Svjetski klasik “Otvorene vene Latinske Amerike: 500 godina pljačke jednog kontinenta” konačno je preveden na hrvatski.
„Onaj klasični tip imperijalizma gdje država dolazi drugoj, osvoji je i eksploatira postao je nemoderan – puno je važnije eksploatirati bogatstvo, a formu države i zastavu možete ostaviti domaćem puku“, rekao je povjesničar Tvrtko Jakovina na predstavljanju prijevoda knjige Otvorene vene Latinske Amerike: 500 godina pljačke jednog kontinenta književnika Eduarda Galeana na hrvatski jezik.
Otvorene vene Latinske Amerike: 500 godina pljačke jednog kontinenta svjetski je klasik, knjiga koju je 2009. godine tadašnji predsjednik Venezuele Hugo Chavez uručio predsjedniku SAD-a Baracku Obami. Kao što joj podnaslov govori, knjiga priča o 500 godina pljačke jednog kontinenta, najprije od Španjolske i Portugala, a posredno i drugih europskih država te zatim SAD-a. Knjiga na umjetnički vrijedan, a faktički informativan način prikazuje pod kojom je cijenom nastalo bogatstvo Europe, ističući da su španjolski i portugalski pravni monopol nad zemljom i njezinim resursima istovremeno koristili drugi financijski igrači poput moćnih zajmodavaca u Nizozemskoj i Genovi. Amerika je, piše Galeano, bila europski posao.
Knjiga je po prvi put prevedena na hrvatski jezik. Izdana je u izdavačkoj kući Iris Illyrica, a prošli je tjedan organizirano predstavljanje na kojem su govorili povjesničarka Ana Rajković Pejić, povjesničar Tvrtko Jakovina i glavna urednica knjige/izdavačke kuće Ivana Glavaš Bakija.
„Galeanove teze je moguće iščitati iz nekih njegovih poglavlja, kao što je Siromaštvo čovjeka kao posljedica bogatstva zemlje. Naime, Latinska Amerika je siromašna jer je bogata rudama. Drugi su dolazili, pokupili vrhnje i otišli. Kovine iz Latinske Amerike – zlato i srebro – omogućile su Europi gospodarski industrijski razvoj. Da nije bilo zlata i srebra, Europa ne bi mogla imati svoju prvobitnu akumulaciju kapitala. Europa je danas razvijena, no Latinska Amerika nije imala taj start, već je pokradena. Lako je kad imaš prvi milijun, možeš ga jednostavno oploditi, ali kreni ti od same nule. Galeano također ističe da su monokulture poharale Latinsku Ameriku. Šećer, pamuk ili kava predstavljali su kratko blagostanje, ali čim bi se pojavio neki jači konkurent, sve bi se srušilo. Monokulture su najveća zamka podrazvijenosti“, rekla je Glavaš Bakija, moderatorica tribine i glavna urednica izdavačke kuće Iris Illyrica.
„Kontekst knjige je imperijalizam i anti-imperijalistički pokret. Galeano kreće od otkrića novog svijeta koji u službenom narativu predstavlja nešto dobro, veliko, a predstavlja ga kroz prizmu istrebljivanja domaćeg stanovništva, diskursa koji je manje prisutan u mainstream medijima. Druga teza je kritika slobodne trgovine. Galeano smatra da slobodno tržište doprinosi samo bogatim zapadnim zemljama, a šteti Boliviji, Urugvaju i drugim državama Latinske Amerike. On progovara iz vlastitog iskustva, kao Latinoamerikanac koji je to proživio. Zatim, Galeano smatra da je ekonomija uvijek ovisna o politici. Rad Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a) i Svjetske banke nije uvjetovan samo ekonomskim interesima, već politika stoji iza toga. On smatra da ne postoji nevidljiva ruka slobodnog tržišta već da ljudi njime upravljaju, odnosno politika velikih državnih sila utječu na ekonomiju“, istaknula je povjesničarka Ana Rajković Pejić na predstavljanju knjige.
„Eduarda Galeana nemoguće je smjestiti pod jedno zanimanje. On nije isključivo povjesničar, kroničar, književnik ni novinar. Cijeli njegov opus mješavina je svih tih žanrova. Galeano je osoba inspirirana svijetom oko sebe, bio to grafit na nekom zidu, siroče, djevojčica koja ulicom šeta sama, bili to najveći intelektualci i političari njegova vremena. On je bio prijatelj svima. Obespravljenoj, osiromašenoj Latinskoj Americi on je dao glas. Galeano ima vrlo umjetnička i vrlo angažirana djela, a i sama knjiga Otvorene vene Latinske Amerike, iako je očito angažirano djelo, napisano je vrlo umjetničkim, zanimljivim stilom, nikako suhoparnim. Mogli bismo izvući 2.000 citata koji bi pokazali njegovu književničku vještinu“, nastavlja Glavaš Bakija.
Na pitanje jesmo li kao Hrvatska podrazvijeni naspram EU, Jakovina odgovara: „Sigurno jesmo jer smo po mnogim pokazateljima posljednji. Mene najviše smeta što smo mi nekoć znali napraviti brod, a danas ne znamo. Nekoć smo znali napraviti avion, sad ga ne možemo ni kupiti. To znanje se uvijek jako teško vraća... Sa svim našim studijima mi ne možemo napraviti podmornicu. Prodali smo i Brodarski institut pa ni nemamo prostor za napraviti je.“
Postavlja se i pitanje zašto se u medijima ne govori o utjecaju MMF-a i Svjetske banke na Hrvatsku, a Jakovina smatra kako je „Hrvatska nemoćna suprotstaviti se politikama svijeta. Ponekad bolje prolazite na svjetskoj sceni jer ne postavljate previše pitanja. No, svaka zemlja treba razumjeti koji su glavni trendovi u svijetu, što kod nas nije slučaj“.
Rajković Pejić govorila je o potencijalnim promjenama u Latinskoj Americi: „Početkom 2000-ih događa se Ružičasta plima, Chavez dolazi u Venezuelu, Morales u Boliviju, Kirchner u Argentinu, Lula u Brazil, Correa u Ekvador. Čitav pokret bio je utemeljen na anti-imperijalizmu, integraciji zemalja Latinske Amerike i dokidanju utjecaja SAD-a. Tad su se stvari donekle promijenile. Međutim, stvari su se brzo vratile na staro. Recimo, nakon Corree, koji je prekinuo odnose s SAD-om, zabranio otvaranje američkih vojnih baza, došao je Moreno i vratio sve na pozicije od prije 2000-ih. Opet su se otvorile vojne baze na Galapagosu i uspostavile veze s MMF-om. Slično se dogodilo nakon Moralesa u Boliviji i Lule u Brazilu. Još uvijek možemo govoriti o stvarima o kojima je Galeano pisao“.
„Na stolu sam ovih dana imao knjigu Džavaharlala Nehrua koju je 1933. godine iz zatvora pisao svojoj kćeri. Nehru govori o Latinskoj Americi i piše gotovo navlas isto onome što piše Galeano, iako je među njima 50 godina razlike. Ističe se kako je onaj klasični tip imperijalizma gdje država dolazi drugoj, osvoji ju i eksploatira postao nemoderan – puno je važnije eksploatirati bogatstvo, a formu države i zastavu možete ostaviti domaćem puku“, zaključio je Jakovina.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Iris Illyrica/Radnička prava
Vijest napisao:
Preporučite članak: