Nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 2013. godine i otvaranja njezinih granica uslijedilo je masovno iseljavanje stanovništva u potrazi za boljim uvjetima rada i života. Na taj način poslodavcima je smanjena mogućnost za ucjenom radnika nezaposlenom radnom snagom s burze, odnosno izgubljena je rezervna armija radne snage kojom su mogli prijetiti zaposlenim radnicima i sprječavati porast plaća i poboljšanje uvjeta. No, kako kapital djeluje globalno, tako su se poslodavci prilagođavali tendencijama i kroz godine zahtijevali sve veće kvote za uvoz stranih radnika, opravdavajući zahtjeve „nedostatkom kvalitetne radne snage“ i „manjkom radnika“.
U zadnjih 15 godina kvote za strane radnike najviše su se odnosile na zapošljavanje u građevini, brodogradnji i turizmu. Brojke su prije ekstremnog povećanja u 2018. varirale od par stotina do par tisuća. Najznačajnije povećanje bilo je za godinu 2008. za vrijeme Sanaderove Vlade, kada je odobrena ukupna kvota od 10.242 radnika, a najviše za spomenuta tri sektora, u kojima je rad praćen velikim brojem prekovremenih sati uglavnom slabo plaćen. Na primjer, manualni radnik u građevini mogao je te godine zaraditi 4.000-5.000 kn za naporan rad od desetak sati dnevno, radne subote i poneku radnu nedjelju. Prema evidenciji HZZ-a u isto vrijeme nezaposleno je bilo 240.455 ljudi, što je stopa od 13,7 posto.
Poslodavci traže još veće kvote za 2009. iako istovremeno prijete otkazima „zbog nadolazeće recesije i najavljenog zaustavljanja izgradnje većih objekata“. Ovaj puta njihov zahtjev nije ispunjen te je godišnja kvota smanjena za oko 2.300 dozvola.
Slijedi razdoblje krize i povećane nezaposlenosti – krajem prosinca 2009. na HZZ-u je evidentirano 291.545 nezaposlenih osoba. To znači manje novog zapošljavanja stranaca, pa se i broj dozvola postupno smanjuje sa 6.000 u 2010. na 1.500 u 2015. godini. Manje kvote za strane radnike popraćene su lamentacijama poduzetnika u turizmu koji „ispaštaju“ jer ne mogu zaposliti tajlandske masažerke i kuhare nacionalnih kuhinja. Poduzetnici u sektoru građevine također traže veće kvote, iako je 2012. preko 31 tisuća građevinskih radnika u evidentiranoj nezaposlenosti.
Od 1.000 do 70.000 u 4 godine
Krajem siječnja 2015. nezaposleno je 330 tisuća, što je stopa od 20,3 posto, a paralelno počinje značajnije iseljavanje iz Hrvatske trbuhom za kruhom. Istovremeno padaju i zaposlenost i nezaposlenost – iz evidencije HZZ-a nestalo je 60.000 radnika te se pretpostavlja da je većina otišla u inozemstvo. 1. srpnja 2015. Njemačka ukida radne vize za Hrvate i omogućuje dodatni odljev radno sposobnog stanovništva.
U 2016. je na HZZ-u registrirano 250.000 nezaposlenih, a Vlada Tihomira Oreškovića odobrava rad za dvostruko više stranih radnika nego lani, 2.300 dozvola za novo zapošljavanje i 800 za produženje. I dalje je u upotrebi varijacija sintagme o potrebi za kvalitetnim radnicima – najavljena je „rastuća potreba za kvalificiranom radnom snagom“, posebno u sektoru turizma, graditeljstvu i brodogradnji, jer poslodavci, kako tvrde, jednostavno ne mogu naći radnike koji im trebaju, unatoč i dalje velikom broju nezaposlenih.
„U Hrvatskoj ne nedostaje radnika, nego kvalitetnih radnih mjesta“, tvrdi Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata, i objašnjava: „Gospodarstvo kontinentalne Hrvatske temelji se na ostacima industrije koja je preživjela tranziciju i privatizaciju. Strani investitori preuzeli su telekomunikacije, banke i trgovinu, a značajnije investicije u stvaranje novih radnih mjesta bile su u radno intenzivnoj industriji. Na sjeverozapadu Hrvatske izgrađene su tvornice za proizvodnju odjeće, obuće i dijelova od kože za automobilsku industriju. To su lohn poslovi koji se baziraju na relativno jednostavnom, ali napornom i slabo plaćenom radu. Plaće su jedva dostatne za golo preživljavanje pa domaći radnici, posebice mladi, izbjegavaju takve poslove. Slično je i u graditeljstvu i turizmu. Ulaskom u EU naši su radnici dobili i iskoristili priliku zaposliti se na bolje plaćenim poslovima.
Slika 1 - U odnosu na 2016. broj kvota u 2017. se utrostručio na 9.000, a u 2018. se učetverostručuje te iznosi 36 i pol tisuća
U odnosu na 2016. broj kvota u 2017. se utrostručio na 9.000, a u 2018. se učetverostručuje te iznosi 36 i pol tisuća. Ukupna kvota za 2019. je za 30.000 veća od prethodne godine (68.100). Po uvozu radnika sektor brodogradnje stagnira, a osim za građevinu i turizam od 2018. se povećavaju i kvote za niz drugih sektora – promet, prehrambenu, prerađivačku i metalnu industriju i poljoprivredu.
Prema podacima MUP-a na kraju 2019. iskorišteno je bilo gotovo 90 posto kvota, a još 5 posto u postupku odobravanja. Više nisu potrebni samo radnici rijetkih zanata, kako se ranije opravdavalo kvote, nego radna snaga koja će zamijeniti domaće radnike.
Težak i potplaćen rad
U posljednjih nekoliko godina turizam postaje „najvažnija gospodarska grana“ – prihodi rastu svake godine pa su u 2016. iznosili 9,5 milijardi, a do 10. srpnja 2019. 11,32 milijarde kuna. Paralelno s važnosti turizma raste i potreba za radnicima, a poslodavci, njihove udruge i turističke agencije tvrde da „ne postoji raspoloživost i interes“ domaćih radnika, stoga je „sezona ugrožena“ te vrše pritisak na Vladu, što rezultira rapidnim rastom kvota. Kvota za 2017. za novo zapošljavanje u turizmu bila je 175, a već za 2018. 7.930, uključujući i 1.000 mogućih dozvola za sezonski rad do šest mjeseci na pomoćnim poslovima kuhara, konobara, čistača i sobara.
Iako je turistička sezona 2019. bila rekordna po broju gostiju i prihodu, prosječna plaća u trećem tromjesečju 2019. rasla je samo za 3,3 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, a manje stope rasta bilježi tek nekoliko grana, poput poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Za usporedbu, samo prihodi od stranih turista u prvih devet mjeseci 2019. porasli su za 9 posto u odnosu na 2018.
Najviše sezonaca bilo je iz Bosne i Hercegovine i iz Srbije, zemalja čije su prosječne plaće među najnižima u regiji – u BiH je prosječna neto plaća oko 3.700 kn (930 KM), a u Srbiji oko 3.500 kn (55.065 RSD). Obećane im plaće od 5-6.000 tisuća kuna stoga zvuče primamljivo, no za taj se iznos treba dobro pomučiti i svašta pretrpjeti.
Sezonska radnica iz BiH koja je htjela ostati anonimna odlučila se na rad u Hrvatskoj jer su „kod njih plate male i ne može se naći posao“. Za rad u sezoni prijavila se preko agencije Dposlovi, a radila je u Poreču kao pomoćni radnik u kuhinji. U telefonskoj komunikaciji prije sklapanja ugovora obećano joj je osmosatno radno vrijeme, tri obroka dnevno i plaća od 6.000 kuna plus prekovremeni sati. Međutim, radni uvjeti su bili drugačiji.
„Nitko ne pazi na radno vrijeme kad počneš. Radilo se dvokratno od 11-16 h i od 19 h do kraja smjene. A kraja nema... Najduže je bilo do 2 sata iza ponoći. Imala sam jedan dan tjedno slobodno, a to samo zato jer su gazde stari ljudi, pa zbog njih restoran ne radi jedan dan, jer i oni padaju u nesvijest od rada. Jedino što je bilo ok je prijava jer su im bivši radnici slali inspekciju, i plata preko banke. Ali prekovremene nisu ni računali ni plaćali. Smještaj je bio plaćen, bila su obećana tri obroka, a davali su samo ručak. Radnike su mijenjali kao čarape. To je užas – samo prijavljuju i odjavljuju. Jednako krivim i agencije, oni tvrde da su gazde super, a svaki mjesec im traže radnike.“
Slika 2 - Mnogo migrantskih radnika/ca zaposleno je u sektoru turizma i ugostiteljstva, no sve se više zapošljavaju i u drugim granama
Osim prevara po pitanju materijalnih prava, poslodavci su bezobrazni prema radnicima: „Gazdarica je bila horor. Pati psihički ljude. Nema dobro jutro kad uđeš nego odmah galama. Kao da želi da te otjera, a kad kažeš da ideš ljuta je i ludi. Na papiru je sve bilo divno i krasno, a gazde su sve nas dočekali na nož. Glume elitu, a u kuhinji drže robove. Nitko iz grada i okoline neće da im radi, svi znaju kakvi su uvjeti. Većina dolazi iz BiH i Srbije.“
Loše su prošli i radnici iz Nepala i Indije koji su preko agencije došli raditi u varaždinskoj tvrtki VIS Promotex za proizvodnju suncobrana. Imaju plaćen smještaj, ali njih 17 živi u jednoj kući. Radnici su se zadužili na iznos od 7.000 eura kod agencije za zapošljavanje, očekujući plaću od 5.000 kn, kako im je bilo obećano. No, u ugovoru koji su potpisali radilo se o bruto plaći, što im je vrlo vjerojatno namjerno prešućeno. Osim toga, nakon četiri mjeseca rada gazda im je dao ultimatum – ili će raditi za 3.200 kn ili se moraju vratiti kući. Prema pisanju RTL-a, „cijena jednog suncobrana VIS Promotexa je 500 kuna viša od minimalca koji daju Nepalcima“.
Varaždinska županija je među onima s najviše izdanih dozvola za strance. „Tu su posao našli radnici s područja bivše Jugoslavije, Ukrajine, Rusije, a veliki broj njih dolazi iz dalekih zemalja poput Nepala, Šri Lanke, Indije i Bangladeša. Ima i dnevnih migranata iz Mađarske. Zapošljavaju se kod poslodavaca koji su uglavnom na zlu glasu kod domicilnog stanovništva, pa te poslodavce, ako mogu, domaći radnici izbjegavaju. Strani radnici uglavnom rade na teškim i slabo plaćenim poslovima u obućarskoj, tekstilnoj i kožarskoj industriji, u građevinarstvu i proizvodnji građevinskih materijala, kod ugostitelja, u drvoprerađivačkoj, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Radnici iz dalekih zemalja smješteni su po kućama, stanovima pa čak i u jednom preuređenom tvorničkom skladištu“, govori Siniša Miličić.
Računica zamaskirana u ‘altruizam’
U medijima se provlači priča da se poslodavci brinu o stranim radnicima, osigurali su im smještaj i prehranu, a nekima čak i poklonili bicikle te tvrde da ih koštaju i više od domaćih, ali se zapošljavanje isplati, jer oni hoće raditi. Miličić sumnja u naglo buđenje altruizma kod hrvatskih poslodavaca, jer „istovremeno ti poslodavci nikad nisu iskazivali razumijevanje, dobrotu i milosrđe prema domaćim radnicima“. Nije stvar ni u lijenosti domaćih radnika.
„Kako bi zaradili što više, a potrošili manje, strani radnici pristaju na prekovremeni rad koji po duljini prelazi zakonske okvire“, kaže Miličić.
Osim toga, strani radnici ovisni su o poslodavcu: „Radnici iz Bangladeša, Nepala, Indije su u robovskom položaju, jer su se kod kuće morali zadužiti, dali su imanje pod hipoteku i kreditno se zadužili prema stranim agencijama, dug je navodno velik – 7.000 eura. Tko to može od plaće u Hrvatskoj u godinu ili dvije ušparati da bi platio agenciji, a kamoli da bi poslao novac obitelji? Pravno gledajući, ti ljudi su slobodni ljudi, ali s ekonomske strane su robovi. Nemaju pravo promijeniti poslodavca jer im je dozvola za boravak i rad vezana uz ugovor o radu. Kada bi raskinuli ugovor prestala bi im osnova za privremeni boravak u Hrvatskoj. Radi se o modernom obliku robovlasništva, koji su naši poslodavci prihvatili. Znamo reći da Varaždinska županija polako postaje prijestolnica robovlasništva u Hrvatskoj, jer zapošljava velik broj stranaca“, govori Miličić.
Ovisnost o poslodavcu također znači da je sindikalno organiziranje otežano, jer u slučaju bilo kojeg oblika pobune poslodavac može radnicima otkazati ugovor. Oni će biti prisiljeni vratiti se u zemlju iz koje dolaze bez zarađenog novca i mogućnosti otplate duga agenciji.
Bez kvota u budućnosti?
Migracije radnog stanovništva nisu nova pojava, no zbog politike slobodnog kretanja kapitala, robe, radnika, stanovanja i pružanja usluga, odnosno politike jedinstvenog tržišta koju vodi Evropska unija one su se u zadnjih par godina intenzivirale. Vlada RH se na poticaj poduzetnika i njihovih udruga prilagođava politici koju diktira EU, stoga se broj dozvola za strane radnike od ulaska samo povećavao. Brojka za 2020. je rekordna i iznosi 78.470 dozvola, a poslodavci i te brojke smatraju premalima i zalažu se za potpuno ukidanje sustava kvota. Prema portalu Faktograf, kvote za 2020. su privremene te se teži liberalizaciji uvoza stranih radnika, koju će uvesti novi Zakon o strancima.
RH slijedi model zapošljavanja stranaca koji je Slovenija uvela 2018., kad je odbacila kvote i zadržala samo neke kontrolne mehanizme. To znači da će poslodavci moći zaposliti strane radnike ne samo iz tzv. deficitarnih sektora, nego „po potrebi“, ako imaju dozvolu za boravak radnika koju odobrava MUP, te od HZZ-a zatraže test tržišta rada i dobiju pozitivno mišljenje o nedostatku radnika u zemlji. Krajem 2019. radnici iz BiH, Srbije i Kosova činili su 11 posto radnika u Sloveniji, a najviše ih je zaposleno u građevini i proizvodnji. Porast zaposlenih radnika iz drugih zemalja omogućava i veću eksploataciju – radnici se suočavaju s neisplatama plaća i doprinosa, naknada za bolovanje i prekovremenog rada i drugim kršenjima prava.
Povećan uvoz stranih radnika u Hrvatskoj će usporiti potreban rast plaća, a razinu materijalnih i drugih prava držati na minimumu. Ukidanjem kvota na uvoz radnika hrvatsko tržište rada postaje otvoreno za globalnu rezervnu armiju radne snage koja je prisiljena prihvaćati loše poslove i to u uvjetima rada na koje domaća radna snaga ne pristaje. Od nje se 'očekuje' da radi duže, za istu plaću, a zbog mehanizma discipliniranja u obliku prava boravka vezanog uz ugovor o radu i ekonomski nepovoljnog položaja otežano joj je i sindikalno organiziranje. Domaći i strani radnici dijele surovu svakodnevicu – niske plaće i nepovoljne radne uvjete. Tržište rada se internacionaliziralo, pa i borba treba biti internacionalna. Radnici iz Hrvatske trebaju stati rame uz rame s Indijcima, Nepalcima, Srbima, Bosancima i izboriti se za veće plaće i bolje uvjete rada.
Izvor naslovne fotografije: Pixabay
Tekst napisala:
Preporučite članak: