Banksy je jedan od najpoznatijih suvremenih umjetnika, a istovremeno, skoro nitko ne zna njegov pravi identitet. Ova čudna mješavina slave i anonimnosti, odnosno njegova odluka da sakrije svoje pravo ime, proizlazi iz podvojenog odnosa koje društvo ima prema grafitima.
S jedne strane, oni se smatraju vandalizmom - lokalna vijeća i vlade često inzistiraju na uklanjanju grafita i progonu grafitera, jer se njihov rad smatra mrljom na “tradicionalnom izgledu” nekog mjesta, kao i napadom na privatnu imovinu. S druge strane, grafiti, kao i umjetnici koji ih proizvode, zadobili su snažni glas potpore iz širokog segmenta društva koji u njemu vidi otpor prema konzervativnom moralu, srednji prst ustanovljenom redu.
U posljednjih 50 godina, ova vrsta umjetnosti je procvjetala, od natpisa na vlakovima Brooklyna do skoro svih kuteva svijeta. Grafiteri su prošli put od zatvora do velikih aukcijskih kuća Londona, Pariza i New Yorka, gdje se njihovi radovi prodaju za velike svote. U njihovom stvaralaštvu ne postoji jasna granica između prekršaja i umjetnosti, kao što ne postoji granica između umjetnosti i jezika, odnosno između slike i riječi - grafiti su često kombinacija tog dvoje. Nezamislivi broj grafita koji je nastao, i prostorna raširenost koju oni imaju, omogućila je tom jeziku da se razvija, da u sebi počne sadržavati mnoštvo glasova - od primitivnih ustaških gunđanja i slika penisa do ozbiljnih kritika društva.
Također ne postoji granica između prostog i ozbiljnog, jer grafiti su nefiltrirani glas društva, a društvo čine ujedno i opsesija penisima, agresivni nacionalizam, sportski fanatizam i slično, kao što ga čine filozofija, umjetnost i kultura. Nema razloga zašto se u grafitima sve to ne bi miješalo. Takva relativnost je omogućila uostalom razvijanje određene filozofije, koja je ujedno vrlo ozbiljna i vrlo prosta.
Ona samu sebe ne shvaća ozbiljno, a govori o ozbiljnim stvarima. Ona ima namjeru socijalne promjene, a ujedno radi sve samo radi zabave i znatiželje. Miješanje prostog i ozbiljnog omogućilo je grafiterima da zauzmu skeptičan stav prema osnovnim pitanjima današnjice - od političkog i ekonomskog poretka do same vrijednosti i značenja umjetnosti.
Svatko tko ode u javni zahod i pogleda zidove (ako nisu prebojani) vidjet će raznolikost glasova grafita. Na zahodima Filozofskog fakulteta u Zagrebu na zidovima piše “živio Marks”, “drkanje je genocid”, “smrt ekokomunizmu”. To su poruke od kojih su neke očito političke, a neke apolitične (i ponekad smiješne) prostote.