Large mural i centro direzionale

“Zgrade, kao sa seta ‘Blade Runnera’, ostale su međa u prostoru, svjedočanstvo kontrasta, linija koja s jedne strane vodi u turizam i vrevu ‘živoga’ Napulja, a s druge u mrtvilo, prašinu i smeće industrijskih četvrti na istoku” - piše naša Ivana Perić u svojoj putopisnoj crtici o industrijskim predgrađima Napulja.

 

“Napulj je gorko sunce, Napulj je miris mora, Napulj je šporki papir, i nikoga nije briga”, pjeva u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama Napule è legendarni Pino Daniele. Daniele je rođen u radničkoj obitelji u Napulju (otac mu je bio lučki radnik) i kao samouki gitarist karijeru je započeo svirajući za druge pjevače 1970-ih. Na kraju je on postao taj s kojim su drugi htjeli nastupati, zvijezda diljem svijeta, ali i dalje kantautor koji je svoje pjesme primarno pjevao na napolitanskom dijalektu. Kad je u siječnju 2015. godine umro, na vijest o njegovoj smrti na ulice Napulja izašlo je oko sto tisuća ljudi i pozdravilo ga pjesmom.

Pjesma Napule è objavljena je na njegovom prvom albumu Terra Mia 1977. godine, i ostala je skoro pola stoljeća najtočnija posveta Napulju i njegovim proturječnostima. To iznova shvaća svatko tko se Napulju vraća. A vraćamo mu se i mi, od posljednjeg posjeta krajem ljeta, do ovog novog, u toplom predbožićnom decembru. Taman je u decembru u gradu jedan dan štrajkalo nekoliko linija metroa i autobusa - sindikati CIGIL i UIL pobunili su se protiv budžeta za 2022. godinu.

Raskrižje na ulasku u industrijsku zonu u istočnom dijelu grada krasi mural kostura koji tandrči po gitari, a u pozadini leži poslovna četvrt Centro Direzionale koja je od 1980-ih naovamo trebala privući međunarodne tvrtke u grad, ali u tome, blago rečeno, nije uspjela. Zgrade, kao sa seta Blade Runnera, ostale su međa u prostoru, svjedočanstvo kontrasta, linija koja s jedne strane vodi u turizam i vrevu “živoga” Napulja, a s druge u mrtvilo, prašinu i smeće industrijskih četvrti na istoku. “Na istoku nema ničega”, reče nam večer prije jedan lokalac u voljenoj birtiji Buco Pertuso (sličnoj zagrebačkom Krivom putu).

S jedne strane smeće, s druge “fine” zgrade. Foto: Ivana Perić


Od četvrti Rione Luzzatti, koja je inspirirala Elenu Ferrante za pisanje Moje genijalne prijateljice, do četvrti San Giovanni a Teduccio industrijska zona je siva, smeđa, vidno zapuštena i prepuštena propadanju. San Giovanni a Teduccio bio je poznat po velikim tvornicama, ali od pada industrije prerade hrane 1970-ih pogoni uglavnom zjape prazni.

Tu je zgrada u kojoj je proizvedena prva željeznica u Italiji, Pietrarsa. Sada je to Muzej željeznice, veličinom (36.000 m2) i količinom izloženih vozila među najvećim željezničkim muzejima na svijetu. Uz Pietrarsu, najvažnija tvornica koja se veže uz ovo područje je Cirio, tvornica konzervi rajčice koja je bila jedna od najvažnijih na Mediteranu.

Zgrada te tvornice nedavno je pretvorena u “hub inovacija San Giovanni a Teduccio”, promovirana kao “mjesto susreta mještana u ovom dijelu Napulja” koje “bruji od aktivnosti”. Hodajući tim područjem, izuzev zaposlenika nekolicine tehnoloških kompanija koje rade na novim mobilnim aplikacijama, nismo primijetili nikakav znak društvene aktivnosti i živosti. Prilikom gradnje huba izvođači projekta hvalili su se da su za izgradnju zaposlili čak 300 ljudi u četvrti u kojoj je nezaposlenost izrazito visoka. Nakon što je hub izgrađen, većina tih ljudi ponovno je ostala bez posla.

Stopa nezaposlenosti općenito je veća na jugu Italije nego u ostatku zemlje. Sicilija, Kampanija i Kalabrija tri su regije u kojima su stope nezaposlenosti najveće. Razlike u pokazateljima nezaposlenosti mogu se uočiti ne samo na regionalnoj razini, već i među spolovima - u tim je regijama i najviše nezaposlenih žena. Na jug otpada nešto više od 30 posto stanovništva Italije i oko 20 posto nacionalne ekonomske proizvodnje, a jaz, naročito u usporedbi sa sjeverom, kontinuirano raste. Prema studiji Banke Italije, broj je radnika u javnom sektoru na jugu pao za 27,8 posto u razdoblju 2008-2018. u odnosu na pad od 18,5 posto na sjeveru.

Reklamni plakati Sve se mijenja zato posebno upadaju u oči u Napulju, na ulicama na kojima se skoro ništa nije promijenilo desetljećima. U tekstu San Giovanni a Teduccio, kvart koji ne postoji Gianni Solla piše kako u kvartu u kojem je odrastao nema kina, nema knjižnice, nema klubova. Prostor je to koji je pripojen gradu prije skoro sto godina, ali još uvijek nije postao njegovim dijelom. Za kvart Solla konstatira da “nije dobrodošao ni prema onima koji u njemu žive”.

Beskućnica šeta industrijskom zonom s kolicima u kojoj su joj stvari.
U pozadini reklama "Sve se mijenja". Foto: Ivana Perić


Baš je zato poznati napuljski ulični umjetnik Jorit 2017. godine ondje oslikao veliki mural posvećen Diegu Armandu Maradoni, u nadi da će predgrađe biti vidljivije - ako neće doći zbog Maradone, zbog čega će? Ni Maradona na kraju nije privukao turističku raju. Njega, uostalom, lako pronađete svugdje drugdje u gradu, ne treba radi toga ići u dio grada u kojem srećete beskućnike koji skupljaju blago iz smeća u kesama i kolicima, ljude koji uvečer lože vatru u bačvama ispod betonskih kostura nekadašnjih tvorničkih giganata. I to je Božić u Napulju, iako nikad neće završiti na razglednici.

Na razglednici neće završiti ni napuljsko ljeto koje smo okusili par mjeseci ranije. Tada smo šetali drugim predgrađem, onim koje leži na zapadnoj strani grada. U zoni Bagnoli-Coroglio čitavo je prošlo stoljeće obilježila tvornica koja je, doslovno, bila željezarija čitavog svijeta.

Zbog giganta od čelika Italsidera Napulj je nosio biljeg “željeznog grada”, pionira industrijske Italije, amblematičnog mjesta u kojem se kotila nada gospodarskog rasta, preobrazbe i iskupljenja juga. Problemi su i za Italiju počeli s krizom industrije čelika tijekom 1970-ih, a u Napulju ostaje upamćen 3. studenog 1981. godine, “crni utorak Bagnolija”, kada ministar Gianni De Michelis radničkoj skupštini predlaže gašenje visoke peći i otpuštanja. Nakon dva dana natezanja između države, Italsidera, radnika i sindikata, provodi se “restrukturiranje”, koje rezultira otpuštanjem četiri tisuće radnika.

Pogon narednih deset godina jedva opstaje, proizvodnjom daleko ispod svog potencijala. 1992. godine tvornica se zatvara i rasprodaje, čime se gubi jedan od zadnjih napuljskih prostora u domeni državne proizvodnje. Zatvaranje je napuljski sindikalist Salvatore Maglione u intervjuu pred kraj 1989. godine opisao kao industrijski kriminal kojim se ubija industrijska povijest.

Pogled na nekadašnje pogone tvornice Italsider danas. Foto: Ivana Perić


Treba biti pošten i reći kako je tvornica zatvorena i zbog velikog zagađenja koje je postalo problem za život lokalnog stanovništva, ali važno je pogledati i perspektive koje su kasnije tom istom stanovništvu nuđene kao “program za novi život”. Šetajući ovim dijelom Napulja, osjećaj je sličan onome kad se šeta industrijskom zonom na istoku grada. Razlika je ta što na potezu Bagnoli-Coroglio ljeti rade disko klubovi, u napuštenim prostorima tvornice ponekad se održavaju partiji, a nešto je živosti i među lokalnim ribarima koji vole pojesti i zakartati na malim drvenim stolovima uz obalu. Pa ipak, daleko je to od zajednice koja ima sve što joj treba.

Jedina konkretna ideja preuređenja područja bila je ona koja je započela već 1989. godine s Idisom, neprofitnom organizacijom koju je osnovao Vittorio Silvestrini, a koja je u Bagnoliju pokrenula projekt Città della Scienza (Grad znanosti). Ideja je bila “stvaranje znanstveno-tehnološkog parka, istraživačkog centra i poslovnog inkubatora s ciljem promicanja tehnoloških inovacija”, a od toga su u praksi zaživjeli tek fragmenti. Iz godine u godinu potiskivali su se planovi koji su se ticali znanstveno-tehnološkog dijela proizvodnog kolača, a poticali oni vezani za “poslovno-turistički inkubator”. U zadnje vrijeme su tako raspisivani natječaji za prodaju zemljišta koji predviđaju stvaranje "turističko-smještajne, kongresne, nautičko-zabavne, komercijalne, tercijarne i stambene djelatnosti na pojasu Coroglio-Bagnoli". Područje bi, prema toj viziji, trebalo biti prepoznatljivo po "hotelima, prestižnim rezidencijama, kongresnom sustavu te sportskim i rekreativnim sadržajima".

Među pogubljenim i uskim vizijama investitora u lutanju Bagnolijem može se pronaći i zrno nade, i to u radu kolektiva Bancarotta 2.0, udomaćenog u zgradi znanoj kao Lido Pola. Lido Pola bilo je odmaralište uz plažu i restoran, koje je od 1960-ih do 1990-ih bilo jedno od glavnih okupljališta u zapadnom dijelu grada. Nakon više od deset godina napuštenosti, 2013. ga je “okupirao” kolektiv Bancarotta 2.0 koji je htio spriječiti njegovu prodaju i privatizaciju. Svoj su potez opisali kao “vraćanje javnoga kroz autonomne intervencije za samooporavak zajednice”. Od 2013. naovamo kolektiv je napuštenom Lido Polu vratio dio života, i realizirao brojne radničke, kulturne i ekološke programe. Zahtijevali su i zahtijevaju obnovu nekadašnjih industrijskih područja u skladu s današnjim ekološkim standardima, dekontaminaciju mora i plaža i otvaranje radnih mjesta koja bi ponudila dugoročnu egzistenciju lokalnom stanovništvu.

Pogled na prostore Lido Pola. Foto: Ivana Perić


“Zadatak je svakoga od nas čuvati kolektivna dobra i interese koji su rezultat godina borbe i koji jasno ukazuju na ciljeve urbane transformacije koja štiti javno zdravlje, radnička prava, okoliš, socijalna prava i životne mogućnosti od privatnih špekulacija, od uskih profitera, loše institucionalne vladavine i ekoloških katastrofa”, poručuju u jednom od svojih proglasa. Naumili su da drugačije mora i može, i od toga nemaju namjeru odustati, iako im ništa trenutno ne olakšava rad.

Vraćajući se uz obalu od Lido Pola prema centru Napulja, u šetnji koja traje dobrih dva sata vide se sve stare prljavštine i pukotine grada, ali i pjesma i prkos koje malo tko toliko trajno i potpuno izražava kao ljudi u Napulju, uz Lungo Mare u suton dana psujući i slaveći život.

Poznati talijanski filmski redatelj Paolo Sorrentino rođen je u ovome gradu, čime se bavi i njegov novi film Bila je to Božja ruka. Razgovarajući u jednom intervjuu o filmu dok hoda Napuljem, Sorrentino komentira da je “istina da se ovaj grad malo mijenja u usporedbi s drugim gradovima. I kao sve drugo, to ohrabruje s jedne strane, a s druge je strane manje privlačno”. Odjavna špica njegovog filma Bila je to Božja ruka, nimalo slučajno, završava pjesmom Napule è.


Naslovna fotografija: mural na ulazu u industrijsku zonu, u pozadini četvrt Centro Direzionale
Autorica teksta i naslovne fotografije:

Ivana Perić


    Preporučite članak: