Banksy je jedan od najpoznatijih suvremenih umjetnika, a istovremeno, skoro nitko ne zna njegov pravi identitet. Ova čudna mješavina slave i anonimnosti, odnosno njegova odluka da sakrije svoje pravo ime, proizlazi iz podvojenog odnosa koje društvo ima prema grafitima.
S jedne strane, oni se smatraju vandalizmom - lokalna vijeća i vlade često inzistiraju na uklanjanju grafita i progonu grafitera, jer se njihov rad smatra mrljom na “tradicionalnom izgledu” nekog mjesta, kao i napadom na privatnu imovinu. S druge strane, grafiti, kao i umjetnici koji ih proizvode, zadobili su snažni glas potpore iz širokog segmenta društva koji u njemu vidi otpor prema konzervativnom moralu, srednji prst ustanovljenom redu.
U posljednjih 50 godina, ova vrsta umjetnosti je procvjetala, od natpisa na vlakovima Brooklyna do skoro svih kuteva svijeta. Grafiteri su prošli put od zatvora do velikih aukcijskih kuća Londona, Pariza i New Yorka, gdje se njihovi radovi prodaju za velike svote. U njihovom stvaralaštvu ne postoji jasna granica između prekršaja i umjetnosti, kao što ne postoji granica između umjetnosti i jezika, odnosno između slike i riječi - grafiti su često kombinacija tog dvoje. Nezamislivi broj grafita koji je nastao, i prostorna raširenost koju oni imaju, omogućila je tom jeziku da se razvija, da u sebi počne sadržavati mnoštvo glasova - od primitivnih ustaških gunđanja i slika penisa do ozbiljnih kritika društva.
Također ne postoji granica između prostog i ozbiljnog, jer grafiti su nefiltrirani glas društva, a društvo čine ujedno i opsesija penisima, agresivni nacionalizam, sportski fanatizam i slično, kao što ga čine filozofija, umjetnost i kultura. Nema razloga zašto se u grafitima sve to ne bi miješalo. Takva relativnost je omogućila uostalom razvijanje određene filozofije, koja je ujedno vrlo ozbiljna i vrlo prosta.
Ona samu sebe ne shvaća ozbiljno, a govori o ozbiljnim stvarima. Ona ima namjeru socijalne promjene, a ujedno radi sve samo radi zabave i znatiželje. Miješanje prostog i ozbiljnog omogućilo je grafiterima da zauzmu skeptičan stav prema osnovnim pitanjima današnjice - od političkog i ekonomskog poretka do same vrijednosti i značenja umjetnosti.
Svatko tko ode u javni zahod i pogleda zidove (ako nisu prebojani) vidjet će raznolikost glasova grafita. Na zahodima Filozofskog fakulteta u Zagrebu na zidovima piše “živio Marks”, “drkanje je genocid”, “smrt ekokomunizmu”. To su poruke od kojih su neke očito političke, a neke apolitične (i ponekad smiješne) prostote.
No pojavi se ponekad i nešto što bismo mogli nazvati poezijom. Netko je napisao (iznad zahoda), na primjer: “Htio bih prestati pisati o politici i slušati ptice, no da bih čuo ptice, bombe moraju prestati padati.” Zidovi su u moderno doba kao Petrijeve zdjelice, koje bujaju jednostavnim organizmima, a ponekad se razvijaju u mnogostanična bića. Banksy je samo jedan od mnogih, doduše najznačajniji, koji su se poduhvatili ove vrste umjetnosti i filozofije. Iza njega stoji ogroman broj anonimnih i poluanonimnih crtača koji neplaćeno crtaju i pišu što god žele na praznim zidovima svjetskih gradova. Njegova priča je njihova priča, priča grafita, priča u kojoj svaka praznina postaje platno za moguću umjetnost i gdje svatko može biti umjetnikom.
Možemo bez sumnje reći da su, u posljednje vrijeme, zidovi progovorili. Sada se trebamo zapitati, što nam žele reći? Iako je zidno slikarstvo postojalo oduvijek, tek je u drugoj polovici 20. stoljeća dobilo oblik koji poznajemo danas. Teško je reći što je točno dovelo do rasta ovog fenomena, no jedna od mogućih teorija jest opadanje liberalnih struja koje su u poslijeratnom svijetu oblikovale politike SAD-a i Britanije te Zapadne Europe. Upravo je u ovim državama, tijekom 70-ih godina došlo do kraha liberalizma, koji je ubrzo zamijenio novi model ekonomije. Taj model zvao se neokonervativizam, kojeg su paralelno oblikovale administracije Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Radi se o politici koja na ekonomskom planu vjeruje u restrikciju države (smanjenje poreza) i oslobađanje tržišta (smanjenje regulacija), dok na kulturnom planu vjeruje u homogenost (vjersku i etničku) i konzervativnost (obitelj).
Ekonomske mjere koje proizlaze iz ovakve politike oslabile su ideju socijalne države, koja želi visoke poreze prevesti u red mjera kojima se postiže socijalna jednakost - besplatno zdravstvo, školstvo, inicijative protiv nezaposlenosti, siromaštva i slično. To je dovelo do porasta nejednakosti u društvu, koje neokonzervativizam vidi kao prirodni fenomen.
“Neki mogu uspjeti, neki ne mogu.” To je socijalna, ekonomska i kulturna atmosfera u kojoj su nastali grafiti, u siromašnim djelovima New Yorka (Brooklyn, South Bronx, Washington Heights), Londona, Amsterdama i kasnije Bristola. Grafite su stvarale upravo one zajednice koje je neokonzervativna ekonomija ostavila na cjedilu. U Brooklynu su tinejdžeri pisali svoja imena, umjetnički oblikovana, na vlakovima, fenomen koji opisuje film Style Wars (1983.)
“Htjeli smo vidjeti svoja imena kako putuju gradom.”
Zanimljiva izjava, jer govori o mogućnosti da su te zajednice nadomjestile nedostatak ekonomske mobilnosti u umjetničku mobilnost (natpisi na vlakovima). Ostali oblici umjetnosti koji su nastali u takvim zajednicama (breakdancing i hip-hop) također imaju naglašen pokret kao neizostavan element. Ali to je bila umjetnost imena, lažnih imena koja su umjetnicima značila više od njihovih vlastitih. Krali su limenke spreja i pokušavali pisati ta imena na što više mjesta, na što čudniji način, natjecajući se i imitirajući jedni druge, stalno bježeći od policije naravno. Zašto imena?, pita se kulturni kritičar Norman Mailer u svojem eseju The Faith of Graffiti (1974). Jer ime je egzistencijalni čin, dokaz postojanja. Pišem, stoga postojim.
Njihova tijela su zarobljena u mješavini siromaštva i droge, dok su njihovi pseudonimi napisani na zidovima podzemne željeznice izbrisani, proglašeni vandalizmom. Takav okrutan svijet Mailer opisuje ovako - “Nije bilo svjetla u sivilu tog popodneva. Bio je to mrak tegobe koja stoji u sredini te siromašne egzistencije, taj amalgam brige i straha, teških kao kante ulja, pravih nadnica radničke klase, s očekivanom i grozničavom privlačnosti zločina, sa srmvljujućim zamkama zakona - honorari odvjetnika, jamčevine, probacijski službnici, sve to - i još dodatne brige oko dugova i ekonomske katastrofe koje dolaze kad kladioničar nazove za naplatu duga oko oklade koje su napravljene tjednima prije.” Zašto ime?”, pitao je Mailer jednog mladog grafitera. Ovaj je odgovorio jednostavno - “ime je vjera.” Što god to značilo.
U takvom svijetu su se pojavili prvi umjetnici koje možemo smatrati pretečama Banksyju - američki slikari Jean-Michel Basquiat (1960 - 1988) i Keith Haring (1958 - 1990.) Ni jedan ni drugi nisu pripadali radničkoj klasi, no oboje su zbog svojih subalternskih identiteta (Basquiat kao afroamerikanac, Haring kao homoseksualac) odlučili postati dio ove ulične umjetničke scene. Činjenica da nisu bili iz radničke klase, odnosno da su bili obrazovani i načitani, omogućila im je da transformiraju umjetničke oblike newyorških grafita. U vrijeme Basquiata i Haringa frenetična energija siromašnih zajednica povezala se s umjetničkom teorijom, filozofijom i književnosti, što je omogućilo stvaranje puno dublje poezije i političke kritike. To je bio spoj dvaju svjetova - demokratičnost grafita (svatko može crtati i gledati) i elitizam galerija - Haring bi ujutro mogao nacrtati nekoliko grafita po podzemnoj željeznici (i pobjeći od policije), a navečer održati izložbu gdje bi se skupljali kritičari New York Timesa i Heralda.
Basquiat je ujedno bio grafiter i prijatelj Andyja Warhola, što mu je davalo status koji nisu mogli imati grafiteri iz 70-ih. Oni su bili samo početak pokreta, no u 80-ima se taj pokret počeo povezivati s francuskim majstorima i etabliranim američkim piscima poput Jacka Kerouaca i Alana Ginsberga. Ovaj period značio je za grafite značajan korak prema naprijed, što se tiče oblika i razvijenosti jezika, ali i načina na koji društvo na njih gleda. U vrlo kratkom vremenu prešli su put od zločina do ugleda. Postoji samo još jedan korak prije nego što možemo zaista govoriti o Banksyju - radi se o prelasku grafita iz Amerike u Europu.
Banksy je počeo raditi ranih 90-ih, no već su u 80-ima razni europski umjetnici primjetili rastući značaj grafita. Jedan je od njih, i on je stvarno direktan utjecaj na Banksyja, francuski grafiter Blek Le Rat (pravo ime Xavier Prou). On je otputovao u New York u ranim 80-ima i tamo otkrio radove Richarda Humbletona, kanadskog umjetnika koji je bio dio istog kolektiva kao Basquiat i Haring. Le Rat je u Francuskoj nastavio grafitirati i osmislio je novu tehniku, koja se zove stenciling (šabloniranje). Radi se o izradi papirnatih oblika koji se stave na zid, obojaju sprejem i maknu, ostavljajući trag. Ta tehnika je omogućila grafiterima da u miru svojeg studija osmisle svoj rad koji će onda u nekoliko sekundi kasnije prenijeti na zid (i tako lakše pobjeći policiji.)
Banksy koristi isključivo tu tehniku, a preuzeo ju je od Le Rata. Drugi uzor je simbol štakora. Blek Le Rat je kao osobni potpis izabrao štakora iz više razloga. Riječ štakor na francuskom i engleskom je rat, anagram od art (umjetnost). Štakor je također simbol ulice, prljavštine i siromaštva, a Blek Le Rat je za njega rekao da je to “jedina slobodna životinja u Parizu.”Naposljetku, štakori se nekontrolirano razmnožavaju i prenose opasne stvari. Grafiteri nisu bili bez samoironije. Banksy je preuzeo simbol štakora, dodajući mu i figuru majmuna. Kod njega te životinje predstavljaju neko podzemno društvo, koje izlazi u mahovima i čini nepodopštine - reže telefonske linije, crta po zidovima, nosi kontroverzne natpise.
Preko Blek Le Rata i njemu sličnih umjetnika, grafiti su došli u Europu. Preko Amsterdama došli su u Bristol (zapadna Engleska), točnije u Barton Hill District. U 80-ima to je bilo rezidencijsko naselje siromašnih bijelaca, kulturno okrenutih prema nogometu, a politički prema Nacionalnoj fronti (engleskoj fašističkoj stranci). Tamo ih je po prvi put vidio čovjek koji će postati Banksy. On je sam bio iz finijeg kvarta Bristola, no u Barton Hillu se nalazio klub u kojem su se skupljali grafiteri. Osnovao ga je John Nation, koji je doveo grafitersku scenu iz kontinentalne Europe u Bristol te preusmjerio, u nekoj mjeri, frustracije mladih i izgubljenih od nogometa i fašizma u umjetnost. Barton Hill su zvali Meka grafitera. Budući da ovdje počinje priča o samom Banksyju, treba odrediti način na koji će ona biti ispričana. Postoje dva načina - pričati o čovjeku iza imena ili pričati priču koja je nastala oko njega. Kao što obično biva kod ljudi s mnogobrojnim pratiteljima, postoji značajan odmak između stvarne osobe i priče koja se o njemu priča.
Ono malo što se o Banksyju zna jest da je rođen oko 1974., da je odrastao u imućnom djelu Bristola te da je pohađao javnu školu koja je djelovala unutar Angliganske Crkve. To zaista odstupa od persone koja je kasnije nastala - delikvent iz radničke klase, siromašan ulični umjetnik. Budući da jedino što znamo o njemu dolazi iz pažljivo isplaniranih akcija te vlastitih crteža, Banksy ima potpunu kontrolu nad vlastitom slikom. Ta slika je produkt podsvjesnih želja konformiziranog društva. Keith Haring je u New Yorku oslikavao podzemnu željeznicu, jer je to mjesto simbol konformizma. Ljudi svaki dan idu na posao i vraćaju se kući, ali podsvjesno žele da se ta rutina razbije. Grafit, a možda i umjetnost općenito, samo je ispunjenje te želje. Jedina razlika između grafitera i umjetnika je što grafiter slika tamo gdje su ljudi (ulice, trgovi, krovovi, zahodi), a ne dovodi ljude tamo gdje je slika (muzej, galerija).
Banksy nije glasnogovornik nekakve opskurne i potlačene niže klase, on je podsvijest srednje klase. On je konformizam koji sam u sebe sumnja, on je kapitalizam koji se bori protiv samog sebe. Zato je vrlo teško govoriti o ovom umjetniku, jer on je, kao i ostali grafiteri, napravljen više od podsvjesnih težnji kulture nego od bilo čega drugoga. On je dječji san koji je postao podsvjest u odrasloj osobi. Will Ellsworth-Jones, Banksyjev biograf, sam je rekao da ga ne zanima razotkrivanje njegovog identiteta, jer ono što njegove pratitelje zanima nije on sam, već njegova persona. ”Kao što djecu ne zanima otac s perikom i bradom u crvenom. Njih zanima Djed Mraz.” kaže Ellsworth-Jones u biografiji The Man Behind the Wall (2012).
Iz toga se pletu sve teme Banksyjeve umjetnosti - djeca (nevinost), okrutnost, autoritet, sloboda (koju simboliziraju životinje), konformizam, kapitalizam. No simboli se često mješaju, a njihova značenju su neobična. Na primjer, na muralu Mild Mild West (1999.) vidimo plišanog medvjedića kako baca Molotovljev koktel na eskadron policajaca. S jedne strane, to je djetinjstvo i divljina (medvjedić kao igračka i životinja) protiv autoriteta (policajci). S druge strane, plišani medvjedić, kao i Barbie lutka, predstavlja u neku ruku kapitalizam, jer je to igračka koja je masovno proizvedena i gotovo ista svaki put. Tko se tu onda protiv koga bori? Djeca protiv policajaca ili kapitalizam protiv samoga sebe?
Djetinjstvo ima vrlo neobično značenje kod Banksyja. S jedne strane predstavlja nevinost i nadu - kao u njegovom najpoznatijem djelu Balloon Girl (2002.) gdje vidimo djevojčicu kako pušta balon u obliku srca. No u drugoj slici, Crayon Boy (2011.) vidimo dječaka okruženog cvijećem koji u ruci drži strojnicu. Neki kritičari misle da slika govori o školskim pucnjavama u SAD-u, masakrima koje počine djeca ili mladi. Djeca, stoga, nemaju jasnu ulogu u Banksyjevima djelima. Jesu li oni nevinost koju svijet još nije zaprljao ili je njih lakše iskvariti i najlakše slijede zov propagande zato što su nevini i mladi? Teško je reći.
Policajci su također neobični kod Banksyja. S jedne strane, oni su ruka zakona, izvršna vlast države. Autoritet. Oni love i zabranjuju sve što je kontroverzno i miriše na neposluh. No grafiteri imaju vrlo intimnu povijest s policajcima, oni su kao prirodni stanovnici istog staništa, gdje ima grafitera, tamo ima i policajaca. Netom prije nego što je Banksy počeo stvarati, 1989. godine, u Bristolu je istovremeno uhićeno 72 grafitera (operacija Anderson). No vrlo je moguće da se u svim tim godinama kontakta i animoziteta među njima razvio odnos međusobne naklonosti.
Moguće je da jedni druge vide kao ljude koji rade svoj posao - grafiteri moraju crtati, a policajci moraju hapsiti. Mnogi Banksyjevi grafiti prikazuje policajce u smješnog svijetlu. Naravno, to je možda samo obično ruganje, ali postoji šansa da se radi o dubljoj ideji. Možda Banksy vidi policajca kao uniformu, iza koje stoji osoba sa smislom za humor. Njegov napoznatiji prikaz policajaca je Kissing Coppers (2005.), a postoji i crtež na kojemu policajac na zidu ispisuje riječi “I am Banksy.” Definitivno se radi o nečemu što je kompliciranije od običnog neprijateljstva.
Vrlo je teško, stoga, ukazati na zajedničku ideju Banksyjevih radova. Kao ni njegovi prethodnici - Haring, Basquiat, Le Rat, i mnogi koji u ovom tekstu nisu navedeni - on nema jednu ideju koja se proteže kroz cijelo stvaralaštvo. Grafiti su često noćni izlasci koji se pretvore u sliku. Oni su često mješavima “visoke” i “niske” umjetnosti - Michelangelo i Batman. Naravno da se iz svake slike može izvući puno, no ne može se reći da je slika tamo s jednom idejom i porukom. Ona je tamo da privuče pažnju, da zaustavi prolaznika, da probudi automatizirani um. Ona je tamo da čovjek, kojemu su svi radovi isti, stane i razmisli.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Banksy.co.uk
Preporučite članak: