Drugi iz serije tekstova u kojoj obrađujemo često zaboravljene slučajeve radničkih borbi u vrijeme ekonomske i političke tranzicije devedesetih u Hrvatskoj, bavi se sustavnom borbom tekstilnih radnika za očuvanjem radničkih i ljudskih prava u vrijeme postupne dezintegracije hrvatske tekstilne industrije.
Razvoj tekstilne industrije nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan od okosnica industrijalizacije do tada primarno agrarne Jugoslavije, a zbog velike radne snage koju je zapošljavala i još većeg značaja za lokalne zajednice predmet je brojnih umjetničkih i društvenih istraživanja. Kao industrijska grana specifična je i po tome što je zapošljavala primarno žensku radnu snagu te na određeni način predstavljala prvi korak žena u sferu produktivnog rada. Kao i većina jugoslavenske privrede, mnoge tekstilne tvornice krajem 1980-tih godina suočavaju se s teškoćama u poslovanju, koje se tijekom 1990-tih sve više gomilaju. Strojevi koji se periodično trebaju obnavljati zastarijevaju i dodatno pogoršavaju već ionako loše uvjete rada, što u kombinaciji s tradicionalno niskim plaćama doprinosi sve većem nezadovoljstvu radnica. U pokušajima stabilizacije poslovanja nekadašnji tekstilni divovi otpuštaju na stotine radnika, a pretvorba i privatizacija koja je uslijedila industriju u potpunosti baca na koljena.
Rad bez plaće i “problemi s vlasničkim odnosima”
Iako je to u međuvremenu možda zaboravljeno, radnici i radnice brojnim su štrajkovima i prosvjedima pokušavali zaustaviti rasprodaju svojih poduzeća te sačuvati svoje poslove i prava. Jedan od prvih štrajkova zabilježen u Arhivu radničkih borbi je onaj radnika zagrebačkog Endi International (bivše tvornice Nada Dimić) u studenom 1994. godine. Prosječna plaća radnika u Endi Internationalu s prekovremenim satima u tom trenutku iznosila je oko 864 kune, a najniža 375 kuna. Radnici su započeli štrajk zbog kašnjenja isplate plaća troškova prijevoza te izjašnjavanja upravnog odbora o prijedlogu kolektivnog ugovora (Novi list, 22. 11. 1994). Tijekom štrajka radnici su blokirali ulaz tvornice i zaustavili izlaz robe zbog čega su neki od njih suspendirani. Štrajk je proglašen nelegalnim, a članice Štrajkačkog odbora govorile su o stalnim pritiscima direktora na radnike u štrajku i prijetnje davanjem posla u kooperaciju (partnerski odnos s drugim poduzećima koji su često označavali gubitak vlastite proizvodnje), što su istaknule kao glavni razlog blokiranja ulaza (Novi list, 3. 12. 1994). Umjesto toga prijetilo im se ukidanjem pogona konfekcije, a predstavniku matičnog sindikata zabranjen je ulaz u pogone.
Fotografija 1 - Nekadašnja tekstilna tvornica nazvana po heroini 'Nadi Dimić'
Kašnjenje isplata plaća i troškova prijevoza, pokušaji sanacije, proglašenje stečaja te rasprodaja imovine - uhodani je postupak je gašenja tekstilnih pogona devedesetih godina. Negdje unutar tog scenarija često se provlači i sumnjiva privatizacija koja bi za radnike gotovo uvijek značila daljnje smanjivanje prava i otkaze. U srpnju 1996. godine Novi list izvještava s prosvjeda ispred zagrebačkog poduzeća Naša moda gdje su se radnici okupili nakon što je skupština dioničkog društva poduzeća najavila raspodjelu dobiti ostvarenu u prethodnoj godini, iako radnicima plaće nisu isplaćene više od godinu dana. Uprava Naše mode prestala je isplaćivati plaće zaposlenima još krajem 1994. godine jer su, kako prenosi NL, „neriješeni vlasnički odnosi u firmi imali za posljedicu posvemašnje rasulo i potpuno gašenje proizvodnje“. Problemi s vlasničkim odnosima počeli su s privatizacijom poduzeća kada je njegov vlasnik postao ulagač iz dijaspore Zvonimir Rilović, a dok su se u firmi smjenjivali direktori, radnici su gotovo godinu dana radili besplatno, da bi na kraju završili na burzi rada. Istovremeno, prostor tvornice počeo se iznajmljivati kao skladište.
Članak daje naslutiti kako su ovi postupci omogućeni u sprezi s tadašnjim državnim institucijama. Primjerice, inspekcija rada nije mogla obaviti svoj posao pod objašnjenjem da „nisu mogli doći do odgovornih“. Zaposlenima je odbijen zahtjev za pokretanjem stečajnog postupka, čime su izgubili zadnju mogućnost za naplatom svojih potraživanja, a sumnjivi su i postupci Fonda zdravstvenog osiguranja koji se umjesto pridruživanju zahtjeva za stečajem, čime bi puno brže naplatili svoja potraživanja, odlučio za redovni postupak koji može trajati i nekoliko godina. Nakon što su ispucali sva legalna sredstva i obratili se svim institucijama, a i nakon toga nitko od odgovornih nije snosio nikakve posljedice, iz sindikata su najavili puno oštriji pristup (Novi list, 17. 7. 1996). Spomenutog poduzetnika Zvonimira Rilovića susrećemo i u krapinskoj tvorici KTI (bivši Krateks), gdje je u procesu pretvorbe „isparilo“ 19,3 milijuna maraka, o čemu detaljno piše Feral Tribune. U veljači 1996. godine radnici stupaju u štrajk nakon što mjesecima nisu primili plaću niti su im uplaćeni doprinosi, a u srpnju iste godine zatvorili su autocestu nakon što su gotovo izgubili zdravstvenu zaštitu (Feral Tribune, 5. 8. 1996). Iste godine počinju problemi i za sinjsku tvornicu Dalmatinka čiji radnici stupaju u štrajk zbog kašnjenja isplate plaća.
“Pod hrvatskom zastavom se ne smije štrajkati”
Sindikat tekstila, obuće, kože i gume 1997. godine organizirao je prosvjed u Zagrebu nakon što su prekinuti četveromjesečni pregovori Sindikata s Hrvatskom udrugom poslodavaca o novom granskom kolektivnom ugovoru. Sindikat je tražio da najniža bruto plaća u tim djelatnostima bude 860, odnosno s dodatkom za topli obrok i prijevoz 1.200 kuna. Poslodavci su to odbili i ocijenili zahtjeve neprihvatljivima. Sindikalisti su javnosti pokušali približiti nemoguće uvjete rada na koje su radnici prisiljeni, istaknuvši kako dnevno rade i po 12 sati, a rade čak i vikendima. Prekovremeni sati im nisu plaćeni, a godišnji odmor ne mogu koristiti prema svojim potrebama. Također, poslodavci koriste svaku moguću priliku za izvanredno otkazivanje ugovora o radu. Sindikat se obratio Vladi podsjećajući kako državni fondovi imaju većinske udjele u 34 trgovačka društva, te manjinske u 13 trgovačkih društava, te su smatrali kako predstavnici najvećeg poslodavca u zemlji trebaju obaviti pregovore sa Sindikatom oko novog granskog ugovora (Novi list, 3. 4. 1997). Pošto Vlada nije odgovorila na upit, održan je prosvjed u Zagrebu na kojem je sudjelovalo više od 2.000 ljudi. Prosvjed čije je održavanje zabranjeno na Markovom trgu, premješten je na Trg Francuske republike, a „osiguravali“ su ga mnogobrojni policajci. Novi list izvještava kako je policija jednom prosvjedniku oduzela hrvatsku zastavu pod objašnjenjem kako se „pod tom zastavom ne smije štrajkati“ (Novi list, 5. 4. 1997). Nekoliko dana kasnije pregovori su nastavljeni u Ministarstvu gospodarstva, a tadašnji potpredsjednik vlade Borislav Škegro ocijenio je kako je „većina zahtjeva Sindikata realna i prihvatljiva“.
Narednih godina erozija tekstilne industrije još se više ubrzala. U lipnju 1999. godine u Zagrebu je prosvjedovalo više od 1.000 radnika dugoreške Pamučne industrije i ludbreške Budućnosti. Prosvjednici su krenuli prema Markovom trgu, no policija ih je zaustavila na Kamenitim vratima. Novi list izvještava kako se „prosvjed odvija po, u zadnje vrijeme uobičajenom scenariju: odmjeravanje snaga policije – koje je iz prosvjeda u prosvjed sve više – s jedne strane barikada i radnika s druge. Treća grupa su pregovarači koji, dok radništvo i policija treniraju živce, u Banskim dvorima dogovaraju socijalni mir“. Navodi se kako je u kordonima ispod Kamenitih vrata, ali i po prilaznim ulicama Gornjem gradu bilo vjerojatno i preko dvije tisuće policajaca koji su kao ispomoć došli iz drugih hrvatskih gradova.
Fotografija 2 - Novi list, 19. lipnja 1999.
Pamučna industrija Duga Resa bila je velika tekstilna tvornica s dugom tradicijom. Do 1990. godine zapošljavala je 4.500 radnika, kada je u stečaju taj broj prepolovljen. Već 1996. godine Vlada je provela sanaciju poduzeća u kojem je otpušteno 250 radnika, a dvije godine kasnije priča se ponavlja. Otpuštene su mahom žene, često hraniteljice mnogočlanih obitelji. Zbog sve većih poteškoća, radnici su 1997. dio plaće počeli dobivati u prehrambenim paketima. Novi list navodi kako se u redovima tekstilnih sindikalaca postavlja pitanje da li je Hrvatska uopće zainteresirana imati tekstilnu industriju ili želi tek manje servisne pogone za velike i jake zapadnoeuropske tvornice. Po mišljenju sindikalne podružnice, ali i poslodavaca Pamučne industrije, hrvatska Vlada nedovoljno kvalitetno ili neambiciozno pristupa problemu tekstilne industrije i osmišljavanju mjera za unapređenje te gospodarske branše (Novi list, 22. 5. 1999). „Za dugorešku tekstilnu industriju rješenje mora biti u gospodarskim i poreznim olakšicama, posebno izvoznim, te restrikcijama uvoza tekstilnih proizvoda“, navodi Novi list (Novi list, 19.6. 1999).
Za Tvornicu trikotaže Neda iz Senja problemi su također počeli početkom devedesetih kad je uništena tvornica pamuka u Glini. Također, suženo je tržište te se pojavila konkurencija povećanog uvoza. U štrajkovima 1998. i 1999. godine radnici su tražili isplatu zaostalih plaća te naknade neisplaćenih bolovanja. Tražili su također reorganizaciju poslovanja i reviziju svih ugovora. Uprava je štrajk proglasila nelegalnim, a radnike se pozivalo da shvate situaciju i da se vrate na posao (Novi list, 29. 8. 1998). U ovom slučaju program sanacije provodio je Grad, no bez pravog nacionalnog programa razvoja čitave industrije povremenim sanacijama pojedinih tvornica samo se odugovlačila njihova neminovna propast. U intervjuu za Novi list predsjednik Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Josip Zidanić objašnjava kako je na tekstilnu industriju u velikoj mjeri negativno utjecalo prihvaćanje stabilizacijskog programa Nikice Valentića, nakon čega je, kaže Zidanić „tekstilcima Hrvatske sve krenulo nizbrdo“. S obzirom na to da se tekstilna industrija oslanjala na izvoz, svaki nerealni tečaj kune prema marki išao je na uštrb hrvatskog tekstila, smatra Zidanić (Novi list, 15. 7. 1998).
Svedeni na kooperante stranih korporacija
Borba tekstilnih radnica i radnika nastavila se i dvijetisućitih godina u pogonima koji su sada najčešće u kooperaciji, a vlasnici su im često strani investitori koji malo mare za radnička prava ili hrvatske zakone općenito. Šivaonica Antonazzo iz Osijeka, u kojoj su radnice 2006. godine stupile u štrajk zbog neisplaćenih plaća, jedan je takav primjer. Jutarnji list piše kako je tvrtka u tom trenutku jedan od kooperanata Benettona koji u Hrvatskoj zarađuje 150 milijuna eura godišnje i zapošljava pet tisuća radnika u kooperantskim tvrtkama na području Hrvatske. Istovremeno, prosječna plaća radnica u šivaonici bila je 1.800 kuna. Zidanić je i ovaj put istaknuo teške uvjete rada na koje su radnice prisiljene, ali i posebno neljudski odnos vlasnika prema radnicama koje se često vrijeđa (Jutarnji list, 24. 8. 2006). Vlasnik je također godinama izbjegavao potpisivanje kolektivnog ugovora. Tužio je radnice zbog nelegalnog štrajka nakon kojeg su neke od njih dobile otkaz, a među prvima bila je i sindikalna povjerenica. Radnice su kasnije vraćene na posao uz teške pregovore i posredovanje sindikata.
Fotografija 3 - printscreen iz Kalendara radničkih borbi
Iste godine zbog neisplate tri zaostale plaće štrajkali su i radnici Domaće tvornice rublja. Sedam godina kasnije, u trenucima pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, radnice DTR-a ponovno su stupile u štrajk tražeći isplate dvije zaostale plaće, šest naknada za prijevoz i ostalih materijalnih prava. Podcrtavajući tragičnost situacije, mediji izvještavaju kako su počele preskakati gablece jer više nemaju sredstava ni za hranu (Index, 13. 5. 2013). Radnice su štrajkale i prosvjedovale u Zagrebu od svibnja do srpnja, a upravo u to vrijeme za 890.000 kuna 65,45 posto dionica od većinskog vlasnika DTR-a – tvrtke Ceufin Brokers d.o.o. u stečaju - kupio je novi vlasnik, poduzetnik Milan Carić (Jutarnji list, 5. 7. 2013). Dok se odvijala ova kupoprodaja, građani su radnicama skupljali nužne donacije u hrani i kućnim potrepštinama. Iste, 2013. godine zbog neisplate plaća i drugih troškova štrajkalo je i dvjestotinjak radnica Modne konfekcije Slavonija. Iako radnicama nisu isplaćene dvije plaće, nakon zaključenih pregovora direktor poduzeća rekao je kako do štrajka nije trebalo doći.
Zbog neisplate plaće 2014. godine štrajkalo je stotinjak radnika požeške IMK „Sloga“. Mediji izvještavaju kako se radnici u štrajku ustručavaju razgovarati s novinarima jer se boje otkaza. Stečajni upravitelj Milan Nakić pozvao je radnike da nastave raditi, a za kašnjenje plaće okrivio je nisku produktivnost u proizvodnji (034portal.hr, 9. 6. 2014). Dvije radnice koje su odbile raditi dok ne dobiju plaću poslane su na neiskorišteni godišnji odmor te se očekuje njihova isprika i izjašnjavanje žele li dalje raditi. Iste je godine zabilježen i štrajk radnica pulske Arene. Štrajk zbog neisplate šest plaća prekinut je nakon tri mjeseca pokretanjem stečaja za koji su radnice predale zahtjev. „Upravi je cilj da proda nekretninu i da podmire sva potraživanja i da zatim proizvodnju presele na neku drugu lokaciju, ako za to ostane sredstava” rekla je tada povjerenica sindikata Ljiljana Bonos. Radnice su naglasile i kako je do ovog stanja dovelo loše upravljanje, te kako vjeruju da je “nekome u interesu da se dočepa nekretnine zbog njene atraktivne lokacije” (Glas Istre.hr, 21. 2. 2014).
Kao što se i predviđalo još devedesetih, veliki tekstilni pogoni su se ugasili, a od čitave tekstilne industrije uglavnom su ostale samo šivaonice kao kooperanti stranih korporacija. U svojevrsnoj liberaliziranoj industriji gdje se sav tekstilni rad podnajmljuje, šivaonice i tekstilne tvrtke prisiljene su boriti se za svaku novu narudžbu, spuštati cijenu rada i nabijati norme. Istovremeno su u konstantnom financijskom škripcu, stalno nelikvidne, zbog čega stalno moraju disciplinirati radnike, a u neizbježnoj utrci prema dnu radnici će uvijek izvući deblji kraj.
Izvor naslovne fotografije: Novi list, 9. lipnja 1999.
Autorica teksta:
Preporučite članak: