Large naslovna

U Libanonu nema tko ne štrajka – od vozača Ubera do sveučilišnih profesora. U Njemačkoj su najduži štrajk u zadnjih 40 godina održali lučki radnici i radnice. Sve ovo i više čitajte u našem jubilarnom srpanjskom digestu – kratki pregled prosvjeda i štrajkova donosimo vam svakoga mjeseca već dvije godine.

 

Tisuće radnica i radnika sudjelovalo je sredinom srpnja u 48-satnom štrajku u glavnim njemačkim lukama. Radi se o najdužem štrajku lučkih radnika u Njemačkoj u zadnjih 40 godina. Sindikat ver.di trenutno pregovara o povećanju plaća za 12 tisuća lučkih radnica i radnika. Traži se usklađivanje s inflacijom od oko 7,8 posto, povećanje plaće za 1,20 eura po satu te daljnje godišnje dopune plaće ovisno o klasifikaciji rada i inflacijskim kretanjima. Ovaj se štrajk, ističu sindikalisti, ne odnosi samo na privremeno povećanje plaće, već je glavno pitanje tko će na svojim leđima iznijeti krizu.

Osim što radnički zahtjevi i spremnost na daljnje akcije nadilaze standardne okvire sindikalno-birokratskog pregovaranja i "socijalnog partnerstva", štrajk je značajan i kao dio većeg niza radničkih akcija u europskom sektoru logistike i transporta.

Oko 50 tisuća radnika i radnica iz osiguravajućih društava indijskog javnog sektora održalo je nacionalni jednodnevni štrajk sredinom srpnja. Zajednički forum sindikata i udruga u osiguravajućim društvima PSU poručio je da je Modijeva vlada predugo ignorirala pitanje revizije plaća za više od 58 tisuća radnika. Povećanje plaća u tim poduzećima na stolu je još od kolovoza 2017. godine. Radnici i radnice sada traže povećanje od 15 posto, uz isplatu zaostalih potraživanja.

Dostavljači Foodpande, trenutno najveće platforme za dostavu hrane i namirnica u Aziji (izuzevši Kinu) štrajkali su ovoga mjeseca na filipinskom otoku Mindanao. Pridružili su im se članovi Sindikata dostavljača digitalnih platformi (UDRDP) te SENTRO i IUF City. Dostavljači traže bolje uvjete rada, pravednu isplatu zarade, dokidanje prakse suspenzije i blokiranja računa dostavljača bez odgovarajućeg postupka. Traže i pravo na sindikalno udruživanje i sklapanje kolektivnih ugovora. Istaknuli su da su preopterećeni i neprestano izloženi opasnostima na cesti i napadima kupaca. Glavni zahtjevi su reguliranje radnog odnosa, plaća i beneficije na neodređeno vrijeme te strogo poštivanje standarda zaštite na radu. Dostavljači su zaprijetili novim štrajkovima ako se njihove zahtjeve nastavi i dalje ignorirati.

Turski rudari ovoga su mjeseca štrajkali protiv najavljene privatizacije rudnika ugljena Eynez u Somi. Rudnikom inače posljednjih godina upravlja državna tvrtka Turkish Coal Enterprises (TKİ), a ranije ga je vodila privatna tvrtka Soma Kömür İşletmeleri A.Ş. Radi se o rudniku koji je bio mjesto najveće rudarske katastrofe u turskoj povijesti, kada su 2014. eksplozija i požar koji je trajao nekoliko dana doveli do smrti 301 radnika. Radnici su tada prosvjedovali i upozoravali da prepuštanje rudnika u privatne ruke vodi do sve nesigurnijih i opasnijih uvjeta rada.

Nakon Turske, osvrnut ćemo se još kratko prema Libanonu, gdje je teško i pobrojati tko je sve u srpnju štrajkao. Sredinom mjeseca radnice i radnici libanonskog Ministarstva informiranja započeli su jednotjedni štrajk zbog neisplate plaća i loših radnih uvjeta. Time su se pridružili štrajku javnog sektora koji je prošli mjesec zahvatio većinu državnih službi. Ministarstvo je odgovorno za državne medije, uključujući Nacionalnu novinsku agenciju (NNA), koja pruža dnevne vijesti za lokalne i međunarodne novinare. NNA je ovog mjeseca prestala objavljivati vijesti, uz pozdravnu objavu: “Više nismo u stanju podnijeti situaciju. Neko smo vrijeme mislili da ćemo moći prebroditi [gospodarsku krizu] naoružani osjećajem profesionalizma i nacionalne odgovornosti. Ali našli smo se pred slijepom ulicom.”

Libanon je od 2019. pogođen gospodarskom krizom koju je Svjetska banka opisala kao jednu od najgorih u modernoj povijesti svijeta, a o čemu smo pisali i ranije na Radničkim pravima. Radnici libanonske državne telekomunikacijske tvrtke Ogero također su u srpnju štrajkali zbog sve gorih radnih uvjeta. Radnici se žale na nedostatak osnovne opreme za rad, stalne nestanke struje i kašnjenja u plaćama.

Štrajkaju i radnici i radnice libanonskog sveučilišta, upozoravajući na neizbježni kolaps sveučilišta. Profesori tako navode da na faksu više nemaju ni olovke, a struja na kampusu je postala stvar prošlosti. Rijetko tko si više može priuštiti da do sveučilišta putuje, pa se pribjegava online nastavi, ali ni od toga nema vajde jer studenti kod kuće masovno nemaju struju ni pristup internetu. U Bejrutu su štrajkali i vozači i vozačice Ubera, koji su tijekom trodnevnog štrajka svakoga dana bojkotirali uslugu na šest sati. I oni poručuju da ovako više jednostavno ne mogu – ni raditi ni živjeti.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna foto: Prosvjedi u Bejrutu 2019. godine, Shahen Araboghlian (Wikimedia Commons)
Vijest napisala: 

Ivana Perić


    Preporučite članak: