Kad se posao u udruzi svodi na ispunjavanje hrpetine papirologije umjesto fokusiranja na same aktivnosti, možemo govoriti o administrativnom nasilju. O recentnim primjerima administrativnog nasilja i njegovom utjecaju na radnike i radnice piše Matea Grgurinović.
Većina nas se u jednom trenutku našeg života susrela sa stresom hrvatske birokracije, a taj stres zasigurno je još veći kad od sporosti birokracije ovise plaće kolega ili cijele jedne organizacije. Upravo se to sada događa raznim organizacijama civilnog društva koje imaju problema s odobravanjem zahtjeva za (kulturne) projekte financirane iz Europskog socijalnog fonda (ESF), koje odobrava Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Odobravanje zahtjeva za nadoknadom sredstava (ZNS) je udrugama ključno jer o njemu ovisi isplata sredstava koja su udrugama (uglavnom) jedini izvor financiranja. Naime, iako se u javnosti često stječe dojam da raznorazne udruge samo “sišu” državni proračun, bez “brige i pameti”, uglavnom se radi o projektima sa zahtjevnim administrativnim procesima. Također, udruge uglavnom ne dobivaju sav novac odjednom i na početku projekta, već se sredstva isplaćuju u tranšama tijekom provedbe projekta, dok se na početku uglavnom isplaćuje tek predujam u određenom postotku dodijeljenih sredstava.
Radnička prava razgovarala su s nekoliko zaposlenika udruga koji trenutačno imaju problema upravo s projektima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koja je pred kraj prošle godine, tj. nekoliko dana pred njen završetak, provoditelje projekata stavila pred zid i tražila pristanak da pređu na novu platformu, 'ZNS+'. To naoko ne zvuči kao veliki problem, ali se velikom broju radnika i radnica civilnog sektora pretvorio u prepreku kafkijanskih razmjera.
Naime, prijelaz na novu platformu nije prošao glatko i brojne udruge se još uvijek susreću s problemima pri uploadanju dokumenata, odobravanju izvještaja i zahtjeva za isplatom sredstava, o kojima ovise plaće organizacija. Naši sugovornici su htjeli ostati anonimni upravo zato jer čekaju odobrenja ZNS-ova ili finalnih izvještaja, pa postoji strah da će im javno nastupanje otežati rad i dodatno zakomplicirati situaciju i odobravanje sredstava.
Što je administrativno nasilje i kako se manifestira?
S obzirom na sve što se događa, Radnička prava obratila su se Sindikatu SKUPA. Zanimalo nas je jesu li upoznati s navedenom situacijom, ali i što je to točno administrativno nasilje i kako se ono manifestira.
Sven Janovski iz tog sindikata nam je pojasnio da je pojam administrativnog nasilja nov, tj. da se koristi tek nekoliko godina. Međutim, pojam opisuje fenomen koji je „već dugo prisutan i to vrlo osjetno od 2016. godine“. Dalje objašnjava da se može raditi o „izrazito i neracionalno velikim zahtjevima za izvještavanje i dokazivanje provedbe projekta kako bi se opravdalo financijsku donaciju“.
Ono se može manifestirati i kao „proceduralno opterećenje, npr. nedostatkom komunikacije od strane donatora, kašnjenjem s provjerom izvještaja i odobravanjem zahtjeva za naknadu sredstava, nejasnim uputama ili, kako to često bude, nepostojanjem uputa kako određene situacije rješavati, itd.“.
Sve to dovodi do toga da se izrazito puno vremena troši na samo administriranje projekta u kojem se zadaci usložnjavaju do neprepoznatljivosti, a vrijeme i prostor za bavljenje sadržajem ili nekim drugim djelovanjem udruge se sužava.
„Iako administrativno nasilje ponekad proizlazi iz loše organizacije, neznanja ili nesposobnosti donatora, kad se koristi taj termin zapravo se podrazumijeva da je takva količina opterećenja namjerna i ciljana, a nerijetko služi upravo da bi skretala pozornost udruga administrativnim opterećenjima, a ne onome čime se zapravo trebaju baviti“, dodaje Janovski.
Nova platforma
Nova platforma Nacionalne zaklade ZNS+ donijela je broje probleme provoditeljima projekata. Recimo, jedan problem predstavlja činjenica da stari(ji) ZNS-ovi nisu uneseni u novu platformu, pa provoditelji projekata ne znaju u kojem su stanju njihovi stariji zahtjevi. Kako su nam sugovornice koje su htjele ostati anonimne rekle, – „upute su vrlo šture, nedostaju detaljnije upute za niz problema koje imaju, ne postoje opcije za dodavanje nekih dijelova obavezne dokumentacije“.
Zanimalo nas je i je li organizirana edukacija za korištenje nove platforme, što je i pitanje koje smo poslali Nacionalnoj zakladi. Zanimalo nas je, između ostaloga, i je li točno da je na edukaciji o novoj platformi koja je održana prošle godine korisnicima rečeno da neće morati prijeći na novu platformu i jesu li se korisnici žalili da nailaze na probleme. Odgovore na naša pitanja nismo dobili. Objavit ćemo ih kad i ako ih dobijemo.
Sugovornice su nam kazale da ih Nacionalna zaklada jest pozvala na testiranje nove verzije platforme u svibnju 2022. godine, ali da ih testiranje nije pripremilo na novi sustav. Ističu da im je na edukaciji u svibnju rečeno da će imati opciju korištenja stare platforme ako tako žele, s obzirom na to da su ugovori bili potpisani davno prije nastanka nove platforme. Međutim, nakon što je nova platforma upogonjena te opcije više nije bilo, kao ni dodatnih radionica i edukacija o tome kako se ona koristi.
Invazivno i nerazumno
Janovski iz SKUPA opisuje koji su neki konkretni primjeri administrativnog nasilja. Recimo, nekada se radi o „invazivnom i nerazumno detaljnom izvještavanju o tome da su neke aktivnosti ili drugi projektni zadaci obavljeni, što ide toliko daleko da se mora gotovo sve pratiti fotografski, slati uvide u službenu e-mail komunikaciju udruge, i gore“.
Može se raditi i o financijskom opterećivanju udruge, gotovo pa i ugrožavanju [udruge] zbog „sporosti”, kao i “pretjeran[e] detaljnosti izvještavanja kako bi mogla zatražiti iduća isplata sredstava za provedbu projekata. To ih tjera da troše druga sredstva dok se čeka obrada zahtjeva, što često traje i nekoliko mjeseci, pa i do pola godine i time se dovode u ozbiljne probleme, čak i na rub propasti“.
Česti oblik administrativnog nasilja su i „ad hoc, dakle nenajavljeni, zahtjevi za odgovorima ili dodatnom dokumentacijom, često s vrlo kratkim rokom, ponekad od samo tri radna dana“, kaže Janovski.
Iako se ne radi o ovom konkretnom slučaju, korisno je okrenuti se evaluacijama provedenih projekata koji su također financiran iz Europskog socijalnog fonda. Tako se u evaluaciji za razdoblje od 2014. do 2020. kao jedna od preporuka za poboljšavanje učinaka implementiranih projekata navodi upravo smanjenje administrativnog opterećenja jer bi „oslobađanje dijela kapaciteta” kroz smanjivanje vremena koje se troši na “administrativne procedure osiguralo povećanu usmjerenost na postizanje rezultata za krajnje korisnike, terenske posjete projektima, osnaživanje koordinacije među nadležnim tijelima i usklađivanje intervencija s ciljem sinergijskih učinaka“.
Dvije razine administrativnog nasilja
Janovski ističe dvije razine na kojoj administrativno nasilje "djeluje".
Prva su posljedice koje ono ima na samu udrugu kao cjelinu, no druga razina tiče se radnika i radnica koji se bave provedbom projekta. Prvo, radi se o "izrazito visokom radnom opterećenju, koje često uzrokuje velik broj prekovremenih sati, rada do kasno, vikendima, itd., ali i zapostavljanje drugih obaveza što će na kraju radnice prije ili kasnije sustići", kaže.
Drugo, razina stresa je izrazito visoka jer uz sve to dolazi i do straha „hoće li se sve napraviti kako treba, hoće li biti grešaka“ te, ako i do grešaka dođe, hoće li one dovesti udrugu ili organizaciju na „rub egzistencije".
Ističe i izrazito negativan utjecaj na mentalno zdravlje osoba koje se bave provedbom tih projekata. Važno je imati na umu, kaže Janovski, da "mnoge radnice koje rade na ovakvim projektima nisu paralelno i voditeljice svojih organizacija, nisu pristale snositi teret funkcioniranja i egzistencije organizacije i radnica u njoj, no vrlo često se zbog ovakvog načina rada nalaze u toj situaciju da moraju snositi podjednaki stres, upravo zbog egzistencijalnih rizika koji dolaze uz način na koji se provode određeni veliki projekti".
Sve rezultira teškim sagorijevanjima, fizičkim i mentalnim zdravstvenim problemima, bolovanjima, a nerijetko i otkazima i odlascima iz civilnog sektora jer „osobe ne mogu otići na bolovanje ni godišnje odmore, tj. barem ne mogu u punom smislu riječi jer često moraju biti dostupne, raditi nešto ili, još jednostavnije, ne mogu se opustiti jer znaju da se su stvari na čekanju koje su važne za opstanak organizacije i njihovo radno mjesto. Da ne spominjemo strah hoće li se moći isplatiti plaće. I zbilja, u ovoj situaciji nitko ne može nekome to zamjeriti".
Zadnjih mjeseci došlo do određenog pogoršanja
Iz Sindikata SKUPA su nam kazali i da su upoznati s trenutnom situacijom koje brojne udruge imaju s projektima koji se tiču Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i kažu da ju aktivno prate.
"Naime, koliko god apsurdno, radilo se o tome da je uveden novi digitalni sustav za izvještavanje koji, ukratko, ne funkcionira. No, ipak se traži da korisnici svoje zahtjeve za naknadu sredstava (ZNS-ove) i izvještaje podnose preko njega. Problemi su, prema onome što su nam naše članice pričale, od toga da stvari jednostavno ne rade i da je komunikacija s donatorom da se prijave problemi izrazito loša i teška, do toga da sustav nije nimalo jasan i zbog toga znatno otežava i produžuje ionako pretjerano dug i kompliciran proces izrade ZNS i izvještaja, što onda dovodi do već spomenutog problema kašnjenja isplata i egzistencijalnog ugrožavanja“, kaže Janovski.
Ukazuje i na sve češći problem u javnog sektoru, a to je onaj nedostatka kadra u samim institucijama, jer su radnici odlučili iz javnog sektora otići u privatni, uglavnom zbog viših plaća u tom sektoru. To također dovodi do povećanja opterećenja radnike, kako onih u nevladinom, tako i onih koji su ostali raditi u javnom sektoru, te gomilanja zaostataka u odobravanju sredstava.
„Iako bi bilo razumno da se u takvim situacijama izađe u susret korisnicima i smanji opterećenje koje je ionako pretjerano i teško za nositi i kad je Zaklada imala veći broj radnika, to se ne dešava i patnja se samo produbljuje“, kaže Janovski.
Zaključno ističe da je potrebno istaknuti kako administrativno nasilje „najgore pogađa baš radnice“. A to je važno zapamtiti jer „udruga nije neka apstraktna masa, već skupina ljudi koji su, unatoč tome što rade nešto iz uvjerenja i želje za društvenim boljitkom, i dalje samo radnice i radnici, žele imati svoj privatni i poslovni život, dobre uvjete na poslu te mogućnost da pokriju egzistencijalne potrebe. A to pod ovakvim sustavom naprosto nije moguće", zaključuje Janovski.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: cloudhoreca/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: