Hodajući ulicama Pariza, ili bilo kojeg drugog europskog grada, pa i Zagreba, svjesni smo da pokraj struje takozvanog normalnog građanstva postoji sloj ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, propali kroz pukotine i završili na ulici. Njih kolokvijalno zovemo beskućnicima. No taj naziv, ta riječ, zapravo opisuje te ljude vrlo usko.
To su ljudi koje vezuje nedostatak stalnog doma, no oni se međusobno jako razlikuju, prema podrijetlu i prema uvjetima u kojima žive. Riječ "beskućnik" ne odražava različitosti koje postoje unutar te skupine. Postoje, na primjer, oni koji žive u potpunosti na ulici, ili oni koji žive u šatorima.
Postoje oni koji po danu žive na ulici, a po noći odlaze u skloništa, gdje ih čeka hrana i krevet, no koje ujutro moraju napustiti. Postoje oni kojima je dodjeljen neki smještaj, stan ili soba u hotelu, no samo privremeno. Postoje ljudi, čitave obitelji čak, koji posjeduju smještaj, ali im prijeti izbacivanje ili taj smještaj ne odgovara njihovim potrebama.
Koji su od svih njih beskućnici, a koji nisu? Megan Ravenhill, s LSE-a (London School of Economics) naziva ih "prijelaznim stanovništvom" jer su svi uvjeti koji čine klasično društveno postanje (obitelj, posao, dom) kod njih nestalni. Zbog toga ih je gotovo nemoguće opisati i pravno definirati.
Francuska se smatra državom sa dugom tradicijom socijalne svijesti (sloboda, jednakost, bratstvo), no upravo ona predvodi u Europi po broju beskućnika. Štoviše, Parizom od 2001. do danas vladaju socijalisti, a ipak nigdje drugdje nećete naći više članova tog "prijelaznog stanovništva" nego ovdje. Kako je to moguće? Koji god odgovor bio, Pariz je jedno od mjesta gdje se europski problem beskućništva može najjasnije vidjeti.
Kriminalizacija beskućništva u Francuskoj
Ovdje je istovremeno prisutna i ona solidarna svijest naspram beskućnika - prenočišta i pučke kuhinje, civilne i vjerske ustanove angažirane za njihovu smještaj i prehranu, no također postoji i ona tiha brutalnost kojom vlast tretira svoje manje poželjne stanovnike: haustore prekriva bodljama i klupe dizajnira tako da se na njima ne može zaspati.
Postoji zakon, nazvan Kasbarian-Bergé, koji kažnjava ljude, koji su se nakon gubitka doma uselili u nenasljene prostore (prazne tvornice, na primjer), s 2 godine zatvora i 35,000 eura kazne. Tako francuski pravni sustav često implicitno kriminalizira beskućništvo.
Ono što se dogodilo na ljetnim Olimpijskim igrama je samo logični zaključak takvog razmišljanja. Naime, dok su se na Seni pripremale umjetničke i sportske instalacije, vlast je Pariz "čistila" od tisuće beskućnika, uzimajući im šatore i odvozeći ih busevima tko zna gdje, kako bi napravila mjesta za neviđenu pompu Olimpijskih igara. Nekoliko organizacija, solidarnih s beskućnicima, formiralo je grupu Druga strana medelje i nazvala ovakvo izbacivanje ljudi iz centra grada "socijalnim čišćenjem."
Danas je problem s beskućnicima veći nego ikada. Broj tih nesretnih ljudi raste, a broj raspoloživih domova se smanjuje. Svaka ulica Pariza dokaz je toj činjenici, jer je gotovo nemoguće pronaći i jednu koju ne nastanjuje neki beskućnik. Unatoč njihovoj sveprisutnosti, s beskućnicima je vrlo teško komunicirati. Ili se radi o tome da ne govore francuski ili engleski, ili su previše pijani, slabi ili bolesni za razgovor, ili se jednostavno radi o nepovjerljivosti prema vanjskom svijetu.
Nešto za otvoriti razgovor
Staviti novčić u njihovu čašiću je prvi znak povjerenja, no nije dovoljno za započeti razgovor. Za to je potreban "poseban poklon" (hrana, piće, cigarete). S Igorom, na primjer, koji sjedi na križanju bulevara Saint-Germain i ulice Monge u Latinskoj četvrti, razgovor je započet s kutijom jagoda.
Prije sedam godina došao iz Ukrajine u Pariz, gdje je radio razne manualne poslove. Prije dvije godine ukradena mu je putovnica u podzemnoj željeznici, nakon čega više nije mogao raditi i završio na ulici. Dane provodi na ovom križanju, a navečer odlazi na sjever grada gdje busevi skupljaju beskućnike i odvode ih u Nanterre, predgrađe Pariza gdje se nalazi Chapsa (Centre d'hebergement aux personnes sans abri), sklonište za beskućnike. To je ustanova koja nudi noćenje, dva obroka (večeru i doručak) i tuš, ali ona može primiti samo 217 osoba. U Parizu se nalazi preko 150.000 beskućnika.
Što rade ostali?
Neki žive od stana do stana, kod prijatelja i poznanika, poput Yvesa, koji sjedi na cesti iza Centra Pompidou. Razgovor s njim je kupljen s dvije kriške kravljeg sira. On je naizgled Francuz, ali prema svojim riječima, on se "rodio, i umrijet će, kao Belgijanac." Završio je kao beskućnik nakon što je zbog starosti i bolesti ostao bez posla, a nije mogao dobiti mirovinu, koji će uskoro, sa svojih 65 godina, moći dobiti.
Ova dva čovjeka pokazuju koliko različito iskustvo beskućništva zapravo može biti i koliko je nezgodno "trpati ih sve u isti koš". Igor i Yves su naizgled u istoj situaciji, ali zapravo nisu. Igor je došao izvan Europske unije, on je potpuno sam, te jedva govori francuski, dok Yves je iz susjedne Belgije, govori francuski, i čini se da ima poznanike koji mu mogu pomoći.
Igor je radno sposoban, Yves nije, pa traži mirovinu. Igor je u trajnom beskućništvu (njegove brige se vrte oko toga da preživi dan), dok se Yvesu čini da je njegovo stanje tek privremeno, te da će ubrzo steći prihode i pronaći vlastiti stan.
No statistike pokazuju da je većina beskućnika Pariza sličnija Igoru nego Yvesu. Prema organizaciji INED (Institut National d'études demographiques) 55% beskućnika su strani državljani, koji dolaze sa periferije Europske unije ili iz bivših francuskih kolonija u Africi. To su ljudi koji vrlo često ne znaju francuski, te uz sve probleme beskućništva moraju trpjeti i probleme imigracije.
Okupacija kazališta
Dok su domaći beskućnici često samci, strani su došli sa cijelim obiteljima, te žive u šatorima poput onih na kanalu Saint-Martin ili na bulevaru Auguste Blanqui. U toj skupini ima najviše djece - 2015. godine je 30.000 djece u Parizu živjelo bez doma, danas je taj broj sigurno veći. Beskućnici nisu i nikada nisu bili "vruća tema" u francuskoj politici.
Imigracija jest, pogotovo u zadnje vrijeme, tijekom rasta ekstremne desnice. No kroz veliku populaciju beskućnika rođenih izvan Francuske uočava se da beskućništvo i imigracija nisu dvije odvojene teme, već dva usko povezana fenomena. U tome se, barem dijelom, objašnjava povezanost između ekonomskog bogatstva Francuske i bijede u kojoj živi dio njezinog stanovništva.
Ljudi iz Istočne Europe i Afrike dolaze u Pariz tražeći bolji smještaj, bolji posao, bolje medicinske usluge, pa završe na ulici kada se ne snađu, odnosno kada ih država ne prihvati. U prosincu prošle godine, nekoliko stotina takvih migranata, suočeni s pariškom zimom, odlučili su zauzeti niz francuskih javnih ustanova - škola, bazena, bolnice, i kulturne ustanove.
Desetog prosinca 2024. godine između 250 i 400 migranata, većinom maloljetnika iz subsaharske Afrike, ušlo je u Gaîte Lyrique, maleno kazalište u trećem arondismanu i okupiralo ga. Uprava kazališta je isprva surađivala s njima, postavljala krevete pokraj uobičajene kazalište instalacije, no nakon nekog vremena broj migranata je porastao i kazalište se moralo zatvoriti, postajući skvot pod upravom migrantskog kolektiva. To je bio ujedno način da se prežive zimski uvjeti, ali i militanti protest protiv francuske uprave, koja se s nedovoljno solidarnosti odnosila prema zahtjevima migranata.
Osamnaestog ožujka ove godine, državna policija je napala kazalište, bacajući suzavac na kordon koji je kolektiv formirao oko ulaza, izbacila migrante na ulicu, dokazivajući još jednom pravi stav francuske vlasti. Sada je kazalište potpuno napušteno, unutra nema nikoga, no na fasadi i dalje visi crna zastava kolektiva.
Ovaj incident ne pokazuje samo da u Parizu postoji ogroman broj migranata bez smještaja, već da njihovo prisutstvo stavlja u sukob gradsku i državnu vlast, čije neslaganje usporava procese kojima bi se migrantima moglo dodijeliti ono što im treba. No ove su samo neke od priča koje čine ogroman problem beskućnika u Parizu.
Grad je u stalnoj mješavini solidarnosti i neprijateljstva prema tim ljudima, a ti beskućnici postoje između očajne molbe i agresivnog ogorčenja. Ako žive sami i izolirani, onda se taj život sastoji od toga da prežive dan, no ako se ti ljudi sa socijalnog dna udruže i kolektivno organiziraju front kojim bi mogli pronaći dugotrajna rješenja (kao što se dogodilo u kazalištu), onda oni dobiju suzavac i policijske palice. Dokle će to tako biti?
Što se može učiniti?
Beskućnici postoje, to je sigurno, no ono što ne postoji je zajednička definicija kojom se oni jasno raspoznaju u zakonu i politici. Svaka država ima svoju definiciju, koja se često razlikuje od one koje imaju, na primjer, uredi pravobranitelja, civilna društva ili akademske ustanove. Nedostatak jedinstvene definicije nije samo problem za teoretičare, već i za sve one koji su u taj problem uključeni i koji o njemu razmišljaju, pa naravno, i za same beskućnike. Jer ako ne možemo reći što beskućnik jest, onda ne možemo ni reći koliko ih ima, zašto njihov broj raste i kako se brinuti o njima. To često rezultira u nemogućnosti formiranja konkretnih mjera za njihovo zbrinjavanje.
Kako znati koliko skloništa treba izgraditi ako ne znamo koliko ima ljudi koji bi u njima spavali? Kako Europska unija može provesti članak svoje Povelje ako svaka država ima svoju definiciju onih koji bi od toga članka mogli imati korist? Beskućnici, i u javnoj svijesti i u zakonu, često ostaju samo mutne slike - madraci, šatori, čase i ruke.
Ova nemogućnost je frustrirajuća, jer iza nje stoji ozbiljan socijalni problem. Prema UN-ovoj Deklaracija o ljudskim pravima (članak 25.) i Europskoj povelji (članak 34.) pravo na stanovanje je osnovno ljudsko pravo. Ako u samom srcu socijalne države raste broj onih kojima je to pravo uskraćeno, i ako je stav ostalih prema njima ravnodušnost, to je jaka naznaka da nešto nije kako kako treba u modernoj socijalnoj državi. U Francuskoj, na primjer, broj beskućnika se udvostručio u proteklih 10 godina; sada se njihov broj popeo na više od 350.000, prema Udruzi Abbé-Pierre.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels
Preporučite članak: