Jučer je u prostorijama Kluba studenata Filozofskog fakulteta predstavljena Inicijativa „67 je previše“. Predstavljanje su održale Sunčica Brnardić i Nediljka Buklijaš iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske te su upoznale studente s ključnim problemima mirovinskog sustava i štetnosti Vladine "reforme".
Izlaganje je započeto predstavljanjem novog Zakona o mirovinskom osiguranju koji je Sabor izglasao krajem 2018. godine kojim se, između ostalog:
- kao uvjet za odlazak u starosnu mirovinu, povisuje dob na 67 godina;
- smanjuju ionako sramotno male mirovine osobama koje u mirovinu odlaze prijevremeno (nakon 35 godina staža), iako takvo umirovljenje u načelu nije njihov izbor, nego ih na to tjera poslodavac ili druge okolnosti.
Odnosno, Vlada je tankom većinom izglasala da ćemo u mirovinu ići tek sa 67, a onima koji će do tada biti prestari, prebolesni i nepoželjni za tržište rada će se još dodatno “srezati” od mirovine kao kazna što se nisu uspjeli prilagoditi demografskim i gospodarskim trendovima. Naglasile su da Hrvatska za mirovine izdvaja manje od prosjeka Europske unije kao i da je prosječno trajanje života u zdravlju čak 5 godina manje. Također, Hrvatska je uz Bugarsku jedina od usporedivih zemalja povisila dob na 67 dok neke države u okruženju još nisu dosegle ni 65 godina.
Istaknule su kako je ova reforma duboko nepravedna te kako se njome kažnjavaju najugroženiji pripadnici društva, odnosno na mirovinama se štedi dok se trošak lošeg upravljanja državom i ekonomijom ponovo se svaljuje na leđa radnika. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je stopa zaposlenosti starih od 55 do 64 tek 38 posto, a odlazak u prijevremene mirovine u načelu nije izbor radnika već ih na to tjeraju poslodavci ili zdravlje, argumenti Vlade čine se još apsurdnijim. Kako će produljenje dobi za odlazak u penziju na bilo koji način utjecati na dulji ostanak u svijetu rada? Nikako, njime nećemo povećati zaposlenost već ćemo podizanjem dobi uz dodatnu penalizaciju prijevremenog umirovljenja postići isključivo to da mirovine budu manje (što je u konačnici jest i cilj).
Zatim su nastojale približiti situaciju mladima i navele da se ovdje radi se o napadu na još jedan institut socijalne države, dok se mlade sve više tjera da to prihvate kroz nametanje diskursa da o mirovinama ne treba brinuti jer „mirovina ionako neće biti“, kao da je to neka nužnost, a ne politička odluka. „Ako vas se u to uspije uvjeriti, onda ih zasigurno i nećemo imati“, naglasila je Sunčica.
Mladi se u Hrvatskoj nalaze u vrlo nepovoljnoj situaciji na tržištu rada te su upravo oni najpogođeniji trendovima prekarizacije - 50 posto ih radi putem ugovora na određeno, što uglavnom znači veliku nesigurnost i niža primanja. Studiranje, proces traženja prvog zaposlenja, česta i ponavljajuća razdoblja nezaposlenosti, rad na atipičnim oblicima ugovora ili radnog angažmana kod kojih se ne računa staž – predstavljaju faktore koji sve više otežavaju prikupljanje „punog radnog staža“. Ključno je pitanje, tko će u ovakvoj gospodarskoj situaciji, uz ovakve poslodavce i fleksibilizirano tržište rada, uspjeti skupiti 41 godinu staža. Osobito s obzirom da većina radnika i radnica u proteklih 27 godina nisu bili te "sreće" da imaju potpuni radni kontinuitet bez prekida radnog staža.
Nakon završetka predstavljanja bilo je prostora za postavljanje pitanja gdje se jedna studentica osvrnula na financijske aspekte održivosti sustava, odnosno na činjenicu da stanovništvo stari te da je trenutni model kojim se mirovine isplaćuju preko radničkih doprinosa u problemima. Sunčica je odgovorila da se sa starenjem stanovništva susreću sve europske zemlje, a ne samo Hrvatska, a način na koji ćemo se nositi s time je stvar političke odluke a ne čiste ekonometrije. Pitanje je želimo li mi kao društvo spriječiti siromaštvo u starosti kojem sve više svjedočimo ili želimo te ljude prepustiti na milost i nemilost tržištu. Važno je napomenuti da sustav međugeneracijske solidarnosti (i dalje) apsolutno dominira u Europi te da su se eksperimenti s prelaskom na individualnu štednju pokazali višestruko promašenim. Također, istaknuto je da se javnost sustavno obmanjuje i plaši brojkom od 17 milijardi kuna manjka koja se koristi kao opravdanje za „reformu“, dok se o strukturi tog manjka namjerno izbjegava pričati. Od tih famoznih 17 mlrd, čak 6 otpada na troškove katastrofalne reforme uvođenja 2. stupa 2002. godine a više od 5 na povlaštene mirovine koje nisu stečene na temelju radnog staža.
Zaključno su navele da se Vlada ne bavi ključnim problemima mirovinskog sustava – visinom plaća, zaposlenosti, radnim uvjetima, prekarnošću, sivom ekonomijom, drugim stupom, povlaštenim mirovinama, lošim upravljanjem. Zatim su pozvale studente i ostale prisutne da se pridruže Inicijativi “67 je previše” koja se zalaže za promjenu zakona odnosno za povratak dobi za odlazak u mirovinu na 65 godina i umanjenje penalizacije prijevremenih mirovina.
Tom pozivu priključujemo se i mi s Radničkih prava. Iako potencijalni uspjeh referendumske inicijative neće riješiti sve probleme vezane uz mirovinski sustav, smatramo da je potrebno sudjelovati i boriti se protiv mjera koje prebacuju trošak lošeg upravljanja i podilaženja bankama te drugim političkim saveznicima na leđa radnika, siromašni(ji)h i budućih generacija!
Ukoliko se želite uključiti u prikupljanje potpisa javite se u inbox https://www.facebook.com/67jeprevise/, na mail volontiram@67jeprevise.hr ili na broj telefona 0800 94 36, putem kojeg će vas sindikalni koordinatori/ce uputiti na štandove u vašem okruženju.
Također, možete putem vlastitih kanala pozvati druge udruge, volontere, vaše korisnike te zainteresiranu javnost koja prati vaš rad da se uključe i informiraju a planirano je i slično predstavljanje i u prostorijama Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti za sljedeći tjedan.
Više o referendumu, pitanjima i argumentaciji pronađite na: http://67jeprevise.hr/, a opširnije o problemima mirovinskog sustava u Hrvatskoj već smo pisali i na našem portalu.
Autorica fotogrofije: Nediljka Buklijaš
Autor teksta:
Preporučite članak: