Prije koji tjedan u Zagrebu je održana "GIG konferencija", prema riječima organizatora, prva hrvatska konferencija o gig ekonomiji i platformskom radu, a na kojoj smo između ostalog napokon mogli naučiti nove i korektne termine za nesiguran, težački i prekaran rad. Konferenciju je posjetila i Dunja Kučinac.
S obzirom na to da na ovom portalu godinama pratimo temu platformskog rada, s naćuljenim smo ušima primili vijest o održavanju „prve domaće konferencije o gig ekonomiji“ u srijedu 6. prosinca u trešnjevačkom hotelu Zonar. Organizirala ju je agencija za odnose s javnošću Komunikacijski laboratorij, pokrovitelji su bili Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (dalje u tekstu: Ministarstvo rada) i Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), a partneri platforme Uber, Bolt, Glovo i Wolt i trgovački lanac Studenac.
Nakon što smo pročitali osnovne informacije i program, momentalno nam je kroz glavu prošlo nekoliko načelnih primjedbi i pitanja. S obzirom na to da Uber kao glavni gamechanger ili barem simbol gig industrije žari i pali svijetom već 13, a Hrvatskom 8 godina, ne stiže li prva konferencija na naš teren poprilično kasno? Potom – gdje su u programu konferencije, barem u panel diskusijama, zaboga, domaći sindikati? Na koncu, pitali smo se, tko će moći platiti ulaznicu od 60 eura za četveroipolsatnu konferenciju (mi smo dobili press akreditaciju, hvala organizatorima)? Uplašili smo se, ukratko, da bi konferencija mogla nalikovati na – pretpraznični korporativni show.
Sami su ju organizatori predstavili drugačije, kako u najavi, tako i naknadno. U uvodnim riječima Danijela Čavlović iz Komunikacijskog laboratorija kazala je da žele doprinijeti „informiranju javnosti o ovako velikim promjenama“ te da se nada da će posjetitelji „konferenciju napustiti s puno jasnijom slikom o gig ekonomiji“. U priopćenju za javnost koje nam je stiglo kasnije, pak, stoji da se konferencijom „pokrenuo prijeko potrebni dijalog u društvu oko novih načina rada, funkcioniranja tržišta rada i poslova 21. stoljeća.“ Iz naše perspektive, taj je dijalog vrlo skučenim učinila činjenica da tijekom cijele konferencije nije bilo ni jednog milimetra i ni jedne minute vremena predviđene za pitanja publike, a slika o gig ekonomiji bila bi puno jasnija da nije ostala u potpunosti zakinuta za input domaćih sindikata. Neki od njih su već godinama sasvim dobro upoznati s temom platformskog rada i više su puta na tu temu javno istupali (predstavnici Novog sindikata, recimo, konferenciju su slušali iz publike i o tome nas kratko izvijestili).
Tonu showa kojeg smo se od početka pribojavali doprinio je i sam početak konferencije, koju je u 9 ujutro u zamračenoj hotelskoj dvorani uz taktove pjesme Beggin' (ako smo dobro primijetili, u Måneskinovoj verziji) otvorila kratka plesna točka plesača Ivana i Gabrijele. Ubrzo nam je voditeljica cijelog događanja Ida Prester objasnila da ovakav glazbeni početak nije slučajan – ovo što smo vidjeli, rekla je, bio je upravo jedan gig, odnosno gaža. Ne samo to – jedan od plesača, Ivan Jarnec, nije samo plesni giger, nego i agregator, jedan od govornika na konferenciji.
U uvodnom je dijelu Prester pokušala dodatno probiti led kratkim skeniranjem publike kako bismo saznali tko je od dvjestotinjak prisutnih na konferenciji već – i na koji način – dio gig ekonomije. Na pitanje tko radi s gig workerima u zrak se diglo nekoliko ruku, potom je slijedilo par agregatorskih ruku, da bi na kraju ruke diglo i jedno 5-6 gig workera, barem koliko smo ih uspjeli pobrojati iz zadnjeg reda. „Ajde, ajde, nije sramota“, pokušala je Prester ohrabriti one koji se, eventualno, srame dići ruku iako su gig radnici, napominjući da je i ona sama giger i time, pretpostavljamo, ističući da gigeri nisu samo taksisti i dostavljači burgera, nego i umjetnici.
Nama koji dugo pratimo platformski rad, moramo reći, „prva domaća konferencija“ nije otkrila puno toga novog. U onome što je navodno stremilo dijalogu i jasnijoj slici mi smo, većinom, prepoznali samo propagandne evergreenove koje već silnih, silnih godina na međunarodnom planu slušamo od predvodnika i zagovornika platformskog rada, a koji nas poprilično jednostrano nastoje uvjeriti da je gig ekonomija pravo rješenje za suvremeno tržište rada. U njima je puno kontradikcija i nedorečenosti čije bi ozbiljno propitivanje i razmontiravanje, sigurni smo, itekako poljuljalo sliku gig ekonomije kao prave mjere za nove generacije radnika. Međutim, kako smo već rekli, na samoj konferenciji nije bilo ni vremena (a ni sindikata) predviđenog za to da se na te kontradikcije ukaže ili odgovori. S obzirom na to da smo ipak dužni izvještaj kad smo već sve pažljivo saslušali sa svoje press stolice, ne preostaje nam drugo nego da prenesemo te hitove svake bolje opremljene početnice za promociju gig ekonomije.
1. Gig ekonomija je inovacija na tržištu rada (uz malo dobrog starog jazza)
Već smo u najavi mogli čitati da se gig ekonomija smatra jednim od globalnih megatrendova i da je jedna od njenih ključnih specifičnosti ta da „mijenja tradicionalni koncept rada od 9 do 5“. U uvodnim riječima Čavlović je ovaj megatrend opisala kao „globalnu transformaciju tržišta rada koja sa sobom nosi neka drugačija pravila“. Sve su ove fraze dio široko prisutnog narativa o gig ekonomiji kao radikalnoj novini i inovaciji u suvremenom svijetu rada. Međutim, koliko god da se taj narativ od strane platformi, korporativno nastrojenih medija i pasioniranih zagovornika slobodnog tržišta uporno ponavlja na sve strane, toliko ga se već dugo i argumentirano – iz sindikalnih, istraživačkih, medijskih krugova – i raskrinkava. Jednokratni poslovi koji se obavljaju 'na zahtjev' preko posrednika nisu nikakva futuristička domišljatost predvodnika digitalne ekonomije nego su pojava redovito viđana tijekom cijele povijesti kapitalizma.
Na to da gig poslovi nisu od jučer ukazalo se, doduše, i na samoj konferenciji. Ubrzo nakon što su organizatori najavili „transformaciju“ i „nova pravila“ i prepustili pozornicu „ozbiljnoj zvijezdi ekonomije“ (kako je najavila Prester) Vedrani Pribičević sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), poznate privatne poslovne škole, izlagačica je napomenula da su gig poslovi puno stariji nego što se obično misli. Na to nam, objasnila je, ukazuje i sama riječ gig. Ona dolazi od jazz glazbenika koji nisu imali stalno zaposlenje nego su svirali gigove (gaže) po klubovima. Odabir da se početke gig poslova smjesti u zamračene jazz klubove SAD-a nas ne čudi. Puno je to romantičnija historijska slika jednokratnih honorarnih poslova nego što je, recimo, slika radnika s početka 19. stoljeća koji se okupljaju u britanskim lukama čekajući da posrednik među njima odabere one koji će taj dan utovarivati ili istovarivati teret s broda za dnevnicu, ili pak slika radnica koje su u počecima tekstilne industrije radile od kuće, bile plaćene po komadu i šef mimo toga za njih nije ni na koji način odgovarao. Kada bismo se umjesto jazzerskih koncerata prisjetili tih i takvih početaka rada organiziranog jednokratno, po komadu ili danu i preko posrednika, doveli bismo i nas i naše slušatelje i čitatelje u opasnost da – kada čuju gig ekonomija – prije nego na plesne ili jazz gaže pomisle na, nedajbože, obično nadničarenje.
2. Gig ekonomija je naša budućnost (1. dio): resistance is futile
Pustimo sada je li koncept gigova skroz nova stvar ili ju dugujemo starim jazzerima – ono oko čega je većina govornika i govornica na konferenciji bila jednoglasna je to da su gigovi neizbježna budućnost tržišta rada. Toliko neizbježna da joj se ne trebamo opirati. „Sigurno će rasti, pa što se prije naviknemo, to bolje“, rekla je voditeljica Ida Prester. „Plima se ne može zaustaviti i protiv toga se ne treba boriti“, poručila je slikovito Irena Weber iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). I Pribičević je najavila daljnji rast gig ekonomije u budućnosti u kojoj će, kako je prognozirala, „svakakva čudesa biti moguća“. Pod čudesima je mislila, pojasnila je u nastavku, prije svega na „skoro pa tailor made poslove za ljude“ (poslove krojene po mjeri svakog čovjeka). Očekuje nas, kazala je, „vjerojatno najviša razina customizacije (personalizacije) poslova koju si možete zamisliti“. Gledajući okupljene predstavnike (a pošto je riječ o prvoj takvoj konferenciji, valjda i predvodnike) domaće gig ekonomije – prvenstveno platforme u području taksi prijevoza i dostave hrane, ni uz najbolju volju nismo uspjeli shvatiti što je točno u tim gigovima baš tako „čudesno“ ili „custom“. Još jednom nam se, dakle, najavljena budućnost učinila, umjesto 'drugačijom' i 'revolucionarnom', sasvim običnom, dapače standardnom za rad kakav u kapitalizmu poznajemo odavno.
3. Gig ekonomija je naša budućnost (2. dio): jer ste vi to tražili
Osim što su bili složni oko toga da je gig ekonomija naša neminovna budućnost, većina je govornika bila ujedinjena i oko razloga za to. Osnivač poljske platforme GIGLIKE Tomasz Milosz ustanovio je da će fleksibilnost i neovisnost rasti ne samo jer ih „ljudi očekuju“ nego jer su one „u njihovim umovima i srcima“. „To ne može zaustaviti niti jedna EU regulacija“, napomenuo je. „Iako su vas vjerojatno vaši roditelji učili drugačije, pandemija nas je sve naučila da je život vrjedniji od rada“ poručila je pak Pribičević, dodajući da ljudi više ne žele sjediti na poslu od 9 do 5 sati. Na kartu zastarjelog svijeta „naših roditelja“, kojom se mlade generacije plaši depresivnom bumerskom sudbinom dosadnog osmosatnog radnog vremena od kolijevke do groba nije zaigrala samo ona. Kada je htjela podcrtati zašto je HUP htio puno fleksibilniji Zakon o radu (ZOR) od ovog koji je dobio početkom 2023., Weber je napomenula da trenutni ZOR „kao da se ne obraća današnjim generacijama nego generacijama naših roditelja, koji su počinjali raditi na jednom radnom mjestu i s njega odlazili u mirovinu. Ljudi danas su dinamičniji, spremniji na promjenu“.
Oko profila današnjih gig radnika, ipak, na konferenciji nije bilo baš potpunog konsenzusa. Ipak u pitanju, ispalo je, nisu samo nove generacije koje se groze osmosatnog sjedenja na jednom mjestu. „Ima onih kojima je to primarni posao, ima i onih kojima je to dodatna zarada, ima umirovljenika, a najdraži primjer su mi majke koje se ne mogu obvezati na fiksno radno vrijeme pa rade kada im to privatna situacija dopušta“, rekla je voditeljica Uberovih operacija u Hrvatskoj Morena Šimatić. Drago Cota iz Glova objasnio je pak da među Gloverima nema generacijske odrednice nego voze osobe svih starosti, a Jarnec je rekao da im „svaki tjedan dvoje ljudi ode, šestero dođe, ljudi to rade privremeno dok ne nađu posao u struci, nema puno ljudi koji žele do kraja života biti dostavljači“.
Jedino čime se ljubitelje gigova na konferenciji uspjelo zastrašiti više nego osmosatnim radnim vremenom naših roditelja bio je – slobodno pogađajte – posao u državnoj službi. Taj je moment iznio dostavljač Jurica Ćutuk, jedini platformski radnik među govornicima na konferenciji, nazvan "poster boyem gig ekonomije". On je nakon 13 godina u državnoj službi radi zasićenja odlučio dati otkaz i postati dostavljač. „Obitelj je bila skeptična što ću ostaviti siguran posao – znate već kako se u Hrvatskoj gleda na državni posao“, kazao je Ćutuk, na što se smijeh zaorio cijelom dvoranom.
Nama su pak osmijeh na licu razvlačile brojne kontradikcije koje smo slušali tijekom čitavog događanja. Nedugo nakon šale na račun državne uprave kao mjesta presigurnog posla (na kojem je, hoće se valjda reći, radnik zaštićen kao lički medvjed radio, ne radio), Ćutuk je napomenuo da podržava inicijativu da se gigere prepozna kao potencijalne radnike jer smatra da će u tom slučaju doći do „stabilnosti na tržištu, regulacije radnog vremena, ljudi će imati pravo na bolovanje i godišnji“. „To je ljudima bitno“, rekao je. Ostali smo zatečeni – što, dakle, radnici nove generacije koji preziru učmalost osmosatnog radnog dana ili poslova u javnom sektoru zapravo žele? Fleksibilnost, konstantnu promjenu i neizvjesnost ili pak stabilnost, plaćeni godišnji i bolovanje? S obzirom na to da im gig ekonomija ne može i neće ponuditi oboje, odnosno da fleksibilnost i navodna neovisnost sa sobom nose upravo rizik i neplaćeno bolovanje, ostali smo zbunjeni.
4. U gig ekonomiji nema radnika ni poslodavaca (osim kad se zabunimo)
Kontradikcije gig filozofije iznesene na pozornici nisu, doduše, morile samo nas u zadnjem redu. Na njima su se saplitali i zadržavali i sami govornici – dijelom oko terminologije, dijelom oko želja i potreba gigera o kojima je govorio Ćutuk. Milosz je napomenuo da mu se ne sviđa izraz gig radnik jer upućuje „na nešto što je oduvijek percipirao kao niže od radnika“ pa voli promovirati izraz giger ili „nezavisni profesionalac“ (independent professional) za visokoobrazovane stručne (white collar) gigere. Da podcrta razliku između gigera i radnika (valjda ovih “lijenčina” uhljebljenih u dosadni osmosatni radni odnos), Milosz je izveo i ovu jezično-značenjsku vratolomiju: „Najveća razlika između zaposlenika (radnika) i gigera je ta što zaposlenici (radnici) samo dolaze na posao, dok ga gigeri zaista i rade. Radimo koliko je potrebno, ako treba i 12 dana, a onda živimo svoj život, onda smo slobodni“.
Ako vam se zavrtjelo u glavi od pitanja tko tu na kraju dana radi, a tko ne radi, tko voli raditi, a tko ne – vjerujte, i nama je, a po svemu sudeći i samim govornicima. Na momente je konferencija izgledala i kao natjecanje tko će od govornika uspjeti napraviti što manje greškica u baratanju i preskakanju izraza radnik i poslodavac. Nakon što je Prester najavila Šimatić kao predstavnicu poslodavca, Šimatić je svoje izlaganje morala započeti „malom ispravkom“ kako Uber „nije točno poslodavac“ nego „platforma koja služi za povezivanje između korisnika i vozača“. Nastavila je oprezno da je 2018. s novim Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu koji je legalizirao Uber liberalizirajući pritom cjelokupno taksi tržište „omogućen pristup takvom radu, neću reći radnom mjestu“. Šimatić je bila vrlo iskrena i jasna da u Uberovoj viziji budućnosti nema radnika nego je njihov „ultimativni cilj i sveti gral da ljudi budu samozaposleni“ jer je „prema toj ideji Uber i napravio svoj poslovni model.“ I Fabijan Popović iz Bolta bio je jasan naglasivši da Bolt „ne traži vozače jer nije autotaksi prijevoznik“, međutim, kad je Drago Cota ispred Glova svoje izlaganje počeo konstatacijom da su oni „i platforma za gigere i poslodavac za 50-ak ljudi zaposlenih u uredu kao korisnička podrška“, Prester je morala kroz smijeh zavapiti da nas prestane „dodatno zbunjivati“.
U cijeloj ovoj priči oko radnika, poslodavaca i gigera pravu je novinu i zanimljivost među predstavnicima platformi izgovorio Marin Šušnjar iz Wolta, najavivši da će Wolt ponuditi dostavljačima direktno zaposlenje. „Imamo puno izazova na ovom tržištu rada, pool ljudi za koje se borimo s ostalim platformama je iscrpljen, idemo i na uvoz radne snage“, objasnio je tu poslovnu odluku. Zašto, nakon svega što smo čuli o neminovnoj gig budućnosti i željama novih generacija da budu slobodni, sada sama platforma smatra da postoje gigeri koji ipak žele postati radnici? Zašto se u situaciji „manjka radne snage“ platforma okreće zapošljavanju – zar ne bi ono trebalo radnicima biti manje atraktivno od gigova? Hoće li dostavljači koji budu direktno radili za Wolt i dalje biti dio gig ekonomije? Ni jedno od ovih pitanja u službenom dijelu konferencije, naravno, nismo mogli postaviti.
5. Malo regulacije je (valjda) ok, ali samo malo
Tema regulacije gig ekonomije i platformskog rada provlačila se kroz čitavu konferenciju. Nije mogla biti zaobiđena jer je riječ o vrućoj bitci na međunarodnoj razini kojom se države, sindikati i platforme već godinama bave, a sigurni smo da je to pitanje ležalo i u podlozi razloga za organizaciju same konferencije baš u ovom času. Od 1.1.2024. godine, naime, na snagu stupaju odredbe ZOR-a koje se tiču platformskog rada, a u upotrebu ulazi i informacijski sustav Ministarstva rada namijenjen kontroli ovog segmenta tržišta rada.
Većina je govornika temu regulacije doticala, ipak, vrlo načelno i pomalo neodređeno i mutno, a mjestimično, opet – kontradiktorno. Pribičević je natuknula da je „pitanje koliko je regulacije previše, a koliko premalo“ te napomenula da je zaista potrebna veća transparentnost platformi, ostavljanje mogućnosti platformskim radnicima da odbiju rad (mislila je, valjda, gig) bez posljedica (trenutno odbijanje vožnji i dostava algoritam obično penalizira – toliko o fleksibilnosti i slobodi), kao i da je dobro da se zaustave porezna evazija i zloupotreba ugovora, ukazujući tako (mada indirektno) na već općepoznatu činjenicu da se velik dio dostavljačkog i taksi platformskog rada u Hrvatskoj odvijao na crno, odnosno da je velik dio platformskih radnika radio bez adekvatnog ugovora. Cota je napomenuo da u Glovu ne postoje bojazni da će se nešto nakon 1. 1. promijeniti nagore, ali je isto tako napomenuo da „ne bi htio da samo jedna industrija bude praćena na taj način od strane države“ i da „naša industrija bude diskriminirana i da samo nas prati Big Brother“.
Milosz je rekao da je mračna strana cijele priče u tome što „legislativa ne prati razvoj gig ekonomije“, sugerirajući na taj način da je zakon taj koji se treba prilagoditi mjeri giga, a nije gig ekonomija ta koja bi trebala poštivati zakone. Kazao je i da misli da bi se trebao „naći balans između nezavisnosti i prava koje bi gigeri trebali imati da bi imali pristup benefitima i alatima da si olakšaju život“. Što bi bio taj balans, nije konkretizirano. Iako je Weber nešto ranije govorila o tome kako je ZOR i dalje previše rigidan, napomenula je i da trebamo „kreirati okruženje koje će omogućiti sigurno i dobro plaćeno mjesto“ te osigurati da „ljudi koji rade sezonalno ili na gig platformama imaju status koji imaju stalno zaposleni ljudi zbog rješavanja životnih problema poput stambenog pitanja“. Kakvu točno regulaciju platforme žele, dakle, opet je ostalo nejasno.
Po pitanju regulacije najviše je toga imao za reći ravnatelj Uprave za rad i zaštitu na radu u Ministarstvu rada, Dražen Opalić. To je bilo sasvim očekivano jer je on na konferenciji i sudjelovao kako bi predstavio legislativne promjene. Opalić je gig ekonomiju eksplicitno svrstao među nestandardne, prekarne i nesigurne poslove, u kojima je Hrvatska već, kako je naveo, neslavni rekorder jer je 2021. godine po prosjeku ugovora na određeno u trajanju do 3 mjeseca bila tri puta lošija od Europske Unije – odnosno, udio tih ugovora je bio tri puta veći od europskog prosjeka. Iz perspektive Ministarstva, napomenuo je, o privremenim se poslovima prije svega treba govoriti u kontekstu socijalne sigurnosti i mirovine. Naveo je i da su se u domaćem kontekstu oko platformskog rada „pojavili problemi, protesti, žalbe da radnici nisu prijavljeni“ zbog kojih su „htjeli vidjeti što se događa u tom svijetu koji nas je zatekao jer je eksplodirao u pandemiji“. U uvođenju reda u platformskih rad Hrvatska je preduhitrila Europsku Uniju (upravo se ovih dana, izgleda, usuglasio konačni tekst Direktive o platformskom radu koja bi trebala uskoro ići na usvajanje) pa nas se na konferenciji s više strana nazivalo pionirima. Na to je Opalić odgovorio: „Ne moramo čekati Europu da nam kaže kako ćemo mi urediti našu kuću. Mi smo Zakon 99 posto uskladili s radnim tekstom Direktive pa ćemo jednog dana imati manje teksta za usklađivanje. U ovih godinu dana ćemo moći vidjeti kako to sve funkcionira.“
Iako je Opalić bio jedini koji je krenuo od strukturne potrebe da se gig rad regulira upravo radi zaštite i socijalne sigurnosti platformskih radnika (podsjetimo, ZOR je tu upravo da štiti radnike kao slabiju stranu u odnosu poslodavac – radnik), bilo je jasno da se tim ZOR-om ipak nastojalo zadovoljiti i platforme koje su, kako je napomenuo, „bile kooperativne“: „pokušali smo pomiriti interese, a opet omogućiti određenu fleksibilnost za one koji žele raditi privremeno i povremeno“. „Ništa nije zabranjeno, sve je dozvoljeno, ali se morate držati propisa RH“, kazao je, objašnjavajući da će novi ZOR nuditi više opcija: samozaposlenje i zaposlenje. Kao mjera sprečavanja 'lažne samozaposlenosti', provjeravat će se zarađuju li radnici kojima je prihod od platformskog rada 'drugi dohodak' više od 60 posto aktualne minimalne plaće mjesečno, ali obračunato na tromjesečnoj razini. Otprilike 1200 eura neto zarade na razini tri mjeseca bit će limit do kojeg neće biti obaveze sklapanja ugovora o radu, nego ugovora o obveznim odnosima. Iako će „sve biti dozvoljeno“, Opalić je ipak Woltov plan da dostavljačima ponudi zapošljavanje nazvao „dobrim iskorakom“ i „pokazateljem da je taj ZOR dobro izbalansiran“.
Predstavio je i registar koji se treba početi koristiti nagodinu, a koji je zamišljen kao „elektronička evidencija digitalnog rada“ putem koje će se skupljati podaci o tome koliko i kada se radi, kako i koliko se za to zarađuje. Relacija platforme – agregatori i platformski radnici (bilo da su zaposleni, bilo da rade kao zaposlenici agregatora) trebala bi, dakle, od iduće godine postati potpuno transparentna. Iako je Ministarstvo rada njegov nositelj, glavni korisnici tog registra bit će, kazao je, Porezna uprava i Državni inspektorat Republike Hrvatske (DIRH) koji će kontrolirati eventualne „nelogičnosti i nezakonitosti“ i mogli ići u „ciljane nadzore“, a ne bez veze koristiti skučene resurse inspekcijske službe.
Spomenimo i da je na konferenciji bilo još govornika. Ivan Todorić iz GoodFooda (u funkciji, očito, predstavnika restoranske industrije) ustvrdio je, usprkos tome što „dok nije pristao doći na konferenciju, nije bio ni svjestan koliko je važna ova tema“ da restoranski biznis više ne bi bilo moguće zamisliti bez platformi. Govorio je i Nik Kolveshi Radović ispred digitalne art platforme Kolekcionart, koji je objašnjavao kako funkcionira njihov web (pardon, digitalna art platforma) na kojem okupljaju 15 umjetnika koje žele što bolje spojiti s publikom jer „za razliku od fizičkih galerija dospijevaju do većeg broja ljudi“. Koliko god digitalno bilo bolje, Kolekcionart nije propustio priliku ispred dvorane za vrijeme trajanja konferencije postaviti sasvim fizičku prodajnu izložbu.
Ako je već propustila da kroz pitanja publike, diskusiju i učešće sindikata zaista ponudi jasnu sliku o gig ekonomiji, konferencija je barem omogućila da oni kojima je nakon 60 eura za ulaznicu ostalo još nešto u novčanicima kući odu sa slikom koju su naprosto – kupili.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: DHKP/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: