Kako da bolje brinemo jedni o drugima? Može li automobil biti oružje u političkoj borbi? Moramo li se odreći užitaka da bismo bili odgovorni građani? Što je eksploatacija i sudjeluje li feminizam u njoj?
Brojna pitanja koja su pred publiku postavili gosti i gošće 17. Subversive festivala (20.5. - 8.6.2024.) potaknula su živahne i inspirativne rasprave nakon svakog izlaganja. Na njegovom filmskom dijelu moglo se pogledati 40 dokumentarnih i igranih filmova, na Subversive forumu poslušati predavanja, okrugle stolove i promocije knjiga domaćih i stranih autora i aktivista, a na Antikapitalističkom seminaru opremiti se alatima za razumijevanje ključnih elemenata društvene i političke stvarnosti s kojom smo suočeni. U sklopu festivala su postavljene i tri izložbe.
Teme ovogodišnjeg Subversivea (u čijoj sam organizaciji sudjelovala) za ovaj tekst su, među brojnim drugima, odabrane po labavo definiranom kriteriju onoga za što pretpostavljam da bi vam moglo biti zanimljivo i pristupačno, a ne onoga što je nužno teorijski najrelevantnije. Članak se zato može čitati kao teaser kojemu je cilj prije svega potaknuti vas da posjetite sljedeće izdanje.
Naslov festivala koji je ovaj put glasio Živjeti bez kapitalizma zvuči teško zamislivo, gotovo bajkovito. Vjerojatno bi lakše bilo živjeti bez kapitalizma, kada bi on preko noći nestao, nego što je predočiti si trenutno kako bi takav život mogao izgledati. Pa ipak, razvijanje političke imaginacije - sposobnosti zamišljanja radikalno drugačije budućnosti - neophodno je bilo kakvom progresivnom djelovanju i kao takvo predstavlja jednu od ključnih okosnica Subversive festivala.
Kao naručen dokaz o općem manjku političke imaginacije (i time kao prolog festivala) dogodio se razgovor novinara N1 Newsnighta Ivana Hrstića s Dinom Pokrajac i Karolinom Hrgom koje su 22.5. u emisiju došle najaviti festival. U emisiji je voditelj odlučio servirati gošćama seriju uobičajenih argumenata protiv komunizma, ili bilo kakvog antikapitalizma - od (parafraziram): “na Zapadu su ljudi ipak živjeli puno bolje nego u Jugoslaviji”, preko: “bolje je da se nadamo nekakvoj evoluciji u moralniji sustav nego da revolucijama gazimo po leševima”, pa do: “a što je s Kinom?!”.
Iako Hrstić izgovara pogrešno utemeljene antikomunističke argumente koji ne primjenjuju isti tip kritike na kapitalistički sustav, npr. na činjenicu da kapitalizam svakodnevno gazi po leševima - da je povijesno zaslužan za stotine milijuna žrtava, više nego bilo koja revolucija, novinar nije mentalno ograničen, a ni zlonamjeran - jednostavno je prigrlio skepticizam prema budućnosti bez kapitalizma koji nam se čitavog života nameće socijalizacijom kroz obrazovni sustav, medije, političke institucije… Prilikom čega se primjerice anarhizam ili komunizam prikazuju kao nerealne i potencijalno opasne utopije, a “moralni kapitalizam” kao nešto čemu se (bez da za to imamo ikakvog realnog razloga) možemo i trebamo nadati - kao očekivanoj sljedećoj etapi u civilizacijskom razvoju.
Ovo zato nije kritika Ivana Hrstića ili bilo kojeg drugog pojedinca. Ovo je prikaz jednog od simptoma duboke ukorijenjenosti kapitalističke ideologije u svim porama društva i nužnosti potpirivanja žarišta otpora kao što su programi Subversive festivala koji tu ideologiju nastoje raskrinkavati, inspirirajući autonomno razmišljanje i kolektivno djelovanje.
O čemu se sve zajednički razmišljalo ove godine?
Pitanje vezano uz brigu jednih o drugima, brigu države o građanima i ne-građanima, brigu jednih naroda za druge, ispostavilo se kao jedno od najtežih i najvažnijih ove godine. Lynne Segal je govorila o globalnoj krizi brige, odnosno skrbi, koja se između ostalog manifestira nasiljem prema izbjeglicama, genocidom u Gazi, porastu rodno uvjetovanog nasilja i deficitom socijalne skrbi u industrijaliziranim državama. Potonje se nadoknađuje hiper-eksploatacijom migrantskih i manjinskih radnica koje na svoja leđa preuzimaju obaveze socijalne države (primarno skrb o djeci i starijima) koja u neoliberalizmu postupno iščezava. I danas brojne žene iz Hrvatske odlaze u Italiju brinuti o starijim osobama, nerijetko na crno, u 24-satnim smjenama i nedopustivim uvjetima.
Skrb je u ovako kompetitivnom svijetu sve zahtjevnija. Segal napominje da danas gotovo pa ne postoji majka koja osjeća da dovoljno dobro odgaja svoju djecu - uključujući i domaćice. Ta briga prije 1970-ih (kada se počinju uvoditi neoliberalne reforme) praktički nije postojala. U nesigurnoj financijskoj situaciji, bez pristupačne zdravstvene skrbi, bez mjesta u vrtićima i kvalitetnog javnog prijevoza, sa sve lošijim stanjem javnog školstva - da ne nabrajam dalje - pritisak na roditeljima (i dalje uglavnom majkama) da pruže svojoj djeci ono što ne mogu dobiti nigdje drugdje sve je veći - dok ga s druge strane potenciraju visoki standardi za roditeljski odgoj koji se manifestiraju u, primjerice, tisućama priručnika o tome kako da vaše dijete bude kreativno, inteligentno, uspješno, poduzetno…
Samoubojstvo je, zbog diskrepancije između rastućih očekivanja i opadajućih mogućnosti, danas vodeći uzrok smrti majki tijekom djetetove prve godine života.
Iako je, pogotovo kada je svaljena na izolirane pojedince, dovoljno opterećujuća da si žene radi nje oduzimaju život, skrb se podcjenjuje i marginalizira jer je frejmana kao ženski posao, odnosno jer se ne uklapa u ideologiju maksimalne neovisnosti i individualne borbe za uspjeh koja dominira društvom.
Kolektiv kojem ova teoretičarka pripada zato izdaje Manifest skrbi koji ističe četiri osnovna preduvjeta za stvaranje skrbnih zajednica: uzajamnu potporu, javni prostor, zajedničke resurse i lokalnu demokraciju.
Zanimljivo je pitanje je li, uz geopolitičke odnose utemeljene na imperijalizmu i eksploataciji, upravo manjak osjećaja međuovisnosti, uzajamne skrbi i solidarnosti na međuljudskoj razini dio objašnjenja za ravnodušnost velikog dijela zapadnog svijeta prema ratnim zločinima koji se, svima nama pred očima, odvijaju u Palestini. Angela Davis, svakako najočekivanija festivalska gošća, posvetila je značajan dio svog govora genocidu koji Izrael vrši uz podršku zapadnih sila, što je povezala s drugim, povijesnim i aktualnim borbama za život i slobodu protiv imperijalizma.
Nina Čolović je pružila neuobičajenu perspektivu na budućnost Palestine, kritizirajući nasilje kolonijalnih sila, u koje se dakako ubraja izraelski naseljeničko kolonijalni projekt, ali upozoravajući i na druge oblike nasilja koji se odvijaju kontinuirano unutar svake nacionalne države. Ona ne vidi nacionalnu emancipaciju Palestine kao ultimativno rješenje svih problema koji su snašli palestinski narod, zato što nacija nije utočište koje svima osigurava jednaku sigurnost, prava i slobode, već manipulacija koja stvara privid zajedničkih interesa (koji proizlaze iz zajedničke povijesti) ljudi na nekom prostoru.
Jedan međimurski poljoprivrednik nema ista iskustva, potrebe, ciljeve i interese kao jedan istarski vlasnik hotela. Ne govore čak ni istim jezikom. Zato što je svima koji su definirani kao pripadnici određene nacije dodijeljena ista himna i zato što ih “predstavlja” ista nogometna reprezentacija, podržava se uvjerenje da svaki Hrvat, Grk ili Australac uživa jednak tretman kao i svi drugi Hrvati, Grci ili Australci - što nije istina - kao i da onaj tko nije definiran kao pripadnik te nacije (npr. radnik iz Nepala) ne zaslužuje isti tretman - što također nije istina.
O pitanju pripadanja industrijaliziranim zapadnim nacijama govorilo se i na predavanju Milene Ostojić o dekolonijalnom feminizmu. Ona je izložila problematiku bijelog zapadnog feminizma koji se fokusira na postizanje jednakopravnog tretmana, jednake plaće za jednak posao i generalnog izjednačavanja pozicije muškarca i žene, dok u stvarnosti to obično znači i izjednačavanje u potlačivanju i izrabljivanju žena i muškaraca koje ne pripadaju rasi i klasi iz koje dolazi taj tip feministkinja. Na primjer, zamislimo da supruga istarskog vlasnika hotela s njime dijeli vlasništvo, naziva se feministkinjom i organizira konferencije za podršku ženama u poslovnom svijetu, dok istovremeno koristi potplaćeni i prekovremeni sezonski rad spremačice - supruge međimurskog poljoprivrednika, koja je, na primjer, Romkinja.
Feminizam dakle itekako može sudjelovati u brutalnoj eksploataciji, i bijeli liberalni feminizam to uspješno i čini.
Brutalna eksploatacija, hiper-eksploatacija… što ta riječ uopće znači? Koristimo ju često, gotovo uvijek u pogrdnom smislu: kad za poslodavca kažemo “on eksploatira svoje radnike” obično hoćemo reći da ih tretira nepravedno, da od njih traži previše. Stipe Ćurković je u svom predavanju pojasnio da, tehnički, svaki poslodavac eksploatira svoje radnike, dok god ubire profit od njihovog rada. Odnosno, kapitalističko poduzeće funkcionira tako da radnici ne rade samo onoliko koliko je potrebno da zarade svoju plaću već više od toga - da bi proizveli višak vrijednosti koji kapitalist uzima sebi (ili ga ulaže nazad u proizvodnju ili nešto drugo). Taj se mehanizam naziva eksploatacijom.
Ali u kapitalizmu se ne izrabljuju samo ljudi, već i priroda, što iz dana u dan postaje sve vidljivije. Ćurković je u svom drugom predavanju upozorio na uništavanje prirode koje je uvezano u logiku kapitalizma. Unatoč pokušajima određenih korporacija da se profiliraju kao ekološki odgovorne i državnih vlasti da potaknu takozvani održivi razvoj, planet se u konačnici ne može spasiti bez cjelokupne promjene načina proizvodnje.
Kada govorimo o promjeni načina proizvodnje, o reduciranju potrošnje, održivijem životu, solidarnosti - ključnim riječima lijevih politika, možda nam pred oči izlazi čemer u kojem žive građani sovjetskog bloka iz američkih filmova, zastrašujuć manjak izbora jogurta u dućanima i generalno odricanje od relativno ugodnog života kakav kapitalizam stvara za određen broj pripadnika srednje klase. Ako takve asocijacije i ne vrijede za čitatelje ovog teksta, sigurno vrijede za nemali broj ljudi.
Kate Soper smatra da je to zato što ljevica propušta priliku da svoj projekt predstavi ne kao asketski odgovor na katastrofu, kao altruizam i apstinenciju od nemoralnih užitaka, već kao jednu vrstu (alternativnog) hedonizma. Ne samo kao odbijanje ovoga ili onoga nego kao uživanje u novonastalom izobilju.
Održivi život bi trebao biti cilj koji je poželjan sam po sebi, a ne samo sredstvo za spas planeta i čovječanstva. Užitke koje kapitalizam pruža, a koji se svode na konzumerizam (za one kojima je dostupan) zamijenit ćemo uživanjem u čistom zraku, zdravoj hrani, manjku buke, kvalitetnim slobodnim vremenom, druženjem… Jednom kada raskrstimo s kapitalističkim imperativom neprekidnog ekonomskog rasta radit ćemo, proizvoditi i trošiti manje - ne (samo) zato što smo odgovorni građani nego zato što nam to otvara put prema sretnijem i zdravijem životu.
Ekološki odgovorniji način proizvodnje često se prikazuje nedostižnijim nego što to zaista jest. Primjerice, u razgovoru o knjizi “Petromaskulinitet: fosilna goriva i autoritarna žudnja”, Marija Mileta je spomenula kako, protivno uvriježenom mišljenju, fosilna goriva nisu ni najučinkovitija ni najekonomičnija, a ni najdostupnija. Razlog iz kojeg su ih kapitalisti kroz povijest preferirali, kao što to čine i danas, je to što su u odnosu na obnovljive izvore energije fosilna goriva pogodnija za izrabljivanje radnika, kao i za monopoliziranje vlasništva i posljedičnu centralizaciju moći.
Prijelaz na sunce, vjetar ili vodu kao glavne izvore energije ne izbjegava se zbog potencijalnih tehničkih poteškoća ili financijskih gubitaka nego zbog golemih promjena u dinamikama moći i društvenim hijerarhijama koje bi sa sobom donio.
Pojam “petromaskuliniteta” iz naslova knjige Care New Daggett odnosi se upravo na element moći i hijerarhije upleten u ekstrakciju fosilnih goriva. Izrazito negativnu reakciju pretežito muških (i muževnih), grupacija na politike održivosti autorica tumači kao defenzivni refleks koji proizlazi iz činjenice da fosilna goriva utjelovljuju ono što je muškarcima (zbog načina na koji su socijalizirani) identitetski bitno: pravo na dominaciju, ovladavanje, potrošnju.
Vjerojatno prva pomisao kada govorimo o maskulinitetu i neobnovljivim izvorima energije je mitska povezanost muškarca i automobila. Cristoph Henning je govorio o slojevitoj ideologiji koju povezujemo s automobilom kao simbolom pokretljivosti, slobode, nuklearne obitelji, potrošačkog života… i muškosti. U Hrvatskoj i dalje tek marginalno prisutan, strah od zelenih aktivista koji nam otimaju osobna motorna vozila realan je politički faktor u brojnim zapadnim državama koji rezultira podrškom radikalno desnim strankama, o čemu je između ostaloga govorio George Edwards.
Izum automobila dostupnog masama, kaže Henning, jednim je potezom razriješio trostruku krizu u kojoj se globalni kapitalizam našao krajem Prvog svjetskog rata: osigurao je sustavu ponudu, potražnju i legitimitet. No, kako piše Andre Gorz, kada je postao dostupan široj bazi potrošača, automobil je poništio svoju inicijalnu funkciju luksuznog dobra. Definicija luksuznog proizvoda, kao što je recimo jahta, je ta da on nije masovno dostupan. Kada bi svatko posjedovao jahtu, ona bi gotovo posve izgubila na vrijednosti. Osim toga, nastao bi čitav niz problema - nitko ne bi mogao pronaći vez, od silne gužve bi se plovilo sporo ili stajalo na mjestu, more bi postalo posve zagađeno, ne bi bilo prostora za plivače…
No, kad se radi o automobilima, na sve smo te probleme pristali. Kako je automobil postao javno dostupan i time prestao bili simbol razlike između bogatih i siromašnih, ta se razlika morala stvoriti nekako drugačije - kupovanjem sve većih i raskošnijih automobila ili sve većeg broja istih po kućanstvu - što uzrokuje još veći prometni kolaps. Prosječne brzine vožnje u većim gradovima su 10-20 kilometara na sat - sporije od biciklista.
Henning tvrdi da se ovaj problem neće riješiti gradnjom cesta i ulica za aute - što ih je više, to je više i automobila, a kretanje ne postaje brže i ekonomičnije već sporije i skuplje (jer vlasnik auta za razliku od vlasnika bicikla ovisi o posrednicima u obliku naftnih kompanija, prodavača rezervnih dijelova itd.). Rješenje je, osim boljeg javnog prijevoza, izgradnja gradova “ljudske” veličine koji nisu zamišljeni tako da rezidencijalne četvrti služe samo spavanju, a da se do posla, trgovine, sportskog terena i slično mora voziti po pola sata u svakom smjeru. Takvi bi gradovi imali susjedstva prilagođena provođenju slobodnog vremena, a posao i ostale svakodnevne destinacije na udaljenosti lako dohvatljivoj pješice ili eventualno biciklom.
U razmišljanju o novim gradovima, održivijim načinima proizvodnje, životu neomeđenom nacionalnim državama, alternativnim oblicima skrbi i drugim potencijalno nadolazećim projektima, ne smijemo zanemariti prošlost. Boštjan Nedoh upozorava na važnost “spašavanja” povijesnih emancipatornih borbi koje se ne smiju potisnuti pukom orijentiranošću na budućnost. Walter Benjamin piše: “Socijalna demokracija je smatrala ispravnim pripisati radničkoj klasi ulogu izbavitelja budućih generacija, tako joj oduzimajući njenu najveću snagu. Takva obuka je učinila da radnička klasa zaboravi svoju mržnju i požrtvovni duh - jer oboje se hrane slikom porobljenih predaka, a ne oslobođenih unuka” (aut. prijevod).
U dvadeset dana zajedničkog gledanja, promišljanja i raspravljanja, filmovi, predavači i publika Subversive festivala otvorili su brojna pitanja, ali i ponudili različite odgovore - kako o budućnosti tako i o prošlosti. Jer, koliko je god zamišljanje buduće slobode važno, pamćenje neslobode je naličje iste borbe. Kako se politička imaginacija ne bi zadržala samo na maštanju, ona se mora graditi na prošlosti: na dobivenim i izgubljenim borbama, iskorištenim i neiskorištenim prilikama. Poznavanje povijesti i inspiracija njome moćno je političko oruđe, baš kao što je to - u društvu koje živi u vječnoj sadašnjosti - i ocrtavanje drugačije budućnosti.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Subversive festival (Zoe Šarlija), Pexels
Preporučite članak: