Značaj Filipina za brodarsku industriju značajan je – filipinski pomorci čine gotovo 30 posto ukupne radne snage svjetske trgovačke flote. Proces njihovog istiskivanja iz europskog brodarstva, kao i porijeklo njihovog statusa u trgovačkoj floti objašnjava nam naš Mateo Ivčević.
Sjednice londonskog Visokog suda pravde Ujedinjenog Kraljevstva uglavnom se odvijaju bez posredstva zainteresirane javnosti. Kao što i priliči naslijeđenim aristokratskim kulturološkim obrascima, takav običaj instituciji pridaje prijeko potrebnu božanstvenu auru kako bi se postigla svojevrsna distanca od „običnih“ ljudi, odnosno podanika britanske krune. Ipak krajem 2019. godine ta nepisana norma privremeno je iščezla kada se na izricanju presude pojavio grčki brodovlasnik Marios Iliopoulos koji je optužen da je 2011. godine izazvao namjerni požar na tankeru Briliante Virtouso s ciljem pribavljanja novca od osiguranja, konkretnije britanskog P&I kluba koje mu ga je izdalo. Iliopoulos je prevaru isplanirao gotovo pa besprijekorno: prvo je angažirao somalijske pirate da simuliraju otmicu broda, koji su umjesto toga namjerno izazvali požar u strojarnici, da bi kasnije podmitio inspektore u jemenskom Adenu koji su krivotvorili dokumentaciju o šteti.
S druge strane, adenski inspektorat nije bio jednoglasan u toj odluci. Naime, britanski inspektor i umirovljeni kapetan duge plovidbe David Mockett ispravno je procijenio da nešto u toj priči ne pije vodu, no kada je figurativnim rječnikom počeo njuškati i gurati glavu gdje mu nije bilo mjesto, ubijen je. Kada je njegova udovica Cynthia saznala za tragičnu vijest istog trena odlučila je pokrenuti istragu. U trilerskoj drami dvojica unajmljenih privatnih istražitelja – ujedno i bivših zaposlenika londonske Metropolitan Police – muku su mučili s pronalaženjem dokaznih materijala. I kada je bilo izgledno da će žrtve izvući deblji kraj te da će slučaj ostati obavijen velom tajne, spas se ukazao u jednom filipinskom časniku i članu posade oštećenog tankera. Bivši drugi časnik palube na Brillante Virtuosou Allan Marquez skupio je hrabrosti, kontaktirao novinare poslovnog časopisa Bloomberg te odlučio svjedočiti protiv Illiopoulusa za kojeg je tvrdio da mu je osobno priprijetio smrću. U brojnim prijepisima koje je Marquez priložio na sudu, preciznije izvatka iz brodskog dnevnika i, posebno, knjige o uljima iz koje se moglo jasno iščitati što se događalo u strojarnici broda za vrijeme navodnog napada pirata, srušio je kao kulu od karata službenu verziju događaja. Iliopoulosova obrana pokušala je pobiti te dokaze iritantnim pitanjem Marquezu zašto je sve te godine šutio, implicirajući time da je njegovo svjedočenje lažno a dokazi falsifikat. Međutim, u svoj toj priči Iliopoulos nije slučajno mislio da je Marquezu, za razliku od nesretnog britanskog inspektora, dovoljno uputiti prijetnju pa da će se time riješiti nepotrebne gnjavaže. Tu se radi o nagomilanim stereotipima o navodnoj urođenoj servilnosti Filipinaca koji se u brodarskim kuloarima reproduciraju na svakidašnjoj razini. No, kao što obično biva sa svim devetnaestostoljetnim pseudoznanstvenim diskursima ta priča daleko je od istine. Pravi razlog brutalnog tretmana filipinskih pomoraca i zašto se Marquez nije htio prije suprotstaviti moćnom grčkom brodovlasniku leži, naravno, u konkretnim iskustvima desetljeća imperijalnog omalovažavanja i eksploatacije koje su Filipine gurnuli prema statusu jedne od najsiromašnijih zemalja Jugoistočne Azije.
Zora američke imperije
Značaj Filipina za brodarsku industriju nije potrebno previše naglašavati; filipinski pomorci u svjetskoj trgovačkoj floti učestvuju u brojci od 378 tisuća, što je otprilike 30 posto ukupne radne snage. Začeci takvog odnosa snaga sežu još krajem 19. stoljeća kada su 1898. godine Sjedinjene Američke Države porazile Španjolsko carstvo i okupirale arhipelag. Međutim, kako se SAD u to vrijeme pokušavao prikazati kao nešto benevolentniji, ili drugim riječima sekularnom verzijom onoga što je poznati sociolog Norbert Elias nazvao “procesom civilizacije”, formalna aneksija nikad nije izvršena jer pro-imperijalna frakcija američke buržoazije naprosto nije htjela da ih se poveže s basnoslovnim pljačkanjem i tlačenjem naroda koje su vršili ostali europski imperiji. Kako Filipinci nisu mogli postati američkim državljanima jer se formalno-pravno nisu nalazili na teritoriju SAD-a, priliku za stjecanje državljanstva i s tim povezanu klasnu vertikalnost postizali su posrednim putem – službom u američkoj ratnoj mornarici. Do 1918. godine kada je Kongres izglasao Zakon o naturalizaciji putem kojeg su nakon tri godine službe mogli zatražiti državljanstvo, filipinski pomorci i ribari već su pošteno popunili redove ratne i trgovačke mornarice po čitavom Pacifiku, dok su neki dospjeli čak i do Aljaske.
Nakon Drugog svjetskog rata, kada su Filipini proglasili nezavisnost, politička stabilnost koja je jamčila opstojnost te rezervne armije rada nakratko je bila poljuljana većim dijelom zbog oružanih sukoba s maoističkim gerilama pod vodstvom Josea Marie Sisona. Kao reakciju na ta previranja predsjednik Ferdinand Marcos uveo je vojnu diktaturu te posredno izvršio neku vrstu takoreći krnje nacionalizacije, odnosno popunio je svojim partijskim kadrovima ključne sektore filipinske ekonomije kako bi osujetio agitaciju među radništvom koju su provodili maoisti. Marcosu nije puno trebalo da politiku izvoza radne snage vrati na dobro uhodane staze; sa OPEC klubom dogovoreno je da kao zamjenu za popust na uvoz nafte snabdijeva dalekoistočna tržišta, kao i europske brodare, jeftinom radnom snagom. Ova druga faza strategije velikog izvoza radne snage neće se više mjeriti u tisućama, već u milijunima. Marcosovi nasljednici na predsjedničkoj poziciji tu politiku su nastavili pomno njegovati sve dok prošlogodišnja službena izjava Europske agencije za pomorsku sigurnost (EMSA) nije nagovijestila potencijalni istek roka trajanja toga društvenog ugovora.
Kineske ambicije u okviru geopolitičkih preslagivanja
Naime, EMSA je još od 2006. godine upozoravala da se Filipini ne pridržavaju međunarodnih sigurnosnih standarda te da obrazovni sustav kaska u provođenju naputaka koji proizlaze iz Međunarodne konvencije o standardima izobrazbe, izdavanju svjedodžbi i držanju straže pomoraca. Zbog čega se nakon niza odugovlačenja pitanje valjanosti svjedodžbi filipinskih pomoraca našlo na stolu Europske komisije nije teško uočiti uzmemo li u obzir trenutna geopolitička preslagivanja. Naime, kako Ukrajina trenutno prolazi kroz takozvani proces prilagodbe euroatlantskim integracijama, ili nešto manje eufemistički rečeno, izvlačenja viška vrijednosti od strane američkih i europskih investicijskih fondova, ukrajinski pomorci – koji zauzimaju treće mjesto u svjetskom udjelu – moći će se bez prepreka u obliku viznog režima i sličnih upravnih zavrzlama puno lakše europskim brodarima staviti na raspolaganje, odnosno postali su konkurentnijim u odnosu na Filipince.
Još jedan ključni razlog zahlađivanja odnosa europske politike i Filipina leži u politici bivšeg filipinskog predsjednika Rodriga Dutertea čiji je 160 milijardi dolara vrijedan infrastrukturni projekt uvelike financiran novcem kineskih banka. Duterte je, između ostalog, poticao i domaće agencije za posredovanje u zapošljavanju na sklapanje ugovora s kineskih brodarom COSCO. Ipak, ta obećavajuća politika naprasno je prekinuta zbog toga što je kineska ribarska flota obavljala izlov debelo u teritorijalnim vodama Filipina, što je i naposljetku kulminiralo sporom oko razgraničenja u Južnom kineskom moru te pokretanjem postupka protiv Kine ispred Haškog tribunala koji je, u konačnici, presudio u korist Filipina.
Kao što je slučaj sa SAD-om u prvoj polovici 20. stoljeća historijski jasno pokazao da Filipinima ne treba neka liberalnija inačica imperijalizma, isto tako alternativa nije u ponavljanju neke benevolentnije socijaldemokratske verzije imperijalizma koje bi na tom arhipelagu možebitno provodila NR Kina. Istinski emancipatorna vanjska politika ne bi pokušavala iskoristiti filipinske resurse i ekonomiju da budu u službi kineske rastuće srednje klase, što se da naslutiti u praksi ilegalnog i prekomjernog izlova ribe. Naprotiv, istinsko nadilaženje imperijalizma leži u prijeko potrebnom transferu tehnologije. Kada bi Filipini zaista imali samodostatnu industriju koja bi mogla odgovoriti na osnovne životne potrebe stanovništva, tada ni Marquez i njegove kolege ne bi bili prisiljeni razdvojiti se od obitelji na godinu dana, a sve kako bi ih dočekale prijetnje arogantnog grčkog brodovlasnika punog rasističkih stereotipa koji smatra da su na „nižem“ kulturološkom nivou.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Maxime Felder/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: