Materijalno danas imamo više nego što su ljudi imali ikada prije u ljudskoj povijesti, ali i radimo više no što su radili ikada prije. Pojednostavljeno govoreći, civilizacija se razvijala tako da što više imamo to više radimo.
O tome u knjizi naslovljenoj "Rad: Od prapovijesti do danas" (Petrine knjige, prijevod Svetlana Grubić Samaržija) piše britanski socijalni antropolog James Suzman. Koliko je samo bio u zabludi najutjecajniji ekonomist 20. stoljeća, John Maynard Keynes, kad je 1930. predvidio da će rast kapitala uz povećanu produktivnost i tehnološki napredak početkom ovog našeg doba, početkom 21. stoljeća dovesti do "zlatnog doba", tj. da će osnovne potrebe svih ljudi biti vrlo lako i jednostavno zadovoljene i da nitko neće raditi dulje od petnaest sati tjedno!
Iz današnje perspektive to je gotovo pa bizarna, naivna utopija. Apsurdna je činjenica da kroz većinu ljudske povijesti naši preci nisu bili uplašeni i zaokupljeni oskudnošću koliko smo mi danas. Većina današnjih ljudi materijalno ima puno više, ali muči ih osjećaj da zapravo imaju bitno manje. Zašto smo u "doba obilja" kakvog nikad do sad nije bilo i dalje toliko zaokupljeni oskudicom, pita James Suzman i pokušava odgovor na to dati baveći se socijalno-antropološkim i inim drugim multidisciplinarnim proučavanjima rada od prapovijesti do danas.
James Suzman analizirajući rad kroz povijest, stavljajući pod lupu naš odnos prema radu i dajući povijesni pregled kako se mjesto rada u društvu mijenjalo i oblikovalo, zapravo dovodi u pitanje i naše ukorijenje predodžbe o tome tko smo. Suzman je čelni čovjek institucije Antropos Ltd., fokusirane da antropološkim metodama proučava suvremene društvene i ekonomske probleme. Živi i radi u Cambridgeu.
Lovci-sakupljači imali su malo materijalnih želja, mogli su ih zadovoljiti za svega nekoliko sati rada dnevno. Nisu se tjeskobili pitanjem koliko će imati u budućnosti, nisu razmišljali o štednji za crne dane i starost, živjeli su u trenutku, sada i ovdje, planirali svega za nekoliko dana pred sobom. Živjeli su nešto dulje negoli Europljani u osvit industrijske revolucije, hranili su se bitno zdravije negoli mi danas i - bitno raznolikije, makar je njihova hrana dolazila iz prostorno gledajući puno manjeg područja negoli što je ono što stiže na naše stolove, jer naranče koje jedemo često su iz Španjolske, banana gotovo uvijek iz Ekvadora, šljive su srpske, meso mađarsko.
Naši su preci lovili i sakupljali više od devedeset posto vremena u 300.000 godina staroj povijesti Homo sapiensa.
Stavovi prema radu i životu općenito značajno se mijenjaju kad se čovjek počinje baviti poljoprivredom, kad prestaje živjeti kao lovac-sakupljač. Antropolog Suzman dugo je fokusiran na proučavanje kojsanskih naroda južne Afrike, već trideset godina analizira život, kulturu i navike naroda Ju/’hoansi, nama poznatijeg kao “Bušmani” iz pustinje Kalahari u južnoj Africi, naroda koji je gotovo do konca 20. stoljeća živio životom lovaca-sakupljača. Od ranih 1990-ih Suzman bilježi njihove uglavnom traumatične susrete s poljoprivrednicima, pokušaje integracije u društvo u kojem se rad percipira na posve drugačiji način, ali i društvo u kojem su drugačiji i odnosi moći i raspodjele materijalnih dobara.
Zapadna civilizacija u odnosu na narod Ju/'hoansi ima posve drugačiji sustav vrijednosti pa onda i različit način života. Zapad je, zapravo, neprestano fokusiran na - oskudnost. Makar u odnosu na naše pretke živimo u obilju mi se i dalje bojimo oskudice. Tome su se, osim Ju/'hoansija teško prilagođavali i drugi narodi poput Inutia na Arktiku ili Hadžabea u Istočnoj Africi. Pogrešno vjerujemo da je život u primitivnim društvima bio stalna borba s gladi. Danas znamo da lovci-sakupljači, narodi poput Ju/'hoansija koje proučava Suzman nisu životarili i stalno bili gladni, dapače bili su, tvrde znanstvenici, najčešće dobro uhranjeni, dugovječniji od većine u poljoprivrednim društvima. Većinu su vremena provodili odmarajući se, opušteni, jer u lov nisu morali ići svaki dan, ono što su uhvatili često bi dotrajalo za dva-tri dana. Oni nisu skladištili hranu, spremali velike zalihe, radili su samo da bi zadovoljili svoje kratkoročne potrebe.
Kako izgleda rad u 21. stoljeću, osjećamo li se sigurni radeći ili smo zabrinuti pitajući se što će biti kad ostarjeli i izmoreni raditi više ne budemo mogli, od čega ćemo živjeti? "Većina nas i dalje radi jednako naporno kao i naši djedovi i bake, a vlade su i dalje jednako opsjednute gospodarskim rastom i stvaranjem radnih mjesta kao i u bilo kojem razdoblju nedavne prošlosti. Štoviše, dok privatni i državni mirovinski fondovi pucaju pod teretom obaveza prema sve starijem stanovništvu, od mnogih od nas očekuje se da rade i do desetljeća duže nego prije pedesetak godina…”, navodi James Suzman.
Suvremeni čovjek ima razne potrebe koje njegovi preci nisu imali. Umjetno stvorene potrebe, tako su ih nazivali još i marksistički teoretičari. Koliko (suvišnih) košulja u ormaru imate, koliko po stanu imate stvari koje možda uopće ne koristite? Čemu to služi? Doduše, veliki dio stanovništva u društvu obilja jedva da uspije platiti troškove stanovanja i hranu. Socijalne razlike sve su veće. U svijetu gdje dio ljudi ima goleme želje, stalno nove i nove potrebe problem je, među ostalim, i to da su resursi, iako nepravilno podijeljeni, uz to i vrlo ograničeni.
Richard Borshay Lee, antroplog koji je 1960-ih proučavao sjeverne Ju/’hoansima pisao je da njihov život nije mukotrpna patnja i borba s neimaštinom. Konačno, o tome je i kod nas pisao Davor Rostuhar u njegovoj zadnjoj knjizi "Lovci sakupljači". Rostuhar je neko vrijeme proveo u Tanzaniji, među narodom Hadza. Hadze još i danas dobrim dijelom žive onako kako su njihovi preci živjeli odavno, kroz povijest. Hrane se samo životinjama koje sami ulove i biljkama i plodovima koje nađu u prirodi. Ne love više no što im treba za dan-dva, ali ne boje se gladi, nemaju egzistencijalnu tjeskobu, ne poznaju depresiju. U stalnoj su migraciji, nakon nekoliko tjedana sele na novo područje, Hadze se ne vežu ni za što. Generacijama i stoljećima naučeni su živjeti tako da se oslanjaju na prirodu, imaju povjerenje da će tamo naći sve što im treba. Hadze odbijaju prelazak na poljoprivredu i stočarstvo.
Klimatske promjene, pretpostavlja se, bile su jedan od bitnih čimbenika da su ljudi počeli obrađivati zemlju, baviti se poljoprivredom, da su počeli proizvoditi hranu, da su povjerovali da im ono što raste u prirodi nije dovoljno. Na to su utjecale i razne druge varijable - od demografskih do kulturalnih, moguće i neki evolucijski čimbenici. James Suzman spominje prelazak na poljoprivredu na jedanaest prostorno veoma udaljenih lokacija po raznim kontinentima. Prije nešto više od 12.000 godina na Bliskom istoku počinju uzgajati biljke. Tisuću i pol godina kasnije, kaže znanost, zabilježeno je da čovjek na Bliskom istoku ima i domaće životinje.
Za oko četiri tisuće godina većina ljudi na Bliskom istoku postali su stočari i ratari. Stanovništvo je stalno raslo, toliko da se više nije moglo uzdržavati. Tako dolazimo do toga da se radi sve više, oskudica koju su lovci sakupljači sporadično poznavali u društvu nenomada, poljoprivrednika i stočara, a kasnije i industrijskih radnika postaje sve češća. Radne je snage uvijek (pre)malo, zato im je stvaranje potomstva bitno. Ali, i potomstvo valja hraniti, a nakon nekog vremena, analizira Suzman, bitno se smanjila količina hrane dostupna po osobi. Jer, razlike u broju stanovništva su drastične.
U vrijeme kada čovjek polako počinje prelaziti na poljoprivredu na Zemlji je oko četiri milijuna ljudi. U vrijeme industrijske revolucije stanovništvo se povećalo na 782 milijuna. Dobro je poznato kakvi su bili uvjeti rada i koliko su radnici radili za industrijske revolucije. Po trinaest do petnaest sati dnevno, s pravom na eventualno jedan neradni dan u tjednu. Početkom devetnaestoga stoljeća gotovo polovina svih tvorničkih radnika u Velikoj Britaniji bila je mlađa od četrnaest godina. Sindikati i radnički pokreti sljedećih dvije stotine godina uglavnom će se boriti za osiguravanje boljih plaća svojih članova te više slobodnog vremena za trošenje te plaće, neće se baviti time da svoje poslove učine smislenijima, primjećuje James Suzman. 48 satni radni tjedan uvodi se poslije Prvog svjetskog rata.
Tehnološka ekspanzija vremenom je, među ostalim, učinila da se bogatstvo skuplja na računima onih koji su pri vrhu piramide. Brojke koje navodi Suzman to jasno pokazuju: Prije šezdeset godina telekomunikacijski gigant At&T imao je vrijednost 267 milijardi današnjih dolara, u njemu je radilo 758.611 ljudi. Bilo je to oko 350.000 dolara po zaposleniku. Evo kako izgledaju suvremene brojke: Google danas vrijedi 370 milijardi dolara, zapošljava 55 tisuća ljudi, a to je oko šest milijuna dolara vrijednosti po svakom zaposlenom. Direktori 350 vodećih američkih kompanija, statistika kaže, imaju oko 300 puta veću plaću od prosječnog radnika. Samo šezdeset godina prije njihova je plaća bila 20 puta veća od radničke, 1980-te 30 puta veća od prosječne radničke plaće ...
Do kud će ići taj rast menadžerskih plaća i koliko nisko mogu pasti plaće radnika?
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: