Predstavljamo drugi iz serije od četiri teksta u kojoj nam Lena Gojak predstavlja vlastito iskustvo mentalne bolesti. U ovom dijelu govori o stigmatizaciji s kojom se susreće u svakodnevnom životu od strane drugih, ali i sebe same. Prvi tekst “Pod ključem – priče s prvog odjela” koji se bavi iskustvom hospitalizacije možete pročitati ovdje.
Sjedim na sunčanoj plaži u Crikvenici. Ni ne znam koliko je sati, prošlo je podne, pretpostavljam. Neugodno mi je postaviti šator protiv sunca jer se bojim da ću zauzeti previše prostora na punoj plaži. Prije koju minutu popila sam Ibuprofen 400 mg jer mi je bilo neugodno lomiti tabletu na pola i uzeti uobičajenu dozu za glavobolju. Zanimljivo mi je pratiti vlastiti sram oko nečega što je manje-više mainstream. Tablete se neprestano reklamiraju i konzumiraju. Pitam se je li moj sram uzrokovan time što pijem psihofarmake koji za sobom povlače stigmu ili samo zato što živim u društvu u kojem prebacivanje odgovornosti na pojedinca igra veliku ulogu i biti bolestan je gotovo sramota za koju si sam odgovoran? Možda je oboje, možda je to jedno te isto.
***
Zvala me mama maločas. Na vijestima je čula da su našli jednog oboljelog od korona virusa u Americi. Kaže najvjerojatnije će proglasiti svjetsku pandemiju. Bilo bi dobro kupiti maske, nastavlja, sasvim razumno. Ne da joj se ići u apoteku samo zbog toga, nije joj usput. Odmah prihvaćam preuzeti zadatak da nam nabavim maske i predlažem 10-ak komada za zalihu. „Ma kupi ti 20-ak“ – uvukla sam se u sebe kad je to rekla. Kako ću ući u apoteku i panično kupiti 20 maski, neće li to pobuditi sumnju u moj razum kod apotekarke koja mi inače izdaje psihofarmake na recept? Uvijek me iznenadi ovakvo strahovanje oko toga hoće li netko pomisliti da mi se psihičko stanje pogoršalo ako napravim radikalniji potez, kao da su svi oko mene vjerodostojniji svjedoci mog psihičkog stanja od mene same. A sud vreba iza svakog ugla, pa i mog.
***
Prilikom svog trećeg liječenja, u sklopu programa dnevne bolnice, sudjelovala sam na jednoj seansi grupne terapije i bila puna emocija, spremna na otvaranje - izlaganje vlastitih misli, napokon. Kako sam taman bila započela terapiju antidepresivima, a bila sam i zaljubljena u tom trenutku, osjećala sam se puno bolje. Dobila sam poriv da podijelim s drugima svoja razmišljanja o mogućnosti izlaska iz psihičke krize koja počiva na podršci zajednice i solidarnosti koju nam je potrebno pružiti u nadi da će to potaknuti raspravu u grupi, da ćemo možda doći do kakvog kvalitetnog zajedničkog zaključka. To je za mene bio velik korak naprijed jer se ranije na liječenju nisam otvarala pred redovito i gotovo neizbježno nepoznatim ljudima s kojima sam bila na liječenju. No, koji dan nakon grupne terapije pozvana sam na konzultacije sa svojom liječnicom koja me zabrinuto pitala jesam li možda taj dan na grupnu terapiju došla napušena trave. Kada smo isključile to kao opciju, posumnjala je da sam ušla u maniju zbog nedavne promjene terapije, odnosno uvođenja antidepresiva, upozorila me na simptome manije i rekla da su me možda snašli. Uplašila sam se takve dijagnoze te sam se ubrzo zatvorila pred drugima – ipak, zadnje što mi je trebalo bila je nova dijagnoza i još lijekova. Odlučila sam da ću svoju potrebu da budem korisna i otvorena prakticirati van bolničkog liječenja, u sigurnim sredinama sa svojim prijateljicama i prijateljima, koje sam na svu sreću ipak imala.
***
Upravo sam čitala opise dijagnoza koje potpadaju pod F23. Ne znam što ljudi pomisle kada čuju da imam F23.1 Akutni polimorfni psihotični poremećaj sa simptomima shizofrenije, niti sama dosad nisam previše istraživala njeno značenje. Malo sam u šoku nakon čitanja popisa simptoma tipičnih za tu dijagnozu. Potpuno mi je nejasno što od tih simptoma nakon svih ovih godina liječenja imam – čini se da imam sve iz te kategorije – što uvelike onemogućava normalne i opuštene reakcije poput ljutnje i tuge jer si često znam pomisliti da su moje reakcije pretjerane i da njihova podloga leži u poremećenom kemizmu mog mozga. A da ne pričamo kako F23.1 uključuje simptome poput korištenja neologizama i formalne poremećaje mišljenja, sumanute ideje odnosa i utjecaja, emitiranje misli. Kada čitam simptome, pitam se da li eho i emitiranje misli za mene treba značiti da svako maštarenje u meni treba probuditi sumnju da sam u psihozi, a ne u svojoj mašti?
Za sumanute ideje odnosa i utjecaja mogla bih komotno biti optužena, da nisam antropologinja dovoljno dobro umrežena na ljevici pa mogu progovarati o društvenom kontekstu situacije u kojoj se nalazim. No, bojim se ovoga – da mi u javnoj raspravi bilo tko osporava racionalnost upućujući na dijagnozu, bio bi to nizak udarac, ali bi ostavio traga u onome kako me drugi prisutni ljudi vide dok govorim. Kada ponavljam određene stvari koje čitam i čujem od drugih, znači li to da potencijalno i njihove teze samim svojim govorom slabim jer se za njih zalažem kao osoba u čiju se racionalnost može sumnjati? Isto tako što se tiče simptoma korištenja 'neologizama', kada se šalim i izmišljam nove riječi kao zajebanciju, može se reći da sam pokazala simptome poremećaja koji me diskvalificira kao racionalnu osobu, čije se mišljenje može suprotstaviti mišljenju druge racionalne osobe bez mentalne dijagnoze.
***
Iskustvo mi govori da se mentalno oboljele često tretira kao neuračunljive, one koji izmišljaju, neprekidno pod sumnjom da ne vide „pravu“ stvarnost. Iako im nije oduzeto glasačko pravo, njihov pravni status nije jednak kao kod onih koji nisu nikada dobili psihičku dijagnozu – to se najbolje vidi u njihovom statusu tijekom sudskih sporova, gdje mišljenje mentalno oboljele osobe koja je žrtva nema jednaku težinu kao i neoboljele osobe makar bila napadač. Kao polaznica Ženskih studija mogla sam čuti da vrlo često odvjetnici niti ne žele preuzeti slučaj žrtve silovanja ako ima neku težu dijagnozu jer postoji velika vjerojatnost da će se njen iskaz osporiti.
***
Moram paziti na to kako reagiram i kada sam opravdano ljuta ili tužna. Čak i bliski ljudi su mi znali spočitavati da sam neopravdano nezadovoljna, ali mislim da su moji afekti ispravne reakcije na činjenično stanje stvari: do svoje 34. godine bila sam bez posla ili radila vrlo prekarno, imam svega 10 mjeseci radnog staža, nikad nisam zaradila više od 3500 kn na mjesec, čitav život stanujem u roditeljskom domu, jedva imam dovoljno novca za brigu o kućnim ljubimcima, nemam curu, imam neusporedivo manje prijateljstava nego prije bolesti, o ispitu za vozačku dozvolu ili autu mogu samo sanjati, pritom su jedine osobe koje mi pomažu majka, koja ima mirovinu oko 2700 kn mjesečno, i pootac koji je prešao 70. godinu. Kako će izgledati moja budućnost? Pa rekla bih da me samo čudo može spasiti. Dakle, itekako imam razloga za nezadovoljstvo. Zadovoljenje mojih osnovnih potreba je pod upitnikom.
A ne mogu ne primijetiti da je drugima, koji nemaju dijagnozu, dopušteno izražavanje emocionalnih reakcija i nezadovoljstava u većoj mjeri, iako se ne može reći da se i na njih ne vrši pritisak da budu pozitivni, sretni i zahvalni kakva god im govna servirali na svakodnevnoj bazi. Tako mi se jednom dogodilo da je konfliktna situacija u koju sam ušla na radnom mjestu kasnije proglašena rezultatom moje nemogućnosti da prihvatim šalu, iako je povod koji me bio uzrujao bila vrlo ozbiljno vođena rasprava. Takve konstatacije o mom karakteru nisu nešto čemu se obično mogu opirati, nema smisla žustro inzistirati na ičemu, odmah se postavlja pitanje jesam li dobro, uzimam li redovito terapiju, jesam li sigurna da pijem pravi koktel lijekova i sl. I drugi se ljudi mogu naći u opisanoj situaciji, ali ono što se ne vidi je moje znanje o mojoj dijagnozi, kako se postavljam prema drugima s obzirom na ono što mislim da misle o meni i kako se oni postavljaju prema meni s obzirom na njihovo znanje o dijagnozi koju imam. Koliko je percepcija o stigmatizaciji mentalno oboljelih nevidljiva u društvu govori i činjenica da osobno primjerice nisam čula kako se označavaju osobe koje vrše stigmatizaciju. Stigmatizatori? Vršitelji stigmatizacije? Eventualno sam čula nešto na tragu 'upravo je stigmatizirao'.
***
Otkad imam dijagnozu, prati me i osjećaj otpisanosti koja je rezultat vrlo materijalnih ograničenja koja sustav postavlja pred mentalno oboljele. Primjer: razgovor doktorice psihijatrije i oboljelog_e i njene obitelji. Priča se pored oboljelog, tzv. racionalni akteri preuzimaju diskusiju iz koje se donosi zaključak o idućem koraku prema poboljšanju stanja osobe s mentalnim poteškoćama. Moraš prihvatiti da drugi znaju bolje od tebe što je bolje za tebe, a svaki otpor koji pružaš dogovoru racionalnih subjekata, tretira se kao otpor koji je dokaz ispravno dodijeljene dijagnoze koju je potrebno kontrolirati.
Prisutan je i manjak očekivanja od osoba s mentalnim poteškoćama, kao da bi trebale biti sretne ako se mogu samostalno uzdržavati i preživjeti, “samo da terapija djeluje i već ćeš nešto raditi”. Jako je teško biti imun na savjete drugih o kojima ovisiš i na njihov sud o tebi, zbog čega je važno potražiti profesionalnu pomoć kod licenciranih psihoterapeuta. U svemu tome, moje posjete psihijatrici u javnozdravstvenoj bolnici nalikuju više na pokušaj da je u 20 minuta svakih mjesec i po dana pokušam uvjeriti da mi se stanje ne pogoršava kako bi mi bilo dopušteno biti na slobodi bez psihofarmaka težih od onih koje trenutno pijem.
***
Sjećam se osjećaja beskorisnosti koji me pratio dok sam bila u dnevnoj bolnici. Biti u programu dnevne bolnice značilo je dolaziti svaki dan na terapiju u bolnicu, pohađati njen dnevni terapijski program u trajanju od otprilike 6 sati dnevno, no spavati kod kuće. Ta putovanja bi mi svakodnevno budila nemir. Trebalo mi je u najboljem slučaju 1,5 sat da prijeđem put u samo jednom smjeru. Sjećam se kako sam mislila koliko bih samo posla mogla odraditi, plaćenih gaža, dok ovako putujem.
Program sam po sebi nije bio beskoristan, a najviše su mi pomogle antistigmatizacijske terapije, dok su se likovne radionice svodile na igranje „čovječe, ne ljuti se“. Iako sam bila voljna crtati bojicama ili na izradu uskršnjih i drugih prikladnih ukrasa, bilo je tu i povremenih terapija duboke mišićne relaksacije, koje su se u slučaju moje traume prouzrokovane dobrim dijelom u settingu new age metoda kojima sam bila priklonjena nekoliko godina prije pojave psihoze i određeni period nakon dijagnoze, svodile na nemir zbog sjećanja koja su pritom navirala. Sjećam se da sam jednom prilikom pobjegla iz prostorije kada je krenula glazba uz koju se ta duboka mišićna relaksacija odvijala. Kada sam tom prilikom napustila prostoriju sjećam se i pitanja koje mi se javilo – hoće li me voditeljica radionice osuditi zbog reakcije na nemir i kako će se moja reakcija reflektirati na ocjenu mog psihičkog stanja prilikom razmatranja mog otpuštanja iz dnevne bolnice?
No isto pitanje se može postaviti i za neke druge real life scenarije koji su me čekali ili me tek čekaju – kako ću reagirati kada na budućem poslu potencijalno budem morala podnositi new age koji me umalo dotukao? Postoji li neka zakonska mjera osjetljiva za moju situaciju i niz drugih sličnih situacija s kojima se suočavaju ljudi s mentalnim poteškoćama. Dogodilo mi se jednom kasnije na poslu da sam morala slušati o iskustvu „napuštanja tijela“ od jedne suradnice – naprosto je pričala u blizini mog radnog stola i nisam mogla pobjeći ako sam željela zadržati raspored za taj dan, pa sam umjesto da pobjegnem ili progovorim i potencijalno napravim scenu, izdržala razgovor i poslije popila Xanax. To je, izgleda, realnost – pijemo tablete da bismo mogli u radnim i drugim sredinama ostavljati dojam normalnosti koja nas čini zapošljivima.
***
Kao nekome tko je proživio psihotičnu fazu koja je ostavila posljedice s kojima se još uvijek borim, potpuno mi je jasno da u akutnoj fazi mentalne bolesti ideje koje se pacijentu nude on može brzo uplesti u psihotičnu mrežu misli i da je oboljele potrebno stručno i postepeno izvlačiti iz takvih stanja. Ipak, kada sam bila bolje, kada su lijekovi počeli djelovati i usporili tok misli toliko da je bilo moguće usvajati potrebne kognitivne alate za razumno tumačenje stvarnosti, činilo mi se nužno imati na raspolaganju izvor koherentne slike svijeta koja bi mi pomogla da shvatim svoj položaj kao oboljele osobe te dobijem potreban mentalni oslonac za izlazak iz krize. U tom smislu, lijeva teorija i praksa puno mi je pomogla da razmrsim proturječnosti koje su me vukle na dno, činile psihotičnom i nesposobnom za komunikaciju s ljudima. Smatram da je nužno oboljelima pružiti tumačenja svijeta koja ih osnažuju i čine sposobnima da se nose kako sa stigmom koja prati mentalne bolesti, tako i materijalnim uvjetima koji diktiraju tempo i mogućnosti njihova oporavka.
Ono što je meni najviše pomoglo da se oporavim i postanem funkcionalna članica zajednice jest osjećaj da imam cilj (bolje društvo) koji mi je osigurao životni smisao i prostor za rad kroz poznanstva s istomišljenicima (opciju djelovanja i skretanja misli u konstruktivnom smjeru). Usvajanje lijeve optike o društvenim odnosima i otkrivanje da problemi leže i na strukturalnom nivou, a ne da su isključiva posljedica nekih individualnih izbora omogućilo mi je da stanem na kraj autodestruktivnosti koja me onesposobljavala za sudjelovanje u društvu. Lijeva teorija i praksa postala je za mene radna terapija kroz društveno korisno djelovanje, što me stvarno osnažilo.
***
Od drame s prvog odjela prošlo je više od 6 godina. Otada živim sa stigmom. Ponekad mislim da je ona prisutna jer je moje iskliznuće u ludilo zavijeno nekom misterioznošću: nit' je meni samoj jasno kako sam se našla u takvoj krizi, nit' je drugi razumiju što mi se događalo. Posebno je misteriozno jer naliježe na neku općeprisutnu percepciju ludosti kao nenormalnog stanja gubitka kontrole, koje je potrebno stručno kontrolirati. No ono što sam spoznala je da ako se ponašam na određeni način, nitko mi neće osporavati slobode. Ukoliko sam bila spremna raditi, mogla sam biti slobodna, barem kao nisko plaćena radnica, i tada je manje bitna moja dijagnoza. Čak je vjerojatnije da će mi psihijatrica izaći u susret prilikom propisivanja terapije i kako bi mogla obavljati posao dati mi lijek novije generacije s manje nuspojava.
*ostali nastavci serijala objavljivat će se u tjednom ritmu
Izvor naslovne fotografije: NDLA
Autorica zahvaljuje kolektivu Fematik na pomoći i podršci u realizaciji ovog serijala
Tekst napisala:
Preporučite članak: