Large ulaz u rudnik

O nezavidnom statusu albanskih rudara u masivu Bulćiza (i njihovih pandana u vizuelnoj umetnosti) za našu rubriku o radničkoj umjetnosti i umjetnosti o radništvu „Džemper za vinograd“ piše Marko Stamenković.

 

Uslovi su ekstremni, rudari se svakodnevno ubijaju, a krivica se prebacuje na žrtve.
- Elton Debreši, rudar i (bivši) lider Ujedinjenog sindikata rudara Albanije


Iako se često opisuje kao jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi — čiju je ekonomiju u prethodnom veku jedan istraživač opisao kao „tradicionalno zasnovanu na poljoprivredi i stočarstvu, uz nešto rudarstva“ — dublji uvid u stanje ekonomskih stvari u Albaniji otkriva da, suprotno uobičajenim pretpostavkama, ova mediteranska zemlja na Balkanskom poluostrvu zapravo nije baš tako siromašna. O čemu se radi?

Pre desetak godina, Albanska energetska asocijacija (AEA) je objavila svoj izveštaj stručnjaka o mineralnim resursima i rudarskim aktivnostima, koji potvrđuje da je „Albanija zemlja sa bogatim mineralnim resursima [uključujući] hrom, bakar, gvožđe i ugalj“. Štaviše, u izveštaju se jasno kaže da „istraživanje, eksploatacija i prerada minerala predstavljaju ključnu komponentu albanske privrede, zbog tradicionalne rudarske industrije koja je bila čvrsta osnova za ekonomski sektor zemlje kojim se generišu značajni prihodi“.

Istorija rudarstva u ovoj zemlji seže do početka dvadesetog veka, kada je 1903. godine, tokom osmanskog perioda „zbog njenih bogatih mineralnih resursa, italijanski geolog i paleontolog Paolo Vinasa de Renji (Paolo Vinassa de Regny) izradio prvu geološku kartu severne Albanije”. Kasnije je „zvanično regulisanje rudarstva počelo za vreme vladavine albanske monarhije (između 1928. i 1939. godine), a 1929. godine donet je prvi zakon o rudarstvu. Prvi hrom je iskopan kasnih tridesetih godina u mestu Bulćiza (Bulqizë) u severoistočnoj Albaniji. Italijanske kompanije proširile su ovu rudarsku delatnost početkom Drugog svetskog rata.

Pre početka Drugog svetskog rata (kako je to naveo sada pokojni Robert Elsi (Robert Elsie), dobar poznavalac albanske kulturne i društvene situacije, u svom Istorijskom rečniku Albanije), „tridesetih godina prošlog veka, preko osamdeset procenata albanskog stanovništva bavilo se primitivnim oblicima poljoprivrede. Otprilike u vreme dolaska Envera Hodže (Enver Hoxha) na vlast, ekonomska situacija je počela da se menja. Formiranjem Komunističke partije Albanije — kao odgovorom na invaziju zemlje (najpre od strane italijanskih fašista 1939. godine, a zatim nemačkih nacista 1941. godine) — bili su prvo stvoreni uslovi za političku, a uskoro i za ekonomsku transformaciju zemlje: tako su, neposredno nakon Drugog svetskog rata, „petogodišnji planovi komunističkog režima doveli do radikalnog sovjetskog tipa kolektivizacije čitave privrede, sa akcentom na tešku industriju." Veza između popularnosti Albanije zbog njene rudarske industrije, s jedne strane, i Hodžine vladavine, s druge, leži u sledećoj činjenici: komunistička vlada Albanije je krajem četrdesetih godina osnovala državno preduzeće koje je počeo da eksploatiše hrom – glavni izvozni proizvod za tadašnji režim.

Hrom je tvrdi mineral koji je veoma cenjen zbog svojih antikorozivnih svojstava, a posebno je dobrodošao u industriji čelika. Od tri glavna geografska regiona u kojima su do sada otkrivena i izvađena ležišta hroma u Albaniji (masivi Tropoja i Kukeš na severoistoku, Šebeničko-Pogradečki masiv na jugoistoku i masiv Bulćiza u severoistočnoj Albaniji), ovaj poslednji navedeni pokazao se najznačajnijim u pogledu svog potencijala: masiv Bulćiza je jedna od najvećih rezervi hroma u celoj Evropi i još i danas čuva komunističko nasleđe rudarskog centra Albanije: „Sa prvim znacima minerala koji se pojavio 1942. godine, rudnik hroma u Bulćizi je počeo sa radom daleke 1948. godine, tri godine nakon završetka Drugog svetskog rata. Kao zvaničan entitet, delatnost je započeta 1956. godine u okviru kompanije pod nazivom Geološko preduzeće Bulćiza."

S obzirom na to da je, kako to opet navodi Elsi, „loše upravljanje od strane neukih staljinističkih vladara ostavilo malo toga odakle bi se mogla vršiti dalja nadgradnja kada se komunistička diktatura srušila početkom devedesetih godina“, novu situaciju obeležio je niz događaja obavijenih mutnim procesom privatizacije. Nakon pada komunizma, „tokom većeg dela 1990-ih, rudarska i prerađivačka industrija hroma rezonirala je paralelno sa odumrlom ekonomijom zemlje. Albanska vlada je 1995. usvojila zakon o privatizaciji rudarske industrije. Administrativna priprema počela je 1996. godine i do danas vlada nastavlja da daje koncesije za istraživanje međunarodnim kompanijama i pojedincima.”

Jedna od njih je bio AlbChrome, naslednik Geološkog preduzeća Bulćiza, „najpre osnovan početkom 1991. godine kao državna kompanija pod nekadašnjim imenom 'Albkrom sh.a.', kada je, padom komunističkog režima, put za privatni biznis i profesionalni razvoj industrije u Albaniji, postao otvoren i slobodan.” Ali pojam postkomunističke „slobode” u domeni rudarstva ostaje problematično pristrasan i zahteva dalji, kritički uvid u prirodu privatnog poslovanja i razvoj industrije u postenverističkoj Albaniji, posebno u pogledu ljudi koji nose glavni teret ove industrije više nego bilo ko drugi – sami rudari. Zašto je to tako?

Foto: ZETA Contemporary Art Center, Radnička prava


Nedostatak slobode ovde se, između ostalog, odnosi na jednu činjenicu: da je kapitalizam na evropskoj periferiji (koji proteklih trideset godina prožima, ili bolje reći, uzdrmava albansku tranzicionu ekonomiju, slično kao i ekonomije drugih zemalja na Balkanskom poluostrvu) isključivo vođen jednim centralnim ciljem, a to je profit po svaku cenu, pa čak i nauštrb osnovnog ljudskog dostojanstva onih koji u tom sticanju profita ostaju najviše eksploatisani, a to su radnici (u ovom slučaju: rudari). Stoga podsetnik na jedno opšte mesto te nehumane logike ekonomije destrukcije možda neće zvučati kao nešto novo: da su u Albaniji, kao i u susednim balkanskim državama, sa postepenim stvaranjem maglovitog poslovnog okruženja zasnovanog na principima slobodnog tržišta, politički i finansijski interesi rastuće društvene elite često preovladavali (i nastavljaju da preovlađuju) kao superiorni u odnosu na nejasno definisane radničke interese, prava i beneficije. Tome u prilog — kada je finansijska eksploatacija albanskih rudnika u pitanju — najbolji primer ostaje upravo AlbChrome, privatno-javni „mega igrač” i jedna od najvećih kompanija u zemlji koja je, upadljivo, veoma vezana za aktuelni politički režim Albanije uopšte i, posebno, njenog premijera Edija Ramu.

Iz ovih i drugih razloga, rudari (ili njihove udovice i siročad) do sada nisu bili u stanju da privuku dovoljno pažnje javnosti kako bi došlo do neophodne promene restriktivnih uslova života, odnosno preživljavanja, koje nameću njihovi mizerni društveni i ekonomski uslovi. Ono što Albaniju još uvek čini bogatom zemljom, međutim, nije povezano sa sve većim blagostanjem njene nekrunisane manjine poslovnih kraljeva i kraljica; umesto toga, to su prirodni resursi zemlje, sa rezervama minerala pre svega ostalog. Ali po koju ljudsku cenu ovo stanje stvari, za rudare neodrživo, opstaje sve do danas?

Uprkos obilju i kvalitetu njegovog glavnog proizvoda, hroma, rudari zaposleni u Bulćizi – kao i oni koji su u međuvremenu otišli ​​u penziju nakon godina veoma teškog i loše plaćenog rada – danas se smatraju jednim od najugroženijih elemenata albanskog postkomunističkog društva. Kako je opisao Fjori Sinoruka u izveštaju Balkan Insighta iz juna 2021. godine, država je 30 godina zanemarivala pozive rudara „za poseban status koji bi prepoznao jedinstvenu prirodu njihovog posla, pružajući bolje uslove rada, penzije i zdravstveno osiguranje“.

Tokom poslednje decenije, brojni lokalni i međunarodni mediji objavili su podatke o teškim uslovima života i rada albanskih rudara. U njima je često istaknuto da su, iz perspektive državnih organa nadležnih za upravljanje rudarskim poslovanjem, životi radnika manje vredni od minerala. Zbog toga su nesigurnost i izloženost nesrećama, ili čak smrti, postali uobičajena pojava u jamama širom zemlje.

Sudbina rudnika Bulćiza i njegovih rudara, neodvojiva od takvih uslova, može se opisati sledećim rečima:

U oblastima gde se nalaze rudnici, rudarstvo je obično jedini izvor prihoda za okolne zajednice. Međutim, ogroman deo njihovog posla je ekstreman, rizičan, slabo plaćen, a rudari su uglavnom prvi i jedini hranitelji porodice. Godinama su pokušavali da traže od nadležnih bolje uslove za rad i život, ali ništa nije postignuto. Ne samo da se muškarci koji rade svakodnevno bore sa onim što život u tim zajednicama može da ponudi, već se često na lokacijama vide žene, a mnogo puta i deca. Rudari rade u mizernim uslovima i ponekad mesecima nisu plaćeni. Svakodnevne nezgode koje se dešavaju u rudničkim jamama nikada ne izlaze na videlo. A kada se te nesreće iznesu u javnost, kreiraju se različiti scenariji za fatalne nezgode (koji su daleko od istine) samo da bi se izbegla odgovornost. Dešavalo se da i u situacijama smrtnih slučajeva krivicu za nesreću preuzima žrtva, a nikada uprava. Ko se usudi da digne glas, odmah biva otpušten sa posla, ne samo zato što donedavno nije bilo pravih sindikata koji bi branili radnike, već i zato što je vlast povezana… sa vlasnicima rudnika.

Ovaj opis trenutne situacije (ovde iznet kroz rezime Dr. Marsele Musabeliu (Musabelliu), izvršne direktorke Albanskog instituta za studije globalizacije, u njenom nedavnom izveštaju za China - Central Eastern Europe Institut, koji je bio objavljen u maju 2021. godine pod naslovom Albanski rudari: deca socijalne nepravde) podseća na neka ključna pitanja koja treba postaviti: kakav je status – i budućnost – rudara u savremenoj Albaniji? Ili, preciznije: do koje se mere može nastaviti sa prećutnim tolerisanjem degenerisanosti pravnog sistema ove postkomunističke države da bi njeni rudari uopšte mogli početi sebe smatrati dostojanstvenim članovima navodno demokratskog društva?

Ovo su samo neka od mnogih pitanja koja leže u pozadini glavne ideje jednog umetničkog i društveno angažovanog projekta pod nazivom MINERALNA POLITIKA. I sâmi bez dostojanstvenog statusa u društvu u kojem žive i rade, neki vizuelni umetnici u Albaniji su prepoznali probleme rudara kao sopstvene, a njihovu radničku emancipaciju doživeli su kao cilj za koji se vredi boriti ZAJEDNO — ne nužno iz profesionalne, već iz perspektive koja pripada njima zajedničkoj, podređenoj društvenoj klasi. MINERALNA POLITIKA je projekat koji istražuje ove vrste veza među različitim marginalizovanim grupama u korist svih učesnika, uključujući i članove lokalne zajednice: njihovi zajednički napori imaju za cilj podizanje svesti o potrebi da se šira javnost bliže upozna sa njihovim nezavidnim uslovima života i rada, ali i da dovede u pitanje arogantnu eksploataciju ljudskih bića od strane onih na vlasti (ma koliko se njihovi životi činili „perifernim“, „nevažnim“, ili kao da su „za jednokratnu upotrebu“).

Foto: ZETA Contemporary Art Center, Radnička prava


Dakle, kakav je status vizuelnih umetnika i umetnica u savremenoj Albaniji? Ili, drugačije rečeno: do koje se mere može nastaviti sa prećutnim tolerisanjem degenerisanosti pravnog sistema ove postkomunističke države da bi njeni umetnici i radnici u kulturi, slično rudarima, uopšte mogli početi sebe smatrati dostojanstvenim članovima navodno demokratskog društva? Iskreno govoreći, ne mnogo – osim ako pitanje ne implicira tamniju stranu zakonitosti. U državi koja i dalje stavlja snažan naglasak na nečiju pripadnost političkoj stranci, a ne na pružanje jednakih mogućnosti za sve (čak i ako su u pitanju obični vizuelni umetnici bez jasnih političkih opredeljenja), vladavina prava se lako može prilagoditi putem koji je popločan bliskošću političkoj frakciji na vlasti. Stoga se čini da je pitanje podjednakih prava i mogućnosti irelevantno kada zakon najjačih (a ne najstručnijih, najkvalitetnijih i najiskusnijih) preovladava na više nivoa: u definisanju toga ko treba biti prepoznat kao neko ko je vredan doprinosa umetničkoj sceni, a ko nije; kome država pruža dovoljnu i kontinuiranu finansijsku podršku za umetničku produkciju, a kome ne; čiji radovi dobijaju priliku da budu javno izloženi u zemlji i inostranstvu, a čiji ne; ko može da bude nominovan za čin umetničkog direktora državne institucije, a ko ne, itd. Za vizuelne umetnike u savremenoj Albaniji — baš kao i za bilo koga drugog — optimalni uslovi za profesionalni razvoj su u toj meri nestabilni da gotovo isključivo zavise od toga ko upravlja centrom administrativne moći i ko je najprisnije usklađen sa tim centrom, bilo da javnost to vidi ili ne.

Započet leta 2021. godine na inicijativu Centra za savremenu umetnost ZETA iz Tirane, a uz podršku Švajcarske fondacije za kulturu u Albaniji, projekat MINERALNA POLITIKA održan je, u svojoj preliminarnoj fazi, tokom tri uzastopna meseca (avgust – oktobar 2021. godine) u Bulćizi i Tirani. Naravno, nije ga podržalo Ministarstvo kulture Albanije (ili Sekretarijat za kulturu opštine Tirana): ove institucije imaju svoju agendu, što je legitimno, ali projekti koje oni privileguju (kako to obično biva) nastavljaju da bacaju svetlo na „sunčaniju“ stranu mračne političke stvarnosti zemlje. Bez obzira na to koliko, na prvi pogled, izgledaju sjajna Potemkinova sela (inače nazvana „umetnost u javnom prostoru”) ili velike izložbe političkih pristalica i oportunista (često nazvane „istorijske” ili „retrospektivne” izložbe), ovi našminkani prikazi umetničke situacije neretko prikrivaju mračniju stranu proživljenog iskustva savremenih Albanaca.

Projekat MINERALNA POLITIKA je od početka koncipiran na više nivoa. Započeo je kao letnji rezidencijalni program u industrijskom regionu severoistočne Albanije gde su četvoro umetnika/ca i aktivista/kinja iz Tirane ― Blerta Hočia (Blerta Hoçia), Diana Malaj, Pleurad Džafa (Pleurad Xhafa) i Ergin Zalošnja (Ergin Zaloshnja) ― kreirali kolektivni korpus radova u neposrednoj blizini lokalnih rudara, ali zadržavajući diskretnu fizičku distancu u odnosu na njih, ne remeteći njihove dnevne obaveze i ostajući u svojoj sferi performativnog (ili neupadljivo „teatralnog“) aktivističkog delovanja na otvorenom:

Umetnici su u svom radu čitali spisak uspešnih štrajkova rudara širom sveta, kao i opise konteksta u kojima su se ti štrajkovi dešavali – kontekste korupcije i represije veoma bliske onom u Bulćizi. Spisak je odštampan na papirnim omotima za dinamit koji je korišćen za dizanje rudarske planine u vazduh. Tekst koji sadrže je eksplozivan. Čitajući hronološki spisak četiri uzastopna jutra, svedoci smo i postepenog nestajanja lika umetnika. Na snimku sa prvog dana vidimo Dianu Malaj kako dolazi i čita tekst, lica okrenutog ka kameri. Na video snimcima sa drugog i trećeg dana, koji prikazuju Zalošnju i Hočiju, umetnici su pod kosim uglom, dok je na video snimku četvrtog i poslednjeg jutra Džafa, u početku nevidljiv, dok se rudari uzdižu planinom dok gledaju pravo u kameru. Drugi snimak ga prikazuje u pozadini doline Bulćiza, dok se treći snimak vraća na rudare koji idu ka kameri, a Džafa se spušta niz planinu u pozadini. Ono što je izvanredno u ovoj seriji video zapisa je postepeno priznavanje prisustva umetnika od strane radnika tokom četiri jutra, ali i izmeštanje umetnika od strane radnika kao subjekta video zapisa. Kao da su, zaista, neke granice između umetnika i rudara izbrisane.

Letnji program pratila je javna izložba pod nazivom Svaki je štrajk uvod u sledeći, na kojoj je predstavljen izbor pomenutih, novoproizvedenih video-radova u ambijentu zajedničke instalacije (pored nekoliko „misterioznih“ objekata, nađenih ili nastalih prilikom boravka umetnika u Bulćizi). Izložba, čiji je kustos Vinsent van Herven Oei (Vincent V. J. van Gerven Oei), bila je otvorena 11. novembra 2021. a traje (duže nego što je u početku bilo planirano) do kraja februara 2022. godine u prostorijama Centra za savremenu umetnost ZETA u centru Tirane. U vreme pisanja ovog teksta (januar 2022.), planirano je da se kasnije ove godine prikaže i građanima Bulćize, u istom industrijskom regionu gde je sve zapravo počelo.

Pored izložbe, panel diskusija (održana 2. oktobra 2021. u Centru za savremenu umjetnost ZETA) - pod nazivom Rane na izvorištu - okupila je odabrane javne ličnosti kako bi se otvoreno razgovaralo o pitanjima relevantnim za projekat, a koja se tiču kako rudara tako i vizuelnih umetnika u Albaniji. Panel je moderirala Elsa Demo, novinarka iz oblasti kulture, a događaj je uključivao četiri panelista: bili su to Bardul Ala (Bardhul Alla), rudar, Arben Malaj, političar, Genc Muftiu (Myftiu), industrijski inženjer, kao i već pomenuti Vincent V. J. van Gerven Oei, filolog i kustos izložbe. Transkript njihovog pažnje vrednog i, s vremena na vreme, pomalo dramatičnog razgovora (zajedno sa kustoskim tekstom koji prati izložbu, kao i sa kritički intervjuem u kojem su umetnici sa izložbe izneli svoje stavove), čine deo dvojezične publikacije koja će, kada bude objavljena, obuhvatiti sve prethodne korake projekta: stoga će i ta publikacija, kao još jedan oblik javnog otpora, poslužiti i kao pisani i vizuelni dokument MINERALNE POLITIKE - malog, ali važnog poduhvata albanske nezavisne vizuelne umetničke scene iz Tirane i rudarske zajednice iz Bulćize.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Fotografije nam je ljubazno ustupio ZETA Contemporary Art Center - Tirana.
Autor teksta:

Marko Stamenković




    Preporučite članak: