Bliski istok je, čini se, postao prostor koji zapadni svijet promatra isključivo preko vijesti. Vrlo mali broj ljudi posvećuje vrijeme bliskoistočnim filmovima, knjigama, glazbi i općenito umjetnosti pa ne čudi što ga mnogi doživljavaju isključivo kroz prizmu sukoba i kriza.
Čak i oni koji se zalažu za tamošnje ljudi vide ih često tek kao humanitarni problem, a njihove zemlje tek kao političke ruševine. Što zapravo znači Sirija? Što znači Irak? Što znači Palestina? To su za nas sasvim apstraktni prostori, sastavljeni nespretnim preslagivanjem informacija koje dolaze iz pristranih izvora.
Njihova povijest je reducirana na niz trauma, politika svedena na niz nepravdi, a narodna svijest svedena na pasionirani fanatizam. Zna se da je islam ondje dominantna vjera, no kako on stvara društvene strukture, kako on utječe na odgoj djece, na stavove svakodnevnih ljudi, na političke odluke, to nam je potpuno nepoznato.
Naravno, ne treba se zavaravati da diktatori, ratovi i islamski fanatizam ne postoje (dapače bez njih se Bliski istok ne može razumjeti), no potrebno je uložiti trud da se u moru stereotipa nazru prirodni ljudski životi. Na primjer, kada se govori o Iranu govori se o njihovom agresivnom stavu prema SAD-u, o pokušajima da stvore nuklearno oružje, o represivnoj policiji.
Ali ne govori se o književnim klubovima koji se sastaju u tajnosti i razgovaraju šaptom, o mladima koji downloadaju filmove u kafićima, o ženama koje nose svileno rublje i šminku ispod burka. Takve stvari je teško vidjeti, jer, s jedne strane, tamošnja vlada čini sve što može da ih uguši, a s druge, zapadni mediji o njima ne izvještavaju, jer njih zanima općenito, a ne osobno, veliki događaji, a ne mali životi.
Međutim, u posljednih dvadesetak godina u Francuskoj su izašle dvije knjige koje na značajan način prekoračuju ovaj jaz. Riječ je o stripovima Perzepolis, 2003., iranske autorice Marjane Satrapi, te Arapin budućnosti, 2015. francusko-sirijskog autora Riada Sattoufa.
Oboje su s Bliskog istoka i oboje žive, rade i pišu u Francuskoj. Kroz svoje knjige prepričavaju svoja djetinjstva, koja su bila, raspolovljena na dva svijeta. Uz probleme odrastanja koje prelaze granice kulture, u ovim se knjigama Bliski istok pojavljuje ocrtan iskrenim i intimnim crtama.
Kako izgleda život ljudi u Iranu
Autori su ga proživjeli, pa razni fenomeni kojih smo mi svjesni samo na apstraktan način, ovdje dobivaju konkretne oblike. Svjesni smo, na primjer, da se u Iranu 1979. dogodila revolucija koja je dovela na vlast trenutni teokratski režim. No Satrapi opisuje stvari koji ne pokrivaju jednostavne političke analize - kako je revolucija utjecala na njezinu obitelj, na zdravstveni sustav, na izgled grada, na odnos sa susjedima, na seksualne veze, na obrazovanje.
Koji je čaj mama poslužila kada su bombe padale po Teheranu? Zašto su neki prijatelji odjednom prestali dolaziti na večeru? Kako ljudima pomaže državni službenik koji tek malodušno podupire režim? Kako sakriti tulum od tajne policije?
Satrapi opisuje koje je metode režim koristio da bi sebe doveo na vlast i ondje se održao. Kako novi režim koristi religioznu simboliku kao propagandu? Zašto su neke majke sretne što su im sinovi umrli kao mučenici? Opisuje također onu zaboravljenu generaciju Iranaca koju je revolucija progutala - lijevo-orijentiranih intelektualaca i liberala koji su se borili protiv cara, koji su čitali Marxa u zemlji nepismenih, pa su se našli pod jarmom religijske diktature.
No priča Perzepolisa je prije svega epizoda u dugoj sagi feminizma - Satrapi je žena koja se bori za svoj identitet u društvu koji ženstvenost želi pod svaku cijenu sakriti.
Odrastanje u Libiji, Siriji i Francuskoj
U Arapinu budućnosti, Riad Sattouf opisuje drugačiji put. Kao dijete odrastao je u Libiji, Siriji i Francuskoj (odgojili su ga Tintin stripovi i propagadni posteri Ghadafija i al-Asada). Kod njega je sve pomiješano - sirijska baka štuje Alaha, a francuska mama kaže da je pjevač Georges Brassens « božanstven » pa za njega Allah nosi Brassensove pozamašne brkove i svira gitaru. Opisuje izobilje francuskih supermarketa i nestašiću libijskih tržnica, no oba svijeta ispunjava pomalo priglupim i zatucanim ljudima.
Hafez al-Asad se mršti i skriva iza propagadnih postera, dok se Jacques Chirac zamješeno rukuje s glasačima, no oboje žive daleko od običnih ljudi. Sirijom vlada kabala brkatih generala, a Francuskom razvijeni parlament, no u obje države ljudi prolaze absurdne rituale birokracije, a za važne stvari se uglavnom snalaze sami. Njegova obitelj je podijeljena - pola ih je u Siriji, a pola u Francuskoj, a međusobno se ne vide i ne trude se baš razumijeti. Sattouf je Francuz u Siriji, a Arapin u Francuskoj. On je podjeljen, nigdje ne pripada, doma je jedino kada crta.
Strip je savršena forma za ovakve priče, jer to su priče djece, kroz čije se oči stvari vide jasnije. To su autobiografski likovni romani o odrastanju u bizarnim okolnostima, u kojima se tužno, nježno i smiješno isprepliću, a ispod površine pozivaju čitatelja na iznimno važne teme, ako su spremni prodrijeti dublje.
Strip se nikako ne smije shvaćati kao neozbiljna forma - zašto bi riječi bile važnije od slika? Rasporedom slika unutar stranice i elemenata unutar svake slike autor može postići razne stvari, a Satrapi i Sattouf su majstori svoje forme, zbog čega drže važno mjesto u povijesti stripa, kao i u iznimno važnom dijalogu između Zapada i Bliskog istoka.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Znanje, Fibra, Ideje.hr
Preporučite članak: