Večeras u 19 sati i u petak u 15 sati u sklopu programa ZagrebDoxa možete pogledati sjajan kratkometražni dokumentarac Melite Vrsaljko “Knin-Zadar”. O filmu, propadanju željeznice i značenju željeznice za život zadarskog zaleđa s autoricom je razgovarala naša Ivana Perić.
"Dobro jutro, ‘oćemo u nove radne pobjede?", tim riječima smjenu na željezničkom kolodvoru u Benkovcu prijavljuje prometnik Zvonko Vrsaljko. U kadru oko njega vidimo prastari namještaj, a područje kolodvora na kojem radi podsjeća na Zonu iz Stalkera Andreja Tarkovskog, pa gledateljici brzo postaje jasna gorčina pošalice o novim radnim pobjedama.
Zadnji je putnički vlak kolodvorom u Benkovcu prošao 2014., onaj koji je na potezu Knin-Zadar prometovao od 1967., kada je završena izgradnja pruge. “Ja bi prova dop”, grafit je ispisan na oronulom kolodvorskom zidu, jedna tabla s natpisom Benkovac leži polegnuta uz zid, a na krovu budnim okom nad svime bdije ogromna rupa. Posljednjih devet godina prugu na životu održava tek nekoliko radnika, a među njima je i Zvonko. Dokumentarni film Knin-Zadar koji ga prati na poslu kratak je (traje svega petnaest minuta), ali i dovoljno dugačak da se opustošenost hrvatskih željeznica ureže u gledatelja – da još neko vrijeme s vama ostane šum vjetra u makiji, tuckanje bajama na radnom mjestu, marenda od škartoca iz pekare.
Film se ovih dana prikazuje na 19. ZagrebDoxu, pa smo uhvatili priliku da o njemu porazgovaramo s redateljicom, kolegicom novinarkom Melitom Vrsaljko. Ovo je prvi Melitin film, a pothvat je bio tim više izazovan jer je Zvonko, protagonist filma, njen otac. “Za odluku o snimanju filma bilo je presudno jedno jutro kad sam otišla s ćaćom na posao u Kistanje. Iako Zvonko radi na kolodvoru u Benkovcu, nekad zna ići odraditi smjenu u Malovan, postaju u Lici, a nekad ode u Škabrnju ili u Kistanje. U Kistanjama sam osjetila ogromnu dosadu, ali i tugu koju Zvonko nosi u sebi zbog stanja u kojem je ta pruga. Otišli smo na pivu nakon posla i poželjela sam učiniti nešto zabavno s njim prije nego ode u mirovinu, da ima po čemu pamtiti svoje zadnje godine na poslu”, priča nam Melita.
Za razgovor smo se našle na zagrebačkom Britancu, a iako nije kasna noćna ura, tek je treći kafić u koji smo zašle bio otvoren, a na njegovoj terasi svega nekoliko ljudi. Centar Zagreba ispao je neočekivano dobra kulisa za priču o jednom napuštenom i zapuštenom kraju.
Od pionirske pruge do pustoši
Nakon studija i rada u Zagrebu, Melita se nedavno preselila natrag u Ravne kotare, pa je u metropolu navratila samo zbog promocije filma. "Sad kad opet živim u selu, sve stvari koje u ovoj državi ne funkcioniraju vidljivije su mi. U selu nam gase javnu rasvjetu u 11 navečer. Tako je u svim selima, odluka grada. Išla sam nedavno na sastanak mjesnog odbora, među trideset muških bila sam jedina žena", priča nam.
Dok je išla u srednju školu željeznička linija Knin-Zadar još je prometovala, pa je vlakom svaki dan putovala za Zadar iz Benkovca. “Danas auto treba svakome tko živi u zadarskom zaleđu. Inače ne možeš ni raditi, ni družiti se. Ostali su samo busevi za školarce. Zaleđe je preloše povezano sa Zadrom, a među sobom da ne govorimo. Ljeti, na primjer, iz Benkovca nema busa do Karina, iako je Karinsko more Benkovcu puno bliže od Biograda i savršena je oaza ako se hoćeš maknuti od buke obale usred sezone”, objašnjava.
Pruga je bila ta koja je 1967. pionirski povezala sela na putu od Knina do Zadra. Gradnja je započela 1950-ih, a tijekom skoro dva desetljeća izgrađena su 94 kilometra. Linija Knin-Zadar povezivala je četrnaest postaja i šest kolodvora (Zadar, Bibinje, Škabrnja, Benkovac, Kistanje, Knin). Bio je to jedan od najvećih infrastrukturnih projekata zadarskog podneblja, a kroz radne akcije u njemu su sudjelovali mještani i mještanke Bukovice i Ravnih kotara. Stanovništvu u zaleđu linija je po prvi puta pružila mogućnost masovnijeg putovanja i zapošljavanja u gradu.
“I u arhitektonskom smislu to je bio predivan projekt, sve te postaje imaju vizualnu poveznicu, divan je kamen od kojeg su građene. A mislilo se i na sve bazične potrebe putnika i radnika. Na nadinskoj stanici ima kućica koja je bila rezervirana za čovjeka koji je prodavao karte. Pored te postaje ima i javni wc, a pored javnog wc-a bunar s pitkom vodom. Danas je sve to u užasnom stanju”, govori Melita.
Dok su kopali po arhivima tijekom snimanja filma, otkrili su i dokumentarni film Zlatka Sudovića iz 1969., Divlja stanica Prkos. "Nismo to uključili u film, ali dobra je priča. Kad je linija počela prometovati, Prkos nije imao svoju stanicu. Morali su ići ili u Škabrnju ili u Galovac. Zbog toga su mještani organizirano protestirali, izlijetali pred vlak, palili gume. I izborili su se za svoju stanicu. Nije to baš bila stanica, samo tabla, ali vlak je od tada nadalje stajao u Prkosu”, priča Melita.
Dodaje i kako je poznati zadarski fotograf Ante Brkan snimio seriju sjajnih fotografija izgradnje pruge, a mnoge od njih sačuvao je radnik HŽ-a Vladimir Arbanas, koji joj je dao pun naramak starih fotografija pruge i postaja na toj ruti. Priče s pruge iz 1960-ih i entuzijazam koji je zabilježen prilikom prvog dolaska vlaka u Zadar gotovo je nemoguće povezati s mrtvilom današnjeg željezničkog kolodvora, kojim dominiraju grafiti o preferencijama supstanci za omamljivanje i kontejneri u koje se odlaže smeće iz obližnjeg Konzuma.
U Hrvatskoj se u posljednjih 56 godina, od izgradnje pruge Knin-Zadar, izgradila tek jedna nova pruga, Gradec-Sveti Ivan Žabno. Puštena je u promet 2019. godine, a dugačka je 12,2 kilometra – od trenutka pisanja projekta do realizacije prošlo je 17 godina.
“Čekaš čitavu godinu samo da vidiš kako vlak prođe”
“Na pruzi danas više ničega, osim vozila i radnika HŽ-a koji je održavaju. Sve to u vrijeme kada se u drugim, razvijenijim europskim državama ulaže primarno u željeznički prijevoz. Ovaj film je u tom smislu i vapaj za javnim prijevozom i boljim politikama. Podsjetnik na perspektivu koju je kraj jednom imao, a koja je danas ili poražavajuća ili posve nejasna”, kaže Melita.
Iako na službenim stranicama HŽPP-a i Hrvatske željezničke mreže linija i dalje nije označena kao ukinuta, nakon ukidanja vlaka dosta je ljudi iz zaleđa jednostavno izgubilo vezu sa Zadrom ili je bilo prisiljeno uspostaviti novu, puno skuplju. Melita nam govori kako se po Bukovici i Ravnim kotarima znalo događati da ljude, posebno starije, iskorištavaju ilegalni taksi prijevoznici i papreno im naplaćuju vožnje.
Što se njenog oca kao radnika tiče, za nju je ovaj film puno širi od Zvonkove priče. “Njegova je sudbina sudbina koju dijele mnogi. Zanimljiva mi je bila ta ideja da o njemu zapravo ne možemo saznati ništa previše, ali možemo osjetiti kako mu je na tom kolodvoru. Htjela sam prenijeti tu emociju i atmosferu”, objašnjava.
Posao prometnika vlakova je da reguliraju promet, ulazak i izlazak vlakova kroz kolodvor. Nakon 2014., prugom Knin-Zadar povremeno bi jedino prolazio teretni vlak Solin Građe. “I to je bilo samo par puta godišnje. Radiš čitavu godinu i čekaš taj vlak, a on ni ne staje na stanici. Čekaš samo da ga vidiš kako prođe”, kaže Melita.
Smatra i veoma hrabrim što njen otac zadnjih dana ide po medijima i priča o filmu bez pardona govoreći kako na svom poslu maltene ne radi ništa. “Naslikava se i govori da se osjeća kao uhljeb. Ali objašnjava i kontekst. Netko je to njemu napravio, to nije njegov izbor. Osjeća se beskorisno, a nije on kriv, niti je to zaslužio”, priča naša sugovornica.
I u filmu se jasno osjeti da ovdje na stvari nije ni lijenost ni dosada, koliko je napuštenost. Odnosno, ako i jest dosada, ona svakako nije dokoličarske sorte. Nema nikakvog gušta u promatranju Zvonka radnika kako tuče bajame na radnom mjestu jer taj prizor ne komunicira da je on zajebao sistem, nego da je sistem zajebao njega. Sve mu na njegovom radnom mjestu daje do znanja da je pitanje njegove egzistencije prošlo svršeno vrijeme. “A važne su i njegove godine. U šezdesetima je, uskoro će u mirovinu, nema se on gdje drugdje u ovom kraju više ni zaposliti”, dodaje Melita.
Da putuje film, a možda i vlak
Većinu godine Zvonko radi na kolodvoru u Benkovcu, jutarnju smjenu. Benkovac je prije rata bio pravi mali grad, mjesto susreta Ravnih kotara i Bukovice, od Doma kulture do legendarnog stočnog sajma. “Tog duha ima i danas u tragovima. I danas ćeš tamo izjutra susreti ljude iz svih sela, od Karina do Stankovaca. Ali teško je taj duh održavati kad je infrastruktura uništena”, kaže naša sugovornica.
Što se kolodvora na kojem Zvonko radi tiče, on je u takvom stanju da su se lani mještani javili redakciji Telegrama i poslali fotografiju nadstrešnice koja se pretvorila u ogromnu rupu. Spomenuli smo tu rupu već na početku ovog teksta, uhvaćena je i u kadru filma Knin-Zadar. HŽ je u međuvremenu problem sanirao tako da je prostor ispod rupe ograđen trakama, uz preporuku da ljudi tuda ne prolaze. Toliko o zaštiti na radu za radnike poput Zvonka.
Unatoč sveprisutnom čemeru, Zvonko je i dalje sindikalno aktivan, član Sindikata prometnika vlakova Hrvatske (SPVH). “Još uvijek ide na sindikalne skupove i sastanke, to mu je važno. Sjećam da je na skup sindikata vodio malog brata kad ga nitko nije imao čuvati. Ja sam rođena 1993. godine, mi smo i odrasli u odmaralištu za radnike HŽ-a u Bibinjama. Ta kuća je odmah pored pruge, vlakovi su prolazili svako malo”, priča Melita.
Od početka života vezana je, dakle, uz željeznicu. Majka joj je rođena u Zagorju, ali njena majka, Melitina baka, rođena je u Škabrnji. Baka se udala za Zagorca, a upoznali su se kad je djed gradio prugu u Škabrnji. Dolazeći ljeti u Ravne Kotare kod bakinog brata, svoga uje, Melitina je majka upoznala današnjeg muža Zvonka, koji je radio na kolodvoru. Život je tako napravio jedan krug po pruzi.
“Najveća mi je želja sad da film ide po selima u Ravnim kotarima i Bukovici. Zasad planiramo projekciju u Benkovcu. To mi je bitno, Benkovčani su nam puno pomagali tijekom snimanja, uletavali nam s hranom, smještajem”, zaključno poručuje Melita.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: film Knin-Zadar/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: