Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Digitalne platforme, poznate i kao dio tzv. gig economy, postaju sve učestaliji način rada. Aplikacije poput Ubera, Glova ili Bolta postale su svakodnevica i u Hrvatskoj, nudeći građanima usluge prijevoza, dostave i različitih poslova na dohvat ruke. Tržište rada mijenja se brže nego ikada, a poslovi koji su donedavno bili nezamislivi danas se obavljaju preko mobitela.
No, iza prividne fleksibilnosti otvara se niz problema: nejasan pravni status osoba koje rade putem platformi, pitanje uplate doprinosa, ograničena radnička prava i algoritamsko upravljanje koje može utjecati na ocjene, raspored, pristup poslovima ili čak daljnje zadržavanje na platformi. Digitalne platforme doista otvaraju nova vrata, ali iza njih se nameće ključno pitanje: po kojoj cijeni i uz kakva prava?
Upravo zato platformski rad više nije samo pitanje tehnološke inovacije, nego i pitanje radnog prava, socijalne sigurnosti, nadzora nad radom i odgovornosti poslodavaca, platformi i posrednika.
Hrvatski zakonski okvir od 1. siječnja 2024.
Od 1. siječnja 2024. godine sve digitalne radne platforme i njihovi posrednici, tzv. agregatori, moraju biti upisani u poseban Registar digitalnih radnih platformi i agregatora koji vodi Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Bez tog upisa platforme i agregatori ne mogu zakonito obavljati registriranu djelatnost na tržištu Republike Hrvatske.
Prema izvješću Ministarstva, 2025. godina bila je prva cjelovita godina u kojoj se hrvatski regulatorni model primjenjivao u punom opsegu. Cilj takvog sustava jest stvoriti transparentan okvir u kojem osobe koje rade putem platformi neće biti prepuštene isključivo pravilima aplikacija i algoritamskim sustavima, nego će postojati barem minimalna razina pravne zaštite, evidencije i nadzora.
Zakon o radu definira digitalnu radnu platformu kao pravnu osobu koja organizira rad koji se obavlja korištenjem digitalne tehnologije, dok agregator predstavlja posrednika koji povezuje osobe koje rade i samu platformu.
Osim registracije, platforme su obvezne dostavljati podatke u Jedinstvenu elektroničku evidenciju rada, odnosno sustav JEER. Taj sustav omogućuje prikupljanje i obradu podataka o digitalnim radnim platformama, agregatorima, osobama koje rade putem platformi, vrsti ugovornih odnosa, vrsti poslova, vremenu rada i lokacijama na kojima se poslovi obavljaju.
Ministarstvo navodi da su platforme dužne dostavljati podatke o svakom pojedinačnom obavljenom poslu u stvarnom vremenu, a najkasnije u roku od 24 sata nakon obavljenog posla.
Registar platformi i agregatora: konkretni podaci za 2025.
Dostupni podaci za 2025. godinu pokazuju da su u Registru digitalnih radnih platformi i agregatora bile evidentirane četiri digitalne radne platforme. Do 31. prosinca 2025. te su platforme registrirale ukupno 2.336 agregatora. Od toga su 879 agregatora bili obrtnici, dok je 1.457 agregatora bilo registrirano kao pravne osobe, odnosno trgovačka društva.
Ti su podaci zanimljivi i zbog usporedbe s prethodnom godinom. U 2024. godini bile su također registrirane četiri digitalne radne platforme, ali je broj agregatora iznosio 3.048. To znači da je u 2025. godini broj registriranih agregatora bio manji nego godinu ranije. Ujedno se promijenila i struktura agregatora: 2024. godine većinu su činili obrtnici, dok su 2025. većinu činile pravne osobe.
Iako velik broj agregatora može upućivati na izrazito razgranatu posredničku strukturu, Ministarstvo napominje da značajan dio agregatora često djeluje u manjem opsegu, uključujući slučajeve u kojima zapošljavaju članove vlastite obitelji koji povremeno ili privremeno rade putem digitalne radne platforme.
Tko radi putem platformi?
Prema podacima Ministarstva, tijekom 2025. godine ukupno je 21.704 osoba tijekom cijele godine ili u određenom razdoblju radilo putem digitalnih radnih platformi. U 2024. godini taj je broj iznosio 22.083 osobe, što pokazuje blagi pad ukupnog broja evidentiranih osoba koje su obavljale platformski rad.
Najveći broj osoba koje su 2025. radile putem digitalnih radnih platformi činili su hrvatski državljani, njih 16.925. Broj stranih državljana iznosio je 4.727, dok je za 52 osobe podatak o državi izdavanja identifikacijskog dokumenta bio nepoznat. Među stranim državljanima najveći broj osoba dolazio je iz Indije i Nepala, a među ostalim državama ističu se Bangladeš, Egipat, Uzbekistan, Ukrajina, Bosna i Hercegovina, Srbija, Filipini i Turska.
U odnosu na spol, podaci pokazuju izrazitu dominaciju muškaraca. Tijekom 2025. godine evidentirano je 20.371 muškaraca i 1.279 žena koje su obavljale rad putem digitalnih radnih platformi. Najveći broj osoba bio je u dobnim skupinama od 25 do 29 godina i od 30 do 34 godine, dok je najmanje osoba bilo u dobi od 15 do 19 godina te među osobama starijima od 70 godina.
Pravni status osoba koje rade putem platformi
Posebno je važno naglasiti da osobe koje rade putem platformi ne čine jedinstvenu pravnu kategoriju. Nije dovoljno reći da platformski radnici formalno nisu zaposlenici, jer hrvatski sustav prepoznaje više različitih oblika rada i angažmana. Osobe koje rade putem digitalnih radnih platformi mogu imati ugovor o radu s platformom, ugovor o radu s agregatorom, mogu raditi putem obrta, kao samozaposlene osobe u trgovačkim društvima, putem ugovora o djelu, studentskog ugovora ili ugovora o povremenom radu učenika.
U 2025. godini najveći broj osoba radio je putem ugovora o radu, pri čemu je većina tih ugovora bila sklopljena s agregatorima. Prema podacima Ministarstva, 26.913 ugovora o radu bilo je sklopljeno s agregatorima, dok je 227 osoba imalo ugovor o radu izravno s digitalnom radnom platformom. Zabilježeno je i 4.636 obrta, 336 osoba s ugovorom o djelu sklopljenim s agregatorom, 890 studenata koji su radili temeljem studentskog ugovora s agregatorom te osam učenika koji su radili putem ugovora o povremenom radu redovitog učenika.
To pokazuje da pitanje stvarnog radnog statusa ostaje jedno od ključnih pitanja platformskog rada. Naziv ugovora sam po sebi ne bi smio biti odlučujući ako stvarne okolnosti rada upućuju na elemente radnog odnosa, osobito ako platforma ili agregator organiziraju rad, nadziru izvršenje, određuju uvjete rada ili koriste automatizirane sustave odlučivanja koji bitno utječu na položaj osobe koja radi.
Vrste poslova i opseg rada
U praksi se platformski rad u Hrvatskoj i dalje uglavnom svodi na dvije vrste poslova: vožnju, odnosno taksi prijevoz, i dostavu. Tijekom 2025. godine taksi prijevoz činio je 65 posto svih obavljenih poslova evidentiranih u sustavu JEER, dok je dostava činila 35 posto. U 2024. godini omjer je bio 70 posto taksi prijevoza i 30 posto dostave, što pokazuje blagi rast udjela dostave u ukupnom evidentiranom platformskom radu.
Podaci o radnom vremenu također pokazuju da platformski rad u Hrvatskoj često ima obilježja djelomičnog ili dodatnog radnog angažmana. U 2025. godini osobe koje su obavljale poslove putem digitalnih radnih platformi u prosjeku su radile 4 sata i 16 minuta dnevno, 21 sat i 39 minuta tjedno, odnosno približno 80 sati mjesečno. Rad putem digitalnih platformi zabilježen je u svim hrvatskim županijama. Najveći broj pojedinačno obavljenih poslova evidentiran je u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, dok je najmanji broj poslova evidentiran u Krapinsko-zagorskoj i Virovitičko-podravskoj županiji.
Europska direktiva više nije prijedlog
Hrvatska je ovim zakonskim rješenjem slijedila trend koji se razvijao i na razini Europske unije, ali se u međuvremenu dogodila važna promjena. Direktiva o radu putem platformi usvojena je kao Direktiva (EU) 2024/2831 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2024. o poboljšanju radnih uvjeta u radu putem platformi. Objavljena je u Službenom listu Europske unije 11. studenoga 2024., a stupila je na snagu dvadesetog dana od objave, odnosno 1. prosinca 2024.
Međutim, stupanje Direktive na snagu ne znači da su sva njezina pravila automatski u cijelosti primijenjena u svim državama članicama. Države članice moraju donijeti zakone, propise i administrativne odredbe potrebne za usklađivanje s Direktivom najkasnije do 2. prosinca 2026. Za ugovorne odnose koji su postojali prije tog datuma i koji će biti u tijeku na taj datum, pravna presumpcija radnog odnosa primjenjuje se tek od 2. prosinca 2026. nadalje.
Pravna presumpcija radnog odnosa i algoritamsko upravljanje
Direktiva (EU) 2024/2831 uvodi mjere koje trebaju olakšati pravilno utvrđivanje radnog statusa osoba koje rade putem platformi. Njezina je svrha, među ostalim, poboljšati radne uvjete, zaštitu osobnih podataka, transparentnost, pravednost, ljudski nadzor, sigurnost i odgovornost u algoritamskom upravljanju platformskim radom.
Jedna od ključnih novosti jest oboriva pravna presumpcija radnog odnosa. To znači da se ugovorni odnos između digitalne radne platforme i osobe koja obavlja platformski rad može pravno pretpostaviti kao radni odnos ako činjenice upućuju na usmjeravanje i kontrolu rada, u skladu s nacionalnim pravom, kolektivnim ugovorima ili praksom država članica. Ako platforma osporava takvu presumpciju, teret dokazivanja da nije riječ o radnom odnosu pada na platformu.
Direktiva također naglašava da se postojanje radnog odnosa mora utvrđivati prvenstveno prema činjenicama koje se odnose na stvarno obavljanje rada, uključujući korištenje automatiziranih sustava praćenja ili automatiziranih sustava odlučivanja u organizaciji platformskog rada, neovisno o tome kako je odnos formalno označen u ugovoru.
Uz pitanje statusa, Direktiva uređuje i algoritamsko upravljanje. Platforme će morati osigurati ljudski nadzor nad automatiziranim sustavima praćenja i odlučivanja, a odluke koje se donose ili podupiru takvim sustavima morat će se redovito procjenjivati, uključujući njihov učinak na radne uvjete i jednako postupanje. Direktiva predviđa i da osobe zadužene za nadzor moraju imati potrebnu stručnost, osposobljenost i ovlasti, uključujući mogućnost izmjene automatiziranih odluka.
Hrvatska u europskom kontekstu
Hrvatska je među prvim državama u Europskoj uniji sustavno uredila rad putem digitalnih platformi. Ministarstvo u izvješću za 2025. navodi da je Republika Hrvatska ovo područje uredila sveobuhvatno i prije stupanja na snagu Direktive (EU) 2024/2831 te da je u trenutku njezina stupanja na snagu već bila u znatnoj mjeri usklađena s njezinim zahtjevima.
Visok stupanj normativnog uređenja rezultirao je uvođenjem registra, sustava JEER i jasnijih pravila o odgovornosti platformi i agregatora. Time je stvoren okvir koji kombinira fleksibilnost rada putem aplikacija s određenom razinom pravne zaštite, evidencije i nadzora.
Ipak, pred izazovom ostaje sama provedba: hoće li se platforme i agregatori doista pridržavati propisa, hoće li nadzor biti učinkovit i hoće li osobe koje rade putem platformi stvarno osjetiti sigurnost koju zakonodavni okvir predviđa.
Slični procesi događaju se i u drugim državama. Španjolska je donijela tzv. „Rider’s Law“, kojim se dostavljači na platformama u pravilu tretiraju kao zaposlenici, a ne kao samozaposleni. Francuska i Italija razvijale su modele koji uključuju kolektivno pregovaranje i dodatnu zaštitu za platformske radnike, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama i dalje u mnogim slučajevima primjenjuje model samozaposlenih, iako se ondje također vode snažne rasprave o potrebi dodatne zaštite.
Proces koji se nastavlja
Hrvatski primjer pokazuje da je moguće spojiti tehnološku inovaciju, fleksibilnost rada i pravnu sigurnost, ali i da je riječ o procesu koji se ne završava samim donošenjem zakona. Prva cjelovita godina pune primjene hrvatskog modela pokazala je da sustav JEER omogućuje detaljniji uvid u broj osoba koje rade putem platformi, oblike njihova angažmana, vrste poslova, prosječno radno vrijeme i teritorijalnu raširenost platformskog rada.
Istodobno, usvojena Direktiva (EU) 2024/2831 dodatno mijenja europski okvir. Fokus se više ne zadržava samo na registraciji platformi i evidenciji rada, nego se širi na stvarni radni status, oborivu presumpciju radnog odnosa, algoritamsku transparentnost, ljudski nadzor nad automatiziranim odlukama, zaštitu podataka i pravo osoba koje rade putem platformi da osporavaju odluke koje utječu na njihov rad.
Zato se može zaključiti da hrvatski okvir više nije samo nacionalni regulatorni pokušaj, nego dio šireg europskog procesa. Do 2. prosinca 2026. države članice moraju uskladiti svoje zakonodavstvo s Direktivom, a stvarni učinci tih pravila ovisit će o provedbi, inspekcijskom nadzoru, spremnosti platformi na poštovanje propisa i sposobnosti radnika, sindikata i drugih predstavnika da ta prava koriste u praksi. Platformsko gospodarstvo tako ostaje područje u kojem se istodobno testiraju granice fleksibilnosti, tehnologije i radničkih prava.
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - https://klinika.pravo.hr/
Naslovna fotografija: Mohamed Hassan/Radnička prava
Autorica teksta: Iva Tomić
Preporučite članak: