Šutnja u gotovo punoj Velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu trajala je punu minutu. Šutjeli smo za više od 36 000 Palestinaca, većinom civila ubijenih u trenutnom genocidu koji izraelska vlada provodi u Gazi i tako započeli slušati 7. lipnja predavanje američke političke aktivistice i akademkinje Angele Y. Davis pod imenom „Sloboda je stalna borba“, što je i naziv njezine knjige iz 2016. godine Freedom is a Constant Struggle: Ferguson, Palestine, and the Foundations of a Movement koja je upravo prevedena na hrvatski jezik.
Gostovanje vodeće ličnosti i bivše predsjedničke kandidatkinje Komunističke partije Sjedinjenih Američkih Država koja je zbog svog aktivizma usmjerena na probleme društvene pravednosti bila zatvarana i pritvarana te bliske suradnice Stranke crnih pantera u doba američkog Pokreta za ljudska prava usmjerenog na stjecanje jednakosti pred zakonom Afroamerikanaca 1960-ih godina, kao i umirovljene profesorice na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu, bilo je vrhunac ovogodišnjeg 17. izdanja Subversive Festivala (20.5.-8.6.) na temu „Živjeti bez kapitalizma“.
Premda se predavanje izvorno trebalo održati u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, zbog velikog je interesa - unutar nekoliko sati od najave sve su ulaznice, koje su bile besplatne, rezervirane – ono premješteno u KD Vatroslava Lisinskog, uz pomoć partnera MaMe, književnog kluba BOOKSA i Grada Zagreba. Prema organizatorima, predavanju je prisustvovalo 1500 ljudi, a u dvorani su zamijećeni i predstavnici zagrebačkih gradskih vlasti.
BORBA ZA DRUŠTVENU PRAVEDNOST JE UZNAPREDOVALA
Nakon što su voditeljice i moderatorice događaja Karolina Hrga i Emina Bužinkić kratko najavile teme predavanja i njihovu relevantnost za hrvatski kontekst, Davis je izašla na pozornicu i izjavila kako joj je žao što Zagreb nije posjetila ranije, još 2018. godine kada je prvi put dobila poziv. Uslijedila je minuta šutnje zbog genocida u Gazi, a pohvalivši hrabrost palestinskog naroda u dugogodišnjem pružanju otpora ugnjetavanju još od Nakbe 1948. godine kada je novonastala Država Izrael protjerala oko 750 000 Palestinaca iz njihovih domova, naglasila je koliko je borba za društvenu pravednost u međuvremenu uznapredovala.
Stoga je navela prosvjede protiv rasizma i policijske brutalnosti u američkom gradiću Fergusonu 2014. godine potaknute policijskim ubojstvom osamnaestogodišnjeg Afroamerikanca Michaela Browna, masovne prosvjede diljem Sjedinjenih Država 2020. godine pod sloganom Crni životi vrijede (eng. Black Lives Matter) potaknute policijskim ubojstvom Georgea Floyda, kao i nedavne prosvjede solidarnosti s palestinskim narodom koji su započeli krajem prošle godine.
Fergusonski su prosvjedi, nastavila je Davis, uključivali elemente ranijih sličnih prosvjeda, ali su uveli i „feminističku dimenziju“ – ali ne onakvu kakvu personificira bivša američka državna tajna Hillary Clinton,, što je nazvala „feminizmom staklenog stropa“ povezanim s političkim liberalizmom i isključivo borbom za jednaka prava. Ne samo da su žene bile na čelu ovih pokreta za društvenu pravednost, nego je došlo i do pomaka u shvaćanju rodnih pitanja, čime je dovedeno u pitanje i ranije konvencionalno načelo individualnog vodstva. Po prvi je put u ovakvim slučajevima, navodi Davis, postalo moguće govoriti o „kolektivnom vodstvu“.
Feministička perspektiva kakvu su ovi pokreti ponudili bila je intersekcionalna, integrirajući različite pojave poput rase, roda, nacionalnosti i klase, a koje zajednički oblikuju društvene identitete, kao i sustave moći i ugnjetavanja. Nova je bila, nastavila je, i „internacionalistička dimenzija“, koja je uključivala i Palestince koji su se solidarizirali s američkim prosvjednicima, naročito s obzirom na ulogu koju su Izraelske obrambene snage igrale u uvježbavanju američke policije. Te su novosti omogućile složeniju analizu fenomena policijske brutalnosti, a istovremeno i postavile „temelje novog pokreta“.
Davis je dalje govorila o zaokretu u svjetskom javnom mnijenju s obzirom na pitanje Palestine, navodeći i primjer susjedne nam Slovenije koja je nakon Španjolske, Norveške i Irske nedavno priznala palestinsku državu. Rekla je da je to pitanje postalo „lakmus-testom“ stava prema naseljeničko-kolonijalnim projektima, ali je dodala i da pitanje formalnog priznavanja palestinske državnosti nikako ne iscrpljuje problem, pošto se nacionalna država pokazala iznimno ograničenim rješenjem. Ova internacionalistička pozicija ugodno me iznenadila, iako je, po mome mišljenju, ostala na dosta apstraktnoj razini.
Pritom je spomenula upravo primjer židovskog naroda koji je nakon tragedije Drugog svjetskog rata i Holokausta uspostavio Državu Izrael, a podsjetila je i na rezoluciju Ujedinjenih naroda iz 1975. godine kojom je cionizam proglašen „oblikom rasizma i rasne diskriminacije“. Nastavila je da Izrael i Sjedinjene Države, o čijem novcu i oružju Izrael ovisi, normaliziraju ideologije koje opravdavaju hijerarhije i teror, - konzervatizam i naseljenički kolonijalizam, kao i ono što je nazvala „kolektivnim narcizmom“. S druge je strane naglasila da su sve principijelne borbe za pravdu međusobno povezane te da ona istupa za „abolicionističku“ perspektivu – usmjerenu na ukidanje svih sustava hijerarhija, od zatvorskog sustava u Sjedinjenim Državama do „zatvora na otvorenom“ u Gazi. Stoga je predavanje završila primjerom borbe protiv strukturnog rasizma, borbe koja, po njezinom mišljenju, treba ići dalje od poučavanja pojedinaca „kako ne biti rasist“, kao i od ukidanja izoliranih rasističkih institucija, kao što je bio slučaj s ukidanjem američkog robovlasništva u 19. stoljeću.
Uslijedila je diskusija Davis s moderatoricama, pri čemu je dotaknuta tema hrvatskog konteksta i solidarnosti s Palestincima, naročito s obzirom na proizraelsku orijentaciju hrvatske vlade koja zasad nije pokazivala znakove da namjerava priznati palestinsku državu. Ipak, zaključile su, i dalje traje aktivistička borba, čemu u prilog ide i upravo ovo predavanje te veliki interes javnosti koji je privuklo. Davis je naglasila da je u doticaj s palestinskim pitanjem došla još za svojih studentskih dana, ističući ulogu židovskih kolega u podizanju svijesti. Nastavila je da sama ta činjenica židovske uloge u borbi pobija neutemeljene optužbe za antisemitizam kojima je cilj izjednačiti svaku kritiku politika izraelske vlade s mržnjom prema Židovima kao takvima. Pokret solidarnosti s Palestincima ne samo da je inkluzivan, on je dakle i dugovječan, a doživio je preporod od fergusonskih prosvjeda 2014. godine te se danas ponajbolje manifestira kroz studentske kampove u Sjedinjenim Državama.
Tvrdi da će njegove posljedice, unatoč makartističkim metodama – metodama političkih progona i optužbi za subverzivne ili ekstremističke stavove ili djela kakve su karakterizirale američki javni život početkom Hladnog rata 1950-ih godina, a kakve je pokrenuo senator Joseph McCarthy te koji su doveli do gubitka posla mnogih javnih ličnosti - biti dalekosežne, a vidjet ćemo ih već i na sljedećim izborima. Valja nadodati da je, što se tiče makartističkih metoda, već iste večeri istaknuta američka politička komentatorica Briahna Joy Gray izgubila posao suvoditeljice The Hill-ovog programa Rising zbog protivljenja cionizmu. U rujnu 2022. na isti je način završila i suvoditeljica istog programa Katie Halper, također kritičarka cionizma.
Diskusija je zatim skrenula na temu nacionalne države, pošto je moderatorica ukazala na činjenicu da su ranije zagovornici samoodređenja bili upravo ljevičari, no da su posljedice često bile cvjetanje etnonacionalizma i nove opresije povezane s kapitalizmom. Složivši se da je riječ o kompliciranom pitanju, Davis je nacionalizam nazvala „jednim od najgorih razvoja“, svraćajući pažnju na to da postoje i drugi načini organiziranja stanovništva, ma koliko nam se takva perspektiva činila nerealističnom. Nažalost, nije objasnila na kakve je načine organiziranja stanovništva mislila.
Postavljeno je i pitanje izborne strategije ljevice, s obzirom na ovogodišnji kontekst parlamentarnih izbora u Hrvatskoj u kojem su kao pobjednici izašli desno-centristički vladajući HDZ i krajnje desni Domovinski pokret, kao i izbora za Europski parlament te američkih predsjedničkih izbora u studenom. Davis je izrazila da je frustrirana usponom desnice, ali objasnila je da u tome nema ništa neočekivano, već je riječ o reakciji na napredak do čega je oduvijek dolazilo.
Nastavila je da se na ljevici nedovoljno razmišlja o situacijama uspjeha i masovnosti, zbog čega pred usponom krajnje desnice dolazi do rezigniranosti, dok je zapravo zadaća ljevice u takvim situacijama organizirati se i apelirati na probleme s kojima se susreće masovna baza krajnje desnice u kojoj također ima mnogo žrtava kapitalističkog sustava. Što se tiče izbora, započela je da svijet dosad nisu promijenili pojedinci već kolektivi, no, prema njezinom mišljenju, glasanjem na izborima i dalje se može izboriti povećanje mogućnosti i općenito terena na kojem će se buduća borba odvijati, zbog čega je potrebno glasati i za one kandidate koji nam se ne sviđaju.
Davis je, naime, i ranije podržavala glasanje za predsjedničke kandidate iz američke Demokratske stranke, kako za Baracka Obamu 2012. godine, tako i za trenutnog predsjednika Joea Bidena 2020. godine, a koji je od listopada prošle godine financirao i naoružavao izraelsku vojsku tijekom napada na Gazu te glasno branio izraelsku vladu od kritika s lijeva. S obzirom na to, nije bilo veliko iznenađenje što nije spomenula nezavisnog kandidata Cornela Westa, antikapitalističkog filozofa i aktivista, iako je riječ o autoru predgovora knjige koju je došla predstaviti. Nije spomenula ni kandidatkinju Zelene stranke Jill Stein, također kritičarku cionizma i američke vanjske politike.
Moderatorice su se potom ponovno vratile na pitanje Davisinog „abolicionizma“ povezujući ga s problemom rodno uvjetovanog nasilja. Davis je naglasila da konvencionalni pristup zatvaranja zlostavljača ne smanjuje nego možda čak i povećava problem s obzirom na reprodukciju nasilja koja se odvija u zatvorima, pri čemu je kao primjere navela raširenost silovanja u muškim zatvorima, kao i silovanja zatvorenika i zatvorenica od strane zatvorskih čuvara. Nadodala je da su zatvori karakteristični za kapitalističko društveno uređenje, kao i da postoje i produktivniji načini borbe protiv takvih društvenih problema – načini kakvi isključuju policiju, a uključuju zajednicu, kao što je suočavanje zlostavljača i zlostavljanih s ciljem zajedničkog rješavanja problema. Zaključila je izjavivši da mnogo toga i dalje ne znamo o takvim načinima, no da ćemo naučiti kroz iskustvo kad pokušamo izići izvan starih okvira razmišljanja i djelovanja.
Naposljetku je došao red na pitanja iz zainteresirane publike. Izražen je interes za problematiku individualističkog pristupa identitetu, kao i za životinjska prava te ulogu Židova u propalestinskom pokretu. Pa ipak, najviše je pitanja bilo usmjereno na pitanje taktike - kako pridobiti što više ljudi u borbu, kako se boriti protiv genocida itd. Pritom je Davis izdvojila američke studentske kampove kao dobar primjer borbe protiv genocida, kao i mjesta u kojima se stapaju borba i učenje. Navela je da je policija mnoge kampove raspustila, a iznenadila se čuvši da ih nema u Hrvatskoj. Konačno, odgovore je zaključila ukazivanjem na postavljanje dobrih pitanja kao preduvjet mobilizacije masovnog pokreta, zbog čega je nadodala da je potrebna borba protiv antiintelektualističkih pristupa, premda se, priznala je, akademsko učenje pokazalo ograničenim. Kao zdravu dopunu njemu navela je učenje kroz masovnu borbu i organiziranje.
Osobno predavanjem nisam bio impresioniran – smatram da sam malo toga novoga naučio te sam većinom čuo stvari s kojima se slažem, no koje su ostale na vrlo apstraktnoj i nespecifičnoj razini te koje su se pritom često ponavljale upravo u takvom obliku. S obzirom na to, kao i u slučaju knjige koju sam prethodno bio pročitao, sadržaj mi se činio preopćenit, a prof. Davis kao da je ostala nedorečena. Doduše, ne može se isto reći i za publiku, koja je kraj svake cjeline dočekala obilnim i entuzijastičnim pljeskom, te koja je nakon odgovorenih pitanja žurno pohrlila na fotografiranje i potpisivanje primjeraka prevedene knjige.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Anto Magzan (Subversive festival), Pexels
Preporučite članak: