Početkom studenog 2024. godine Amerika je održala predsjedničke izbore na kojima se Donald Trump vratio na vrh najmoćnije države svijeta. Danas će biti inauguriran, a već je sastavio svoj budući kabinet. Istovremeno su se održali i parlamentarni izbori te je u oba kongresna doma republikanska stranka preuzela većinu.
Na Vrhovnom sudu šest od devet sudaca su konzervativni, a troje od njih je Trump osobno imenovao tijekom svojeg prvog mandata. Moguće je da će tijekom sljedećeg imenovati još dvoje, čime bi potpuno zavladao najvišim sudskim tijelom u državi. Uzimajući sve ovo u obzir, slika američke politike je takva da sve tri grane moći - izvršna, zakonodavna i sudska - sada pripadaju Trumpovom pokretu. Formirala se crvena Amerika. MAGA Amerika. Trumpova Amerika.
Na ovim izborima Donald Trump je također dobio nešto što nije imao prije - glas većine. To znači da sve kulturne, ekonomske i političke ideologije koje vezujemo uz njega i njegov MAGA pokret više ne mogu biti samo politički trenutak, samo prolazno posrtanje američkog demokratskog aparata. Oni se sada postali svjetonazorom većine ili barem značajnog udjela stranovništva. Ovi izbori potvrdili su ih kao trajnu postavu američke kulturne slike, koja će se neminovno prevesti u novu strukturu političkih ustanova.
Riječ je o sljedećim fenomenima - sekularnost blijedi i kršćanstvo se vraća, u jednom vrlo netolerantnom obliku, kao baza političkih odluka. Dovoljno je pogledati Trumpovog budućeg ministra obrane Petea Hegsetha koji na prsima ima tetovažu DEUS VULT te izjavljuje da je sekularnost zavjera protiv američkih (kršćanskih) institucija.
Liberalna kultura, koja se bazira na zaštiti privatnih prava i sloboda građana, sve više se smatra “stranom” i “opasnom”. Stranke postaju polarizirane, ne vide jedna drugu kao legalnu opoziciju, već kao ilegalnu neprijateljsku silu. Po pitanju imigracije, Amerika prestaje biti otvorena za “umorne, jadne mase”, kako piše na Kipu slobode, i postaje zatvorena tvrđava, koju okružuju psi čuvari, duge cijevi, lančane ograde i zidovi.
Trump je najavio najveći progon imigranata u povijesti države. To je zadatak koji treba izvršiti Tom Homan, koji je za vrijeme Trumpovog prvog mandata kao šef imigracijske policije razdvajao migrantsku djecu od svojih roditelja i stavljao ih u kaveze. Što se tiče međunarodnih odnosa, Amerika ne mari toliko za važnost ekonomskih i vojnih udruženja - spremna je napustiti svoje saveznike u NATO-u (pogotovo one koji graniče s Rusijom).
Nažalost, nemamo pravo misliti da nas Atlantik dijeli od ovog fenomena. Sve što se dogodilo tamo, dogodit će se ovdje. Osovina Europske Unije je umorna, a postoje mnogi u Europi koji su izrasli u sjeni Trumpova uspjeha te namjeravaju ovdje replicirati njegovu politiku. Oni već drže vlast u Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj i Italiji. Giorgia Meloni, jedna od najutjecajnijih osoba u Europi, trenutno je u posjetu budućem predsjedniku, a The Guardian smatra upravo nju njegovim glavnim saveznikom na kontinentu. Elon Musk, koji je u međuvremenu postao Trumpova desna ruka, nedavno je iskazao želju da financijski podupre AfD stranku u Njemačkoj.
Zaključak je neizbježan - Trumpov će režim financijski i politički podupirati europsku desnicu, koja i bez njegove pomoći predstavlja opasnost za demokratski projekt Europske unije.
No tko je zapravo Donald Trump? Što on želi? Ne postoji jednostavno objašnjenje. New Yorker i slični mediji pokazuju Trumpa kao autoritarnog vladara, a neki bi rekli čak i neofašističkog. Mnogo toga ide u prilog takvoj slici - činjenica da se u njegovim krugovima motaju brojni nacionalisti poput Stephena Millera i Stevea Bannona, kršćanski fanatici poput Mikea Pencea, J.D. Vancea i Russella Voughta. Strane diktatore često opisuje kao “dobre vladare”. Najjasnija paralela s fašizmom je događaj od 6. siječnja 2021. kada je Trump naredio svojim pristašama i paramilitarnim grupama da napadnu zgradu Kongresa i zaustave sjednicu koja je trebala potvrditi rezultate izbora. To nije bilo ništa drugo nego neuspjeli puč.
Sada kada je legalno povratio vlast, mnogi smatraju da mu je cilj transformirati poziciju predsjednika u instrument maksimalne vlasti, koja je potpuno izvan zakona i kojemu su ostale ustanove podređene. On je već sada prvi predsjednik u povijesti koji je formalno osuđen za zločin. Za vrijeme Bidenovog mandata, bio je meta četiri različita kaznena postupka, a cijelo vrijeme je meta medijske kritike (izuzevši one izvore koji su njemu odani). Iz tog razloga, Trump vidi predsjedništvo kao mjesto koje je sigurno od napada, prepreka, frustracija i otpora, ali i poziciju iz koje se može osvetiti svima onima koji su ga napadali. Takvo predsjedništvo nije više demokratsko, već autoritarno.
No, u svojoj knjizi Strah (2018.), Bob Woodward, jedan od najcijenjenijih američkih novinara, piše o Trumpovom prvom mandatu i predstavlja ga na sasvim drugačiji način. U kontrastu sa slikom bešćutnog autokrata, Woodward opisuje Trumpa kao čovjeka koji je 2016. sasvim slučajno osvojio izbore - izgledi su bili toliko loši da je on sam odbijao ulagati novce u svoju izbornu kampanju, a njegovi suradnici su bježali kao miševi s tonućeg broda. Kada je pobijedio nitko nije bio začuđeniji od njega samoga, a kada je došao u Washington, nije poznavao nikoga i jedino što je mogao bilo je da okupi svoje bogate prijatelje oko sebe da ga savjetuju.
On djeluje kao jedan priglup, jednostavan, impulzivan i djetinjast čovjek, kojega najbliži saveznici ismijavaju iza leđa, koji ničemu ne može dugo posvetiti pažnju i čije odluke zapravo stalno donosi netko drugi. Kako takav čovjek može biti strah i trepet američke liberalne zajednice, koji u njemu vide povratak fašizma, moćnika koji će uništiti američku demokraciju? Razlog je u tomu što Trump nije Trump, ne zapravo. Ako gledate njega, nećete vidjeti ništa. On je zapravo nitko - samo jedan stari, narcisoidni čovjek, opsjednut samim sobom, koji ni o čemu ne zna baš puno.
Razlog zašto je tako lijen i priglup čovjek postao toliko moćan i opasan, jest što uspijeva istovremeno predstavljati dvije važne društvene skupine - glasove bogate elite i ogorčenu radničku klasu. Najniži i najviši slojevi društva u njemu vide nešto što im treba, pa stoga guraju prema njemu ono što imaju da ga podupru, čineći od njega predstavnika ogorčenosti nižih klasa i pohlepe viših.
Amerika je u zadnjih nekoliko desetljeća, a pogotovo nakon 2008., postala država iznimnih ekonomskih nejednakosti. Stvorilo se društvo u kojemu 0.1% ljudi posjeduje istu količinu resursa kao 90% stanovništva zajedno. Svaki drugi Amerikanac živi na granici siromaštva, jedva spaja kraj s krajem te jedva zarađuje dovoljno za život. To je postala država gdje su siromašni ljuti, a bogati pohlepni. Trump nekako uspjeva zadovoljiti oboje, i ljutnju i pohlepu, što ga je dovelo do moći koju trenutno drži.
Zadovoljio je siromašne tako što je legitimirao njihove najparanoidnije instinkte i stvorio lažne uzroke njihovih problema - Meksikanci koji dolaze preko granice, Kina koja s jeftinom radnom snagom krade poslove američkim radnicima, Demokratska stranka koja se iznutra bori protiv slobodnog tržišta i zagovara komunizam, zloćudni mediji koji šire laži te liberalne skupine koje se bore protiv “američkih vrijednosti” sa svojim “čudnim” idejama o rasi, rodu i seksualnosti.
A bogate je zadovoljio time što im je dao pozicije u svojem kabinetu, oslobodio ih poreza te na razne načine osigurao njihov nesmetani rast. Ovaj paradoks, u kojemu financijska elita izmišlja fiktivnu “drugu” elitu i pravi se da se protiv nje bori u ime “običnih Amerikanaca”, moguć je jedino u atmosferi ekonomskih nejednakosti i kolapsa američkih vrijednosti. Izgubljen je mit na kojemu počiva američko društvo, a koji glasi “ako puno radiš, živjet ćeš bolje, a tvoja djeca još bolje”.
Obični Amerikanci sada žive u svijetu gdje moraju raditi sve više, a kupovna moć im ostaje ista ili pada. Oni nemaju pristup javnom zdravstvu, ne mogu se školovati niti kupiti dom bez da uđu u doživotne dugove. Obnova fanatične religije i nacionalizma pod Trumpom rezultat su nestanka koherente ideje o državi koju svi mogu dijeliti. Nemoguće je reći što će se dogoditi u sljedeće četiri godine. Moguće su jedino skromne prognoze. Autokrati u svijetu se vesele. Njihov je posao sada nešto lakši, jer imaju jednog od svojih na čelu najmoćnije države svijeta.
Vladimir Putin će voditi rat u Ukrajini s manje otpora. Tijekom kampanje, Trump je obećao da će zaustaviti rat unutar samo 24 sata, no analitičari sumnjaju da će to biti izvedivo. Ono što je sigurno je da će pomoć Amerike u obliku oružja znatno oslabjeti te da će Trump vršiti pritisak na predsjednika Volodomira Zelenskog da obustavi obranu. Primirje bi u takvim uvjetima za Ukrajinu značilo teritorijalne gubitke te značajan jaram na ukrajinsku suverenost i pravo samoopredjeljenja. Ona neće imati pravo pridružiti se Europskoj uniji niti NATO-u, već će postati poluslobodna država na međi između dva svijeta, u stalnom strahu od ponovnih ruskih napada.
Mnogi vide rat u Gazi kao veliku sramotu Bidenove administracije, što je dovelo da neočekivane pojave da je američko-arapska zajednica u velikoj mjeri stajala iza Trumpa tijekom izbora. No, prema njemačkoj medijskoj mreži Deutsche Welle, neki arapski aktivisti upozoravaju svoje zemljake na oprez, navodeći da Trumpova pro-kršćanska pratnja fanatično podržava sve što Izrael čini.
Trumpov amabasor za Izrael, Mike Huckabee, izjavio je da “Palestinci ne postoje” te podržava kolonizaciju Zapadne Obale. Njegova buduća ambasadorica u UN-u, Elise Stefanik, zagovara prestanak financiranja UNRWA-e, koja je glavni izvor humanitarne pomoći Palestincima. Američki portal Vox smatra da Trump ima puno nehajniji stav prema Izraelu od Bidena, koji je za prodano oružje barem postavljao neke uvjete o tome kako se smiju koristiti. Prema Voxu, oružje će se pod Trumpom i dalje prodavati, no Izraelci će ga moći koristiti kako god žele, što će ohrabriti agresivnije članove tamošnje vlade i znatno pogoršati već grozomornu situaciju u Gazi. Dakle, kada Trump kaže da će “donijeti mir na Bliski Istok”, to će bez sumnje biti mir u kojemu nema Palestinaca.
Što se tiče klimatskih promjena, globalni napor za njihovo rješavanje je ozbiljno ugrožen. Vlada SAD-a, jedan od najvećih zagađivača na svijetu, ponovno je u rukama ljudi koji u globalno zatopljenje ne vjeruju. Predsjednik Biden je tijekom svojeg mandata vratio SAD u Pariški sporazum, uložio skoro 400 milijardi dolara u obnovljive izvore energije, stvorio 330.000 poslova u tom sektoru te postavio rokove do kojih Amerika mora postati potpuno neovisna o fosilnim gorivima.
Trump želi sve suprotno - on želi revitalizirati američku fosilnu industriju i ukinuti regulacije koje štite okoliš. Tijekom njegovog prvog mandata, SAD je napustio Pariški sporazum, a izvjesno je da će to učiniti opet. To znači da Amerika više neće biti ni pod kakvim pritiskom da smanji svoje emisije stakleničkih plinova, niti da provede tranziciju s fosilnih goriva. Trumpov predloženi tajnik za energiju Christ Wright, inače šef naftne kompanije, izjavio je da ne vjeruje u globalno zatopljenje. Ipak, nije sve izgubljeno, jer Trump ipak nema toliko moći da potpuno poništi postignuća Bidenove administracije po pitanju klime.
U zaključku, Trump je nastao kao posljedica značajne ekonomske segregacije američkog društva koja će se nastaviti, jer će milijarderi (poput Elona Muska) preko Trumpa imati direktan utjecaj na pisanje američkih zakona. Njegov mandat bit će gori od prvog, jer Trump je stariji, nervozniji, luđi i zbunjeniji nego što je bio prije četiri godine, no ovaj put moć koju ima je znatno veća.
Njegov pokret je organiziraniji, njegovi saveznici su brojniji. Pravne prepreke osmišljene da osujete predsjednikove hirove oslabljene su. On više nije novo lice u Washingtonu, on je lice jednog opasno raširenog pokreta, koji svoje pipke ima oko Bijele Kuće, Kapitola i Vrhovnog suda, a među svojim članovima broji najbogatije i najmoćnije ljude na svijetu.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Ilustracija i foto: Fran Kušan Munjin, PBS, The Hill, MSNBC
Preporučite članak: