U petak 13. prosinca radnicima Industrijskih rješenja Đuro Đaković grupe sjela je plaća za listopad, zbog čije su neisplate štrajkali (čeka se još jedna, ona za studeni, kao i božićnica). Ovo je drugi put da radnici štrajkaju, nakon što su se u listopadu morali izboriti za plaće za rujan. Međutim, problemi u Đuri Đakoviću puno su dublji, a kako bi se isplatile plaće i kupili materijali od 2011. dižu se krediti.
Hladne su tvorničke hale. Velike, ogromne. Nema buke strojeva, samo radnici u štrajku. Na ulaznim vratima, po halama i hodnicima nalijepljeni su papiri A4 formata na kojima je velikim slovima ispisano „ŠTRAJK“. Dok prolazimo tvornicom, predsjednik štrajkačkog odbora Sindikata metalaca Ivan Barić pokazuje lakirnicu, vagone i dijelove tenkova. Naše prisustvo pobudilo je pozornost radnika: neki nas samo pozdravljaju s „Dobar dan“ i „Poštovanje“, neki nam viču „Ne damo Đuru!“ (još najbolje da ćete ga dati), neki Barića pitaju kada će plaća (sutra, kaže Barić, sutra).
Na oglasnoj ploči izvješena je odluka od 3. 12. 2019. „Nakon izjašnjavanja članstva o mogućem prekidu štrajka članstvo sindikalne podružnice Specijalna vozila izjasnilo se kako slijedi:
1. Na izjašnjavanje izašlo je 80% članstva
2. Od ukupno izašlih 86,6 % je za štrajk
3. Protiv nastavka štrajka je 12,44% članstva
4. Nevažećih listića bilo je 0,95%.“
Slika 1. "Grijanje u sobi 110 je uključeno i svi kome je hladno mogu tamo provoditi dane u štrajku"
Do one o izjašnjavanju o štrajku na oglasnoj ploči nalazi se i objava kako se grije u objektu 110 i kako oni kojima je hladno mogu ondje provoditi sate u štrajku, a pak do nje slika i prilika ministra Darka Horvata i njegove izjave koje se tiču Đure Đakovića, pa i ona – „Vrlo jasno i bez fige u džepu smatramo da Đuro Đaković ima perspektivu“.
Još netko „vrlo jasno i bez fige u džepu“ vjeruje da Đuro Đaković ima perspektivu – a to su radnici, svi oni koje je Đuro othranio, učitelji i profesori koji su se pridružili prosvjedima podrške i svi oni koji su na bilo koji način izrazili podršku radnicima u štrajku, skupljali poklone za Đurinu djecu, donacije, itd.
Slika 2. - radnice/i u školama podržavaju radnike Đure Đakovića
A kako nam priča Barić, Đuro je bitan. Đuro othranjuje, Đuro zapošljava. A kako i ne bi bila bitna firma u državi u kojoj ih je većina sustavno uništena. Pa nam tako prepričava kako je neki dan premijer Plenković bio u Pleternici, pa su ga novinari pitali – „A kada će doći plaće radnicima Đure Đakovića?“. Idući dan u posjeti drugom gradu, opet ista pitanja za premijera - „A kada će doći plaće radnicima Đure Đakovića?“ Znaju svi u tri okolne županije koliko je Đuro bitan ne samo za radnike koji ondje rade, već i za one koji na neki način surađuju s Đurom.
A što je sada najvažnije? Čak ne i plaće, govori nam Barić. Nego rješavanje blokade kako bi firma mogla nastaviti s proizvodnjom, kako bi Đuro imao budućnost. Tako je u petak 13. prosinca imenovana nova uprava Đuro Đaković Specijalnih vozila, nakon što je prošla dala ostavku 25. studenog. Isti dan počele su stizati plaće radnicima za listopad. Premijer Plenković i aktualna predsjednica te ministar Horvat obećavaju da će se riješiti problemi u Đuri.
Ona je u subotu 14. 12. na predizbornom skupu u Slavonskom Brodu rekla kako su „u petak isplaćene plaće, još 60 radnika plaće će dobiti u ponedjeljak. Idemo zajedno s Vladom u restrukturiranje tvrtke. Riješit će se svi dugovi Đure Đakovića da bi mogao ući novi partner. U trećem koraku idemo u novu proizvodnju koja će Đuri Đakoviću i svim ljudima u ovom području omogućiti konkretnu zaradu“. Ako je to istina, nadajmo se samo da će i sve ostale firme – ako već moraju – u probleme zapasti tijekom izbornih godina.
Slika 3. Radnici u jednoj od hala
Kako se uništavala firma?
Na to pitanje u prilogu u Otvorenom odgovara jedan od radnika. Priča je klasična tranzicijska, toliko slična mnogima koje su se odvile od devedesetih naovamo. Strojevi su proglašavani neispravnima, a zatim prodavani privatnicima koji su za Đuru radili skupe tokarske poslove koje je firma preplaćivala. Preplaćivala se i nabavka materijala pa je tako, recimo, sprej koji je koštao 20 kuna Đuro Đaković grupacija plaćala 100 kuna.
Barić nam objašnjava kako su problemi počeli još prije osam godina, oko 2011. i 2012. kada pod lošom upravom iz Zagreba s računa firme nestaju oročena sredstva koja su zarađena prodajom jedne tvrtke iz grupacije. Jedan je član uprave smijenjen, ali sredstva su nestala.
Od tada se zapravo za kupovinu repromaterijala i svega što treba - naslanjaju na banku i dižu kredite za poslovanje. Takav model ujedno predstavlja ozbiljan problem za poslovanje, jer se veliki iznosi troše na plaćanje kamata.
Trenutačno je situacija takva da im je banka otkazala financiranje. Budući da nemaju vlastitih sredstava, potrebno im je kreditiranje kako bi mogli platiti radnike, materijal i završiti poslove. Barić objašnjava kako je tvrtka u šestom mjesecu ove godine ministarstvu i HBOR-u javila kakvo je stanje u firmi te zatražila potrebno financiranje. No, kako tvrdi predsjednik štrajkačkog odbora, nisu ih ozbiljno shvatili, Vlada je mislila kako ima vremena. Iduća tri mjeseca firma je plaće financirala vlastitim sredstvima, a u rujnu je došlo do problema – sredstava za plaće radnika više nije bilo.
Nakon što plaća za rujan nije isplaćena, radnici su prvi puta krenuli u štrajk zahtijevajući isplatu, u čemu su i uspjeli. No ubrzo su se opet pojavili problemi, a s njima i štrajkačke aktivnosti. 
Imamo budućnost
Barić kaže kako budućnost postoji, posla ima, no situacija je ipak neizvjesna: „Mi smo sada u situaciji da strepimo, da 29. 12. odemo u stečaj jer nam izlazi 60 dana blokade. Što ako nam dobavljač za 60 vagona kaže da ne može čekati više?...ako odemo u stečaj, ako nam odu ljudi, ako nam kupac otkaže vagone?“
A već odlaze. Plaće su male. Tijekom šetnje halama govori nam kako su prije nekoliko godina dva razreda srednje škole primili na rad u Đuri, nakon par mjeseci nije im ostao niti jedan radnik – svi su otišli u Njemačku i van Hrvatske.
A ako se te crne prognoze obistine, koga će se pozivati na odgovornost - „Hoće sutra netko reći za nas, koji sjedimo u ovoj sobi, da nismo dobro gospodarili? Što ćemo onda?“, pita se Barić. Hoće li se (opet) krivnja svaliti na radnike, one koji marljivim radom za koje su slabo plaćeni, omogućuju firmi da uopće opstane?
U međuvremenu je sjela i plaća, a imenovana je i nova uprava. Ostaje za vidjeti hoće li i druga obećanja biti ispunjena. Božićno i predizborno vrijeme daju za naslutiti da hoće. No pitanje je radi li se o vatrogasnoj mjeri ili o dugoročnoj strategiji za Đuro Đaković, jednu od posljednjih firmi koja, unatoč sustavnom pljačkanju i uništavanju industrije, nije stavila ključ u bravu.
Autorica teksta i fotografija:
Preporučite članak: