Početkom prosinca 2023. u Dubaiju svijet se sastao dvadeset i osmi put na COP-u (Conference of Parties), međunarodnoj konferenciji čiji je cilj suočiti se s klimatskim promjenama koji se sve lakše i lakše mogu nazivati katastrofom.
Javnost je vrlo podijeljena oko rezultata - s jedne strane, ljuti su što je na konferenciji bilo prisutno više od 2400 naftnih lobista, te što je sâm predsjednik ovogodišnjeg COP-a, sultan Ahmed Al Jaber, osoba koja moderira sve razgovore i odobrava konačne odluke, ujedino i predsjednik naftne kompanije (ADNOC). Zbog toga su mnogi klimatski aktivisti rekli da se naftna industrija infiltrirala u konferenciju, i tako joj oduzela ugled i povjerenje zabrinutog svijeta.
No s druge strane, odluke donesene na ovom COP-u hvale se kao monumentalne i historijske. Neki mediji govore o “početku kraja” fosilnih goriva, jer su u konačnom dokumentu (Sporazum iz Dubaija) oni prvi put imenovani kao uzrok klimatskih promjena (činjenica koja je poznata od 1982.) i da će sljedeći korak biti tranzcija prema drugim izvorima energije. Također, hvali se uspostavljanje Fonda za gubitke i štetu (dogovoren na prošlom COP-u u Egiptu), čiji je cilj financirati obnovu područja pogođenih klimatskim nepogodama.
Ova slika, u kojoj se naftni magnati prave da rješavaju klimatske probleme i u kojoj se optimizam vodstva sudara s nesigurnošću ljudi, vrlo je zbunjujuća, no u njoj se naziru stvarni odnosi između aktera u klimatskoj krizi - odnosno može se vidjeti što COP zapravo jest. Pa što je to u stvari? Iako je COP, prema sporazumu UNFCCC-a koje su države članice UN-a potpisale 1992., najviše što svijet može pokazati u smjeru ujedinjenosti pred klimatskom krizom - iza te prividne ujedinjenosti postoje razdori, iza zajedničkih ciljeva postoje razni privatni i državni interesi, iza zdravog razuma postoji ideologija.
Još od potpisivanja Protokola iz Kyota 1997., na trećem COP-u, pojavilo se ono što se može nazvati ispremrežnost odgovora klimatskoj krizi s dominatnom ideologijom svijeta - razvojem. Pojam razvoja nije nastao 1997., prisutan je posljednjih nekoliko stoljeća tijekom kojih je postao kumir zapadnog društva, a danas i svjetskog. Tekst tog Protokola, kao i svih ostalih dokumenata s ovih konferencija (uključujući i Pariškog 2015), smatra da se razvoj društva može (i mora) nastaviti, a da se istovremeno izmjene prakse koje uzrokuju klimatsku katastrofu. Ovo se često uokviruje kao potreba država globalnog Juga da se razvije (zato ih i nazivaju države u razvoju), no time se implicitno gura jedna zapadna ideologija (ideja razvoja) u ne-zapadna društva, s idejom da će ona rješiti njihove probleme (glad, siromaštvo, kriminal).
Rezultat toga jest da se nezapadne države počinju ponašati kao zapadne i uzrokuju iste klimatske probleme. Primjerice, sredinom prošlog stoljeća najveći zagađivači bili su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, a danas je to Kina, predstavnica globalnog Juga. Slogan koji utjelovljuje cijelu ideju energetske i ekonomske tranzicije u javnom rječniku jest održivi razvoj, a ne znači gotovo ništa, jer su značenja tih riječi suprotna, iz gore navedenih razloga. Ipak, u njima možemo vidjeti dvostruku želju ljudi koji donose odluke u ljudskom sukobu s klimatskim promjenama - ostvariti i razvoj i održivost. Dakle, ako se jedna stvar može primijetiti u prošlih 29 godina COP-a, to je da se odluke donose sporo i da nisu pravno obvezujuće, dok ukupne emisije stakleničkih plinova rastu (iako padaju na pojedinim mjestima), a razlog tom fenomenu je upravno grčevita i slijepa vezanost za ideologiju razvoja koja je prisutna u gotovo svim razgovorima o klimi i gotovo svim donesenim odlukama i dokumentima.
Problem je u tome što je upravo razvoj praksa koja uzrokuje klimatske promjene. Upravo je ideja razvoja uzrokovala i održavala kolonijalizam. Imperijalno širenje europskih sila po drugim kontinentima nosilo je uvijek barjak razvoja. Ton dokumenata proizašlih iz COP-ova daje dojam da njihovi voditelji nisu svjesni te činjenice, odnosno da misle da ista ideologija može stvoriti problem i riješiti ga. S obzirom da razvoj zahtjeva širenje, ekspanziju, rast, i kako bi ih on osigurao, društvo mora koristiti energente koji taj rast garantiraju, a to su fosilna goriva. Niti jedan drugi izvor energije ne utjelovljuje tako jasno ideologiju razvoja, jer ne daje tako veliku količinu energije za relativno nisku cijenu. S fosilnim gorivima društvo je sposobno raditi hitre i velike korake prema “naprijed”, oslobađajući eksplozivnu snagu iz male količine rude.
Zato Sultan Al Jaber, predsjednik COP-a i ADNOC-a, pred sobom ima apsurdni pothvat. On želi napredak, gradnju, ekspanziju i novac koje dobiva širenjem naftne infrastrukture, a također želi održivost (ili barem tvrdi da želi), a održivost ne podnosi nagle i zahtjevne korake, već se temelji na obnavljanju potrošenog, na uzimanju što je potrebno za život, a ne za megalomanske ambicije. Ova dva pojma zaista ne mogu živjeti zajedno u sintagmi. Sljedeće pitanje koje se postavlja gledajući 28. COP jest kakav je ovdje odnos između država i privatnih korporacija. Postoji popularna perpektiva da je COP sastanak državnika, a da je klimatska kriza isključivo posljedica pohlepe “privatnih korporacija” (Exxon, Shell, BP…). To je netočno, jer je 75% fosilnih goriva u rukama država, a ne privatnih kompanija. To su entiteti poput sultanovog ADNOC-a - državne kompanije kao što je ruski Rosneft, saudijski Aramco, Petroleos de Venezuela, National Iranian Oil Company i PetroChina.
Na COP-u se sastaju svi - i predsjednici država, kraljevi, emiri, prinčevi, premijeri, lobisti, aktivisti, sindikalisti, bankari, predstavnici fondova, investitori - svi ljudi koji čine ekonomsku i političku sferu ovog svijeta, no granice između njih ne postavljaju se na distinkciji privatno/državno (ministar protiv magnata), već na distinkciji razvoj / održivost. Države i kompanije ujedinjene su u ideologiji razvoja (ovdje ministar jest magnat). Time sâma država postaje neka vrsta kompanije, u kojoj su državljani zaposlenici, a BDP je neka vrsta kapitala za daljnu ekspanziju.
Sporost klimatskih pregovora nije u tomu što privatna industrija ima preveliki utjecaj na državne interese, već u tomu što su državni i privatni interesi u pitanju klimatskih promjena jedno te isto - razvoj po cijenu stabilnosti zemaljskog ekosustava. To je problem u srcu ove klimatske konferencije. Ona zaista jest najbliže što imamo kolektivnom rješavanju ovog problema (i zato aktivisti pomno prate proces i odluke COP-a, umjesto da okrenu glave), no divovska opreka razvoj/održivost usporava, otežava, pa čak i onemogućuje.
Sporazum u Dubaiju donesen na ovom COP-u jest bitan, ali nije pravno obvezujuć, oko njega će ideologija napretka izmigoljiti i nastaviti svoj utjecaj u svijetu. Fond za gubitak i štetu je bitna i važna stvar, ali u njega je investirano samo 700 milijuna dolara, što je naoko veliki iznos, no valja dodati da Sierra Leone, najsiromašnija država na svijetu, ima pet puta veći BDP. Radi usporedbe, nogometno prvenstvo u Qataru koštalo je 220 milijardi dolara. Čak je i kompleks zgrada (Expo City) u kojoj se ovaj COP sastao koštao znatno više nego što je uloženo u ovaj fond. Čemu fond služi? Služi zbrinjavanju područja iz cijelog svijeta pogođenih klimatskim nepogodama. To je otočna državu Dominika, gdje je uragan 2017. uzrokovao štetu od skoro 500 milijuna dolara. To su požari koji su 2023. na Havajima uzrokovali štetu od 7 milijardi dolara, a oni koji su 2021. harali Australijom, i ondje nazvani crnim ljetom, prema nekim su izvorima uzrokovali štetu od čak 80 milijardi dolara.
Iako su sredstva u fondu samo početak i planira se uložiti više, on trenutno predstavlja ništavan iznos u usporedbi s novcima koji su potrebni i s onime što je potrošeno na druge stvari. Takve nepogode postat će češće i intenzivnije u bliskoj budućnosti, a šteta koju će uzrokovati koštat će mnogo više od sitniša u sultanovu džepu. Sljedeći COP održat će se u studenom ove godine u Azerbajdžanu, petrolejskoj državi koja je neka vrste nasljedne diktature. Od 2003. na vlasti je Ilham Aliyev, a predsjedništvo je nasljedio od oca. Članovi te jedne obitelji drže pozicije državne i privatne moći u Azerbajdžanu. Samu konferenciju vodit će Mukhtar Babayev, ministar okoliša s dugom karijerom u naftnoj industriji. Ciklus se, čini se, nastavlja.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Ilustracija: Fran Kušan Munjin
Preporučite članak: