S kojim se problemima pri naplati honorara za posao čišćenja susrela piše naša Ivana Jandrić.
Već sam ranije za Slobodni Filozofski pisala o svojim uglavnom lošim iskustvima na poslovima čišćenja (tekstove možete pronaći ovdje i ovdje), a priča koja slijedi napisana je u nadi da ima smisla da pričamo priče o ovom potpuno zapostavljenom dijelu radne populacije kako bismo im bili sposobniji pružiti podršku. Posao čišćenja stambenih i poslovnih prostora uglavnom obavljaju žene i to u nekom obliku nepunog radnog vremena, zbog čega često ne ostvaruju ista prava kao radnice zaposlene putem standardnih oblika rada. Primanja čistačica zbog toga vrlo su niska – moja iskustva zasad govore da se putem agencijskog rada uglavnom zarađuje do 2.000 kn mjesečno – pa posebno čudi kada se čovjek nađe u situaciji da od dobrostojećih poslodavaca ne može naplatiti niti tako nisku naknadu za rad. Tijekom korona krize proživjela sam upravo jedno takvo vrlo problematično iskustvo, koje mislim da bi trebalo detaljnije istražiti ili barem imati na umu prilikom eventualnog pokušaja organiziranja ovog dijela radne populacije.
***
Početkom kolovoza 2020. počela sam čistiti stambenu zgradu u svom susjedstvu, kojom upravlja jedna zagrebačka tvrtka za upravljanje zgradama. Za posao sam saznala preko bezličnog oglasa na jednoj kvartovskoj Facebook stranici. Javila sam se na kontakt broj i ugovorila datum razgovora za posao. Razgovor je prošao dobro, predstavnica stanara koja me intervjuirala djelovala je na prvu kao neka hipi žena, bila je vrlo ljubazna i činilo mi se kao da sam našla dobrog poslodavca. Nakon 10 minuta razgovora, odmah sam i dobila posao, a jedine stvari koje ovako gledajući unazad mogu smatrati čudnima prilikom tog prvog susreta bilo je to što je kopirala obje strane kartice moga žiro računa i osobne iskaznice i kada je nakon kopiranja tih dokumenata rekla da imamo još neke papire za riješiti, ali da ćemo to odraditi u hodu. No, zaključila sam da nema razloga previše brinuti. Raditi 3 sata dnevno od ponedjeljka do petka, čisteći zajedničke prostore stanara jednog ulaza 17-katne novozagrebačke zgrade koja se nalazi 5 min hoda od moje adrese stanovanja – za 2.000 kn mjesečno preko ugovora o djelu – činilo se sasvim u redu.
Ispočetka nisam imala većih problema, navikavala sam se na susjede i oni na mene, mogla sam tijekom rada slušati muziku na sportskim slušalicama, na tijelu su mi se čak počeli oblikovati mišići. Nakon posla mogla sam sjesti i raditi što me volja, čitati, pisati, kuhati ručak. Uz prihode koji su za mene i moje dvije mačke bili taman da nismo gladni, mislila sam da ću neko vrijeme zadržati ovaj posao dok ne uštedim nešto i ne stanem na noge.
No, nakon dva tjedna rada dobila sam na potpis ugovor o djelu, a dan nakon toga mi je predstavnica stanara dala da potpišem obrazac kojim predajem punomoć za poduzimanje radnji koje se odnose na korištenje svih usluga u okviru elektroničke usluge Porezne uprave (ePorezna-JPPU) na direktora firme koja upravlja zgradom i to na neodređeno. Stvar mi je bila sumnjiva jer mi neke od usluga koje su se nalazile na tom popisu nikako nisu bile jasne – npr. igre na sreću i nagradne igre, fiskalizacija-prijava poslovnih prostora, preknjiženja, korisnički pretinac, porez na premije osiguranja od auto. odgovornosti, i sl.
Kako već godinama radim preko ugovora o djelu i nikada nitko od mene nije tražio ništa slično, dopustila sam si uzeti vremena i odbila sam odmah potpisati punomoć – smatrala sam da nema žurbe jer isplata prve plaće treba ići tek početkom idućeg mjeseca i da imam još par dana da se konzultiram s poznanicima koje se bolje razumiju u zakonski okvir. Ponijela sam sa sobom jedan primjerak obrasca za punomoć da ga detaljnije proučim. Predstavnica stanara rekla mi je da zgrada nije poslovni subjekt i da mi bez potpisanog obrasca neće moći isplatiti plaću, pa da potpišem čim prije.
Na internetu sam našla nekoliko brojeva telefona Porezne uprave i krenula sam ih zivkati da vidim o čemu se radi. Razgovarala s 4 različite referentice i sve mi rekle različite informacije – žena iz područne ispostave Porezne uprave, koja se bavi poslovnim subjektima, nikad nije čula da radnici moraju potpisivati punomoći i dala mi broj susretljive kolegice koja bi mi mogla odgovoriti na pitanje, ali na koji se nitko nije javljao. Druga referentica mi je rekla da knjigovođa firme, odnosno direktor, koji od mene traže punomoć moraju moći dati odgovore na moja pitanja. Možda vas nasmije, ali bila sam toliko očajna nakon što su me u područnoj poreznoj upravi manje više otkantali da sam zvala Medveščak i Trešnjevku, jer je u mojoj tad već uspaničenoj glavi to djelovalo kao jedino logično što telefonski mogu odraditi dok vlada korona – oslonila sam se na mit da su to kvartovi koji su više lijevo pa možda imaju i ok službenice u Poreznoj. Dakle, treća referentica je na moj upit rekla kako misli da se moram konzultirati s odvjetnikom, a četvrta me naprosto odbila savjetovati jer sam zvala poreznu upravu gradske četvrti u kojoj ne stanujem.
Poslušala sam poreznu referenticu koja me uputila na knjigovodstvo firme da mi objasni zašto je potrebno potpisati ovakvu vrstu punomoći. Dakle, javila sam se kontaktu pri tvrtki koja upravlja zgradom da mi objasne po kojoj pravnoj osnovi traže punomoć na sve te usluge. Dok sam slagala e-mail poruku, istražila sam preko interneta sve što sam mogla o ovom obrascu i vidjela sam kako se taj obrazac popunjava online. Kako sam shvatila da je prilikom toga moguće klikati kućice i označiti samo ono što je nužno potrebno, poslodavcima sam odmah napomenula kako pretpostavljam da je obrazac punomoći na sve te usluge vjerojatno nenamjerna pogreška. Na moj upit stigao je odgovor da njima sve to treba za popunjavanje i predaju JOPPD obrasca i zbog eventualnih preknjiženja uplata, da je stvar uhodana formalna procedura i neka sve provjerim s Poreznom upravom.
Vratila sam se na početak i dalje me proganjalo to da se u samom obrascu kojeg sam dobila na potpis nalazi puno stavki koje su mi zvučale potpuno bespotrebno za isplatu ugovora o djelu. Nisam imala novaca da unajmim odvjetnika pa sam kontaktirala jednu obiteljsku prijateljicu, pravnicu s kvarta, koja mi je nakon konzultacija s nekim kolegicama rekla da stavka punomoći na "sva ovlaštenja" čak može značiti da oni koje opunomoćim, a to je bio direktor tvrtke koja upravlja zgradom, mogu davati punomoć trećim stranama. Tada sam popunila obrazac za pravo na pristup informacijama koji sam uputila Poreznoj upravi, u kojem sam objasnila svoju situaciju i pitala službenicu za informiranje moram li potpisati punomoć i odgovorili su mi kroz nekoliko dana:
"...isplatitelj je dužan Poreznoj upravi dostaviti obrazac JOPPD za sebe kao isplatitelja s podacima za Vas kao poreznog obveznika, a ne u Vaše ime. Porezni obveznik/Opunomoćitelj ima mogućnost ovlastiti drugu osobu da u njegovo ime u poreznom postupku poduzima radnje koje se odnose na korištenje elektronički usluga Porezne uprave i u tom slučaju je potrebno popuniti obrazac punomoći, što prema podacima iz upita koji ste nam dostavili nije slučaj."
I sama sam odmah shvatila da je odgovor Porezne uprave dosta neodređen, iako sam se tješila da su potvrdili moju začuđenost, a kada sam se konzultirala s nekoliko pravnica i sindikalista, odgovor službenice za informiranje proslijedila sam tvrtki koja upravlja zgradom i predstavnici suvlasnika, no stvar je i dalje visila u zraku.
Poslodavci su ostali pri tome da trebam potpisati punomoć kako bi mi isplatili honorar, a što su oni bili uporniji to mi je stvar djelovala više sumanuto, pa sam nakon mjesec dana rada dala otkaz. Dugovali su mi jedan honorar za rad u kolovozu, a dan nakon otkaza odlučila sam predstavnici suvlasnika, koja je počela sve više inzistirati na tom potpisu, jednostavno ključeve za zajedničke prostore unutar zgrade ubaciti u kaslić. Pritom sam ju obavijestila SMS porukom da sam to učinila, na što mi je ona poslala SMS poruku da dođem potpisati raskid ugovora o djelu i da ponesem karticu tekućeg računa kako bi i nju kopirala. U ugovoru jasno stoji broj žiro računa na koji se isplaćuju honorari, tako da mi je sve skupa postalo još sumnjivije i nisam se osvrnula.
Nisam joj odgovorila na tu SMS poruku, niti sam joj se javljala na telefon kad me nekoliko puta zvala na mobitel, htjela sam sve što mi ima za reći dobiti napismeno. Nakon dužeg razmišljanja o situaciji, smatrala sam da je eventualno predstavnica suvlasnika zgrade, koja u ugovoru stoji kao naručitelj, obvezana isplatom honorara i doprinosa ta koja bi tvrtki koja upravlja zgradom trebala dati punomoć da u njeno ime može meni isplatiti honorar. Tvrtka koja upravlja zgradom pozivala se na tako dogovoreno poslovanje između njih, stambene zgrade i porezne uprave, kao na nešto što se provodi standardno.
Ubrzo nakon te gaže našla sam posao kao konobarica, puno sam radila i bila sam iscrpljena pa sam cijelu priču s neisplaćenim honorarom na neko vrijeme ostavila po strani. Nisam osjećala da imam snage da ga utjeram, ali obećala sam si da ću pokušati napisati prijavu inspekciji rada. Iskreno, malo sam se uplašila da sam naletjela na mafiju i nisam imala osjećaj da mogu izboriti svoje pravo. Ali nakon par mjeseci, kad sam malo došla sebi i počela čistiti zaostatke, napokon sam preporučeno poštom poslala raskid ugovora o djelu i obratila se predstavnici suvlasnica i tvrtki koja upravlja zgradom kroz još par e-mailova, pri čemu sam im direktno zaprijetila prijavom inspekciji rada. Nekoliko dana kasnije, na mom se žiro računu pojavilo 2.000 kn. Prilikom te zadnje korespondencije s poslodavcima rekli su mi da oni ne mogu u moje ime predati papire na poreznu, da možda mogu doći do njih u ured i pokupiti ih pa ih sama odnijeti u poreznu. Odbila sam to jer sam bila uvjerena da za isplatu ugovora o djelu imaju sva prava da te papire predaju bez da mene zafrkavaju ikakvom administracijom. Moj je posao bio da čistim i to sam odradila.
Par dana nakon uplate, stigla su mi preporučeno dva lista popunjenog JOPPD formulara, s mojim podacima i podacima tvrtke koja upravlja zgradom, bez ikakvih uputa što s njima. Računala sam da su stvar regulirali nakon prijetnje inspekcijom rada i poslali mi papire kao dokaz da je stvar riješena. I zbilja bi sve bila smatrala riješenim da tih dana zbog potreba novog zaposlenja nisam morala izvaditi poreznu karticu preko e-porezne. Tada sam shvatila da u korisničkom pretincu svog računa pri e-poreznoj imam poruku o nepovezanim uplatama davanja na honorar.
Nazvala sam poreznu jer mi je u poruci sugerirano da je uplate potrebno povezati – zaključila sam da valjda trebam predati pristigli JOPPD obrazac. Nakon telefonskog razgovora s dvije-tri referentice područne Porezne uprave došla sam do jedne koja mi je problem obećala regulirati nakon što joj pošaljem sve papire koje sam dobila preporučeno poštom od poslodavca. No, referentica mi je brzo obznanila da mi nedostaje treća stranica JOPPD obrasca (stranica B) – ispalo da su mi poslodavci poštom poslali samo prvi dio obrasca. Stvar je opet stala i nisam znala kako regulirati ove nepovezane uplate davanja na primljeni honorar. Dok sam tražila e-mail adresu nekog nadređenog u Poreznoj upravi, shvatila sam da su na internetskim stranicama Porezne uprave „pojednostavili” korisničko sučelje, imaju samo telefonske brojeve i neki automatski sustav za postavljanje jednostavnih i kratkih pitanja – baš mi se čini da su mnogima, naročito u doba korone, zbog izostanka e-mail kontakata na službenim stranicama otežali dolazak do informacija i rješenja problema.
Tada sam preko poznanice pravnice i sindikalistkinje dobila kontakt ureda ravnatelja Porezne uprave te sam napokon poslala zajednički mejl na sve elektroničke adrese poslodavaca s kojima sam bila u kontaktu i na sve e-mail adrese Porezne uprave koje sam imala na raspolaganju. Za divno čudo, nakon ubacivanja adrese ureda ravnatelja Porezne uprave dobila sam odgovor od dotad meni nepoznatih službenika Porezne uprave koji su mi javili da je stvar riješena, prilažući e-mailu screenshot nekakvog internog sustava porezne nalik DOS-u.
***
Kako izgleda, sebe sam izvukla iz ove situacije, ali su me poslodavci dobro namučili za iznos gotovo duplo niži od minimalne plaće. Osim toga, u Poreznoj upravi bili su poprilično nesusretljivi dobar dio puta, pa mi je žao što nisam raspisala tu prijavu inspekciji rada. No, ne osjećam se dovoljno sigurno za takvo što. Da postoji još nekoliko čistačica s istim problemom pa da zajednički nastupamo, da nam je osigurana pravna pomoć, odnosno sindikalna podrška, imala bih volje. Ali moja dosadašnja iskustva u ovom poslu govore mi da se žene koje čiste uglavnom boje – zahvalne su na bilo kakvoj prilici da rade.
Kako se mahom radi o ženama u starijoj srednjoj životnoj dobi, imala sam često dojam da se više ne osjećaju podržanima od društva, da misle kako su zaboravljene – i da zbog toga drže da pružanjem otpora lošim poslodavcima mogu više izgubiti nego dobiti. Također, teško je zamisliti održivu financijsku strukturu nekakve buduće sindikalne organizacije koja bi se bavila ovom populacijom. Kako su plaće jako niske, ugovori netipični, a zaposlenje nestalno, nije se moguće osloniti na članarine kao izvor sredstava za sindikalne bitke. Nažalost, čini mi se da će proći još dosta vremena dok se ne pojave nekakvi sindikalni kapaciteti koji će ovako raštrkanu radnu snagu poput čistačica biti u stanju okupiti i verbalizirati njihove probleme i zahtjeve.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Ivana Jandrić, Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: