Kao što to obično biva s velikim ličnostima, postoji puno načina na koje se može govoriti o Georgeu Orwellu, puno avenija koje vode do glavnog trga.
Na tom trgu postoji kip kojeg su podigli libertinci i skeptici, a koji predstavlja samo jedno od Orwellovih lica. Predstavlja društvenog kritičara, angažiranog novinara i borca za obespravljene. Iako se u takvom kipu mogu ocrtati njegove stvarne osobine, mogu se vidjeti i osobine društva koje ga cijeni - Orwellovo djelo je znatno cjenjenije u našem vremenu, nego što je bilo u njegovom - najprodavaniji je bio tijekom pandemije 2020. Takvo društvo voli stvarati ikone od ljudi iz prošlosti i graditi kipove koji iz višeznačnog i nejasnog čine jednostavno.
Orwell se često naziva najvećim engleskim piscem 20. stoljeća, no on je takav naziv zaslužio više svojom socijalnom angažiranošću nego estetskom vrijednosti. On je, bez sumnje, bio izniman pisac i uspješan u onome što je sam smatrao ciljem svog stvaralaštva - da izvrši sintezu između političke i umjetničke svrhe - no njegove knjige nemaju nešto što imaju neki od njegovih suvremenika poput Joycea i Eliota, a to je neiscrpnost značenja. Može se čak reći da su Orwellove knjige romanizirane verzije njegovih eseja.
Životinjska farma, na primjer, odlična je analiza jednog povijesnog trenutka (boljševičke revolucije u Rusiji) i služi kao upozorenje protiv tiranija općenito, no ona nema onu višeznačnost i kompleksnost koju mora imati zaista izvrsna knjiga. To ne omalovažava Orwellovo nasljedstvo, već samo želi reći da njegova veličina nije toliko na polju književnosti, koliko na polju novinarstva i esejistike.
Orwellov kip, odnosno ideja koju imamo o ovom piscu, jest najprije naša potreba za otporom i opreznošću u svijetu koji ima sve više i više alata za kontrolu. Ovaj tekst ne želi uništiti taj kip, niti mu se diviti, jedino što želi jest opisati kako taj kip izgleda i kakvu ulogu ima u društvu danas.
Orwell je iza sebe ostavio šest romana, tri dokumentarne knjige te mnoštvo eseja i članaka. Opisivao je svijet koji je bio istovremeno znatno drugačiji, a opet po mnogočemu isti kao onaj danas. Govoriti o Orwellu znači prepoznati elemente njegovog doba u našemu, promatrati njihov povijesni hod, njihovu promijenjenu, a opet trajnu, prisutnost. Orijentiri njegovog stvaralaštva bili su britanska kolonijalna prisutnost u Africi i Aziji, rast fašizma u Europi, prijetnja ruskog komunizma koji se europskim lijevim intelektualcima činio kao utopija, a Orwell ga je smatrao utjelovljenjem one sirove okrutne moći koja želi vladati i tijelom i umom - totalitarnom vlašću.
Trajna briga bila mu je pozicija radnika i nižih klasa, te društvena uloga socijalizma, s kojim će Orwell tijekom cijelog života imati kompliciran odnos. Problem socijalizma početkom 20. stoljeća bio je u tome što se činilo da su liberalne demokracije poput Velike Britanije i Francuske izumi buržujske klase koja provodi kolonijalizam preko oceana i kapitalizam kod kuće kako bi ugnjetavao prava nebijelaca i domaćih radnika, dok su antidemokratski i samo nominalno proradnički pokreti poput fašizma i komunizma krajnje okrutni i totalitarni. Socijalizam se trebao, prema Orwellu, izboriti da nađe svoje mjesto između ovih dviju krajnosti. To je, moglo bi se reći, bio Orwellov životni cilj - pisanjem stvoriti apologiju socijalizma u svijetu u kojem ljevičari štuju manijake poput Lenjina, Molotova i Staljina.
Tako je izgledalo Orwellovo vrijeme, iz tih elemenata izrasli su svijetovi koje danas nazivamo orvelijanskim. Iz okrutnosti kolonijalizma nastao je roman Burmanski dani (1935.), koji sikće i šušti šumovima džungle, a govori o dekadenciji britanskog carstva. Glavni lik John Flory doslovno umire od usamljenosti, jer uviđa da engleski imperijalizam raste iz jednog potpuno nehumanog odnosa prema svijetu, u kojemu su iskreni odnosi među ljudima nemogući, a prekrasna prostranstva Azije postaju mjesta zagušljivog i dosadnog progonstva.
Iz Barcelone, gdje se protiv Francovih fašista borio na strani španjolskih ljevičara, nastao je memoar Kataloniji u čast (1938.). Iz Londona, u (neoružanom) sukobu sa staljinistički orijentiranim engleskim ljevičarima, nastala je Životinjska farma (1943.). Na samom kraju života, gledajući kako pobjednici Drugog svjetskog rata režu svijet na ideološke blokove, u velikom strahu od širenja totalitarizma u pobjedonosnim demokracijama, napisao je svoj najveći i najpoznatiji roman - 1984. (1949.), što je ništa manje nego politički opis pakla, jedne perpetualne dušegupke koja predstavlja krajnji cilj svake totalitarne ambicije.
Tražiti totalitarizam u današnjici predstavlja komplicirani zadatak. Mnogi griješe tako da preslikavaju slike iz prošlosti na sadašnjost. To je zabluda, jer iako je istina da se povijest ponavlja, fenomeni se nikada ne pojavljuju u istom obliku više puta. Drugim riječima, ako će se sile od kojih je Orwell strahovao vratiti, one sigurno neće nositi iste boje koje su nosile tada. Moglo bi se početi s prepoznavanjem jedne ključne činjenice, a to je da se totalitarizam koristi kao opis političkog režima, no on je zapravo stanje uma. Um je posljednja granica slobode. Gruba sila može održati skupinu na vlasti tek određeno vrijeme - totalitarni režim mora osvojiti ljudski um kako bi osigurao perpetualnu vlast. Politika je na neki način unutarnji proces, gdje je um bojišnica, a ljudska sloboda ništa drugo doli nagon da se on zaštiti.
Čitava poetika romana 1984 je što predstavlja ljudski um kao golo i nemoćno biće koje se koprca i posustaje pod udarima čizmi, željeza, kemije i radiovalova. Takvo osvajanje se može izvesti naglo, kao što se dogodilo Winstonu u sobi 101, a može se odvijati i sporo, s postepenim oslabljivanjem ljudskih sposobnosti kritičkog rasuđivanja, skepse, znatiželje i razuma, polaganim zamućivanjem istine te izvrtanjem političkog rječnika. Traženje totalitarizma u današnjem svijetu stoga ne mora biti u promatranju kako ljudi vladaju, već kako razmišljaju.
Trebalo bi također spomenuti da postoji jedna ogromna ”država” koja nije postojala niti u tragovima u Orwellovo vrijeme, a to je Internet. Kažem država, jer Internet jest neka vrsta države, on posjeduje skoro sve njezine karakteristike. Ima svoje stanovništvo, koje je više-manje ovisno o njemu, ima birokratsku hijerarhiju koja ga održava i unaprjeđuje, kao i svoju fizičku infrastrukturu u obliku servera, kablova, strujovoda i pojedinih uređaja. Čak se i piše velikim početnim slovom. Jedino što nema jest geografski prostor i vojsku. Gotovi sve ljudske aktivnosti - bankarstvo, mediji, obrazovanje, komunikacije i zabava - događaju se na Internetu. S gotovo 5,5 milijardi korisnika, Internet je najmnogoljudnija država na svijetu.
Postojanje takve države nije samo po sebi loša stvar, no budući da svi ti korisnici sudjeluju u svojevrsnoj dinamici moći, svi orvelovski fenomeni prijete upravo ovoj državi. Drugim riječima, ako će se totalitarizam pojaviti u 21. stoljeću, pojavit će se na Internetu, tom globalnom nevidljivom carstvu kojemu smo svi stanovnici. Ljudi obično pomisle na Kinu ili Sjevernu Koreju kada čuju riječ “totalitarni režim”, no to je samo zato što tamošnje vladajuće stranke najbolje prevode digitalni nadzor u stvarnu moć.
To su dakle dvije kategorije oko kojih se može voditi razgovor o Orwellovoj važnosti danas - ljudski um kao objekt obrane i osvajanja, te Internet kao prostor i polje moći na kojemu se odvija moderni život. Najprije bi se trebalo vidjeti kako izgleda totalirarni um, koji je posljedica uspješnog osvajanja slobodnog uma i čiji se opis može direktno izvući iz Orwellovih tekstova. Potom bi se trebalo opisati kako izgleda Internet kao država, kako je u njemu raspodjeljena moć, koje su moguće aberacije takvog sustava i kojim on sredstvima utječe na slobodu uma. Na žalost, ovdje Orwella ne možemo koristiti jer Internet nije postojao u njegovo vrijeme, no svejedno možemo motive iz njegovih romana povezati s elementima digitalnog života. Totalitarni um je prije svega automatiziran (1), on donosi odluke i provodi mentalne funkcije, no nije svjestan samoga sebe, te funkcije se odvijaju u području nesvjesnog kojime je zagospodario neki strani entitet.
On je krajnje ortodoksan (2), što znači da zastupa ekstremna mišljenja koja smatra nepromjenjivim i koja grčevito brani. Zalagat će se za uništenje svih materijala iz kojih dolazi otpor toj ortodoksiji, za gašenje izvora suprotnosti (koje će nazvati lažima, kvarenjem mladeži, propagandom, lobijem, masovnom obmanom ili nešto slično). Sasvim je moguće da on ta ortodoksna mišljenja promijeni ili da ih redovno mijenja - kao što građani Orwellove Oceanije malo vjeruju da ratuju s Eurazijom, a malo s Istasijom - no uvijek zastupa neku ortodoksiju, koja je obično u interestu tog stranog entiteta.
Totalitarni um je također nedosljedan (3). Orwell to zove doublethink, što znači da različitim kriterijima opisuje iste pojave. Na primjer, glasači Donalda Trumpa često tvrde da se protive elitističkim bogatašima, a upravo takvi, gotovo u potpunosti, čine Trumpov političko-medijski kabal. Oni osuđuju medije za lažljivost kada se vijesti protive njihovom svjetonazoru, a ne onda kada su u suglasnosti. U oba slučaja, objektivna istina nije ni od kakve važnosti. Glavni primjer suvremenog doublethinka je osuđivanje bombi kada padaju na jedan narod, a ne osuđivanje kada padaju na drugi.
Totalitarni um uopće ne može kritički razmišljati o vlastitom društvu, jer mu nedostaje rječnik kojime bi shvatio što se zapravo događa. Jedino što može jest grupirati svoje ideološke neprijatelje i saveznike oko nejasnih i beznačajnih etiketa. Uzet će riječ liberal, buržuj, fašist, sotonist, ateist, kapitalist (ovisno o kojoj se grupi radi) i oko njega grupirati sve ljude koji mu se ne sviđaju. Takve etikete su gotovo uvijek pojmovi koji u drugačijem diskursu imaju neko značenje, no u totalitarnom diskursu one to značenje potpuno gube.
Totalitarni um vidi svijet kao semantičku džunglu u kojoj na njegovo ideološko pleme vječno vreba opasnost, a svaki razgovor pretvara se u igru života i smrti. Podrazumijeva se da svaka grupa, na svim dijelovima političkog ili filozofskog spektra, može oboljeti od ovoga. Također se podrazumijeva da se ovakvo kvarenje ne mora dogoditi unutar totalitarnog režima. Bilo bi pogrešno vjerovati da takav režim najprije zavlada, a potom počinje kvariti umove. Oni moraju biti do neke mjere zaraženi ovim fenomenom da bi se takav režim uopće pojavio.
Što se tiče Interneta, Shoshanna Zuboff, profesorica na Harvardu, u svojoj knjizi Doba nadzornog kapitalizma (2020.) opisuje kako je Internet nastao na sličan način kao sam kapitalizam, kao demokratska institucija u kojoj su prevladali nedemokratski fenomeni. Kao što se kapitalizam razvio u zapadnim demokracijama kao težnja da spoji ponudu novonastalih načina proizvodnje s potrebama stanovništva, tako je Internet nastao kao manifestacija ljudskih želja 21. stoljeća - slobode izražavanja, povezanosti, dostupnosti te hitrog ispunjenja potreba. No, kako je kapitalizam 20. stoljeća stvorio svoje aberacije - neoliberalne koncepcije tržišta u kojemu se kapital koncentrira u rukama manjine - tako se i ovaj moderni digitalni kapitalizam može pretvoriti iz demokratske ustanove u antidemokratski svijet u kojemu pet kompanija zauzima skoro cijelo tržište.
Rezultat je da svaka ljudska želja ili postaje paradoksalno ugušivanje same sebe ili svoja najgora varijanta - sloboda izražavanja pretvara se izjednačavanje vrijednost svačijeg glasa, gdje teorije zavjere, znanstvene hipoteze, religije i osobni svjetonazori nose jednaku težinu. Povezanost dovodi do izjednačavanja vrijednosti između bliskih prijatelja i polustvarnih digitalnih entiteta i ima upravo suprotan učinak, to jest usamljenost. Hitro ispunjenje potreba u jednom trenutku prestaje biti blagodat modernosti i počinje od ljudskog mozga činiti Skinnerovskog miša što manično stišće gumb koji mu cijedi heroin u krvotok. No to su samo psihološki simptomi takve aberacije - njegove političke su još značajnije.
Budući da su naši osobni podaci ono čime takva aberacija kapitalizma trguje, u njemu se stvara poticaj za sve većim praćenjem pojedinaca. Takvo praćenje može imati blage posljedice kao što je unapređenje proizvoda i usluga, a može se pretvoriti u svjesno vođenje korisnika prema željama i osjećajima koji nisu nužno njegovi. To stvara populaciju koja se svjesno odrekla slobodnog samoodređenja i prepustila dio kontrole taktičkim reklamnim kampanjama. Takvo sakupljanje podataka, odnosno nadzor, nije samo u interesu internetskih kompanija već i državnih agencija, odnosno vlada, koji u vremenima političke nestabilnosti i opasnosti imaju interes pratiti vlastite građane.
Ova dva entiteta - privatna digitalna kompanija i državna nadzorna agencija - imaju zajednički cilj - usavršiti nadzor nad ljudima, jedni radi uspješnije prodaje svojih proizvoda, a drugi radi političkog utjecaja. Neki od najvažnijih političkih događaja 21. stoljeća - Brexit referendum, američki predsjednički izbori 2016. - odlučeni su manipulacijom osobnih podataka od strane digitalne kompanije i strane vlade. Njih dvoje čine najbližu inkarnaciju Orwellovog Velikog brata u 21. stoljeća, jer se bave psihološkim ratovanjem koje potkopava i slobodu tržišta i samu instituciju demokracije.
Ukratko, ljudi dobar dio ovoga i sami osjećaju i to ih navodi da nazivaju tehnologiju, kapitalizam i državu kao inherentno zloćudne tvorevine. One to nisu, ili se barem ne može odrješito reći da to jesu. Puno je bliže istini reći da su oni alati i sustavi koji mogu funkcionirati za slobodu i prava svih, no, zbog nemara i apatije građana mogu postati načini eksploatacije, kontrole i vlasti.
Glavni motiv u Orwellovim romanima jest transformacija iz nedužnosti i dobrih namjera u nešto grozno, kao kada u Životinjskoj farmi svinja Napoleon otme leglo štenaca i pretvori ih u svoje najodanije vojnike kojima terorizira druge životinje. Takav motiv je odraz Orwellovog stava da svaka zloćudna pojava može izrasti, i izrasta, u dobroćudnom sustavu, da svaka distopija nastaje iz utopijske ideje. Ako protiv takvih pojava postoji lijek, onda je on u njegovanju vlastitog uma i u budnom praćenju fenomena današnjice.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Foto: philrosen.blog, cycybookstore, daisie blog, writersdisease
Preporučite članak: