Kako žive radnice zaposlene u hrvatskoj industriji odjeće, kolike su im plaće, imaju li vremena za odmor, kakvi su uvjeti rada u tvornicama neka su od pitanja na koja odgovore daje danas objavljena brošura međunarodne organizacije za prava radnika u tekstilnoj industriji Clean Clothes kampanje “Profil zemlje Hrvatska 2020”. Brošura je rađena na temelju terenskog istraživanja pod vodstvom Novog sindikata i razgovora s 38 radnika iz četiri različite tvornice odjeće. Intervjuirani radnici proizvode sakoe, hlače, jakne, košulje itd. za poznate luksuzne talijanske i njemačke brendove, poput Benettona, Hugo Bossa i Olympa.
Život na minimalcu
Istraživanje je pokazalo da su plaće radnika daleko ispod onoga što se smatra dostojanstvenom plaćom, odnosno da njima nije moguće pokriti sve nužne životne troškove. Istraživači CCC-a su procijenjenu dostojanstvenu plaću računali tako da su pitali radnike koliko na mjesečnoj razini troše na hranu, stan (rentu ili kredit), režije, obrazovanje djece, odjeću i obuću i druge nužne troškove. Prema dobivenim informacijama, dostojanstvena plaća iznosi 1.246 eura, a plaća koju su radnici primali u vrijeme istraživanja 418 eura. Razlika je 828 eura – toliko bi mjesečno trebali zaraditi da bi mogli priuštiti neke stvari koje trenutno smatraju luksuzom, poput normalnog grijanja zimi (bez štednje) i kvalitetne hrane, umjesto najjeftinije, nove umjesto rabljene odjeće, odlaska u kino, kazalište, dodatnog obrazovanja.
Radnice i radnici trenutno ovise o plaći partnera, mirovini roditelja ili djeci koja su počela zarađivati, i moraju raditi dodatne poslove – na crno, ljeti za vrijeme godišnjeg, u bašći ili u polju – da bi nekako skrpali do kraja mjeseca. “Kad dobiješ plaću ne znaš što bi prvo platio – režije, kredit, hranu, knjige za školu ili faks djeteta; Moja plaća ne pokriva fakultet mog djeteta; Gledam da priuštim djeci ono što im treba. Nije važno što ja nemam. Navikli smo tako živjeti; Željela bih da nisam u grču cijelo vrijeme. Uvijek imam 10 kuna u novčaniku, ali samo gledam kako da ih ne potrošim; Željela bih da mogu priuštiti odmor na moru za djecu; Naša prehrana je jednolična. Jedemo najjeftiniji sir i meso, najniže kvalitete. Tako riskiramo svoje zdravlje, ali i zdravlje naše obitelji.” – ovako radnici opisuju svoju lošu materijalnu situaciju. Istraživanje je dakle pokazalo da je nužno povećati plaće radnika u tekstilnoj industriji.
“Ne daj bože da se razboliš”
O tome kako izgleda rad u proizvodnom pogonu odjeće razgovaramo s radnicom zaposlenom u jednoj od četiri istražene tvornice. Radnica radi u smjenama po 6 sati bez pauze, 6 dana u tjednu. Svaki tjedan mijenja smjene – jedan tjedan radi od 12 do 18 sati, pa od 18 do ponoći, od ponoći do 6 ujutro, i od 6 do podne.
“Nemamo pauzu, naporno je raditi, puno je noćnih smjena. Žene su većinom iznad 40, imamo život i kod kuće, moraš i kod kuće raditi, a posao utječe na slobodno vrijeme. Ne možeš spavati, ne možeš se odmoriti, pogotovo ljeti, ako idem u noćnu pa moram spavati po danu, ljudi rade nešto vani, buka je, dodatno iscrpljuje. Ja sam radila na 17 strojeva, koji ispletu komad u 7 do 10 minuta, a kad sam se pobunila zbog preopterećenosti, direktorica je pitala što ja hoću jer se mi ne umorimo, radimo samo šest sati”, kaže radnica.
Njezin posao je nadziranje i pregledavanje linije koja se sastoji od minimalno 10 pa do čak 17 strojeva. Svaki stroj plete različiti komad odjeće. Ovisno o veličini komada, stroju treba od 2 do 10 min da isplete jedan komad. Radnici moraju svaki komad provjeriti, očistiti od škarta, mijenjati konce, paziti da ne puknu pa da se komad ne pokvari... Linije su jako brze i dok provjere sve što su strojevi ispleli do kraja linije, prvi stroj je već ispleo novih par komada.
“Ne stignemo ni do WC-a. Ako moraš, odeš trčećim korakom. Posao su organizirali tako da ne stignemo ni disati, tako je svima u firmi. Ako netko fali, raspored strojeva koji rade dijeli se na nas koji ostajemo. Meni su rekli da su razočani s mojim propustima s obzirom na to koliko dugo radim, no nisam ja kriva. Ne stigneš prebrojati kako treba, a za svaku grešku odmah se pišu opomene, slijede ponižavanja. Takvi su prema svima.”
Unatoč noćnom radu, povremenom ostajanju 10-15 min nakon smjene i radu bez pauze, plaće radnika vrte se oko minimalca. Naknada za prijevoz nekima pokriva cijeli iznos, a našoj sugovornici tek polovicu jer živi dalje od drugih. Plaćenog obroka nema, a regres i božićnica isplaćuju se samo ako radnik ima manje od 15 dana bolovanja. Dan ili dva godišnjeg teško je dobiti kad bi htjeli, kao i bolovanje. Poslodavac štedi kod odlaska na bolovanje, što omogućava Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju koji kaže da plaća tijekom bolovanja ne može biti manja od 70 posto redovne plaće, pa poslodavci koriste priliku da isplate samo 70 posto. Radnici upadaju u začarani krug – ako idu na bolovanje plaća će im biti manja i neće moći dobiti materijalne dodatke, a ako ne idu štete svom zdravlju.
“Ne daj bože da se razboliš, uz to što dobiješ manju plaću moraš razmišljati kad ćeš biti bolesna ako ne želiš izgubiti novac od regresa i božićnice. To je tvoj novac koji si u godinu dana zaradila, samo što su ti oni uzeli. Uvijek te kod isplate plaće negdje zakinu pa ti zapravo od toga daju dodatke.”
(Ne)postojanje mjera zaštite koronavirusa
Higijenski uvjeti u tvornici nisu dobri i zasigurno ne pomažu u borbi protiv širenja koronavirusa: “U jednom ženskom wc-u su dva umivaonika pokvarena, procurila je odvodna cijev. Postavili su kante ispod da u njih curi voda. Obaviješten je majstor koji je samo podmjestio drugu kantu. Tako funkcionira higijena kod nas u firmi.” WC-a nema dovoljno i ne čiste se redovno.
Zaštitne mjere bile su na snazi samo u vrijeme najveće krize. Iako se u zadnjih desetak dana broj zaraženih ponovno povećava, menadžment tvornice ne poduzima nikakve mjere. “Jedna bočica za dezinfekciju samo stoji na ulazu, ponekad bude i prazna, promijene ju kad se sjete. Bolest je još uvijek među nama, nije nestala, i dalje postoji opasnost. To je neodgovorno. Maske više ne dijele, onaj tko hoće sam mora nabaviti.” Više se ne pazi ni na preporučeni razmak od 2 metra, ni na to da se smjena koja odlazi i ona koja dolazi ne susreću. U tvornici radi oko 400 radnika, a fluktuacija je velika – u svakom trenutku u pogonu je minimalno 30 pa do 150 ljudi. Unatoč velikom riziku od zaraze, tvornica nije stajala s radom, osim na jedan dan kad se otkrio slučaj zaraze. Tada su svi bili poslani kući, a tridesetak najbližih zaraženoj osobi bilo je testirano. Tvornica je dezinficirana, a već idući dan proizvodnja je nastavljena.
“Roba ide van, konac dolazi, kamioni su se izmjenjivali, nikakav gubitak Benetton nije pretrpio. Dogodilo se jedino da nabavljeni materijal kasni dan-dva, osim toga nikakvih poteškoća.” Tvornica Benettona dobila je državne potpore za ožujak, travanj i svibanj za sve radnike. To znači da je sve što su proizveli za vrijeme krize bio profit te da ima prostora za povećanje plaća. No, radnici su za zadnja dva mjeseca dobili samo 4.000 kn, tek nešto više od redovne plaće. Samo na prijevoz i obrok ode minimalno 1.000 kn.
“Potplaćeni smo. Poslodavci ne cijene naš rad, što dokazuju s plaćom. Stalo nam je do posla, no nitko to ne uvažava i ne vidi, pa smo se prestali truditi jer nema smisla. Doživljavaju nas samo kad napravimo neku pogrešku. Samo nas radnike pozivaju na ribanje i odgovornost i dijele nam opomene. Ako nema konca mi ispaštamo – zašto nismo na vrijeme rekli, ako duže vremena nema kontrole da nešto izmjeri, opet smo krivi – zašto stroj dugo stoji.” – kaže naša sugovornica.
Uvjeti rada u drugim tvornicama
Uz navedene loše uvjete – minimalne plaće i materijalne dodatke, zakidanja na plaći, neadekvatne higijenske uvjete, nemogućnost korištenja godišnjeg po želji, nemogućnost odmora itd. u brošuri Clean Clothes kampanje opisan je i niz drugih problema. Npr. prekovremeni rad – većina radnika nerijetko mora dolaziti subotom kako bi završila posao započet tokom tjedna, ili ostajati nakon redovnog radnog vremena. U nekim slučajevima ti se sati ne bilježe, a zbog toga ni ne plaćaju. Putni troškovi u jednoj se firmi isplaćuju u obliku bona za tvornički dućan s košuljama, koji radnici teško mogu iskoristiti, jer njime ne mogu platiti gorivo ili hranu. Česta je zloupotreba ugovora na određeno i ucjena neproduživanjem ugovora. U tvornici koja proizvodi za Hugo Boss direktorica je radnike neosnovano optužila za krađu jednog kaputa i zabranila im ulazak u tvornicu do 5 minuta prije početka radnog vremena, što znači da su oni koji dolaze na posao 30-45 min prije morali čekati vani i smrzavati se (zabrana se dogodila u studenom). Također je bio zabranjen ulaz u tvorničku kantinu, osim za vrijeme pauze. Radnici su zabrane smatrali ponižavajućima. Ljeti su velike vrućine u pogonima, radna mjesta su zagušljiva, štedi se na higijenskim potrepštinama. Više od dvije trećine intervjuiranih radnika pije tablete zbog navedenih problema. Osim toga, stres i loša ishrana također uzrokuju zdravstvene probleme. Verbalno nasilje, uvrede i zastrašivanja također su uobičajeni.
Bolje uvjete nam nitko neće pokloniti
Od 38 intervjuiranih radnika, 20 njih su članovi sindikata. Radnici većinom nisu zadovoljni radom sindikata, kažu da se “sindikati bore za sebe”, da “nemaju interesa za prava radnika, ne dolaze u pogon ni vidjeti kako nam je” i da se ne zauzimaju za radnike, “jedino daju po jednu kobasicu članovima za Uskrs, prodaju piliće po nešto manjoj cijeni nego obično, i organiziraju izlete. Krajem rujna organizirali su izlet u Međugorje za 30 ljudi. Sindikat je platio prijevoz, a firma smještaj.” No, u firmi koja proizvodi za Olymp radnici su zadovoljni sindikatom, jer je putem suda izborio isplatu prekovremenih sati za razdoblje od par mjeseci do par godina.
Istraživanje je pokazalo da radnici ne znaju postoje li kolektivni ugovori u njihovoj tvornici i koja prava uključuju, a kolektivni ugovor nije prepoznat kao nešto za što se vrijedi boriti. Strah od otkaza i sankcija, nedostatak povjerenja među radnicima dodatni su faktori koji otežavaju organiziranje. Iako je razočaranost sindikatima razumljiva, treba podsjetiti da su sindikati radničke organizacije i da problem nije u sindikatu kao modelu za organiziranje već najčešće u onima koji ga vode, a to vodstvo radnici mogu smijeniti.
Na pitanje kako poboljšati radne uvjete, radnici su rekli da najprije treba povećati plaću, jer prema njihovu mišljenju, novca ima: “Brend i firma bi se trebali udružiti i plaćati nam barem 5.000 kuna za najnormalnije uvjete. Radimo 7.000 košulja svaki tjedan, svaki tjedan je isporuka, osim toga radimo i uniforme za vojsku i policiju. Novaca negdje ima, samo ne za nas.” A novac je kod vlasnika tvornica i velikih modnih kompanija – modna industrija vrijedi milijarde dolara zarađenih preko leđa radnika u proizvodnim zemljama. Koraci prema poboljšanju uvjeta su organiziranje radnika na lokalnom nivou, povezivanje na međunarodnom i vršenje pritiska na Vladu i vlasnike tvornica i modnih kompanija pomoću medija i javnosti. Nitko nam neće dati bolje uvjete, za njih se moramo izboriti sami!
Izvor fotografija: CCC
Autorica teksta:
Preporučite članak: