Vladina odluka o povećanju minimalne plaće sa 2.751 na 3.000 kuna isprovocirala je unisonu poviku na desnom krilu domaće ekonomske misli i djela. Zauzvrat, analitičari za Novosti objašnjavaju važnost minimalne plaće kao instrumenta socijalne i ekonomske politike: dovoljno je reći da nijedna članica EU-a nije to pitanje prepustila samo tržištu.
Povećanje propisane minimalne plaće izazvalo je prošlog tjedna i dosta kritika. Štoviše, kritike su bile u prvom planu. Nećemo se ovom prilikom obazirati na one koje, poput riječi predsjednika SDP-a Davora Bernardića, nastoje patentirati briljantno otkriće da bi to povećanje trebalo biti puno izdašnije i značajnije. Istinski problem su oni koji tvrde da minimalne plaće uopće ne bi trebalo ni biti. I dok se ne zauzmu pozicije u odnosu na njih, neće se ni imati otkud dodati još. Ali oni su bitno glasniji i agresivniji. Vladina odluka da dosad garantirani iznos od 2.751 kune zaokruži na 3.000 tako je isprovocirala unisonu poviku i sablazan na desnom, ujedno i dominantnom krilu domaće ekonomske misli i djela. Izdvojit ćemo tri viđenija primjera. Davor Majetić, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca, izjavio je, kako prenosi Hina, sljedeće: "HUP nije protiv povećanja minimalne plaće, i svi koji mogu danas dižu plaće, ali je protiv jednostranih odluka bez ozbiljnog dijaloga s realnim sektorom. O konačnim prijedlozima smo doznali iz medija, što je pokazatelj razine socijalnog dijaloga u Hrvatskoj."
Stručnjak za korporativne financije Andrej Grubišić predložio je u časopisu Lider da se minimalna plaća radije sasvim ukine kao "generalno nerazuman" institut zaštite radnika. "Nema nijedne ekonomije na svijetu gdje se radna mjesta kreiraju tako da država određuje plaće", dodao je, nazivajući državnu intervenciju miješanjem u "osobne ekonomske slobode": neki su naime "spremni raditi za manji iznos jer vide neki smisao u tome", znajući da "novac nije jedini benefit rada". Kritiku države Grubišić zaokružuje: "Poslodavci trebaju povećati plaće ne zato što je to nečija odluka, nego vide u tome benefit za sebe. Apsolutno je neprihvatljivo s aspekta slobodne tržišne ekonomije da netko ima pravo donijeti odluku, a da nije izložen nikakvim materijalnim rizicima." Konačno, progovorio je i Zoran Löw, izvršni direktor udruge Lipa "koja se bori za prava poreznih obveznika", kao što je predstavljeno na portalu Index. "To je još jedan u nizu populističkih poteza ove Vlade", kaže on, pojašnjavajući da veći minimalac šteti samim radnicima u niskoprofitnim granama koje će se zbog minimalca pogasiti. "Postoje mladi ljudi koji tek ulaze u svijet rada, ljudi bez stručne spreme, ljudi koji se u tržište rada uključuju u kasnoj dobi, a primjer su žene koje su rodile više djece. To su ljudi koji su spremni raditi i za manje iznose samo da se uključe u svijet rada. Mnogima od njih je to prva stepenica i pristali bi i na manje, a sad ih se sprečava da krenu na tržište", poentirao je Löw.
Gotovo svi kritičari minimalca s te strane ističu još jedan svoj argument. Po njima, to što je tržište upravo u posljednje vrijeme nagnalo poslodavce da podignu plaće – samo u pojedinim sektorima, doduše – znak je da se uspješno samoregulira. Pritom ne spominju zbog čega su točno poslodavci reagirali. Naime, to da su plaće narasle tek nakon masovnog egzodusa potplaćene domicilne radne snage prema zapadu. Ne navode ni fakat da je i taj manji rast plaće ublažen netržišnom mjerom. Kao što je poznato, država je tad širom otvorila vrata za desetke tisuća jeftinijih radnika s istoka, izvan EU-a. Zauzvrat, na takve riječi neoliberalnih ekonomskih komentatora donosimo stajališta nekih drugih analitičara ove materije, iz različitih područja. Dragan Bagić, profesor sociologije rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rekao nam je primjerice zašto nema propisane minimalne plaće u Danskoj ili Švedskoj. - Tamo nema potrebe da država određuje minimum, jer sustav kolektivnog pregovaranja funkcionira. Država samo proširuje odredbe kolektivnih ugovora na djelatnosti koje su ostale njime nepokrivene - kaže Bagić. - Naravno, istiskivanje niskoprofitnih grana s tržišta minimalnom plaćom ima neke šire posljedice, dok se ti poslovi izvoze u treći svijet. Određene skupine naših radnika tad postaju ovisne o socijalnoj pomoći. Ali uz te negativnosti, postoje dobri razlozi za uspostavu minimalne plaće. To je dio socijalne politike čiji trošak država prihvaća svjesno i planski, kao stav prema kvaliteti života - poručuje Bagić.
Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, zato napominje da je minimalna plaća instrument socijalne, ali i ekonomske politike, koji predstavlja najnižu društveno prihvatljivu cijenu rada za puno radno vrijeme. - Radi se o instrumentu koji je dokazano učinkovit u borbi protiv siromaštva, ali koji utječe i na smjer razvoja nacionalne ekonomije: poslodavci koji ne mogu isplatiti ni taj minimum, koji je još uvijek daleko od troškova pristojnog života – dakle, ne govorimo o tzv. living wage – ne koriste ni ekonomiji ni društvu – ističe ona. Saznajemo nadalje da nijedna članica EU-a nije pitanje minimalne plaće prepustila samo tržištu.
Osim navedenih sjevernih država koje su otišle korak ispred, 22 članice to uređuju zakonom. - Ne postoje znanstveni dokazi da minimalna plaća ni njezin rast negativno djeluju na zapošljavanje. Naprotiv, studije izrađene u nekim zemljama poput Njemačke i Slovenije pokazuju da rast minimalne plaće pozitivno djeluje na ekonomiju, jer se u potpunosti prelijeva u potrošnju. Za razliku od toga, smanjivanje poreza na visoke plaće velikim se dijelom prelijeva u štednju i ne stimulira ekonomski rast - dodaje Milićević Pezelj. Ona pritom cilja i na učinak porezne reforme u 2016. i ovoj godini, gdje se pogodovalo ponajviše – dobrostojećima. Ali paradigmu treba okretati naglavce. - Hrvatska, kao mala nacionalna ekonomija, neće imati šansu približiti se razvijenijim zemljama ako ne potakne razvoj djelatnosti s višom dodanom vrijednošću. Minimalna plaća na društveno prihvatljivoj razini svakako je jedan od mehanizama uspostave takvog održivog razvoja - kaže naša sugovornica.
Ovome treba dometnuti kako je podizanje minimalne plaće u Hrvatskoj tek odjek obimnijih kretanja na istoku EU-a. Početkom ove godine zabilježen je njezin rast od 4,4 posto na razini čitave Unije, a prednjačile su postsocijalističke zemlje, one koje su debelo zaostajale za imućnijim članicama. Mada i dalje kaskaju, zahvaljujući prethodnom dugotrajnom padu cijene rada. No jedna Rumunjska podigla je zimus taj minimum za 52 posto. Kao i uvijek, ekonomsko-politička zbivanja u Hrvatskoj su prvenstveno dio šire priče, u međunarodnom kontekstu. Kad se to uzme u obzir, naklapanja u citatima s početka ovog teksta djeluju poput kokošarenja. Ipak, ne treba ih podcjenjivati.
U javnom prostoru gotovo da nije bilo reakcija na Grubišićevu insinuaciju o svjetskoj usamljenosti hrvatskog državnog intervencionizma u ekonomiji. Nije ih bilo zbog toga što nas je takav diskurs preplavio toliko da malo tko vjeruje kako se išta može promijeniti. Majetiću također nitko nije odgovorio kako je ‘pokazatelj razine socijalnog dijaloga’ zapravo činjenica da je Hrvatska posljednjih godina dospjela na dno EU-a po sigurnosti rada. Ili, možemo i tako, na vrh po nesigurnim oblicima zaposlenja. Riječ je o dostupnim podacima s Eurostata, ne o ezoteričnim apokrifima.
Kad se fleksibiliziralo radno-pravnu politiku, i ovu zemlju guralo u noćnu moru prevladavajuće prekarnosti, poslodavci se nisu bunili zbog jednostranosti tobožnjeg socijalnog dijaloga. No i dalje se to ropstvo masa naziva "osobne ekonomske slobode". I dalje Löw može Grubišićevu tezu da "novac nije jedini benefit rada" cinično upotpunjavati opisima društvenih skupina koje su očajnički spremne raditi za manje iznose, jer nemaju nikakvog izbora. I u pravu je, htjet će tako sve dok ne skapaju od gladi i bolesti, samo treba osigurati političke okolnosti. Ukinuti minimalnu plaću recimo, jer njezini kritičari ističu da se odlučivati smije isključivo "s aspekta slobodne tržišne ekonomije".
- Ista argumentacija o miješanju u osobne ekonomske slobode može se primijeniti na zakonom propisano minimalno trajanje godišnjeg odmora ili duljinu punog radnog vremena - rekao nam je Bojan Nonković, ekonomist i aktivist Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju. No većina ekonomskih liberala ipak nije konzekventna, jer su svjesni da bi takve ideje u javnosti djelovale brutalno i ekstremno. A što se tiče bojazni da će doći do otpuštanja, nisam upoznat s primjerom poduzeća u Hrvatskoj koje je zatvoreno jer je minimalac bio previsok. U Sloveniji je minimalna plaća skoro duplo veća nego ovdje, a imamo primjer korporacije Boxmark koja ima pogone s obje strane granice, na pedesetak kilometara udaljenosti. Ako je nekome minimalna plaća u Hrvatskoj previsoka, bolje je da takav odmah propadne jer nije u stanju osigurati minimalnu održivost biznisa. Propisano podizanje minimalne plaće važno je kako bi se barem malo podigao očajan životni standard ljudi koji rade u najtežim uvjetima radno intenzivne industrije - zaključuje Nonković.
Ali vratimo se još malo na pitanje socijalnog dijaloga, da ne kažemo i partnerstva. O njemu Gojko Bežovan, profesor socijalnog rada na zagrebačkome Pravnom fakultetu, kaže da gotovo i ne postoji. - Arbitrarno djelovanje Vlade to samo potvrđuje. Kao što nema dijaloga ni kad se radnicima ide na štetu. Ali mi smo kao društvo ostali bez dijaloga o bilo čemu. Što se pak tiče minimalne plaće, treba najprije znati da je europeizacija tranzicijskih zemalja na najnižoj razini baš kad je u pitanju područje radno-industrijskih odnosa. Tu se dogodilo obrnuto, deeuropeizacija, pa je zapad ostao relativno pristojan, a istok propada - kaže Bežovan. - Zatvaraju se oči i pred tim što puno ljudi prima dio plaće na crno, ili uopće nemaju ugovor, ili nemaju pravo na plaćene prekovremene sate itd. Jasno da mladi kojima prijeti ta zamka bježe van, onamo gdje je bolje očuvana kultura vrednovanja rada. Kod nas puno poslodavaca duguje svojim radnicima ozbiljne iznose, uz pretpostavku da im to nikad neće ni isplatiti. I nitko ništa. Nekoć se ovdje pokušavalo razvijati samoupravljanje, ne tako davno, a danas nema ni diskusija o radničkim pravima koje bi imale značajniju društvenu težinu. Čak i sindikati malo rade na tome, eto kakva je opća situacija - govori Bežovan za Novosti.
Oko pitanja kako bi minimalna plaća mogla biti još veća obratili smo se Ljubi Jurčiću, profesoru Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. - Država ne smije prepustiti pitanje minimalne plaće tržištu. Tamo gdje ono bilježi jaki rast, čini se da smije, no to je privremeno. U protivnom, imate rad u Zagrebu za jednu cijenu i rad u Kninu za puno manju - ističe Jurčić. - Ali određivanje minimalca je tek jedna mjera. Prije nje bi država trebala imati industrijsku politiku koja diže dodanu vrijednost proizvoda u realnom sektoru, a to je 80 posto posla vlade. Nakon toga slijedi što ravnomjernija podjela dobiti, da ipak ne uzmu sve kapitalisti. Tome služe doprinosi za školstvo i zdravstvo te porezi – korektiv u distribuciji viška vrijednosti. No hrvatska vlast ne radi gotovo ništa na prvom koraku. Bojim se da ćemo zato doći do momenta kad se ni ta minimalna plaća neće imati otkud isplaćivati. Već i zbog ovolikog novog minimalca par tisuća ljudi moglo bi ostati bez posla, a još uvijek nije riječ o iznosu dovoljnom za život. Ne znam što ćemo i kako ćemo dalje. Vlada mora biti ekonomsko-politički puno aktivnija i efikasnija - Jurčićeve su riječi.
S radničke strane, u trokutu s privatnicima i državom, nameće se i ona stara tema zajedničkih EU-politika radnih prava. Tako i minimalne plaće, što se zasad čini nemogućim. Svejedno ostaje niz standarda koje bi udruženi sindikati morali uzeti pod svoje na ukupnoj teritoriji kontinenta. Umjesto post scriptuma, navest ćemo dobar recentni primjer takve transgranične suradnje. Prije nekoliko dana u Trstu je više talijanskih metalskih sindikata iskazalo podršku radnicima brodogradilišta u Hrvatskoj. Naglašeno je da treba na oku držati ulogu i nakane talijanske državne brodograđevne grupe Fincantieri koja se želi ubaciti u hrvatske škverove. I ne dopustiti da ona radi sebe ugasi brodogradnju u Hrvatskoj. A ti ljudi žive upravo od rada u tom istom Fincantieriju.
Naslovna fotografija: Brid
Autor teksta:
Preporučite članak: