Osim što je rezervirana za dobrostojeće studente, arhitektura je, kažu, i visoko konkurentno polje. To se na faksu potiče. „Zapravo, individualna kompeticija je jedna od prvih premisa s kojima se susretneš na fakultetu“, kaže arhitektica s iskustvom rada u nekoliko arhitektonskih ureda našoj Dunji Kučinac koja je istražila kakvi su uvjeti rada u toj (percipiranoj kao elitnoj) struci.
„Ako ručaš kavu, nikada ne prestaješ s radom i manjak sna je tvoja najdraža droga, zasigurno si doer (čovjek od djela)“ – ovo je jedna od poruka notorne (i široko kritizirane) reklame kojom je online platforma Fiverr 2017. godine kronično iscrpljivanje radnika danonoćnim radom nastojala brendirati kao kul lajfstajl nove generacije hiperpoduzetnih frilensera. Mitovi o čarima bezgranične fleksibilnosti i uzbuđenju neizvjesne individualizirane borbe na tržištu preko online platformi već su se davno rasplinuli – pokazalo se da iza dimne zavjese navodne “slobode” i dalje stoji samo dobar, stari prekarni, niskoplaćeni i eksploatirajući rad. Slična demistifikacija događa se posljednjih godina i u polju arhitekture. Idealtip je nešto drugačiji – umjesto modernog online frilensera u arhitekturi je to srednjoklasni kreativni genije – ali stvarnost iza njega slična je. Prepjevat ćemo Fiverrov reklamni fijasko: ako ne spavaš, radiš cijelu noć i živiš na kofeinu, zasigurno si arhitekt.
O tome se unutar struke nešto otvorenije govori posljednje dvije godine u Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu gdje su se radnici u privatnoj arhitektonskoj praksi počeli organizirati u prve sindikate. Do sad ih nije bilo jer u toj profesiji, odnosno u njenoj (samo)percepciji, nije bilo ni radnika. Dugo ih se, piše nedavno na Jacobinu arhitekt Chris Beck, vidjelo isključivo kao privilegiranu društvenu skupinu kreativnih i samostalnih profesionalaca koji osmišljavaju „lijepe zgrade za bogataše“. Niti su ih drugi vidjeli kao radnike, niti su tako vidjeli sami sebe. Beck inače radi u Beinheimer Architectureu, u ovom času jedinoj privatnoj arhitektonskoj firmi u SAD-u u kojoj radnici imaju sindikat. Prošle su se jeseni organizirali i pridružili Međunarodnom udruženju strojara i zrakoplovnih radnika (International Association of Machinists and Aerospace Workers; IAMAW), a trenutno nastoje ispregovarati prvi kolektivni ugovor u industriji. Iako su se prvi sindikalizirali, nisu prvi koji su to pokušali – njihovi kolege iz njujorške firme SHoP Architects bili su nam tom putu godinu dana ranije, ali su se povukli nakon snažne antisindikalne kampanje u kojoj je SHoP-u pomagala poznata union busting firma Proskauer Rose LLP. Dok smo pisali ovaj članak, propao je još jedan sličan pokušaj u firmi Snøhetta. Prste u tome opet su imali vanjski union busteri, firma Stinson LLP.
I dok se prve sindikalne napore očito može uspješno opstruirati, osobito kad se ima para za autorsanje uhodanih razbijača sindikata, teško da se mogu zaustaviti ili utišati glasovi arhitekata koji upozoravaju na to da im treba sindikat koji će štititi njihova prava i boriti se za bolje radne uvjete. Godinama o tome govore i pišu, primjerice, Sekcija arhitektonskih radnika sindikata Ujedinjeni glasovi svijeta (United Voices of the World) iz Ujedinjenog Kraljevstva, platforma Ujedinjeni arhitektonski radnici (Architectural Workers United; AWU) povezana sa IAMAW-om, kao i međunarodna organizacija Arhitektonski Lobi (The Architecture Lobby).
Glorifikacija i romantizacija patničkog, mazohističkog posla već na fakultetu
Stranih materijala, članaka i intervjua o radnim uvjetima u polju je već mnogo, a najčešće upozoravaju na dvije ključne stvari: potplaćenost te enormnu količinu pritiska i prekovremenih, često neplaćenih sati koji dovode do burnouta. Pritom većina njih ističe da dril za toleriranje takvih radnih uvjeta počinje već na arhitektonskim fakultetima na kojima su neprospavane noći, premalo plaćene stručne prakse i iznimno konkurentska atmosfera potpuno normalizirani. Da bismo saznali trenira li se i naše arhitekte za duge noćne smjene bez pauze već pri prvom sjedanju u fakultetske klupe te kako izgledaju njihovi radni uvjeti kad izađu na tržište nakon diplome, porazgovarali smo s nekoliko mlađih arhitekata i studenata arhitekture na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Iako su i prije faksa imali predodžbe o arhitekturi kao zahtjevnom poslu koji se obavlja do dugo u noć, kažu moji sugovornici studenti, bilo im je potrebno puno vremena da procesuiraju i prihvate koliko je faks zapravo iscrpljujuć i da se redovni all-nighteri (cjelonoćni rad) podrazumijevaju i očekuju: „Moraš se odreći klasičnog studentskog života. I od profesora se može čuti – ti si sad ovo izabrao i trebaš posvetiti svoj život toj struci. To je nešto što moraš probaviti. Glorificira se i romantizira patnički mazohistički posao, zapravo nezdravi način života.“ Na faksu se, kažu, o arhitekturi ne govori kao o radu, nego kao o strasti i pozivu, zbog čega se među studentima i dalje traži genije individualac.
Odgovornost da izdrže jedva izdrživ tempo i ritam se, nastavljaju, u potpunosti prebacuje na studente. Ako zapnu, pretpostavlja se da je to zato što se ne znaju organizirati, iako ECTS bodovi, kako tvrdi jedan od mojih sugovornika, bivši student, nikad ne prate realno opterećenje. Stoga studiranje obično podrazumijeva i ogromne krize: „Na preddiplomskom si mogao odraditi više all-nightera, ali na diplomskom dođe do zasićenja i ne možeš više funkcionirati. Meni se desio ogroman burnout, nisam bio funkcionalan. Preživiš nekako, ali se pitaš zašto si to preživio i proživio i hoće li se nastaviti nakon faksa.“
Samo se trećina stručne prakse tretira kao rad
Uvid u to kako arhitektonski posao stvarno izgleda dobije se na obaveznoj studentskoj praksi, koja traje otprilike tri mjeseca, odnosno 480 radnih sati i mora se obaviti do diplomskog rada (ranije je to bilo do upisa diplomskog studija). S obzirom na to da za nju nije predviđeno vrijeme u okviru redovne nastave, a da se, prema pravilniku koji regulira praksu (koji je očigledno zastario, ali je i dalje jedini dostupan na stranicama fakulteta) ne smije obavljati uz redovnu nastavu, većina studenata mora uzeti slobodnu godinu između preddiplomskog i diplomskog studija ili upisati parcijalu.
Uvjeti rada na praksi, kažu naši sugovornici, ovise od ureda do ureda. To koliko ćeš zapravo dobiti mentorstva, hoćeš li morati koristiti vlastiti laptop ili uredski, hoće li se od tebe očekivati potezanje i prekovremeni ili će ured prema tebi biti potpuno korektan pa i to koliko ćeš biti plaćen (od 35 kuna do daleko ispod studentskog minimalca, zbog čega se na studentskim ugovorima navodno katkada manipulira brojem odrađenih sati) – ovisi od biroa do biroa.
Problematično je, međutim, to što se na faksu o praksi ne priča niti ju se bog zna kako evaluira: „Nisam imala osjećaj da se mogu požaliti faksu ako mi bude loše. Meni je bilo dobro, ali znam par ljudi koji svoja loša iskustva s prakse nisu nikada prijavili fakultetu.“ Potplaćenost prakse je na zanimljiv način blagoslovljena (da ne budemo zlonamjerni i ne kažemo proskribirana) i u fakultetskim dokumentima. U pravilniku, naime, stoji da je „za obavljanje stručne prakse predviđen honorar za studente u iznosu od 10 kn/h“ ali „obzirom da se naplata vrši preko Student servisa gdje je minimalna satnica 30 kn, studentima bi se 2/3 vremena provedeno na praksi tretiralo kao edukacija, a 1/3 kao stvarni rad“. Ne možemo si pomoći da nam ovo ne izgleda kao brutalna, čak malo crnohumorna frojdovska omaška: umjesto da kažemo “trećina prakse se tretira kao rad pa je zato plaćen samo trećinu studentskog minimalca”, nesmotreno nam je izletjelo da se “praksa plaća trećinu minimalca pa zato samo tu trećinu prozivamo radom”.
Važno je pritom ipak napomenuti da potplaćene ili neplaćene arhitektonske prakse nisu nikakva autohtona domaća izmišljotina nego opće mjesto i stvar zaoštrenih diskusija na cijeloj međunarodnoj sceni. To potvrđuje i dio mojih sugovornika koji je praksu odrađivao u inozemstvu, u nekoj od europskih država. Svugdje je pripravništvo ako već ne neplaćeno, onda barem potplaćeno upravo „pod krinkom mentorstva“, govori jedan od mojih sugovornika i dodaje: „U redu je da sam manje plaćen od ostalih radnika u uredu jer još učim, ali i dalje je to jako velik broj radnih sati bez kojih taj ured ne može. Njihov posao ne može bez nas, a ponašaju se kao da nam čine uslugu što su nam ponudili to neponovljivo iskustvo. Na faksu i praksi uštrcava nam se svijest da svi tako rade. Mi smo tako radili, govore, uz implikaciju da su današnji milenijalci ili Generacija Z ovakvi ili onakvi. Ali želja za boljim radnim uvjetima nije naše izvolijevanje, nego je njihova praksa potlačivanje.“
Studirati arhitekturu mogu samo dobrostojeći studenti
Studenti se, ipak, uglavnom ne bune. Svi moji sugovornici kažu: naviknu se da im je teško, nauče šutjeti i trpjeti. Jedna od njih faks i praksu opisuje kao doslovni boot camp (trening kamp) za dalje. Druga kaže da je bila toliko navikla na cjelodnevni i cjelonoćni rad da se znala, kada bi se dogodio neki ležerniji period i kada bi dovršila sve za faks do 8, 9 ili 10 navečer, osjećati loše, kao da je lijena i nije radila dovoljno.
Zbog obima posla na faksu, velika većina studenata ne stigne raditi dodatne studentske poslove kojima bi plaćala vlastite troškove života. Jedan od mojih sugovornika je, kaže, pokušao, ali je zbog opterećenja ubrzo morao prestati. To je jedan od razloga zbog kojih je arhitekturu vrlo teško studirati bez roditeljskog financijskog backupa, a dodatni leži u činjenici da studenti moraju izdvajati poprilično puno novaca za fakultetske projekte: makete (maketarnica na faksu, kažu, nije dovoljna za potrebe svih studenata) i razne materijale koji moraju biti kvalitetno otisnuti.
Osim što je rezervirana za dobrostojeće studente, arhitektura je, kažu, i visoko konkurentno polje. To se na faksu potiče. „Zapravo, individualna kompeticija je jedna od prvih premisa s kojima se susretneš na fakultetu. Gotovo kao u sportu. Ukoliko si prije dolaska na arhitekturu bio sportaš, to ti uvelike olakšava navigiranje kroz tu kompeticiju“, govori jedna od mojih sugovornica.
Zbog svega toga, diplomirani arhitekti na tržište privatne arhitektonske prakse izlaze dobro utrenirani za trčanje maratona slabo plaćenih ili neplaćenih prekovremenih sati i noćnih smjena. „Prekovremeni su totalna norma. Meni je bilo normalno tri dana bez prestanka fizički ne ustati sa stolice“ govori jedna od osoba s kojima sam razgovarala, a koja ima iza sebe nekoliko godina iskustva u arhitektonskim uredima te dodaje: „Kažu papir nije gotov do kraja. Ali oni su trebali izmenadžerirati posao da imaju dovoljan broj ljudi da papir bude gotov do kraja ili nama platiti prekovremene. Nama je to normalno, ali zaboravljamo da smo se tu školovali na račun države, a mi sad radimo za dobro nekog drugog tko nam ne plaća prekovremene.“
Neplaćeni prekovremeni pod krinkom stjecanja iskustva
Prve dvije godine, dok ne polože stručni ispit, kao magistri inženjeri struke nalaze se, govori jedan moj sugovornik, u bizarnoj poziciji u kojoj ih struka ne štiti – još ne mogu biti primljeni u Hrvatsku komoru arhitekata (HKA) i prepušteni su volji poslodavca. Međutim, ni polaganje stručnog ispita nije garancija da će im se radni uvjeti i plaća značajnije poboljšati. HKA ne propisuje standardiziranu cijenu rada, odnosno visinu plaća, a arhitekti nemaju granski kolektivni ugovor.
Mlađi arhitekti u uredima često rade poslove arhitektonskog tehničara umjesto inženjera, što je slabije plaćena pozicija, bez obzira na to što bi s obzirom na svoje obrazovanje mogli s vremenom preuzimati daleko odgovornije poslove projektiranja i menadžeriranja gradilišta. Međutim, do toga se teško dolazi. „Jasno je da se moram usavršavati, ali nije u redu da me se kroz usavršavanje iskorištava. Čak i ako ja živim za to, a znalo mi se desiti da se kad sam najviše radila nisam uopće osjećala iskorišteno, opet ću na kraju dana jednom morati dići kredit ili eventualno brinuti za djecu“, govori jedna od mojih sugovornica.
Najbolje studente obično, kažu svi, regrutiraju najrenomiraniji arhitektonski uredi, često uredi upravo njihovih profesora s faksa. I u tim uredima ima neplaćenih prekovremenih, ali oni se, kažu, opravdavaju radi reference, životopisa i daljnjeg napredovanja. „Ako nisi prošao kroz mašinu upravo tih najprestižnijih ureda, javit će se pitanje tvoje valorizacije. Takvi se uredi obično javljaju i na javne natječaje, a nepisano je pravilo da se na njima radi prekovremeno, često neplaćeno. Pristajat ćeš na to ako se želiš penjati na ljestvici mladih zvijezda valoriziranih na arhitektonskoj sceni“, govori jedan od mojih sugovornika, a drugi dodaje: „Pitanje je je li to pozicija koju biraš ili ti je nametnuta“.
Porazni rezultati istraživanja o odljevu radnika iz struke
U želji da dodatno ispitamo sudbine arhitekata nakon fakulteta, razgovarali smo s asistenticom na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Andreom Čeko. Čeko, između ostaloga, radi na međunarodnom istraživačkom projektu „Architecture's Afterlife“ koji vodi Harriet Harriss s njujorške škole arhitekture Pratt Institute School of Architecture i koji, kako kaže, nastoji ispitati zašto i u koje sektore određeni dio mladih arhitekata odlazi nakon diplome: „Ovaj je projekt krenuo od ranijeg istraživanja koje je preliminarno pokazalo da postoji jako veliki trend odljeva arhitekata iz profesije u ranom, osjetljivom periodu nakon diplome kada dođu u prve doticaje sa strukom. Ispada da ih se između 35 i 40 posto odlijeva u druge sektore. Napravili smo anketu koju je ispunilo oko 3 tisuće ljudi iz Europe, od Ujedinjenog Kraljevstva preko Italije do Srbije. Osim kvantitativne analize njihovih odgovora, napravljeno je i šezdesetak intervjua. Dio ispitanika je ostao u arhitektonskoj profesiji, dio uz arhitektonsku praksu radi još nešto u polju, recimo poslove u izdavaštvu ili na faksu, dio ljudi je iz sektora arhitekture prešao u povezane sektore kreativnih industrija, primjerice grafički produkt dizajn, dok četvrtu skupinu ispitanika čine oni koji sada rade nešto što nema nikakve veze s arhitekturom, bilo da su joga instruktori ili rade kolače.“
Čeko objašnjava da su u istraživanju s ispitanicima razgovarali i o razlozima potpunog ili djelomičnog napuštanja arhitekture, otvarajući teme rada, balansa između poslovnog i privatnog života i kvalitete života općenito. Neki od glavnih razloga, kaže, obuhvaćali su potplaćenost, preveliko opterećenje koje u konačnici vodi do burnouta, nedovoljno vrednovanje na poslu i nedovoljnu mogućnost za napredovanje, a u manjoj mjeri i kulturološki i rodno utemeljene nejednakosti koje još uvijek postoje u uredima.
Čeko se osvrnula i na uvide vezane uz stavove ispitanika prema studijima arhitekture: „Puno intervjuiranih reći će da ih je fakultet očeličio za daljnji rad, dok će se drugi požaliti upravo na surovost kurikuluma jer se nikad nisu pronašli u takvom sustavu kompeticije i testiranja psihofizičkih i emotivnih granica ne bi li se oformio arhitekt iz gline. Istovremeno, neke druge statistike s američkih fakulteta govore da su studenti arhitekture među najbrojnijima po broju suicida s obzirom na količinu stresa i kriza koje proživljavaju tijekom studija.“
Podsjeća nas to, nažalost, opet na frilensere s početka teksta i naslov linkanog članka o Fiverrovim laudama podočnjacima i preskakanju obroka: Gig ekonomija slavi samoiscrpljivanje do smrti. Iako su njihovi poslovi, društveni statusi i radni aranžmani drugačiji, ne možemo previdjeti ružne sličnosti: glorificiranje iscrpljujućeg posla bez kraja i konca te prikrivanje dimenzije rada iza predodžbi frilenserske slobode, odnosno arhitektonskog genija.
Čeko nas podsjeća na film The Fountainhead (kod nas poznat kao Buntovnik): „U jednoj sceni u tom filmu Gary Cooper koji glumi arhitekta stoji u svom njujorškom uredu, pokraj velike makete nebodera i gleda na Manhattan, promišljajući koncept koji mu je došao u snu. Međutim, ono što se istovremeno ne vidi jest vojska radnika i radnica koji taj san proizvode.“
Da se tema rada ipak kapilarno širi suvremenim svijetom arhitekture, ne samo kroz specijalizirane portale i prve sindikalne pokušaje, vidljivo je i na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu arhitekture, vjerojatno najreprezentativnijoj međunarodnoj manifestaciji u polju. Čeko objašnjava da na bijenalu, ove godine nazvanom The Laboratory of the Future i kuriranom od strane Lesley Lokko, češki nacionalni paviljon tematizira upravo prekarijat arhitektonske profesije: “Paviljon preispituje mjerilo današnjeg društvenog angažmana te profesije kroz okvire njenih vlastitih radnih uvjeta. The Office for a Non-Precarious Future metaforički preuzima formu distopijske Tvornice i eksperimentalnog Laboratorija u kojima kreće potraga za alternativama i neprekarnim budućnostima profesije. Ujedno se u njemu prezentiraju već poznati alati i najbolje prakse za postizanje promjena na individualnoj i kolektivnoj razini. Na međunarodnoj izložbi koja ima za cilj biti agent promjene, arhitekti su pozvani da – kroz eksperiment – rješavaju pitanje vlastite egzistencije i okvira rada.” Danas laboratorij za osmišljavanje promjena na bijenalu, sutra ipak – navijamo – promjene zapisane u kolektivnim ugovorima i sindikalnim iskaznicama.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Wallpaper Flare/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: