Luka Tomac, ekološki aktivist i bivši predsjednik Zelene akcije objavio je 2019. knjigu pod naslovom 1 Degree Rising: Stories from the Front Lines of Climate Change (Jedan stupanj rasta: priče s fronta klimatskih promjena, u vlastitoj nakladi).
Radi se o nizu tekstova, koje su napisali ekološki i ljudskopravaški aktivisti diljem svijeta, a govore o raznim naporima koje su ugrožene zajednice morale poduzeti kako bi zaštitile sebe i svoju zemlju od raznih vrsta industrijalnih i političkih napada. Tekstovi su popraćeni fotografijama koje je autor snimio, stvarajući jedan tekstualni i vizualni mozaik klimatske borbe, koji je nastao tijekom neke vrste putovanja oko svijeta u autorovoj mladosti.
Iz naslova knjige mogu se izvući počeci linija koje predstavljaju podlogu svih tekstova, odnosno njihovu ujedinjujuću karakteristiku. “1 stupanj porasta” znači da se radi o pričama koje dijele isto vrijeme, istu poziciju u povijesti, unatoč njihovoj ogromnoj geografskoj raznolikosti. Globalno zatopljenje je dostiglo jedan stupanj porasta od predindustrijskih temperatura oko 2015. godine, stoga tekstovi predstavljaju vremenski presjek u priči klimatskih promjena, koja je zapravo označena s dva mjerila - temperaturom i vremenom.
Aktivisti se utrkuju s vremenom kako bi zaustavili porast temperature, svi njihovi ciljevi i strahovi izraženi su kroz temperaturu i vrijeme. Na primjer, sada smo na 1.5 stupnjeva, dok 2 stupnja znači nepovratnu katastrofu, zatim Europska unija predlaže tranziciju do 2050, a aktivisti Greenpeacea smatraju da treba do 2035…
Tomčeva knjiga predstavlja jednu etapu te priče - 1 stupanj rasta, godina 2015 - koja je onda raspršena na doslovno cijeli svijet, od rudnika bakra u Peruu, preko Nigerije, Sjeverne Irske i Balkana, pa sve do prašuma u Maleziji. Druga linija koja se može izvući iz naslova je borbenost. Autor naziva područja koja je posjetio “frontom klimatskih promjena”, akcije protiv fosilne industrije naziva kampanjama, pa tako jednu od njih u Sjevernoj Irskoj naziva bitkom kod šume Woodburn.
Borbeni rječnik struji kroz većinu tekstova, no nikako na način da zagovara nasilje u klimatskom pokretu (kao što to čini Andreas Malm, na primjer). Ovdje bi možda bolje bilo iskoristiti riječ otpor, i to nenasilni otpor. U uvodnim riječima knjige, novinar Daniel Voskoboynik piše: ”Živimo u vremenu neumoljivog gubitka.”
No priče koje Luka Tomac sakuplja nisu priče neumoljivog gubitka, već upravo borbenosti, otpora i nade. Čak i onda kad opisuje isti taj neumoljivi gubitak, a ima ga zaista puno, fokus priče je uvijek okrenut na čudnovatu sposobnost ljudi da taj gubitak prevladaju. Nenasilna borbenost je ono što transformira gubitak, odnosno osjećaj gubitka, u neku vrstu aktivnosti.
Na primjer, 1995. godine nigerijska je vlada ubila, ili dala ubiti, aktivista Kena Saro-Wiwu, koji se borio protiv izvlačenja nafte iz zemlje na kojoj živi narod Ogoni. No tekst opisuje njegovu smrt kao gubitak, ali i kao inspiraciju koju on i dalje predstavlja za ljude u kraju iz kojeg je potekao. Ken Saro-Wiwa, inače novinar i pjesnik, piše: ”Moje pisanje je omogućilo Ogoni narodu da se suoči sa svojim mučiteljima. Osjećam se dobro.”
U ostalim lošim situacijama, tekstovi često naglašavaju solidarnost među ljudima u teškim vremenima. Na primjer, tekst o poplavama u Bosni 2014. godine, koje su se nažalost ponovile i 2024., opisuje kako su ljudi jedni druge spašavali iz poplavljenih domova, čamcima idući od kuće do kuće.
Ovo sve je, naravno, autorova odluka. Onaj tko tvrdi da su klimatske promjene vrijeme neumoljivog gubitka bez sumnje je u pravu, te može napraviti djelo ispunjeno ljudskom patnjom i nazvati ga vjernim prikazom trenutne situacije. No onaj tko kaže, s druge strane, da su klimatske promjene vrijeme nade i solidarnosti također je u pravu, te može napraviti djelo u kojem se ta nada i solidarnost prikazuju i dokumentiraju.
Autor bira koja će perspektiva prevladati. Mislim da Tomčeva knjiga bira potonje. Što naravno ne znači da su tekstovi nevjerni stvarnim mukama koje razne zajednice prolaze - pustošenje šume koja je nekome možda bila izvor ne samo hrane, nego i značenja, razne bolesti koje izaziva onečišćenje zraka, zemlje i vode, nasilje koje fosilna industrija i njihovi državni saveznici vrše nad ljudima koji žive na ili pokraj izvora nafte, domovi razrušeni u valu klimatskih nepogoda, izgubljeni članovi obitelji… Sve to opisuje ova knjiga, no donosi odluku da, kao tekst, tome suprotstavi ono što bez sumnje možemo nazvati duhom otpora.
Naratološki gledano, tekstovi postaju varijante priče o Davidu i Golijatu, maleni protiv velikih. To naime nije autorova odluka, jer su grupe koje u tekstu preuzimaju ulogu Davida zaista suprostavljene moćnijim silama, a u mnogo su ih navrata zaista pobjedile. U Sjevernoj Irskoj, tijekom protesta u šumi Woodburn, fosilni projekt je zaista zaustavljen. U Lancashireu, aktivisti možda nisu uspjeli zaustaviti fosilni projekt, ali su ga uspjeli godinama odgađati. U Nizozemskoj, na jednom od najvećih izvora zemnog plina u Europi, čije je iskopavanje uzrokovalo ozbiljne potrese, aktivisti su se izborili da nizozemska vlada proglasi fosilnu neutralnost do 2030.
Na globalnom Jugu i na Balkanu, stvari su malo kompliciranije. Ekonomska nerazvijenost čini vlade tih države manje odlučnima suprotstaviti se fosilnim kompanijima, a nerazvijenost zaštite ljudskih prava omogućuje državama da protiv aktivista koristi razne nasilne strategije koje ne bi bile moguće u Europi. Pobjediti na tim i sličnim područjima često znači ishoditi sudsku odluku nekog međunarodnog suda oko koje nije sasvim jasno kako će se primijeniti za konkretne slučajeve.
Na primjer, aktivisti iz Polinezije su se izborili da Međunarodni sud pravde iskaže mišljenje o Pariškom sporazumu, no nije sasvim jasno kako će ta odluka umanjiti opasnost od daljnjih klimatskih nesreća u Polineziji. U Nigeriji, nakon parnice koju su nigerijski aktivisti pokrenuli u Nizozemskoj, Shell je priznao odgovornost za štetu koju je napravio tijekom iskapanja nafte u Ogonilandu, no nije sasvim jasno hoće li ta šteta biti isplaćena stanovnicima i još važnije, hoće li Shell prestati s iskapanjem.
Ovo je svakako priča Davida i Golijata, no u njoj nema jasno vidljive praćke. Čak nije sasvim jasno tko je zapravo Golijat. Na prvi pogled čini se očitim da je to fosilna industrija koju vlade podatno slušaju. No u slučaju Perua nije riječ o fosilnoj industriji, već o švicarskom rudniku bakra koji uzrokuje bolesti ljudi i životinja.
U Srbiji se odvija sukob opet protiv rudnika bakra (ovaj put kineskog), a ne protiv fosilne industrije. Dapače, jedan vrlo neugodan paradoks je u tome što prelazak na obnovljive izvore energije čini još nužnijim iskapanje minerala poput bakra. Srpski bakar između ostaloga služi za električne aute koje su dio njemačkog, odnosno europskog plana za fosilnu neutralnost. U energetskoj tranziciji koju klimatski aktivisti željno iščekuju rudnici poput onih u Peruu i Srbiji ne samo da će ostati, nego će se njihovo djelovanje proširiti.
Tko je onda zapravo Golijat? Ako proširimo značenje Golijata s fosilne kompanije na kompaniju kao izvor ekonomske moći i s autoritarne države na državu kao izvor političke moći, dobivamo situaciju u kojoj se borimo protiv vrlo neodređenih entiteta. Borba za energetsku tranziciju, odnosno borba protiv fosilne industrije, jest teška, no barem je jasno definirana i ima određeni cilj. Ako proširimo pojam Golijata, odnosno protivnika, na kompaniju, odnosno industriju općenito, onda protivnik postaje ono što se naziva kapitalizam, koji je, unatoč svojoj sveprisutnosti, iznimno teško definirati. Borba protiv njega mora stoga biti jednako tako nedefinirana.
Čitajući Tomčevu knjigu svakako moramo proširiti pojam Golijata do neke mjere, budući da knjiga navodi primjere borbe protiv nefosilnih kompanija i neautoritarnih država, poput Nizozemske i Švicarske. Jedan vrlo veliki dio aktivističke zajednice, smatram, već je taj mentalni postupak poduzeo, čime je u svom djelovanju poprimio anarhistički i utopistički karakter. Na primjer, neće reći da je dovoljno napustiti fosilna goriva, već da je potrebno uvesti temeljne promjene u ekonomskoj i socijalnoj sferi.
Ako se sjetimo riječi Daniela Voskoboynika, koji je napisao predgovor Tomčevoj knjizi, aktivistička zajednica ne vidi klimatske promjene kao izolirani povijesni trenutak, već kao kulminaciju svih povijesnih nepravdi. Možda zvuči dramatično, no takva je perspektiva klimatskih aktivista. Za njih je Golijat ovdje fosilna kompanija, a ondje kompanija bakra, neprijatelj s mnogo lica, koji je zapravo oduvijek bio prisutan. Za ovu vrstu aktivista problem nije počeo kada je pronađen prvi grumen ugljena, nego kada je otvorena prva banka. Aktivisti za životinjska prava ne misle da je njihov posao počeo kada je otvorena prva industrijska klaonica, već kada je čovjek prvi put ugledao divlju kravu i poželio njezino mlijeko.
Naravno, ovo sve pokazuje da je vrlo opasno proširivati u nedogled pojam Golijata. Proširujući ga imamo osjećaj da ga sve bolje i bolje poznajemo, no u tom procesu praktični aktivizam sve više i više postaje ekstatični i nerazumni utopizam. Ipak Tomčeva knjiga ostaje trijezna, utopizam koji provlači kroz tekst je utopizam iskusnog aktivista, koji vidi više konkretno, a manje apstraktno, koji promatra širu situaciju, ali ne zaboravlja na pojedince koji tu situaciju stvaraju ili od nje stradavaju.
Utopizam i anarhizam su ovdje praktične, a ne romantične, naravi, kao vatra koja grije dom, umjesto da ga zapali. On je prisutan u svim akcijama, kao želja za boljim svijetom, a ne kao grozničava pomisao da je savršen svijet nemoguć. Takva je čudna dijalektika aktivizma, o kojoj piše ova knjiga. To su memoari aktivista koji uče o svijetu, dokument o ljudima koji se, uspješno ili neuspješno, bore. Na kraju, to je zapravo nacrt za otpor.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Grafički dizajn knjige: Tomislav Turković
Preporučite članak: