Prošlo je točno godinu dana od završetka štrajka prosvjetnih radnika i radnica, jedne od najdužih obustava rada u sektoru obrazovanja u Hrvatskoj i jednom od rijetkih štrajkova u kojem je izborena većina traženih zahtjeva. U posljednjem ovogodišnjem tekstu iz serije tekstova o crticama iz Arhiva radničkih borbi prisjetit ćemo se zato štrajkova obrazovnih radnica i radnika koji su tijekom devedesetih godina oblikovali borbu za plaće i radnička prava u tom sektoru.

Arhiv radničkih borbi bilježi štrajkove u obrazovanju od početka devedesetih kad su u pojedinačnim akcijama profesori/ce tražili isplate osobnih dohodaka, izjednačavanje materijalnih prava s ostalim javnim djelatnostima, rješavanje načina financiranja odgoja i osnovnog obrazovanja u lokalnim sredinama te popravljanje ukupnog materijalnog stanja u školama. Tijekom 1993. godine, nakon brojnih upozorenja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama organizirao je trodnevni štrajk zahtijevajući poštivanje Općeg kolektivnog ugovora, utvrđivanje novih koeficijenata za plaće, način izračuna plaća i funkcionalnih dodataka za djelatnike srednjih škola. Štrajku su se pridružile i osnovne škole u Rovinju, a izjave podrške uputilo je i nekoliko sindikata iz obrazovnog, ali i drugih sektora. Unatoč tome, nakon tri dana štrajka, na sastanku s delegacijom hrvatske Vlade sindikalni predstavnici nisu postigli dogovor oko postavljenih zahtjeva.

Papin posjet - paravan za gušenje štrajka

Naredne godine, u rujnu 1994. tri sindikata - Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju, Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske – organiziraju masovni štrajk u kojem je sudjelovalo oko 50 000 prosvjetara. Štrajk je počeo prvog dana škole – 5. rujna i trajao je sve do 25. rujna kada je na zatvorenoj sjednici Središnjeg štrajkaškog odbora odlukom o mirovanju općeg štrajka on prekinut. Štrajk je organiziran zato što Vlada nije ispunila obveze iz Sporazuma o socijalnom miru potpisanom u travnju iste godine, a obilježili su ga brojni dramatični događaji. Prema navodima jedne sindikalistkinje neki su sindikalni povjerenici bili deložirani, pojedinim profesorima prijetila je vojna policija, nekoliko sudionika štrajka mobilizirano je u vojsku, a ravnatelji bliski vladajućoj političkoj stranci podijelili su nekim štrajkašima otkaze. O štrajku se ekstenzivno izvještavalo u medijima, a počela su se i postavljati pitanja da li je on usmjeren na rušenje Vlade, te može li Vlada štrajkašima izdati radnu obvezu.

Novi list 16.9.1994.

U isto vrijeme u službeni posjet Hrvatskoj dolazio je tadašnji papa Ivan Pavao II. što se pokušavalo iskoristiti za umanjivanje vrijednosti radničke borbe i antagoniziranje štrajkaša, a sve pod objašnjenjem kako “nije pravi trenutak za to”. Javni prostor bio je zaglušen papinim dolaskom i važnošću tog događaja, dok je istovremeno štrajkalo između 80 i 90 posto radnika osnovnih, odnosno 92 posto radnika srednjih škola, a nisu radili ni brojni dječji vrtići.

Desetog dana štrajka predsjednica Sindikata radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju i članica Središnjeg štrajkačkog odbora – Božena Strugar, započela je štrajk glađu, a sljedeći dan pridružio joj se i se i jedan sindikalni povjerenik iz Osijeka. Štrajk glađu prekinuli su po nalogu Središnjeg štrajkaškog odbora nakon što je odlukom o mirovanju 25. rujna prekinut i opći štrajk. U odluci o prekidu štrajka najavljene su druge svakodnevne akcije i prosvjedi u svrhu uspostavljanja socijalnog dijaloga između Vlade i sindikata. Za dane provedene u štrajku Vlada radnicima nije isplatila plaće pa su zato, ali i zbog pokušaja gušenja općeg štrajka, nepoštivanja Općeg kolektivnog ugovora, zakona o srednjem školstvu i Sporazuma o socijalnom miru, obrazovni radnici/e u listopadu ponovno stupili u jednodnevnu obustavu rada.

Prava na štrajk i radničko organiziranje kršila su se i tijekom štrajkova 1998. godine kad su sindikati od Vlade tražili povećanje plaća kroz platne razrede i isplatu regresa kakav je tada postojao na Hrvatskim željeznicama. Sindikati su javljali kako je policija obilazila neke od škola, kršili su se školski pravilnici, a organizatori štrajka dobivali su prijetnje sudskim tužbama i neplaćenim danima provedenim u štrajku. U posebno zlokobnom potezu, pokušalo se angažirati apsolvente, nezaposlene i umirovljene profesore da slome štrajk za što bi bili i novčano nagrađeni.

“Ljudi koji investiraju u obrazovanje svoje djece”

Jedan od svakako zanimljivijih primjera prosvjetarskog otpora dogodio se početkom školske godine 1999. kada je tadašnji ministar prosvjete Božidar Pugelnik naredio Trećoj ekonomskoj školi u Zagrebu da hitno iseli drugi kat zgrade jer je on predan na korištenje privatnoj osnovnoj školi „Kreativni razvoj“. Slučaj je prerastao u pravi mali skandal jer se ispostavilo da su spomenutu osnovnu školu tada pohađala djeca Ivića Pašalića i veleposlanika Montgomeryja te unuka predsjednika Tuđmana. Privatna osnovna škola već je koristila prostorije Ekonomske škole na Kennedyjevom trgu, ali samo u prizemlju zgrade. Potpisom ugovora s ministrom nekoliko dana prije početka nove školske godine, školi su dodijeljene dodatne učionice na drugom katu. Nastavničko vijeće škole odbilo je izvršiti naredbu i očekujući da bi ih iz prostora mogli otjerati silom, profesori su se zaključali u zgradu škole i namjeravali tamo dežurati sve do početka nastave i dolaska učenika.

Novi list 9.9. 1999.

Treća ekonomska škola tada je imala 620 učenika u 17 odjeljenja i na raspolaganju su imali 10 učionica i dva kabineta. Privatna škola koja je imala stotinjak učenika trebala je dobiti sedam od tih prostorija. Ekonomskoj školi tako bi ostalo samo pet učionica na raspolaganju pa se nastava, objasnili su profesori, ne bi mogla održati čak ni da rade noću. S razlogom su se zato javile sumnje da se Treću ekonomsku školu namjerava postepeno raseliti u druge dvije ekonomske škole, a zaposlene pretvoriti u tehnološki višak. Zanimljivo je i da je sporni dio škole samo godinu ranije obnovljen novcem iz gradskog proračuna, a sad je trebao biti dodijeljen privatnoj školi, kao i da bi škola na ovoj atraktivnoj lokaciji plaćala tek minimalnu zakupninu od 20 kuna po četvornom metru (Novi list, 5. 9. 1999).

O svemu se oglasio i dr. Ivić Pašalić, tadašnji Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku, koji je besramno izjavio kako su „u svemu najgore prošla njihova djeca koja nisu na vrijeme krenula u školu“, te kako oni nisu nikakvi tajkuni za što ih se optužuje „nego ljudi koji su, umjesto u nešto drugo, investirali u obrazovanje svoje djece“. Pašalić, tada visoko rangirani HDZ-ovac, mirne duše objašnjava da je svoje dvoje djece upisao u školu „Kreativni razvoj“ jer su u državnim školama ukinuti produženi boravci, bez kojih „osobno nije mogao funkcionirati“. Slučaj je završio tako da je ravnatelj privatne škole razočarano morao odustati od traženog drugog kata i zadovoljiti se samo s nekoliko dodatnih prostorija u prizemlju (Novi list, 9. 9. 1999). Treća ekonomska škola danas se i dalje nalazi na Kennedyjevom trgu.

Štrajkovi obrazovnih radnika možda najbolje ilustriraju turbulentno razdoblje devedesetih i pokazuju kako je od početka svako povećanje plaća bilo proizvod borbe i kolektivnih akcija. Pokazuju nam također kako država može biti „najopakiji“ poslodavac jer na raspolaganju ima vlastiti represivni aparat, mogućnost nametanja radne obaveze, kao i činjenicu da ne postoji viša instanca kojoj se radnici mogu obratiti ili s kim mogu pregovarati o svojim pravima. Uz spomenuto, početkom devedesetih država je kao krajnju i posebno nasilnu metodu discipliniranja mogla koristiti i nametanje vojne obaveze. Istovremeno dok se javno obrazovanje sustavno degradira, uz pomoć države uspostavljaju se elitne škole za povlaštenu klasu, a upravo primjer Treće ekonomske škole ilustrira rapidno klasno raslojavanje društva u Hrvatskoj tijekom devedesetih.


Izvor naslovne fotografije: Novi list, 5. ožujka, '93
Tekst napisala: 

Martina Domladovac


Preporučite članak: