Prije nešto više od godine dana, došao je trenutak kada sam morao birati temu svog diplomskog rada. Tijekom razgovora s mentorom, na njegovom sam stolu promatrao crno-bijeli A4 letak koji je navodio stavove određene udruge u zdravstvu. Gledajući u njega, prošla mi je misao kroz glavu kako se taj moj mentor zbilja zna svakakvim stvarima baviti. Sada mogu priznati da sam tada to mislio u donekle negativnom smislu te da mi je sama ideja civilnog društva (u tom trenutku još uvijek nepoznat pojam) zvučala nezanimljivo. Prilikom razgovora nismo ništa konkretno dogovorili, no na samom izlazu iz ureda, docent se okrenuo, uzeo letak sa stola i upitao me “A zašto ne bi pisao o civilnom društvu u zdravstvu?” Tako je započeo moj put pisanja diplomskog rada na temu Uloga i značaj civilnog društva za zdravstvo u Hrvatskoj koji je izvor dijela misli i stavova koja će se koristiti u tekstu koji slijedi.
Iako je taj događaj anegdotalnog tipa, vjerujem kako nisam jedini kojem bi u tom trenutku slične ideje prošle kroz glavu. Mislim da to dobro odražava i trenutačnu sliku civilnog društva u određenom dijelu javnosti i stručnim društvenim skupinama, koje ga nerijetko percipiraju i tretiraju kao nepotrebno i opterećujuće.
Što je to civilno društvo u zdravstvu?
Pitanje koje sam si u narednih nekoliko dana iznova ponavljao bilo je: “Što je to civilno društvo u zdravstvu”? Da bih razumio njegovu ulogu, morao sam definirati i stvoriti teorijske okvire kako civilnog društva, tako i samog zdravstvenog sustava.
Zdravstveni sustav podrazumijeva puno više od infrastrukture i aparature bolnica, zavoda i domova zdravlja te doktora u bijelim kutama. On uključuje i pacijente, sve zaposlenike u sustavu, poslodavce i one koji donose odluke u zdravstvu. Drugim riječima, obuhvaća one koji plaćaju zdravstvenu skrb, one koji skrb primaju i one koji skrb pružaju. Svi se oni mogu udružiti oko zajedničkih interesa te osnovati udruge pacijenata, poslodavaca, sindikate, stručna društva itd.
Uzimajući u obzir kako su udruge najbrojniji oblik organizacija unutar civilnog društva, Republika Hrvatska ih je klasificirala na tri razine, od generalnog prema specifičnom opisu djelatnosti koje provode. Razina I opisuje područje djelovanja, Razina II djelatnost udruge, a Razina III nam pruža razradu djelatnosti.
Promatrajući udruge iz perspektive zdravstva i zdravstvenog sustava, područja Razine I od neposredne važnosti su područja “Ljudskih prava”, “Zaštite zdravlja” i “Gospodarstva”. U kategoriji “Ljudskih prava” možemo pronaći udruge s djelatnostima koje spadaju pod zaštitu prava pacijenata, zaštitu ovisnika, te zaštitu prava HIV/AIDS osoba. Samo neki od primjera za udruge koje djeluju na tom području su Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata te Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa.
Od navedenih kategorija Razine I, udruge koje su djelatnošću najbliskije zdravstvenom sustavu pripadaju u kategoriju “Zaštite zdravlja”. Neke od djelatnosti koje obavljaju udruge u toj kategoriji su prevencija zaraznih bolesti, prevencija i zaštita mentalnog zdravlja, stvaranje uvjeta za što kvalitetniji život oboljelih od kroničnih bolesti, unapređenje i zaštita zdravlja osoba oboljelih od malignih bolesti i unaprjeđenje kvalitete života osoba starije životne dobi.
Samo neke od brojnih udruga koje se tu svrstavaju su udruga Svitanje - Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja, Udruga Krijesnica, Klub žena liječenih na dojci Mammae Osijek, itd. Kako ne bismo išli u detalje u ovoj kategoriji, detaljniji opis klasifikacija možete pronaći dostupno online.
Gospodarska udruženja u zdravstvu
Sve one koji su zaposleni u zdravstvenom sustavu ili upravljaju zdravstvenim ustanovama i institucijama zajednički interesi spajaju u gospodarska udruženja poput sindikata, zborova, udruga poslodavaca itd. Neke od udruga koje bi se mogle istaknuti na ovoj razini su Hrvatski liječnički zbor (HLZ), Hrvatska udruga medicinskih sestara, Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske (UPUZ) te Hrvatski liječnički sindikat.
Kako se ipak radi o portalu Radnička prava, koju riječ više možemo posvetiti Hrvatskom liječničkom sindikatu (HLS), koji slovi za krovnu udrugu u zdravstvu koja se bavi unapređivanjem radnih uvjeta liječnika u RH. Idealno, ta uloga trebala bi podrazumijevati mogućnost sindikata da pregovara u procesu sastavljanja granskih kolektivnih ugovora za liječnike zaposlene u javnom sektoru, kao i za svoje članove u privatnom sektoru. Nažalost, zbog odredbi važećeg Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata, HLS tu mogućnost nema.
Više je razloga za trenutnu poziciju HLS-a, a neki smatraju kako je ona pokazatelj slabosti sindikata koji nije mogao privući dovoljno članova kako bi ostvario potrebnih 20 posto „radnika članova od ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika“ u zdravstvu za reprezentativnost, dok drugi tvrde kako je promjena Zakona ta koja je dovela sindikat u nepovoljni položaj. Nedvojbeno je i da se kriza u kojoj se nalaze sindikati u cijelom javnom sektoru odražava i na sindikate u zdravstvu, zbog čega statistike pokazuju kako je broj sindikalno organiziranih liječnika proteklih godina u padu.
Unatoč nezahvalnoj poziciji, HLS je u posljednje vrijeme ipak uspio djelovati u korist svojih članica i članova, npr. u slučaju neadekvatno isplaćenih prekovremenih sati, gdje sindikat podupire pravne bitke članova. Također, sindikat je uspješno potaknuo i izmjene Kaznenog zakona prema kojima će se strože kažnjavati pojedinci koji ugroze sigurnost i rad liječnika i ostalih zdravstvenih radnika. Konačno, u posljednjim kolektivnim pregovorima za granski kolektivni ugovor, sindikat sudjeluje u sastancima u svojstvu savjetnika. Dodatno, na stranicama sindikata stoji informacija kako Vlada planira izmjene Zakona o reprezentativnosti donijeti do kraja listopada 2019, čime bi se trebala razriješiti trenutna nepovoljna pozicija sindikata u pregovorima.
Potencijalne nejasnoće oko uloge udruga u zdravstvu
Iako se zdravstvo može promatrati kroz perspektive različitih sudionika sustava, klasifikacija udruga kroz njihova područja i opis djelatnosti pruža bolji prikaz njihove svrhe. Naime, medicinska sestra/tehničar ili liječnik kao različiti sudionici sustava mogu biti udruženi u udruge zaposlenika ili stručna društva, a istodobno biti članovi udruge za zaštitu prava pacijenata. To mogu biti bilo kao stručna potpora, zbog osobnih zdravstvenih problema ili jednostavno zbog želje za participacijom.
A što to civilno društvo može ponuditi zdravstvu, koja je njegova uloga i što očekuje od zdravstvenog sustava zauzvrat? Moramo uzeti u obzir da potencijalne koristi civilnog društva treba posmatrati kroz kulturni, politički i socijalni kontekst. Ali one ovise o tome koliko će zakonodavci, institucije, ali i građani biti spremni uključiti se u takav tip društvenog organiziranja. Zbog te činjenice, jasno je da ponekad dolazi do velikoj jaza između onoga što očekujemo da nam civilno društvo može ponuditi i onoga što se ostvaruje u praksi.
Primjerice, uloga civilnog društva da služi kao korektiv vlasti i da pruža povratnu informaciju o primjenjivosti i efikasnosti pojedinih zdravstvenih odluka neće biti izražena dokle god zakonodavci i struka vide “zdravu kritiku” kao nešto što ih ugrožava. Također, ti isti zakonodavci preko natječaja financiraju iste udruge, čime su one dovedene u jako nezahvalnu situaciju te se njihova mogućnost kritike indirektno dovodi u pitanje.
Ulogu civilnog društva treba promatrati i kroz perspektivu različitih dionika u zdravstvenom sustavu. Pacijentima one mogu pružati socijalne usluge, pomoći im u procesu osnaživanja te zagovarati i participirati u donošenju odluka bitnih za pacijente i članove. Poslodavcima i zaposlenicima u zdravstvu udruživanje pruža mogućnost stručnih usavršavanja i razmjene novih spoznaja, zajedničko nastupanje prilikom sklapanja kolektivnih ugovora te unapređenja kvalitete radnih uvjeta. Za samu državu i zakonodavce, udruge pružaju izvor spoznaja o specifičnim populacijama (te posljedično planiranje financiranja i usmjeravanja pažnje) te predstavljaju korektiv. Konačno, participirajući u donošenju odluka, udruge zdravstvenim djelatnicima i vlasti mogu pružiti vrijedne informacije o aktualnim potrebama i nedostacima u zdravstvenom sustavu.
Osim već spomenutih benefita za pacijente i građane i one koje bi mogli iščitati iz same klasifikacije i opisa djelatnosti, udruge mogu pružiti građanima i pacijentima mogućnosti promocije zdravih životnih navika, podizanja svijesti o izbjegavanju rizičnih čimbenika za razvoj pojedinih bolesti, te ostvarivati brojne druge uloge u zdravstvenom sustavu. Jedna od aktivnosti koje možemo istaknuti je omogućavanje osnaživanja marginaliziranih i zdravstveno ugroženih pacijenta kako bi se pravilno reintegrirali u društvo. Udruge će takvo osnaživanje omogućiti kroz zdravstvenu edukaciju pacijenta poput uvođenja u pravilno nošenje s novonastalim zdravstvenim stanjem (primjerice, pacijenti s ugrađenom stomom), omogućavanje emocionalne podrške kroz razgovor s drugim ljudima koji prolaze kroz slična stanja (poput poremećaja uzrokovanih stresom), te kroz pomoć prilikom uzimanja lijekova, socijalne izolacije, pronalaska poslova itd.
Za udruge često vrijedi da potječu iz zajednice u kojoj djeluju, stoga znaju kako joj najbolje pristupiti, imaju povjerenje članova u zajednici te u najkraćem roku mogu reagirati na njihove potrebe. Zbog svoje fleksibilnosti, udruge su često prve koje će reagirati na različite novonastale ili krizne situacije. I zaista, kada bi promatrali civilno društvo kroz gore spomenute primjere, dobili bi dojam kako bi civilno društvo moglo preuzeti neke uloge od zdravstvenog sustava jer je u velikom broju slučajeva financijski manje opterećujuće te se može osloniti na velik broj visoko motiviranih članova. Iako se na prvu ruku to doima logičnim, ova je ideja prije svega pokazatelj slabosti zdravstvenog sustava te manjka volje i sposobnosti da se postojeći sustav pravilno i pravedno organizira.
Posljedično, civilno društvo i udruge bi trebale služiti kao nadopuna već strukturiranog i funkcionalnog zdravstvenog sustava jer mogu pružiti aktivnosti u kojima bi državni aparat bio suviše trom i općenit. Treba napomenuti kako su se najsnažnija civilna društva razvila u zemljama koje imaju stabilne zdravstvene sustave, s posebnim naglaskom na primarnu zdravstvenu skrb. Baš ta primarna zdravstvena skrb je u medijima u posljednje vrijeme često percipirana kao nejednako dostupna, nepravilno raspoređena i manjkavih kapaciteta. Upitno je koliko se u takvoj situaciji od civilnog društva može očekivati da ispunjava svoje funkcije, a pogotovo se ne može očekivati da će preuzeti funkciju i obaveze zdravstvenog sustava. Na zdravstvenom sustavu i državnim tijelima je da zajednicama i pacijentima osigura pravovremeno i ustavom zajamčeno pravilno liječenje, potrebne lijekove, rehabilitaciju te slobodu od diskriminacije bilo koje vrste, a civilno društvo nastupa tek kada su te osnove ostvarene.
Što želimo da civilno društvo bude zdravstvu i kako da to postignemo?
Postavlja se i pitanje što želimo da civilno društvo bude u odnosu na zdravstvo i kako te želje možemo ostvariti. Civilno društvo je u posljednjih nekoliko godina dobilo svoje mjesto u nekoliko nacionalnih dokumenata poput Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012.-2020. i Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva 2012.-2016., no podaci o efikasnosti implementacije istih su teže dostupni te preporuke za razvoj civilnog društva najčešće nisu obvezujuće. U jednoj od strategija navodi se mogućnost da civilno društvo, uz odgovarajuću edukaciju volontera, ublaži manjak zdravstvenog kadra, osobito u segmentima poput palijativne skrbi ili pružanja hitne medicinske pomoći na otocima, no pritom se ne navode primjeri ili konkretna rješenja za tu mogućnost. Istovremeno, u Indeksu civilnog društva (ICD) se navodi kako je „identificiran i problem zatvorenosti socijalnih i zdravstvenih ustanova za uključivanje volontera u svoj rad i misiju“.
Unutar samog civilnog društva postoje regionalne razlike u mogućnostima financiranja i potpori lokalnih vlasti, brojnosti članova te organizacijskoj i financijskoj strukturi. Trenutačno još uvijek svjedočimo okrenutosti udruga prema samo jednoj bolesti, što dovodi do fragmentacije zagovaračkih mogućnosti i određene kompeticije između udruga za pažnju javnosti, izvore financiranja ili druge resurse. Neke udruge uživaju veliku potporu javnosti, dok neke druge, okrenute prema stigmatiziranim članovima društva imaju teškoće u zadobivanju medijske pozornosti i senzibilizacije javnosti. U samoj strategiji stvaranja poticajnog okruženja se navodi kako “prioriteti natječaja često se ponavljaju iz godine u godinu, ne prateći stvarne potrebe i trendove, i nema kvalitetnog i sustavnog nadzora nad dodijeljenim sredstvima ni evaluacije rezultata i učinaka financiranih programa i projekata OCD-a“, te stoga vjerojatno postoji i diskrepancija između raspodjele financijskih sredstava i pravih potreba unutar populacija.
Jako i suvislo civilno društvo može biti od velike pomoći funkcionalnom zdravstvenom sustavu jer može ponuditi stvari koje ne spadaju u primarnu domenu zdravstva, poput osobne uključenosti u zajednicu i druge mreže. Pitanje je koliko bi zdravstveni sustav sam po sebi mogao obnašati i tu funkciju, s obzirom na to da je i bez toga izložen snažnim pritiscima. Međutim, ako se taj potencijal želi iskoristiti, moraju postojati i formalni kanali kako će se ta suradnja uobličiti. Stanje civilnog društva općenito, ne samo u zdravstvu, može se uzeti kao odraz društva, političkog okruženja i ekonomskih tendencija te kao takvo predstavlja vrijedan indikator prilikom planiranja i nezamjenjivog partnera prilikom provedbe, u ovom slučaju, javnozdravstvenih programa. Iz tog razloga važno je da zdravstveni sustav uspostavi komunikaciju s različitim vrstama udruga te uzme u obzir njihovu perspektivu kod planiranja i provođenja zdravstvene zaštite.
Naslovna fotografija preuzeta s Facebooka Koalicije udruga u zdravstvu
Autor teksta:
Preporučite članak: