Nesigurnost mladih radnika u građevini

Na Malom Lošinju od 28. do 30. rujna održani su sportski susreti Sindikata graditeljstva Hrvatske, na koje su bili pozvani i članovi/ce Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju. U sklopu Erasmus+ projekta pod nazivom “PoZor”, kojeg BRID provodi u suradnji s Mrežom mladih Hrvatske, na Lošinju su organizirane fokus grupe s mladim radnicama i radnicima, članovima Sindikata graditeljstva. Projektnim istraživanjem nastoji se saznati na koji su način promjene radnog zakonodavstva posljednjih godina utjecale na uvjete rada kod mladih – plaće, tip ugovora, radno vrijeme, prava općenito – odnosno na kvalitativnoj razini istražiti ono što je već opisano sveobuhvatnim statističkim pokazateljima o snažnom rastu prekarnosti.

Ciljana skupina prve fokus grupe bili su mladi do 35 godina bez visokoškolskog obrazovanja, koji su relativno rano i s "nižom" stručnom spremom ušli na tržište rada. Taj se ulazak događao upravo u turbulentnim vremenima ekonomske krize i radikalizacije neoliberalnih politika u smjeru mjera štednje i fleksibilizacije radnog zakonodavstva. Sektor građevine u tom je kontekstu osobito zanimljiv budući da je bio jedan od najpogođenijih krizom 2008. godine (pad od 40 posto) te je prolazio kroz značajne promjene posljednjih 10 godina. To je ujedno i period kad su mladi koji se obuhvaćaju istraživanjem stupali na tržište rada.

Rezultati fokus grupe potvrdili su neke pretpostavke vezane uz probleme s kojima se susreću radnici u građevinskom sektoru. Sudionici su potvrdili da poslodavci često koriste ugovore na određeno bez zakonski opravdanog razloga(1), na što upućuje i trend povećanja korištenja ugovora na određeno s 12 posto u 2010. na 21 posto u 2016. godini. Navedeni proces najviše pogađa one koji se prvi puta zapošljavaju, ponajprije mlade. Budući da tek ulaze na tržište rada za njih zapošljavanje putem ugovora na određeno sve više postaje pravilo. Prilikom rasprave također je istaknuto kako poslodavci često nastoje zaobići zakonsku odredbu da se radnika može držati na ugovoru na određeno maksimalno 3 godine, i to vrlo lako, bez direktnog kršenja zakona – dovoljno je radnika kojem se bliži rok od 3 godine premjestiti u neko povezano ili sestrinsko poduzeće. Radnici nastavljaju raditi kao i ranije, ali službeno imaju drugog poslodavca čime im je onemogućeno zakonsko pravo traženja ugovora na neodređeno radno vrijeme.

Upozoreni smo i na praksu prekidanja radnog odnosa u periodu od 2 mjeseca nakon čega se radnika ponovno zapošljava na isto radno mjesto, a brojanje radnog vremena, odrađenih sati itd., kao i u već navedenim slučajevima, teče ispočetka. Ove prakse naravno ni na koji način nisu specifične samo za građevinski sektor, već se naširoko primjenjuju i u drugim gospodarskim sektorima diljem Hrvatske.

No, ono što za sektor jest specifično jest vrlo velik broj neplaćenih prekovremenih sati. Sindikat graditeljstva Hrvatske procjenjuje tu brojku na čak 30-35 posto. U razgovoru s radnicima došli smo do zabrinjavajućih podataka da neki od njih redovno rade i po 58 sati tjedno bez ikakve naknade za prekovremeni rad. Jedan od ključnih uzroka potrebe za prekovremenim radom jest i manjak radnika. Iako neki radnici smatraju da im je taj nedostatak povećao pregovaračku moć naspram poslodavca, postoji za radnike puno problematičniji aspekt takve situacije – pritisak na radnika se povećava, odnosno intenzivira se začarani krug investitora koji nameće rokove, poslodavca koji nastoji ispoštovati te rokove i pritom maksimizirati zaradu te radnika, koji pod pritiskom biva prisiljen na prekovremeni rad bez adekvatne nadoknade. Uz prekovremeni rad, jedna od najčešćih manifestacija tog pritiska je uskraćivanje radnicima prava na godišnji odmor u zakonski propisanom trajanju (bilo legalnim prebacivanjem tih dana u drugu godinu, bilo ilegalnim uskraćivanjem tog prava).

Takvi uvjeti rada samo stvaraju dodatni poticaj radnicima da posao potraže u inozemstvu što dovodi do još većeg nedostatka radne snage koju se onda uvozi iz siromašnijih istočnih krajeva čime se otvara mogućnost dodatne eksploatacije tih radnika budući da su ranjiviji te ih je lakše ucjenjivati. Na te prakse upozorili su i sudionici fokus skupine koji i sami imaju status ''stranih radnika'' te su istaknuli da za njih vrijede drugačija (u pravilu gora) pravila nego za ostale radnike, što u praksi znači da ostvaruju još nižu razinu prava od ionako niskih hrvatskih standarda.

Navedeno predstavlja samo grubi prikaz rezultata prve provedene fokus skupine, a sljedeća će se održati s mladim radnicima u sektoru turizma i ugostiteljstva te s medijskim radnicima. Organiziranjem fokus skupina nastoje se prikupiti detaljniji opisi pojedinih osobnih iskustva koja se onda mogu uklopiti u širi obrazac i pozicionirati unutar općeg trenda prekarizacije. Na temelju prikupljenih informacija, i kroz konzultacije sa stručnjacima koji se bave radnim zakonodavstvom, planiramo formirati prijedloge i zahtjeve s kojima ćemo se uključiti u buduću raspravu o izmjenama zakona o radu s ciljem zaustavljanja dosadašnjih nepovoljnih trendova. Želimo dokinuti logiku koja je dosad stajala u pozadini tih izmjena te ih usmjeravala isključivo u smjeru pogodovanja kapitalu (a na štetu radnika) kroz fleksibilizaciju, ukidanje prava i srozavanje uvjeta rada i skrenuti pozornost na nužnost promjene tog pristupa inkorporiranjem principa u radno zakonodavstvo koji stavljaju ljudsku dobrobit ispred profita.

(1) Zakon o radu propisuje da se ugovor o radu na određeno vrijeme može sklopiti samo iznimno, u situacijama kada: a) poslodavcu treba zamjena za privremeno nenazočnog radnika, b) obavlja stalne sezonske poslove, c) ima objektivne razloge koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja - trenutno se čak 90% novozaposlenih zapošljava na taj način.