Izbori 2024., koji se gotovo simultano odvijaju u većini država svijeta, prikazani su kao politička prekretnica za mnoga pitanja. Hoće li se rast populizma na periferiji Europe proširiti u središte, u Njemačku i Francusku? Hoće li Velika Britanija prekinuti niz nespretnih torijevaca? Hoće li se, s druge strane oceana, Donald Trump vratiti na vlast i nastaviti koroziju američke demokracije? Godina 2024. je također važna politička prekretnica za klimatske promjene. Problem je kompleksan, ali može se sažeti na jedan broj - 1.5 stupnjeva Celzijusa.
On se možda doima neznačajno ili sitno, no ako Zemljino zagrijavanje prijeđe taj broj, ljudi će biti suočeni s nepovratnim i katastrofalnim posljedicama za Zemljin ekosustav i šanse da ljudska vrsta u njemu opstane bit će znatno smanjena. U ovom trenutku, u lipnju 2024, nalazimo se na 1.2 stupnjeva zagrijavanja. Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), tijelo Ujedinjenih Naroda koje je zaduženo za praćenje klimatskih promjena, proglasio je da je jedini način da svijet izbjegne prelaženje praga od 1.5 C, da smanji emisije stakleničkih plinova za 50% do 2030. godine. Trenutne prognoze ukazuju da će se do te godine emisije udvostručiti!
Izbori 2024. su stoga bitni jer će ljudi izabrani na njima držati mandate do 2028. ili 2029., dakle vladat će u ovom presudnom periodu za klimatske promjene. Odluke donesene u ovom vremenskom razdoblju utjecat će na budućnost globalnog ekosustava te ljudsko opstajanje u njemu (ako će to uopće biti moguće).
Upravo ovo zadnje pitanje jest tema ovog članka, no na razini Hrvatske. Kako je hrvatsko društvo postavljeno naspram klimatskih promjena? Koji su odgovori izabranih stranaka na navedene probleme? Kako izgleda budućnost Hrvatske u sklopu klimatskih promjena? Dobro bi bilo početi s uklanjanjem stereotipa. Treba se okaniti binarnog pogleda na politiku kao polja na kojemu operiraju pro-fosilna desnica i anti-fosilna (odnosno zelena) ljevica. Na mjestu pro-fosilnih desničara stoje ljudi koji žele održati hrvatsku energetsku mrežu, održati ideju rasta i razvoja (koja je pogotovo primamljiva za društvo koje sebe smatra malenim), pa su neskloni razmišljati, a kamoli implementirati, energetsku tranziciju. Naravno, ima i onih koji o cijeloj temi ne znaju skoro ništa, a vode ministarstva koja bi se time trebala baviti. Ako u Hrvatskoj postoji otpor prema obnovljivim izvorima energije, on postoji najviše zbog privrženosti ideji gospodarskog rasta koju može održati jedino redovan unos fosilnih goriva.
S druge strane, na mjestu anti-fosilne ljevice stoje ljudi koji kao politički kandidati zagovaraju ekološke ideje, a koji su potom kao izabrani političari suočeni s manjkom potpore, manjkom konkretne podloge za provođenje svojih ideja (najčešće u obliku nedostatka infrastrukture ili izuma). Sukobljeni su najviše s gotovo nemogućim zadatkom da provedu konkretnu promjenu u konzumaciji energije i gospodarenju otpadom, a da u njoj ljudi ne izgube niz privilegija srednje klase koje garantiraju fosilna goriva - avionski letovi, jednokratna odjeća, mesna ishrana i slično. Problem hrvatske ljevice je dakle u prijeporu između ekološkog idealizma formiranog izvan političke scene i makijavelijevske naravi politike, u kojoj sijaset različitih interesa dopušta tek djelomičnu primjenu ideala.
Ovaj tekst bit će orijentiran oko konkretnih problema s kojima se Hrvatska suočava u dobu klimatskih promjena i što stranke prisutne na posljednjim izborima planiraju učiniti oko njih. Kako izgledaju klimatske promjene na području Hrvatske? Mogli bismo ih opisati kao nečujnu krizu, jer se ne radi o kataklizmičkim događajima koji nose nebrojene mrtve (kao drugdje u svijetu) već o sporoj, postupnoj i nepovratnoj promjeni hrvatske klimatske slike.
To se ne smije krivo shvatiti kao blagost problema, Hrvatska je ranjivo područje. Europska agencija za okoliš (EEA) procijenila je da je Hrvatska (uz Mađarsku i Češku) zemlja gdje je šteta uzrokovana klimatskim promjenama najveća. Najugroženije područje je jadranska obala, dapače cijeli Mediteran je jedno od žarišnih točaka globalnog zagrijavanja, što znači da je tamo povišenje temperature više od globalnog prosjeka. Govori se čak i o širenju Sahare iz Sjeverne Afrike na područja Južne Europe, pa zemlje poput Grčke, južne Italije i Španjolske počinju ličiti na pustinje (nestašice vode, suše, toplinski valovi, požari).
Ti fenomeni vrijede u nekoj mjeri i za obalnu Hrvatsku. No obalna Hrvatska nije jedina ugrožena. Oko 15% površine pati od rizika čestih poplava, koje će postati intenzivnije i češće u budućnosti. Poljoprivreda je ugrožena, jer učestalost suša dovodi do slabije dostupnosti hrane. Najvažnija grana hrvatske ekonomije, turizam, koji zapošljava trećinu radnika i predstavlja četvrtinu BDP-a, ugrožena je jer će toplinski valovi, suše i podizanje razine mora smanjiti interes turista za Jadransku obalu. Kako je izgledao odnos hrvatskih stranaka prema ovom problemu, uoči parlamentarnih izbora u travnju 2024.? Pregled njihovih programskih knjižica koje su izašli prije izbora pokazuje nam dvije stvari. Prva je to da, ako je vjerovati programima, svaka je stranka u Hrvatskoj zelena stranka! Najveći bauk hrvatskih ekoloških organizacija, HDZ, u svojem programu ima sljedeću rečenicu: ”Svi mi imamo samo jedan, ovaj planet, a našu smo predanost cilju smanjenja emisije štetnih stakleničkih plinova i doprinos zelenoj tranziciji potvrdili u relevantnim međunarodnim forumima.”
Njihov glavni politički protivnik, SDP, želi stvoriti gospodarstvo koje proizlazi iz “obogaćivanja prirodnog kapitala, (…) a ne uništavanja prirodnih resursa i zagađenja okoliša u kojemu živimo.”
Stranka Most je u sučeljavanju koje je organizirala Zelena akcija netom prije izbora izjavila da su spremni uvesti ekocid u kazneni zakon, dok u programskoj knjižici pokazuju potpuno neznanje ekoloških tema jer navode namjeru proširenja LNG-a i plinskih elektrana, s neuvjerljivim obrazloženjem da posjeduju nove tehnologije koje će plin učiniti “zelenim.” Čak i stranka koja nema apsolutno nikakve veze s ekologijom, Domovinski pokret, u svojoj programskoj knjižici iskazuje namjeru za “snažno uključivanje obnovljivih izvora energije”. Doduše, u spomenutom sučeljavanju predstavnik DP-a Igor Peternel, koji sada sjedi u Hrvatskom Saboru, izjavio je da nema civilizacije bez fosilnih goriva (izvor: Dora Sivka, Novosti).
Jedina stranka koja ima suvisli zeleni program je stranka Možemo. Oni smatraju da je problem u neoliberalnoj koncepciji tržišnog gospodarstva, odnosno u tome da investicije provode banke i privatni fondovi bez direktiva države. Nedostatak direktiva države znači zapravo da na gospodarstvo birači ne mogu utjecati, odnosno da se ekonomski planovi provode bez ikakvog cilja osim akumulacije kapitala za investitora. Stranka Možemo predlaže gospodarstvo gdje država stvara inicijative za ulaganja u projekte koji smatra korisnim za rješavanje klimatske krize, to je prije svega proizvodnja solarnih panela i razvijanje tehnologija za skladištenje električne energije. Skeptični čitatelj će iz ovakvog ekonomskog plana iščitati zloslutnu sintagmu plansko gospodarstvo, što priziva sjećanje na komunizam. Ipak Možemo svoj plan više vidi kao intervencionizam po uzoru na FDR-ov New Deal, a manje kao politiku sovjetske i jugoslavenske ere.
Iz ovih podataka može se zaključiti sljedeće - tema klimatskih promjena je u Hrvatskoj toliko nevažna da o njoj svi mogu imati identičan stav, a i dalje gledati jedni na druge kao ideološke protivnike. Repetitivno spominjanje energetske tranzicije u programskim knjižicama pokazatelj je nezainteresiranosti za ovu temu, a ne angažmana, a sigurno ne jednoglasnosti. Dapače, u velikom broju slučajeva vidi se neznanje i neinformiranost, jer stranka u programu napiše da se zalaže za nejasne ekološke ciljeve, a onda u sučeljavanju te ciljeve ne zna objasniti ili, još gore, kaže da se zalaže za nešto što je potpuno suprotno. Ovaj problem je relativno nevažan političkim strankama jer je nevažan glasačima, a nevažan je glasačima jer su posljedice klimatskih promjena na teritoriju Hrvatske preblage da bi uzrokovale zabrinutost i paniku. Za Hrvate su klimatske promjene kao neki udaljeni rat - strašan, potresan, ali lako ga je zaboraviti. Također, hrvatska energetska slika nije tako strašna kao u nekim drugim državama - ne ovisimo o fosilnim gorivima kao Mađarska i Poljska te emisije plinova ne rastu - zahtjevi za tranziciju stoga u Hrvatskoj imaju značajno manju težinu nego drugdje.
Posljednja stvar koja se može zaključiti iz odgovora hrvatskih stranaka na klimatski problem, a može se proširiti i na ostale političke teme, jest da je Hrvatska (a možda i Europa) izgubila svoj politički jezik. Europska politička scena izražava se vokabularom izlizanih, beznačajnih i dosadnih pojmova - pravednost, demokracija, domoljublje, solidarnost, razvoj. Europa je područje s vrlo intenzivnim političkim pokretima, sukobima i promjenama, a ovakvi pojmovi, koji danas čine sadržaj skoro svakog političkog diskursa, onemogućuju nam da objasnimo političke fenomene Europe u 21. stoljeću.
Zašto tjeramo migrante sa svojih granica ako se svaka zemlja Europske Unije zalaže za pravednost i solidarnost? Kako je moguće da lijeva i desna stranka imaju gotovo identičnu programsku knjižicu? Kako je moguće da imamo klimatsku krizu ako svaka stranka podupire energetsku tranziciju? Ne radi se toliko o političkom licemjerju, jer ionako figura političara ne služi da analizira društvo koje ga je izglasalo. On ne mora izgovarati rečenice koje objašnjavaju fenomene kojima svjedočimo. No u društvu mora postojati sloj ljudi koji to umiju činiti - oni koji raspolažu rječnikom kojime se može opisati stanje Europe, koji može predstaviti određeni događaj, određenu pojavu u svojoj razgranatosti, tako da se jasno vide njegovi uzroci i posljedice.
Virus ispraznosti se širi. Nepolitička tijela - mediji, sveučilišta i civilne udruge - sve više koriste taj beznačajni rječnik kojime se služe političari. Parlamentarni izbori 2024., barem u Hrvatskoj, pokazuju kako Europa gaji blijede krilatice, te kako je izgubila sposobnost detaljnog i konkretnog izražavanja, taj dragocjen alat samokritičkog govora. U zaključku, klimatska kriza u Hrvatskoj je rastući problem koji će, iako nije tako dramatičan kao u Bangladešu ili na Karibima, u bliskoj budućnosti imati značajan utjecaj na način na koji Hrvati žive. Političke stranke, s obje strane “spektra”, na njega odgovaraju poluznanjem, jeftinim riječima i odgađanjem, a glasači o njemu jedva razmišljaju.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Foto: Pexels
Preporučite članak: