Kada se govori o prilagodbi gospodarstva na klimatske promjene i smanjenju njegovog štetnog utjecaja na okoliš, sve se češće uz to spominje i termin pravedna tranzicija (eng. just transition). Naša Matea Grgurinović otkriva nam što se krije iza tog pojma i zašto je važno da se na njemu inzistira.
Prije nekoliko dana guverner savezne države Teksas potpisao je zakon kojim je ukinuo prethodna prava građevinskih radnika da svaka četiri sata imaju pravo na pauzu za vodu u trajanju od deset minuta. Nekoliko dana nakon ove odluke 35-godišnji radnik preminuo je od toplotnog udara u gradu Marshall u toj saveznoj državi.
Ovom problematikom smo se bavili kada smo pričali o sve jačim i dugotrajnijim vrućinama i povećanoj opasnosti od toplotnih udara koji mogu imati teške, pa i smrtonosne posljedice po radnike, posebice one koji moraju raditi vani, na vrućini, izloženi svim klimatskim uvjetima. Uz klimatske promjene, povećanje temperatura i vremenskih nepogoda, ovakvih će slučajeva – nažalost – biti sve više.
Klimatske promjene i adaptacije donose promjene
Klimatske promjene, a onda i adaptacija na njih, sa sobom će donijeti i promjene radnih mjesta i poslova. Ukinut će se neka i stvoriti nova, a od radnika će se tražiti i prekvalificiranje. Oni će dobiti i mogućnost, ali i obavezu usavršavanja (eng. upskilling, reskilling). Ta društvena tranzicija je neminovna, ali je važno da bude i pravedna (eng. just transition).
Što to znači? Kako to definira Međunarodna organizacija rada (ILO) koja je 2015. godine izradila i smjernice koje su postale temelj politika pravedne tranzicije, gospodarstvo je potrebno „zazeleniti“ na pravedan i inkluzivan način za sve uključene. Navedeno znači da bi društvena promjena sa sobom trebala dovesti do toga da se kreiraju poštene prilike za rad i nova radna mjesta, a da pritom nitko ne bude ostavljen na cjedilu.
Za sindikate, koji su i kreirali sami termin, fokus je primarno na radnicima i (novim) radnim mjestima. Termin „pravedna tranzicija“ prvi je put korišten 1970-ih kad je radnicima u naftnoj, kemijskoj i nuklearnoj industriji u SAD-u prijetio gubitak radnih mjesta zbog zakonskih propisa kojima se regulira utjecaj tih industrija na okoliš, a početkom 1990-ih američki sindikalac Tony Mazzocchi zalagao se za formiranje fonda kojim bi se osigurale kako financijska podrška, tako i mogućnosti za edukciju radnika kojima prijeti gubitak posla ili promjena radnih mjesta.
Tranzicija koja se ne odvija na štetu radnika
Dijana Šobota, izvršna tajnica za međunarodne odnose i razvoj organizacije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), za Radnička prava kazala je kako za tu središnjicu pravedna tranzicija prema niskougljičnoj ekonomiji i klimatskoj neutralnosti znači „tranziciju koja se ne odvija na štetu radnika, već u korist svih ljudi i koja vodi računa o socijalnim posljedicama i pravednoj raspodjeli tereta prilagodbe među državama i društvenim skupinama“.
Dodaje da je socijalna pravednost preduvjet učinkovite borbe protiv klimatskih promjena, te se njome moraju jamčiti prava i osigurati potporu radnicima i njihovim obiteljima, posebno onima koji su najizloženiji i najugroženiji tranzicijom.
Ističe i da klimatska kriza i s njom povezane tehnološke promjene sa sobom nose, odnosno izazivaju, niz nejednakosti. SSSH zagovara „integrativni policy okvir za pravednu tranziciju koji će voditi računa o socijalnim, ekonomskim, klimatskim i ekološkim aspektima zajedno“.
Bitno je da radnici ne budu „samo žrtve“ na čijim se leđima prelamaju posljedice politika i odluka vladajućih, već da „budu primarni akteri i agenti promjena kako bi se osiguralo da se poštuju, štite i unapređuju njihova prava, ali i na adekvatan način vrednuju i koriste njihove vještine i znanja“, kaže Šobota, koja kolektivno pregovaranje na svim razinama vidi kao najučinkovitiji alat koji „može osigurati da se hrvatsko tržište rada bolje nosi s promjenama, kao i osigurati pravednu raspodjelu koristi tehnološkog napretka, zelene i pravedne tranzicije“.
Što je sa zemljama u kojima je radnički pokret slabiji?
Međutim, pravedna tranzicija je termin koji je nastao u sjevernoameričkom diskursu i o tome se više govori u zemljama u kojima je radnički pokret jači, sa snažnijim sindikatima, poput Švedske. Recimo, u Švedskoj se već radi na projektima koji se tiču pravedne tranzicije u određenim sektorima poput prometa te znanstvenici u suradnji sa sindikatima proučavaju kako problemi pravedne tranzicije utječu na radnike i s kojima se preprekama suočavaju.
Stoga nas je zanimalo što se događa u zemljama poput Hrvatske koja nema tako jak radnički i sindikalni pokret koji onda ne može u tolikoj mjeri „gurati“ diskurs prema naprijed. Zanimalo nas je što Šobota misli o toj razlici u diskursu među državama sa slabijim i jačim radničkim pokretima. Naime, nije teško zamisliti daljnje generiranje nejednakosti u kojem bogatije i jače države predvode zelenu tranziciju i pritom od iste profitiraju, dok siromašnije države zaostaju.
"Razlike u diskursu s jedne strane ovise o mjeri u kojoj su postojeća radna mjesta ugrožena zbog klimatskih promjena i mjera prilagodbi. S druge strane, na diskurs, ili bolje rečeno na prioritete sindikalnog pokreta, svakako utječe svakodnevna dinamika i općenito stanje radničkih prava, a tu je slika na europskoj i međunarodnoj razini prilično šarolika i neujednačena", ističe Šobota.
Razlike su odraz i razlika u „svijesti i i osjećaju hitnosti kojeg pojedine zemlje imaju za ova pitanja, a samim time i za djelovanje“, dodaje. U Hrvatskoj je ta svijest niska, stoga, kao i u drugim slučajevima, slabija pozicija sindikata i njihova posljedično slabija pregovaračka moć može imati „negativne posljedice za radnike“ zbog čega će oni podnijeti „većinu tereta tranzicije“.
Taj teret će se manifestirati ili kroz gubitak radnih mjesta „za koja neće biti pronađena ni otvorena adekvatna nova radna mjesta“, činjenicom da radnici neće imati vještine i znanja koja će im biti potrebna za novu ekonomiju (čime će se probuditi jaz među radnicima) ili „pogoršanjem uvjeta rada i neadekvatnom zaštitom radnika npr. u slučajevima toplinskih i hladnih valova, nepredvidivog radnog vremena i slično“.
Prilika za prilike
S druge strane pravedna tranzicija može biti i prilika za stvaranje pravednijeg društva, pravednije ekonomije i pravednijih radnih mjesta. Prelazak na zelenu ekonomiju diljem svijeta stvorit će milijune novih radnih mjesta, piše Greenpeace, a veliki posao nam predstoji u sektorima poput transporta, izgradnje kapaciteta obnovljive energije, građevine (klimatska adaptacija).
Međutim, Šobota ističe da „treba biti potpuno jasno da je ideja da će tržište riješiti klimatsku krizu mit“. Odgovor na klimatsku krizu zahtijeva planiranje, „što čine brojne zemlje, posebno one industrijalizirane”.
A što bi Hrvatska trebala napraviti? Pa, za početak „formalno usvojiti ciljeve klimatske neutralnosti, ali i donijeti strategiju pravedne tranzicije“, odgovara Šobota. Uz to je nužno jačati provedbu usvojenih strateških dokumenata, unaprijediti regulatorni okvir koji omogućuje zelenu transformaciju, poticati uključivanje radnika u formalno tržište rada, razvijati financijske instrumente i osnivanje posebnih fondova namijenjenih restrukturiranju, uključujući socijalnu zaštitu radnika, kao i osposobljavanje i prekvalificiranje radnika.
Sindikalni pokret pritom smatra da javno financiranje treba biti „uvjetovano pristojnim plaćama i uvjetima rada, odnosno postojanjem kolektivnog ugovora“. Ključno je pritom obvezati poslodavce da „osiguraju pristojne uvjete rada ili preuzmu radnike koji će izgubiti poslove zbog klimatske krize“. Ako se to ne dogodi, radnici će biti „prepušteni sami sebi“.
Lažna dihotomija između zaštite okoliša i radnih mjesta
Nažalost, uz nepovjerenje i opće negiranje postojanja klimatskih promjena, generalni trend jest taj da se na zaštitu okoliša i zaštitu radnih mjesta gleda kao na „ili-ili“ pitanje. Ili jedno ili drugo. Međutim, ta dihotomija između zaštite okoliša i radnih mjesta je lažna. No, neki radnici svejedno narativ o klimatskim promjenama vide kao potencijalnu i buduću ugrozu svojih radnih mjesta, što zapravo i ne treba čuditi, kada se većina problema i kriza prelama upravo preko leđa radnika.
Zanimalo nas je stoga kako tome pristupiti. Šobota ističe da ta dihotomija „jest lažna i dugovječna, a djelomično je i posljedica parcijalnog, ne-holističkog razmatranja problema klimatskih promjena koji je dugo karakterizirao političke, znanstvene pa i aktivističke i sindikalne narative, pri čemu su se rasprave uvelike vodile ili samo o ekološkoj dimenziji ili samo kroz prizmu gubitka radnih mjesta“.
Uz sve to, ova dihotomija je i otežala borbu protiv klimatskih promjena jer ljudi nisu bili svjesni punih implikacija problema. Zbog tog nerazumijevanja izostale su i nužne mjere i politike. Desetljećima se, kaže Šobota, fokus stavljao na tehnologiju koja bi nas trebala spasiti, na ulaganja u smanjenje emisija CO2, dok su radnici, tj. ljudi, „ostajali po strani“.
„Upravo je to“, ističe, „jedan od razloga zašto je sindikalni pokret predložio sintagmu pravedna tranzicija, kako bi te aspekte objedinio i skrenuo pozornost na njihovu međusobnu uvjetovanost ali i ključnu socijalnu dimenziju problema jer je klimatska kriza u osnovi socijalna kriza“.
Da, klimatska kriza će sa sobom donijeti ukidanje ili transformaciju radnih mjesta, ali će s druge strane dovesti i do stvaranja novih radnih mjesta. Istraživanje ILO-a iz 2018. godine pokazuje da, iako mjere ublažavanja klimatskih promjena kratkoročno dovode do gubitka radnih mjesta, pravedna tranzicija na pravedniju ekonomiju i gospodarstvo ima puno potencijala za kreiranje novih radnih mjesta i promoviranje dostojanstveno plaćenog rada.
„Nažalost, o tim pitanjima i dalje se ne govori dovoljno ni transparentno, niti mi kao država baratamo (pouzdanim) podacima i projekcijama s tim u vezi“, kaže Šobota i zaključuje da je stoga bitno i nužno educiranje radnika, kao i planiranje i predviđanje promjena kako bi se „suzbili strahovi i protivljenje radnika i šire zajednice i kako bi se ljudima moglo omogućiti da zamisle budućnost koja ne znači nužno samo prijetnje, već i sigurnost i prilike“.
This story was produced with support from the Earth Journalism Network.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Lorie Shaull/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: