Njemu bi danas bio rođendan. Ona je jučer umrla. Ne znam jesu li se Vojin Bakić i Milena Benini ikada imali prilike sresti, ali u svom su se radu zrcalili - i jedno i drugo svjetlonoše. U ovom se tekstu susreću nakratko, nedovoljno za jedan život i nedovoljno za jednu smrt.
U Bakićev rodni Bjelovar stigla sam poslom, na posve običan, vjetrovit i tmuran dan. Od kolodvora do Spomen-parka Borik hodam ulicama koje nose nazive po Matici hrvatskoj, Alojziju Stepincu, Andriji Hebrangu. Kad stignem do visokih borova, očekujem da iza njih negdje leži more, ali dublje u šumi kriju se grobovi.
Spomen-park Borik uređen je 1946. godine, kako bi se obilježio pokolj oko 190 Srba koje su ustaše ubili 28. travnja 1941. godine. Nad kosturnicom je postavljeno djelo tada mladog kipara Bakića. Spomenik 'Poziv na ustanak', poznat i kao 'Bjelovarac', Bakić je darovao gradu u spomen na četvoricu svoje braće, koji su kao antifašisti stradali u Drugom svjetskom ratu. Ustaše su ih uhapsili u ljeto 1941. i Bakić do kraja rata nije doznao što im se dogodilo (a dogodio im se jad Jadovnog). Spomenik 'Bjelovarac' portret je njegovog najmlađeg brata Slobodana.
Početkom 90-ih spomenik je, kao i brojna druga Bakićeva djela, miniran. Od njega je ostala sačuvana samo jedna čvrsto stisnuta šaka, koja je završila na čuvanju u Muzeju grada Bjelovara, a spomen-područje lagano kliznulo u zaborav. Natpis 'Spomen-groblje strijeljanih revolucionara, žrtava fašističkog terora 1941. - 1945. Bjelovar' koji je stajao na ulazu, trajno je maknut.
Pa ipak, bilo je onih koji su se sjećali Bjelovarca, kako Bakića, tako i njegovog spomenika - početkom 2000-ih inicijativa građana i građanki pokrenula je akciju za obnovu spomenika i uređenje parka. Rekonstruirao ga je kipar Alan Vlahov i 2010. godine ponovno je zauzeo svoje mjesto na Boriku.
Slobodan sa šakom visoko dignutom u zrak i vjetrom na prsima na Boriku stoji i danas, makar su ga više puta tijekom posljednjih godina ukrašavali ustaškim simbolima. Oko njega su spomen-ploče s imenima žrtava, kao i posveta onima „čija imena nikad ne saznasmo”. Uz neke su ploče položeni mali plastični cvjetovi, neki već nagriženi vremenom i izblijedjeli, neki svježi, vjerojatno doneseni ovoga travnja.
Od Borika se ulicama Vladka Mačeka i Antuna Mihanovića spuštam do II. Osnovne škole Bjelovar. Škola je nekad nosila naziv po Milanu Bakiću Baji, jednom od Vojinovih četvero braće. Preimenovana je 90-ih. Malo dalje, ispred IV. Osnovne škole, stoji Bakićeva skulptura 'Zrcala', jedan od brojnih primjera njegovog svjetlo(no)snog rada. Niti sto metara od skulpture 'Zrcala', pred samim ulazom u školu, postavljena je bista Franje Tuđmana.
Iako oblaci dominiraju danom, pred Bakićevim se zrcalima na nebu iznad Bjelovara rastvorilo sunce, zabljesnulo na oblicima koji ga i odbijaju i upijaju. Riječima samog Bakića, njegovi svjetlonosni oblici izražavaju životnu radost - „kretanje kroz mrak, traženje procjepa gdje je svjetlo, to je za mene autentičan put”. Bakićev neumorni vez iz tame u svjetlo podsjeća pomalo i na tamne konstelacije zviježđa, kakve su štovali Inke - konstelacije vidljive u odsutnosti zvijezda, oblici sačinjeni od tamnih prostora Mliječnog puta - zviježđe pronađeno u odsutnosti zvijezda.
Stajajući tako u iznenadnom svjetlu Bakićevih zrcala, kraj posve tihe škole, pročitala sam poruku koja me ukopala u sasušenu travu. Umrla je Milena Benini. Benini o kojoj mediji sada redom navode par kronoloških stavki, ističu glavne uspjehe, nagrade i naslove u njenom spisateljskom i prevodilačkom radu. Svi ti šturi tekstovi djeluju kao brza zaobilaznica oko Milene.
Milena Benini, jedna od najvećih hrvatskih SF autor(ic)a, zviježđe je iscrtano u odsutnosti zvijezda, poznavateljica tame, mrziteljica tamničara, svjetlonoša. Više desetljeća radnica u kulturi koja je umrla nakon teške i kratke bolesti, koju je otežala i ubrzala prekarna realnost koju je živjela – Milenina je obitelj u posljednje dane njene borbe, kad je već bila posve iscrpljena i na respiratoru, skupljala novac za pomoć kako bi joj se osigurala potrebna kućna skrb i njega, kao i obnova njihova doma koji je nastradao u potresu.
Dva mjeseca prije nego će umrijeti, s Milenom sam se dopisivala preko mejla, u želji da je napokon intervjuiram. Nisam tada mogla ni pomisliti da ću svega dva mjeseca kasnije o njoj pisati u prošlom vremenu, iako je ona sama tada već vjerojatno znala za bolest. Nije to spominjala, nije se žalila. Spomenula je tek kako je nakon potresa bila primorana napustiti dom, pa se snalazi kako zna i umije. Ispričavala se ako možda ne odgovori istog trena na sve. U svom tom kaosu našla je ipak vremena da odgovori na sva pitanja za intervju, da u kasne sate nedjeljom tipka o klasnim problemima i klimatskoj krizi, o nužnosti mašte i boljim budućim svjetovima.
Autor fotografije: Martin Mešter
Milena je pratila i podržavala brojne male medije, među njima i Radnička prava. Podjednako je dobro i zaneseno pričala o vilama, vanzemaljcima i zmajevima, kao i o minimalnim plaćama, napretku tehnologije i problematičnosti neuvažavanja emocija obespravljenih. Kao i Bakić, čuvala je od zaborava – podsjećala da je SF književnost za vrijeme Jugoslavije bila progresivna kao u malo kojoj zemlji, a časopis Sirius objavljivao i ženske i muške autore podjednako.
Svoje je vrijeme i energiju uvijek stavljala tamo gdje su obespravljeni i obespravljene, u svojim se predavanjima na tuđe dosjetke smijala od srca, znatiželjna i zabavljena svaki puta kad bi se ispred nje stvorila neka uzbudljiva misao. O tome kako je pisala neću pisati – čitat će je, nadam se, dok čitanja bude.
Ako me igdje trebala zateći vijest o njenoj smrti, nekako i priliči da je to ispred Bakićevih 'Zrcala'. Iz svoje se najgore tame Vojin Bakić igrao svjetlom i otvarao portal u drugi svijet – toplo, lijepo i nezaboravno. U svijetu cinizma i malodušnosti, Milena Benini je imala maštu široke ruke i galopirajuće srce. Pozdrav, drugovi od svjetla.
Autorica teksta i fotografija:
Preporučite članak: