sebi. Kritizirao je i koncept stranih investicija kao nečeg što nužno doprinosi kvaliteti života – “strani investitori ne dolaze ovdje da dignu plaće u RH na prosjek EU, već zbog jeftinog rada”. Smatra kako je prebacivanje posla razvoja ekonomije na vanjske institucije – MMF, EU, strane investicije – pucanj u prazno i odraz nesposobnosti Vlada u RH. Globalizacija funkcionira tako da kapital teži proizvoditi tamo gdje je najjeftinije, prodaje gdje može ostvariti najveći profit, a taj profit bilježi tamo gdje su najmanji porezi, objašnjava Jurčić. U takvoj situaciji cilj ekonomske politike treba biti stvaranje kvalitetnih radnih mjesta i poticanje proizvodnje proizvoda s višom dodanom vrijednošću, zaključio je i dao je podršku sindikatima u borbi za dostojanstvenije uvjete rada.

Clean Clothes Campaign/Novi sindikat


Podršku kampanji za dostojanstvenu plaću dala je i Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, te je upozorila kako građani u RH često nisu svjesni prava koja imaju, niti načina kako ih mogu ostvariti. Smatra da je kada se priča o plaći ispravno krenuti od već spomenutog članka 56 Ustava RH koji garantira pravo na dostojanstvenu plaću. Minimalnu plaću u Hrvatskoj primaju teže zapošljivi, stariji od 50, žene i niže obrazovani, a te osobe su u višestrukom riziku od siromaštva. Ne samo da su plaće male, već se i radnička prava često krše, pa tako pritužbe u pitanju rada posljednjih godina čine najveći broj pritužbi pučkoj pravobraniteljici (izuzev 2020. godine). Upozorila je kako postoji opasnost da pandemija i kriza budu iskorišteni kao poligon za nove rezove, što će dodatno ugroziti gotovo sve, a ponajviše najsiromašnije. No njeni prijedlozi djelovanja kako spriječiti taj scenarij ostali su u domeni pozivanja na “moć potrošača” za koju smatra da nismo dovoljno osvijestili navodeći primjere gdje mladi diljem Europe organiziraju i dogovaraju bojkote određenih kompanija zbog njihovog načina poslovanja. U raspravi je istaknula jednu pozitivnu stvar u Hrvatskoj, a to je da ljudi i dalje imaju svijest da na određene stvari imaju pravo, postoje određena očekivanja ljudi u pogledu socijalnih i ekonomskih prava koja često nisu prisutna niti u razvijenijim zemljama.

U završnim komentarima Ljubo Jurčić naglasio je kako je potrebno povećati dodatnu vrijednost koju radnik u Hrvatskoj proizvede, a zatim tu dodanu vrijednost pravednije raspodijeliti. Kao glavnog aktera u tome vidi Vladu, jer smatra da se struktura gospodarstva mijenja politikama, no naše Vlade nemaju nikakvu politiku zadnjih 30 godina.

Iveković se u završnom obraćanju nadovezao na to i poručio kako glavna meta njihove kampanje i zagovaranja nisu Vlade, već proizvođači, jer su Vlade odavno pokazale da neće riješiti problem. Važno je povećati pritisak i natjerati kapitaliste da podjele dio profita radnicima. Kao primjer je izdvojio situaciju u kojoj je njemačka tvrtka, kada su članovi novog sindikata koji su ramo radili stupili u štrajk, prijetila da će preseliti tvrtku u Tajland i radila druge vrste pritiska, no radnici su se nastavili boriti i uspjeli ispregovarati 35% povećanje plaće. Okrugli stol završio je pozivom na zajedničku borbu i naglasio da se u toj borbi ne možemo oslanjati niti na Vladu niti na sudove, već na solidarnost i zajedništvo, koje mora imati i internacionalni karakter.


Autor naslovne fotografije: Nikola Ptić
Izvještaj napisao:

Jakov Kolak


    Preporučite članak: