Large dwoi9iiwwaaaqht

Predstavljamo posljednji iz serije od četiri teksta u kojoj nam Lena Gojak predstavlja vlastito iskustvo mentalne bolesti. U ovom dijelu govori o tome kako joj je lijeva teorija pružila ohrabrujuću intelektualnu podlogu da pokuša objasniti situaciju u kojoj se nalazi. Prvi tekst “Pod ključem – priče s prvog odjela” koji se bavi iskustvom hospitalizacije možete pročitati ovdje. Drugi, koji se bavi posljedicama stigmatizacije s kojom se susreće u svakodnevnom životu od strane drugih, ali i sebe same pročitajte ovdje. Treći govori o nedostupnosti adekvatne skrbi i posljedicama koje terapije ostavljaju na svakodnevno funkcioniranje mentalno oboljelih - čitajte ovdje.


Dosad sam kroz opise vlastitih iskustava kao mentalno oboljele pokušavala dočarati naznake općih iskustva osoba koje imaju dijagnozu i konzumiraju psihofarmake, a u ovom, posljednjem tekstu serijala o problemima osoba sa psihijatrijskim dijagnozama pokušat ću objasniti na koji način mi je lijeva teorija pomogla u spoznavanju vlastite smještenosti u društvu i pružila mi dovoljno ohrabrujuću intelektualnu podlogu da uopće pokušam objasniti situaciju u kojoj se nalazim. Promatranje vlastitog iskustva kroz leću lijeve teorije omogućilo mi je da promišljam pomake za skupinu kojoj pripadam i samu sebe tješim da ako već za moga života neće biti izborene promjene koje želim, možda jednog dana hoće pa ljudi neće morati živjeti poput mene.

Ovaj je rad do sada u velikoj mjeri bio fokusiran na opisivanje toga kako izgleda opresija koju proživljavaju mentalno oboljeli, kakav je osjećaj biti mentalno oboljelom i koje na koje strukturne prepreke često nailaze, a sada je vrijeme da ovaj autoetnografski rad zaokružim i teorijskim okvirom. On mi je poslužio kao leća za praćenje događaja u vlastitom životu i upravo sam pomoću lijeve teorije sebi samoj uspjela odgovoriti na pitanje zašto opresija uopće opstaje i onda kada smo je svjesni i želimo krenuti smjerom njena dokidanja. Kako Lilijana Burcar navodi kada promišlja različite pokušaje analize rodne opresije, „nužan je epistemološki pomak koji omogućuje i sistemsko razumijevanje prožetosti i sraštenosti eksploatativnih socioekonomskih režima kao što je kapitalizam, i njima potpornih sistemskih oblika zatiranja“ (Burcar:49-50). Taj pomak, kako Burcar kaže, odnosi se na postavljanje pitanja zašto nešto funkcionira na određen način, odnosno zašto se perpetuiraju odnosi nejednakosti i zašto ih je tako teško promijeniti čak i kada ih ne smatramo prirodnima i neizbježnima , kao i kojim putem bismo trebali kročiti da do potpune i trajnije društvene promjene dođe.

Odgovor na ova dva pitanja – kako i zašto opresija funkcionira – smatram osnovom za bilo kakvo promišljanje strategije otpora daljnjoj naturalizaciji, odnosno oprirodnjavanju opresije mentalno oboljelih kao i bilo koje druge opresije. Iz toga razloga mislim da je materijal ovog serijala nepotpun bez pokušaja da se odgovori na pitanje zašto se opresija mentalno oboljelih tako oprirodnjeno perpetuira, zašto ne možemo uspostaviti i realizirati politike koje bi svima, pa tako i mentalno oboljelima, pružile elementarnu materijalnu sigurnost kao osnovu za postizanje blagostanja, kako fizičkog, tako psihičkog.

Pritom se usuđujem ustvrditi da većina ljudi s dijagnosticiranim mentalnim poteškoćama, koja nema stalan posao, nego ovisi o rodbini i drugim poznanicima, radeći ponekad, vrlo prekarno za vrlo niska primanja, trpi specifični oblik opresije koji rezultira umanjenom mogućnošću zauzimanja za sebe – pripisuje im se iracionalnost (umišljaju, pretjeruju ili nisu dovoljno agilni); njihove su životne odluke u velikoj mjeri pod utjecajem „racionalnijih“ aktera u njihovoj sredini, posebno onih o kojima ovise, a kada odluke donose samostalno, opet su pod prijetnjom optužbe da su izmanipulirani. Dakle, trpe ušutkavanje zbog kojeg osjećaju svojevrsni „grč“, koji se samo naslanja na prethodne probleme, a ta se napetost unutar osobe na institucionalnoj razini najčešće rješava stvaranjem ovisnosti o psihofarmacima koji reguliraju emocije oboljelih, čineći ih rezigniranijima u susretu s problemima. Isto tako, iako načelno imaju slobodu govora - mogu reći što i kako god hoće - velika je vjerojatnost da će njihovo mišljenje biti zanemareno, a možda čak i drugima poslužiti kao "dokaz " za ukazivanje na dijagnozu koju nose.

Usto, iskustvo mi govori da je mogućnost za iole kvalitetan život mentalno oboljelih uvelike uvjetovana time ima li osoba dovoljno resursa na raspolaganju i izgrađenu socijalnu mrežu unutar kojih se osjeća emancipirano. Ne želim reći da opresija nestaje kada netko ima stalno zaposlenje – daleko od toga. Zaposlenje često i je uzrok psihičkih problema. No, osobno sam shvatila kako sam kao mentalno oboljela osoba zaposlenjem i stabilnim prihodom dobila priliku da se pokušam izboriti za vlastiti status i uvjete oporavka. U nebrojeno sam puno situacija mogla reći što mislim, zauzeti se za sebe i druge, kao i ublažiti vlastitu percepciju podređenosti, a samo zbog toga što sam samostalno mogla zadovoljiti vlastite elementarne potrebe. No, kao i mnogi mladi ljudi u Hrvatskoj, vrlo rijetko imam priliku za stalna zaposlenja uz dostatne prihode i/ili prihvatljive radne uvjete.

Vrlo često se osjećam i sputano kada sam kadra tek rubno zadovoljiti svoje materijalne potrebe. A prijetnja nezaposlenosti ili prekarnosti, naročito u kriznim vremenima, koja uvelike ograničava načelno slobodnu volju pojedinaca u kapitalizmu, nije nešto što pogađa samo ljude s mentalnim poteškoćama. Kada sam proučavajući lijevu teoriju shvatila da je nezaposlenost u kapitalističkom društvu strukturni preduvjet ekonomskog rasta i razvoja, počela sam na drugi način doživljavati opresije koja me pogađaju i stvaraju osjećaj manje vrijednosti. Tako sam sve manje dopuštala da me okolina uvjerava da u mojoj bolesti, koja me čini nesposobnijom, leži krivica što nemam novaca i karijeru. Nisam se na taj način spasila od stigmatizacije, ali barem sam se počela manje autostigmatizirati. U nastavku ću pokušati ugrubo izložiti teorijska znanja koja su meni samoj usustavila razmišljanje o uzročno-posljedičnim vezama nepravde koju trpim, a zbog čega smatram da je pitanje kvalitete života mentalno oboljelih potrebno percipirati kao neraskidivo povezano sa širom antikapitalističkom borbom, odnosno lijevom agendom.

Dakle, ako polazimo od lijeve teorije, nezaposleni su iz očišta kapitala ili članovi rezervne armije radne snage ili nemoćni kojima je potrebna skrb drugih, u svakom slučaju dio radničke klase kojem kapital ne želi podmirivati troškove života. U interesu je kapitala stoga da prebaci odgovornost za namirenje troškova života ovog dijela populacije na leđa onog dijela radničke klase koji prima nadnicu. U nepostojanju institucionalne podrške, za nemoćne najčešće skrbe ženski članovi obitelji kao neplaćene kućanske radnice, a troškove podmiruju oni s nadnicama. A nadnice su uvijek pod pritiskom jer je u kapitalističkom sustavu nezaposlenost strukturno uvjetovana, odnosno nužna. Kako objašnjava Michael Heinrich, "nezaposleni radnici vrše pritisak na nadnice zaposlenih radnika… oni doista predstavljaju 'rezervu' za slučajeve skokovitog proširenja akumulacije: brzo proširenje opsega proizvodnje, primjerice zbog novih mogućnosti prodaje u inozemstvu, uz punu zaposlenost nije moguće. Utoliko apeli poduzetnicima da pridonesu smanjenju nezaposlenosti uvijek već promašuju metu.“ (Heinrich, 126-7).

S druge strane, oni koji ne rade ne bi trebali postati neupotrebljivi ako služe kao rezervna radna snaga, nastavlja Heinrich, zato što je, „…u interesu kapitala […] da radnici i radnice ne padnu u potpuno siromaštvo, jer ispod određene razine siromaštva pati i kvaliteta njihove radne snage. Čak i nezaposleni, pripadnici "industrijske rezervne armije", ne bi trebali jednostavno vegetirati, jer njihova radna snaga, koja će kapitalu biti potrebna u slučaju novog zamaha akumulacije, tada više ne bi bila iskoristiva“ (Heinrich, 128-9). Dakle, i nezaposleni unutar kapitalizma trebaju biti adekvatno zbrinuti, no kako kaže Holly Lewis, „ako same kapitaliste ili države koje nameću svoje interese politički ne prisilimo da plate troškove održavanja neplaćenog radništva, moralni pritisak za to past će na plaćeni dio radničke klase. To stvara razdor unutar radničke klase jer oni koji primaju nadnicu snose sav teret skrbi za one koje je sustav napustio“(Lewis, 161).

Pritom se, kako Lewis ističe, unutar „kapitalističke proizvodnje perpetuira (se) vjerovanje da je vrijednost radnika jednaka vrijednosti koju on proizvodi za kapital“, te u tom smislu „bivanje zaposlenim potvrđuje da pojedinac stvara vrijednost; kada mu se dio te vrijednosti vrati kroz nadnicu on potvrđuje svoje samopoštovanje; činjenica da se pojedinac može brinuti o samom sebi vlastitom nadnicom, sugerira da je društveno vrijedan. A činjenica da je ekonomskom sistemu potreban ogroman lumpenproleterijat podržava pretpostavku da pojedinac određenim setom ponašanja, određenim načinom priklanjanja sistemu može postići financijsku stabilnost koju priželjkuje“ (Lewis, 163).

Ovako utemeljeni razdori unutar radničke klase, neometano se perpetuiraju jer kapital odnos podržava i naslanja se na svaki kulturni obrazac koji mu pomaže da bolje organizira eksploataciju – uključujući i razne obrasce rodne ili seksualne opresije, rasizma, opresije osoba s invaliditetom, opresije siromašnih i starijih itd. Kako kaže Vivek Chibber, „društvena struktura postavlja granice na varijacije u kulturnim kodovima…Uzročni odnos između ekonomske strukture i značenjskog univerzuma aktera odnos je negativne selekcije – on naprosto vrši odabir isključujući one želje koje bi motivirale aktera da ignorira ili odbije zahtjeve [ekonomske] strukture.“.

Stoga se može reći da je vjerojatnije kako će kapitalistički okvir stvoriti uvjete za manifestiranje ovih opresija, bilo da se radi o već uhodanim ili novim obrascima kontrole, a sve dok se ne naruši rast profita, odnosno sve dok ti opresivni obrasci pomažu da se profit nastavi ostvarivati. U tom smislu, stigmatizaciju vidim upravo kao manifestaciju seta opresivnih ideja koje označavaju mentalno oboljele kao manje vrijedne članove društva, a u kontekstu rada, to može značiti da se mentalno oboljele percipira kao manje sposobnu i/ili docilnu radnu snagu koju je moguće manje platiti i/ili lošije tretirati – što je kapitalu svakako u interesu. Kako je Lewis ustvrdila, „[o]no što rad čini posebnom robom jest što njegova vrijednost ovisi o očaju i kapacitetu za patnju. Opresirane populacije – dok god su dovoljno slobodne da prodaju svoj rad – mogu biti profitabilnije od populacija s boljim opcijama“ (Lewis, 114). Pa kada razmišljamo o poziciji tako stigmatiziranih radnika na tržištu rada, moramo imati na umu da su njihovo organiziranje i borba za prava utoliko otežani jer se, da povučem paralelu s Lewis kada govori o temeljima rasističke paranoje, stigmatizacija odvija kao „normalizacija tretmana određenih društvenih grupa kao suvišnih, a na krilima potrebe drugih prekarno pozicioniranih grupa da potvrde kako same nisu suvišne“ (Lewis, 198). Kako uostalom organizirati ljude kojima je sloboda govora pod upitnikom?

Smatram da su izneseni argumenti ključni za razmatranje konteksta unutar kojeg se odvija (auto)stigmatizacija mentalno oboljelih i promišljanje strategija otpora ovoj vrsti opresije u kapitalizmu. Možda smo u ovom trenutku sposobni raditi samo na obrisima boljeg društva koje će baštiniti generacije koje dolaze nakon nas, ali nužno je već sada promišljati dugoročne strategije i ugrađivati ih u institucionalne politike koje, ako ustrajemo na njima, mogu dovesti do temeljitog poboljšanja života svih, pa i mentalno oboljelih. Kako je Burcar ustvrdila kada promišlja što je potrebno kako bismo iz društva dugoročno iskorijenili patrijarhalne obrasce ponašanja, a isto se može reći za bilo koje druge opresivne predrasude - emancipacijske tekovine „…valja dosljedno i sistematično institucionalno uvoditi, i time ukazivati na drugačiji put te tako kroz praksu navikavati ljude na usvajanje drugačijih obrazaca djelovanja, a time i mogućnost povratne samorefleksije te budućeg samoostvarenja.“(Burcar, 138) Čini mi se da svaka kritika i analiza koja ne naglašava socioekonomski kontekst opresije mentalno oboljelih, propušta potrebe mentalno oboljelih reprezentirati kao dio šireg političkog problema. A taj se problem zove kapitalistička ekonomija, i on nadilazi partikularne interese skupine ljudi bez glasa koji se ionako najčešće nisu u mogućnosti izboriti sami za sebe. 

Jedan je korak u smjeru dokidanja ove opresije da o njoj pričamo, pokrećemo kampanje, udružujemo se u grupe psihološke podrške, da izborimo otvaranje klinika i centara za mentalno oboljele, pokrećemo fokusiranije rehabilitacijske programe izvan i unutar institucija itsl. – sve ono što je na planu reforme kapitalističkog sustava i moguće, ali teško dohvatljivo. No, krajnji bi nam cilj trebao biti dokidanje odnosa koji potiču ili barem podržavaju društvenu segmentaciju i uopće čine važnim što je netko ćaknut, trknut ili pomaknut. Ukratko, ostaje nam da na globalnom planu odlučno i ustrajno zahtijevamo društvo koje će svima nama omogućiti da realiziramo prosperitetan život u skladu s međunarodno uvriježenom definicijom zdravlja.


Literatura:

Burcar, Lilijana, Restauracija kapitalizam: repatrijarhalizacija društva, CŽS/IEF, Zagreb, 2020.

Chibber, Vivek, Spašavanje klase od kulturnog zaokreta

Heinrich, Michael, Uvod u Marksovu kritiku političke ekonomije, CRS, Zagreb, 2015.,

Lewis, Holly, The Politics of Everybody, Zed Books, London, 2016.


Izvor naslovne fotografije: Aurora Fantin
Autorica teksta:

Lena Gojak


Preporučite članak: