Large manga kako zivis nippon com

Ove je godine objavljeno prvo englesko izdanje japanskog klasika dječje književnosti Kako živiš?. Knjigu je prije skoro sto godina napisao Genzaburō Yoshino, a trenutno se prema njoj snima i animirani film, koji je Hayao Miyazaki najavio kao svoj posljednji film i poklon mlađim generacijama. Genzaburō Yoshino bio je zatvaran zbog svojih socijalističkih uvjerenja, a knjiga Kako živiš? je unatoč brojnim cenzuriranjima ostala omiljeno štivo u Japanu.


U travnju ove godine japanski klasik dječje književnosti Kako živiš? po prvi je puta preveden i objavljen na engleskom jeziku. Knjigu je prije 84 godine napisao Genzaburō Yoshino, a u njoj dječak Honda Junichi (nadimkom Copper) istražuje što je zaista važno u životu. S petnaestogodišnjim Copperom tako šetamo ulicama Tokija, koje se roje i šire, otkrivaju ga i on otkriva njih. Coppera kao strijela pogađa misao o “beskonačnom” broju ljudi čiji se život odvija paralelno s njegovim, i on se počinje pitati - kako ljudi žive? Razmatrajući po prvi put najveća životna pitanja, Copper, kojemu je u djetinjstvu preminuo otac, obraća se svom ujaku, s kojim u razgovorima i pismima promišlja što znači biti čovjek.

Subverzija kroz dječju književnost

Knjiga Kako živiš? završna je knjiga serijala Nihon Shosan Bunko, čiji su urednici imali za cilj prenijeti znanje i ideje slobodne i progresivne kulture školskoj djeci u Japanu. Mnoge su takve ideje bile potisnute porastom japanskog militarizma 1930-ih. Genzaburō Yoshino (1899. - 1981.) bio je japanski književnik, novinar i urednik. Rođen je u Tokiju, upisao se na tokijsko sveučilište Imperial da studira ekonomiju, ali je na kraju diplomirao filozofiju i književnost. Nakon diplome je pronašao posao u knjižnici Sveučilišta u Tokiju, gdje se zainteresirao za politiku i počeo proučavati socijalističku literaturu. Yoshina je Tokkō, tzv. Policija misli, posebna grana policije koja je špijunirala i hapsila ljude s progresivnim idejama širom Japana, označila kao subverzivnog i opasnog. Uhićen je 1931. godine, zbog sklonosti socijalističkom razmišljanju i djelovanju. U zatvoru je proveo 18 mjeseci, a pušten je nakon što se Japan već uključio u vojne kampanje koje su predhodile uključenju Japana u Drugi svjetski rat. Vrijeme u zatvoru samo je, što je kasnije pokazao svojim angažmanom, ojačalo njegova socijalistička uvjerenja.

1935. godine Yoshino postaje glavni urednik Biblioteke za mlade, u sklopu koje je izdana serija od 16 obrazovnih knjiga za mlade. U tom je periodu preuzeo i zadatak da napiše završnu knjigu u seriji, Kako živiš?, jer se Yūzō Yamamoto, pisac koji je knjigu trebao napisati, razbolio. Od svog debija kao romana i vodiča za filozofiju za mlade, Kako živiš? je preuređivan i objavljivan u različitim izdanjima više od osamdeset puta, što je odraz povijesnih promjena i kulturnih preokreta u Japanu.

Knjiga je prvi put objavljena 1937. godine, kao glas generacije koja živi pod carskim Japanom, koji je postao militarističko i autoritarno društvo. Kako objašnjava prevoditelj knjige na engleski Bruno Navasky, pisci i urednici su s razlogom bili fokusirani na dječju književnost. “Pisci su zatvarani sa svih strana zbog onoga što su pisali, čak i zbog vrlo blagih izraza individualnosti i savjesti, pa je postojao namjerni izbor da se prođe ispod radara i napiše serija knjiga za djecu”, kaže Navasky.

Subverzija kroz dječju književnost neko je vrijeme bila uspješna - do 1942. godine, kada su japanski cenzori “označili” knjigu Kako živiš? kao nepoželjnu i makli je iz optjecaja. Kad je ponovno objavljena 1945. godine, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, knjiga je "oprana". Kritike imperijalizma, kapitalizma i nacionalizma izrezane su iz knjige, kao i reference na klasne probleme. Tek je godinama kasnije knjiga ponovno objavljena u izvornoj verziji.

Posljednji Miyazakijev film

Kako živiš? je postao jedan od najomiljenijih japanskih klasika, koji čitaju sve generacije. Prije četiri godine izdan je i grafički roman temeljen na knjizi, koji je brzo postao najprodavanija knjiga u Japanu te godine. Iako je knjiga stara skoro sto godina, prvo englesko izdanje objavljeno je tek ove godine, a ni njega vjerojatno ne bi bilo sada da legendarni Studio Ghibli i Hayao Miyazaki nisu najavili da će prema knjizi snimati animirani film.

Kako živiš? je Miyazakijeva najdraža knjiga iz djetinjstva, a za ovaj film je rekao da je sigurno posljednji koji će režirati i da ga ostavlja kao poklon mlađim generacijama. Snimanje filma najavljeno je prije četiri godine, a iz Studia Ghibli poručuju da pandemija koronavirusa nije utjecala na njihove planove i tijek snimanja. Naime, za ovaj su film znali da će ići sporo.

"Još uvijek sve crtamo ručno, ali treba nam više vremena da dovršimo film jer crtamo puno više okvira. Ima više crteža nego prije. Još kad smo radili [1988.] Moj susjed Totoro, imali smo samo osam animatora. Totora smo napravili u osam mjeseci. [Za] trenutni film na kojem Hayao Miyazaki radi imamo 60 animatora, ali u mjesec dana možemo smisliti samo jednu minutu animacije. To znači da kroz 12 mjeseci godišnje dobijete film vrijedan 12 minuta. Zapravo na ovom filmu radimo već tri godine, pa to znači da imamo zasad 36 minuta. Nadamo se da ćemo ga završiti u sljedeće tri godine”, objasnili su proces iz Ghiblija. Pomno i predano se radi na tome da Kako živiš? dođe na svjetska kino platna 2023. ili 2024. godine.

Što je zapravo srž knjige

Kako živiš? donosi priču o tinejdžeru Copperu koji se bori da pronađe svoje mjesto u svijetu nakon smrti oca. U tom procesu se okreće svom ujaku i oni zajedno kreću na put filozofskog otkrića i rasta. Zanimljivo je da je odnos Coppera i ujaka netipičan za tadašnji Japan u kojem je poštovanje prema starijima društven imperativ, a od mladih se očekuje samo poslušnost. Iako ujak zauzima poziciju “starog mudraca”, ona nije nametljiva ni fiksna, njihov je odnos slobodan i mijenja se, a Copper se izražava bez straha i bez potrebe da se adaptira ujakovom mišljenju.

Kroz različita poglavlja knjiga na jednostavan i pitak način otvara neka od najvećih filozofskih pitanja. Ilustrativno je to i u Copperovom nadimku, koji je dobio po Nikoli Koperniku. Srž razmišljanja koja se provlače kroz knjigu može se svesti na misao da se svijet ne vrti oko nikoga od nas individualno, već sve svi zajedno vrtimo u nekom smjeru. Yoshino tako piše: "Ljudska tendencija da razmišljamo o stvarima i oblikujemo sudove sa sobom u središtu ostaje duboko ukorijenjena. U svijetu općenito, ljudi koji se mogu osloboditi ovog samoživog načina razmišljanja uistinu su neuobičajeni”.

Cooper u knjizi otkriva i kako je podjela na Istok i Zapad nametnuta, a povezanost i isprepletenost čitavog svijeta istinska činjenica, što mu postaje jasno kroz priču o kipovima Bude iskopanih u blizini Pešavara, za koje na kraju ispada da su ih prvi izrađivali Grci, koji su tamo migrirali za vrijeme vladavine Aleksandra Velikog.

Copper je dječak iz dobrostojeće obitelji, i toga postaje svjestan promatrajući iskustva svojih školskih kolega koji su siromašniji i čija je svakodnevica drugačija od njegove. Dječaci u knjizi kroz školske nevolje shvaćaju da su jači ako rade udruženo, a za to ih posebno inspirira starija sestra jednog Copperovog prijatelja, Katsuko.

Jedne večeri prije spavanja Copper radi jednostavnu, ali za njegovo razmišljanje posve transformativnu vježbu, u kojoj zapisuje sve ljude koji su sudjelovali u svim fazama proizvodnje mlijeka u prahu koje je jeo za doručak. “Prije nego što mlijeko dođe u Japan: krave, ljudi koji brinu za krave, ljudi koji muzu krave, ljudi koji nose mlijeko u tvornicu, ljudi koji ga pretvaraju u prah, ljudi koji ga stavljaju u kanistere, ljudi koji pakiraju kanistere, ljudi koji ih tovare i odvoze kamionima ili željeznicom, ljudi koji voze kamione i vlakove, ljudi koji zatim istovaraju teret, ljudi koji ih zatim voze do luke, ljudi koji utovaraju na brodove, ljudi koji voze brodove. Kad dođe u Japan: ljudi koji istovare teret iz broda, voze do vlaka, ljudi koji voze vlak, ljudi koji nose u skladište, ljudi koji odvoze do dućana, ljudi koji smještaju u dućanu na police, ljudi koji prodaju na blagajni, ljudi koji oglašavaju proizvod, ljudi koji ga prodaju na drugim mjestima (ljekarna), dostavljač koji mlijeko u prahu donosi do moje kuće”, zapisuje Copper.

Pritom shvaća da od svih tih ljudi poznaje samo obližnjeg ljekarnika i dostavljača. Unatoč tome što ostale ne poznaje, postaje mu jasno da je sa svima njima zapravo povezan. Ovo otkriće naziva “čestica ljudskih odnosa” i entuzijastično ga dijeli s ujakom. Ujak mu čestita na važnom otkriću, i odgovara mu posebnim pismom “o siromaštvu i humanosti”.

U pismu stoji: “Iako kažemo da je obitelj Uragawa siromašna, oni sina šalju u nižu gimnaziju. Ali njihovi mladi zaposlenici moraju odustati od obrazovanja nakon osnovne škole. Nadalje, obitelj Uragawa živi od vlastite proizvodnje, vodeći posao na stroju za tofu, kupujući sirovu soju i zapošljavajući mlade zaposlenike. U međuvremenu, zaposlenici se ne mogu uzdržavati ničime osim vlastitim radom. Oni iz dana u dan žive od rada svoga tijela. Ako slučajno ljudi poput ovih obole od kronične bolesti ili se zbog ozbiljne ozljede nađu nesposobni za rad, što bi, na svijetu, tada učinili? Ako se za život oslanjate na vlastiti rad, onda ne moći raditi znači suočiti se s glađu, zar ne? Unatoč tome, žalosna je istina da su u današnjem svijetu ljudi koji će imati najviše problema ako se ozljede upravo oni ljudi koji su u najvećoj opasnosti da budu ozlijeđeni. Nekvalitetna hrana, nehigijenski životni uvjeti, a povrh toga i rad iz dana u dan. Čak je i nada da će sljedeći dan donijeti oslobođenje od iscrpljenosti nezamisliv luksuz. U takvom su životu neprestano progonjeni radom.”

U pismu ujak pita Coppera sjeća li se odlaska na ljetne praznike, i moli ga da razmisli o tim praznicima iz druge perspektive: “Istodobno dok smo mi zaključili da više ne možemo trpjeti vrućinu u Tokiju i krenuli smo prema morskoj obali, desetci ili možda stotine radnika radili su ispod svakog od krovova koje smo promatrali, znojni i prašnjavi. A zatim smo ostavili grad za sobom, i promatrali širom otvorene plavozelena polja i napokon osjetili taj hladni povjetarac i odahnuli. Ali kad malo bolje razmisliš, sva ona bujna zelena polja riže nastala su teškim radom seljaka koji nikada nisu mogli pobjeći na ljetni odmor. (...) Takvi ljudi postoje. oni su gdje god se okreneš u Japanu - ne, bilo gdje u svijetu, oni čine najveći dio stanovništva. (...) Moglo bi se reći da je ljudska rasa napredovala, ali još uvijek nismo stigli dovoljno daleko. Ovo što ti pišem ostaje problem za sada i za ubuduće. Zašto u društvu tako napredne civilizacije kao što je naše, postoji ovako odurno stanje stvari? Zašto takva bijeda nije iskorijenjena na ovom svijetu?”.

U svojoj srži, Kako živiš? je knjiga o poticanju prave znatiželje za svijetom koji nas okružuje. One znatiželje zbog koje nas oduševljavaju najmanji detalji svakodnevice, koji postaju fascinantna otkrića i vrelo zahvalnosti za kompleksno i veličanstveno postojanje. Ali i one znatiželje koja duboko i jasno ukazuje na nepravde kojima je društvo istkano, zbog koje ne možemo bježati od odgovornosti za to kako svijet funkcionira.

Pitanje koje Yoshino postavlja jednako je bitno za sve nas danas, kao i 1937. godine kada ga je napisao kao zaključak posljednje knjige dječje biblioteke: “A što je s tobom? Što ćeš ti stvoriti? Uzimaš mnoge stvari s ovog svijeta, ali pitaj se što ćeš svijetu dati zauzvrat? Kako živiš?”


Naslovna fotografija: Manga Kako živiš?, japansko izdanje FOTO: Nippon.com
Autorica teksta:

Ivana Perić


    Preporučite članak: