“Sad pričamo samo o rušenjima, a što će se i kako novo graditi i stvarati, ne znamo… Teško mi je pristati na model u kojem je kontejnersko naselje novi centar grada, i pričati o nekoj poduzetničkoj zoni u kontejnerskom getu. Nijedan čovjek ne želi i ne bi trebao ništa dugotrajno zamišljati u kontejnerima” govori nam Ana Preloščan, jedna od mnogih mladih Petrinjki koja je nastavila živjeti i boriti se u tom gradu, unatoč mnogim problemima. Kako se hvataju u koštac sa svakodnevnim životom i čemu se nadaju oni koji ostaju, piše Ivana Perić
Elaborati za rušenje i posrnuli gigant
“Bila je u centru grada, preko puta parka, kuća koju smo svi zvali Tomićeva. Tu je nekad živio trgovac prezimena Tomić. Na katu je bio klavir koji je preživio Prvi i Drugi svjetski rat i Domovinski rat. Gospođa koja je svirala na njemu zvala se Julijana. Ona je 1991. godine, pred pad Petrinje, nepokretna iznesena iz te kuće, a klavir je ostao. Sad ga je potres uništio. Kad sam vidjela fotku tog klavira, jako me pogodilo. Za svaku kuću, za svaku ulicu, za svaki komadić nečega te vezalo nešto”, priča mi Gordana Ross, petrinjska književnica. Razgovaramo preko telefona jer je trenutno u Petrinji samo vikendima i neće biti u gradu na sajmeni utorak kada ja dolazim.
“Čekamo elaborat za rušenje, doslovno. Tako to zovu, elaborat. Kuća mi ima crvenu naljepnicu. Ne znam što zgradu do nje više drži na mjestu. Nisam jedina, mnogo je ljudi koji su u istoj situaciji. Zašto toliko čekamo, ne znam. Iscrpila sam sve moguće razloge. Jedan od prvih mi je bio - pa ok, ima jako puno takvih objekata. Pa onda - kad krenu rušiti, rušit će prvo ove zgrade u samom centru, što je konačno i krenulo. Trebalo mi je pet mjeseci da dođem do čovjeka koji mi je mogao reći - evo, predano je u izradu elaborata za rušenje. Zašto to toliko traje, kome je to u interesu, ne znam. Apsurdno je”, objašnjava Gordana svoju situaciju.
Da bi ostvarila pravo na pomoć za obnovu oštećenja na kući, treba angažirati ovlaštenog građevinskog inženjera koji će načiniti elaborat popravka, angažirati izvođača radova, angažirati ovlaštenog građevinskog inženjera (u slučaju zamjene atmosferskog bojlera kondenzacijskim i popravka plinskih instalacija i ovlaštenog inženjera strojarstva) koji će obaviti stručni nadzor i sastaviti izvješće o svim izvedenim radovima za koje je propisana izrada elaborata, kao što je npr. popravak oštećenog dimnjaka, zabatnog zida i sl., i sačuvati originalne račune za obavljene usluge i radove. Novac za popravke ne daje se unaprijed. Rok za predaju zahtjeva za popravke oštećenja je 31. prosinca ove godine, a još uvijek nije napravljen ni elaborat za rušenje zgrade pored njene kuće.
Ross redovno piše svoj blog na kojem dijeli crtice iz petrinjske svakodnevice, a trenutno radi i na knjizi u kojoj će biti dokumentarne fotografije ruševina Petrinje s popratnim tekstovima. “Želja mi je da to ostane za buduće generacije, za one koji se neće sjećati. Kao spomen na sve što smo preživjeli i kao kontekst onima koji će tek doći i zavoljeti Petrinju, potpuno drugačiju od ove čiju bol gledamo iz dana u dan”, kaže.
Na svom je blogu često pisala i kako se nakon povratka u Petrinju nakon zadnjeg rata mijenjala i gradska vlast i stranke, ali se u gradu malo toga micalo na bolje. Neke od zgrada koje je dokrajčio potres još su bile izrešetane od rata. “Dvadeset i pet godina je prošlo od povratka u Petrinju, i nikada nikome od novinara nije palo na pamet doći u gradić pedesetak kilometara udaljen od Zagreba i pitati nas kako živimo. Osim prateći političare u predizbornim kampanjama, a i to nakratko; posjedali odmah iza njih u aute kad se najedu i natrag”, piše Ross.
Dok sa svoga balkona promatram zgrade koje je Končar gradio za potrebe svojih radnika na Voltinom 1970-ih, koje su suvereno izdržale zagrebački potres prošlo proljeće, Gordana mi priča o sudbini drugog industrijskog velikana, Gavrilovića. “Znate i sami kakav je gigant nekad Gavrilović bio, koji su razmjeri poslovanja bili. Izvozio je na pet kontinenata, a na što je sad sveden, na šačicu ljudi. Cijele obitelji su radile u Gavriloviću. Iz moje obitelji je devetero ljudi radilo u Gavriloviću. Perspektiva zapošljavanja u Petrinji je sada otprilike nikakva. Mladi ljudi uglavnom mogu samo produžiti dalje”, objašnjava.
“Trudim se odabirati smijeh”
“Nemam ja neki veliki broj pratitelja, ali se ljudi povezuju s onime što pišem. Dobivala sam pakete od ljudi koji me u životu nisu vidjeli. Pišem u slengu, zezam se. Znam da neću dobiti Nobela za književnost. Ovo je sad iznimna situacija u kojoj je teško doći do smijeha, pa sam onda - kako koji dan osvanem. Ali trudim se odabirati smijeh. Javljaju se ljudi da im pomaže, komentiraju na Facebooku ili kad se sretnemo. Ljudima znači puno jer je Petrinja zaboravljena. Mi smo se vratili u ruševine i sad smo ponovno dočekali ruševine. To su enormne količine stresa s kojima se treba naučiti živjeti”, govori Gordana.
Primjećujemo u razgovoru kako su velik dio obnove, emocionalne i stvaralačke, na svoja leđa preuzele žene, koje se uglavnom nađu u prvim redovima kada je u pitanju pružanje njege, brige, utjehe. Gordana konstatira kako su žene “naučile da moraju biti multipraktik”.
“U gradu ponovno radi jedna cvjećarka. Naša frizerka Ivančica, koja je renovirala salon tri mjeseca prije potresa, baš u Tomićevoj kući, sad šiša u kontejneru, a šišala je ljude i među ruševinama. Svakog 29. u mjesecu bude koncert u paviljonu u parku. Ja inače pjevam u Slavulju, najstarijem pjevačkom društvu u Hrvatskoj koje djeluje neprekidno od 1864. godine. Naš zbor je dobio pravi brodski kontejner, koji je proputovao čitav svijet. Imamo malu kuhinjicu, fotografije na zidovima… Taj kontejner nam je došao s otoka Krka. U njemu sada imamo probe jer se Dom kulture ruši. Dajemo nadu jedni drugima”, zaključuje Gordana.
Razgovor završavamo u želji da se sretnemo i uživo skoro, a prije finalnog pozdrava upućuje me da obavezno u Petrinji svratim u slastičarnu koja je prošli tjedan otvorila i jedini je takav objekt koji trenutno radi u najužem centru.
Plavo nebo među ruševinama
U Petrinju dolazim autobusom koji od Zagreba vozi skoro dva sata. Za ljude koji redovno putuju na posao u Zagreb, takvo je traćenje vremena iritantna i opstruirajuća svakodnevica. Vlaka do Petrinje nema, a osobni automobil nema svatko. Jedinu utjehu pružaju hitovi koji u autobusu sviraju s Radija Banovina. Dio ljudi u Petrinji izlazi na stanici “kod Gavrilovića”, a dio u centru grada u Gajevoj. Dok se približavamo Gajevoj, blokiran je promet jer se upravo ruši kuća. Iz autobusa izlazimo u prašinu od ruševina. Ženu koja stoji pokraj mene pitam da me uputi prema slastičarni. Ne znam zapravo ni ime slastičarne, ali računam da će “slastičarna” biti dovoljno.
Pokazuje mi prema razrovanoj ulici koja vodi uzbrdo. “Na ćošku, iza onog žutog komada zgrade, tamo vam je slastičarna, samo ravno”, kaže mi. Dodaje kako je malo zbunjena jer se regulacije za kretanje gradom non stop mijenjaju, a kuća u Gajevoj koja se taman rušila i zbog koje je autobus stajao kuća je njenog prijatelja.
Po Nazorovoj ulici hodam sama. Na nekim su izlozima još uvijek božićni ukrasi i čestitke za novu godinu. Svugdje upozorenja da se hoda gradom na vlastitu odgovornost. Držim se sredine ceste. Na raskrižju s Turkulinovom vidim kako jedan dječak u ruci nosi sladoled. S kuglicom plave boje uskače u automobil u kojem ga čeka majka. U slastičarni Opatija, imaju, dakle ‘plavo nebo’, klasik svačijeg djetinjstva. Kimam glavom na ovaj dobar znak sudbine.
Na terasi Opatije je nekoliko ljudi, a čovjek koji stoji ispred mene za škrinjom kaže mi kako je ovdje “al’ stvarno” najbolji sladoled. Slastičarna je renovirana kao mala prizemnica i jedini je objekt koji “čvrsto stoji” u svom okruženju. Dok sjedim na terasi, promatram kako ljudi zastaju autima i biciklima. Lagano pristižu i oni koji piju prvu popodnevnu kavu. Sva djeca u rukama nose plavo nebo.
Puno o rušenjima, malo o gradnji
Od slastičarne hodam dalje prema KTC-u Petrinja. Na drvenim garažnim vratima u jednom dvorištu kredom stoji ime Zayna Malika, pa pomislim na tinejdžerske zanesenosti koje se kriju iza ruke što ga je ispisala. Na zgradama dalje grafiti drugog tipa - pitanja ‘Gdje je sir?’, upućena bivšem gradonačelniku Darinku Dumboviću, “mig mig” o nestalim donacijama.
Zbog naglog pljuska iz vedra neba utrčavam pod malu terasu KTC-a. Na terasi razgovori o umoru, alkoholu, normabelima. Komentiranje potresa koji se ujutro dogodio u Šibeniku. “Da imam di otići, otišao bi”, kratko komentira stariji čovjek koji upravo završava svoje piće. Mlađa radnica KTC-a priča o planovima za izlazak, komentira kako je sada INA u Petrinji postala špica okupljalište mladih za večernji provod. “Ni policija tu ništa ne može, moraju se ljudi družiti”, kaže.
Kiša staje pa i ja odlazim po svoju dozu večernjeg druženja. U gradu se nalazim s mladom Petrinjkom Anom Preloščan. Vodi me u jedan od rijetkih funkcionalnih kafića i objašnjava da joj je upravo taj kafić izbor zato što je jedini s čije se terase ne vide tragovi potresa, pa joj dođe kao malo odmaka.
Odlučujemo da nije više vrijeme za kavu i sok, pa naručujemo pivo i pelin. “Povremeno se pitaš ‘zašto baš ja’ i ‘zašto baš mi’, a onda shvatiš da na neki način ima smisla. Petrinja je bila toliko loše i prije potresa i kao da je nešto trebalo napraviti da sve dokrajči i da možda idemo ispočetka. Gradska vlast je radila loše i nakon potresa i to je dodatno rušilo nade za dalje. Ali imaš Petrinjce kojima se pojavio inat, dišpet. Ono ‘neću ja ići nikud’. S druge strane, neki ljudi su se odmah spakirali i otišli i ne namjeravaju se vratiti. i jedne i druge potpuno razumijem”, priča mi Ana.
Ona radi u Zagrebu i Križevcima, u koje svakodnevno putuje iz Petrinje. Danas je posebno vesela jer je napokon dobila toplu vodu, nakon pet mjeseci. Kuća joj je oštećena, ima ispucale zidove, žutu naljepnicu. Statičar je procijenio da je uporabljiva i da se ne treba bojati, ali kaže da se ipak boji svaki put kad ponovno trese.
“Al’ me topla voda sad veseli. Meni je teško objasniti ljudima koji nisu odavde kako se navikneš živjeti na ovakvom mjestu. Iako ne prihvaćaš i ljuti te, ali istovremeno te najmanje stvari, koje bi se trebale podrazumijevati, kad su funkcionalne - začude i usrećuju. Kad je cijela Hrvatska nakon potresa došla u Petrinju, čudili su se što nam je potres napravio od ceste. Ne, to je gradska vlast. Ulica mojih roditelja je prva na kojoj se radilo u sklopu projekta aglomeracija, mijenjanja vodovodne mreže. Sad je od toga prošlo pet godina i ulica još uvijek ima rupetine, izrovana je. Za neke zgrade sam ranije pomišljala - pa nek’ se više sruše, za ništa drugo očito nisu nego za rušenje. Za Petrinjku smo i ranije govorili da nije sigurno da je u centru takva zgrada, jer je nisu obnavljali, zanemarili su taj prostor skroz. Al’ istovremeno je to bila i kul zgrada i to je Petrinjka, i sad kad je srušena je teško. Ne možeš otupjeti na te stvari”, priča mi Ana.
Zabrinjava je to što se uopće ne govori o gradnji. “Sad pričamo samo o rušenjima, a što će se i kako novo graditi i stvarati, ne znamo. Postoje na stranicama Ministarstva kulture neki prospekti za obnovu pojedinih zgrada, ali nema zapravo ništa konkretnije, niti znamo kada će se to dogoditi. Teško mi je pristati na model u kojem je kontejnersko naselje novi centar grada, i pričati o nekoj poduzetničkoj zoni u kontejnerskom getu. Nijedan čovjek ne želi i ne bi trebao ništa dugotrajno zamišljati u kontejnerima”, kaže.
“Nikad nisam imala ovakav društveni život u Petrinji”
Upravo se zbog toga odlučila politički aktivirati na recentnim izborima, kao dio nezavisne liste, koja je dobila tri člana u gradskom vijeću. Kaže kako se lomila oko angažmana tog tipa i politike kao takve, ali je vidjela da je okupljenima oko nezavisne liste stalo do istih promjena u gradu. “Općenito mi se čini da je ovaj period ponukao ljude da se angažiraju. Spontano se pokrenula i građanska inicijativa Petrinjsko proljeće, u kojoj je dosta mladih ljudi, i takva inicijativa je isto novina za Petrinju. Tako da se ljudi aktiviraju, na različite načine”, objašnjava.
Kaže i kako bi ljetno kino u ljetnim mjesecima trebalo imati projekcije na rukometnom stadionu, a i knjižnica je dosta aktivna, rade čitanja poezije na otvorenom. Komentiramo i kako je otvaranje slastičarne prošli tjedan bila ogromna vijest u gradu. Svaka natruha povratka normalnog života ljudima daje malo poleta.
“Nikad prije nisam imala ovakav društveni život u Petrinji kakav imam u zadnjih šest mjeseci. Ljudi koje znaš samo iz viđenja, pa završite na nekom druženju, a da nije ove situacije pozdravili bi se u prolazu i to je to. Slična je zapravo situacija bila i nakon rata, kada smo imali tulume po kućama koje su se tek gradile. To mi daje utjehu i nadu. Doslovno imamo samo jedni druge. Sa sociološkog aspekta mi je jako zanimljivo i kako su ljudi diljem Hrvatske nakon potresa reagirali, to što ih je toliko odmah došlo u Petrinju. To znači da podsvjesno ipak svi znamo da živimo u sustavu na koji ne možemo računati, u neuređenoj državi. Inače bi računali na službe da odrade svoj posao. Umjesto toga smo imali tisuće ‘civila’ koji su se istog trena uputili prema Petrinji jer su znali da možemo računati samo na ono što ćemo sami napraviti”, kaže Ana.
Pićem nas časti i Anin “školski” koji sa svojom ekipom sjedi stol do nas. U naletu razgovora, piva i pelina, skoro da kasnim na zadnji bus za Zagreb. Uskačemo u Anin auto i dok se vozimo do autobusne stanice prolazimo kraj slastičarne, u kojoj suton ispunjava graja pune terase ljudi.
Autorica naslovne fotografije: Ivana Perić
Autorica teksta:
FOTO GALERIJA
Preporučite članak: