Ujedinjeni sindikat uslužnih djelatnosti (Vereinigte Dienstleistungsgewerschaft, skraćeno Verdi, stilizirano kao ver.di) drugi je najveći sindikat u Njemačkoj s približno 1,9 milijuna članova. Osnovan je 2001. godine spajanjem pet pojedinačnih sindikata i član je Njemačkog saveza sindikata (DGB).
No, ova moćna organizacija njemačkih radnika nije samo tako pala s neba nego je rezultat dugogodišnjih pregovora, suradnje i integracije različitih interesa unutar sindikalnog pokreta. Danas, Verdi predstavlja široki spektar zanimanja, od zaposlenih u trgovini, bankama i osiguranju, do radnika u javnim službama, medijima i komunikacijama.
Da bi razumjeli razvitak ovog sindikata, moramo se prvo pozabaviti s onih pet sindikata iz kojih je Verdi i nastao.
Njemački sindikat zaposlenika (DAG)
Njemački sindikat zaposlenika (Deutsche Angestellten-Gewerkschaft, DAG) osnovan je 1949. godine u Stuttgartu spajanjem pet udruga zaposlenika iz tri zapadne okupacijske zone. U početku je imao 215.000 članova, a do 1951. broj članova narastao je na 343.500. Prve udruge zaposlenika zabilježene su još sredinom 19. stoljeća. Tijekom razdoblja Weimarske Republike, od približno stotinu različitih udruga zaposlenika formirala su se tri glavna saveza, svaki s jasnom ideološkom orijentacijom: socijaldemokratski AfA-Bund, liberalni Savez sindikata zaposlenika i kršćansko-nacionalni Savez njemačkih sindikata zaposlenika. DAG se smatrao nasljednikom udruga zaposlenika koje su djelovale sve do njihovog ukidanja pod nacističkim režimom 1933. godine.
DAG se etablirao kao profesionalno orijentiran, politički neovisan sindikat za zaposlenike, osobito nakon neuspjeha Socijalističkog slobodnog sindikata u Hamburgu. Nije bio član Njemačkog saveza sindikata (DGB) te je djelovao kao samostalna politička organizacija. Dok je DGB zagovarao zajedničku zastupljenost radnika i zaposlenika kroz Sindikat za trgovinu, banke i osiguranje, DAG se usprotivio tom konceptu. Njegova neovisnost dijelom je bila rezultat bojazni britanskih okupacijskih vlasti od koncentracije moći u jedinstvenoj organizaciji. U odnosima s DGB-om, a osobito s IG Metallom, često su dolazile do izražaja oštre razlike, kako u pregovorima o kolektivnim ugovorima, tako i unutar samih poduzeća.
DAG je aktivno utjecao na zakonodavne i izvršne vlasti kako bi zaštitio interese svojih članova. Tijekom 1950-ih godina uspio je osigurati obnovu samouprave za osigurane osobe u sustavu socijalnog osiguranja te autonomno socijalno osiguranje za zaposlenike. Tijekom narednih desetljeća, DAG je oblikovao politiku plaća za zaposlenike i promicao ravnopravnost spolova, naglašavajući partnerstvo i specifične potrebe žena. Također je ulagao u obrazovanje i stručno usavršavanje zaposlenika, čime je postao jedan od vodećih pružatelja obrazovnih usluga u Njemačkoj, kao što je početkom 1990-ih godišnje educirao više od 100.000 ljudi kroz svoje institucije poput Njemačke akademije za zaposlenike (DAA).
Jedna od značajnih karakteristika DAG-a bila je stroga podjela između plaćenih i volonterskih funkcija. Na Saveznom kongresu 1957. odlučeno je o razdvajanju Saveznog vodstva, u kojem su članovi profesionalno angažirani, i Sindikalnog vijeća, koje je radilo na volonterskoj osnovi. Do kraja 1989. godine, DAG je imao 503.528 članova, od čega je trećina bila žena. Članovi su bili organizirani u različitim profesionalnim skupinama i regionalnim udruženjima, dok je sindikat imao oko 180 ureda diljem Njemačke. U nekim gradovima, poput Düsseldorfa, Augsburga, Frankfurta na Majni i Stuttgarta, DAG-ovi uredi bili su smješteni u zgradama koje su također nudile prostor za obrazovne aktivnosti ili knjižnice povezane sa sindikalnim radom.
Njemački poštanski sindikat (DPG)
Najstarija prethodnica ovog sindikata bila je Udruga njemačkih poštanskih asistenata, osnovana još 1890. godine. Godine 1898. osnovana je Udruga njemačkih nižih službenika pošte i telegrafa, zatim 1900. godine Udruga viših službenika njemačke državne pošte i telegrafa te 1907. Savez inspektora i činovnika Njemačke državne pošte.
Godine 1912. pridružila im se i Udruga njemačkih službenica u državnoj pošti i telegrafu. Sve te organizacije bile su 1933. godine zabranjene ili prisilno uklopljene u nacistički režim. Nakon Drugog svjetskog rata, Njemački sindikat pošte osnovan je 29. i 30. lipnja 1949. u Stuttgartu. Do 30. rujna 1950. sindikat je imao 183.333 člana, a do 31. prosinca 1989. broj članova porastao je na 472.145. Na vrhuncu, sindikat je imao približno 457.000 članova, što je činilo više od 80% svih zaposlenika pošte. Na 17. kongresu sindikata, održanom u Hannoveru 1993., objavljeno je da organizacija ima 585.220 članova.
Jedan od značajnih trenutaka u povijesti sindikata bio je 19. studenog 1980., kada su organizirani ciljani štrajkovi u kojima je sudjelovalo 25.000 radnika i službenika Njemačke savezne pošte. Cilj štrajka bio je poboljšanje uvjeta rada za zaposlenike u smjenskom radu. Nakon pet dana, rad je nastavljen jer su poslodavci pristali na zahtjeve, uključujući dodatne slobodne smjene za zaposlenike.
Sindikat za trgovinu, banke i osiguranje (HBV)
Sindikat trgovine, banaka i osiguranja (HBV) bio je dio Njemačkog saveza sindikata (DGB) sa sjedištem u Düsseldorfu. Predstavljao je zaposlene u maloprodaji, veleprodaji, bankarstvu, osiguranju i drugim uslužnim djelatnostima. Organizacija je bila podijeljena na uglavnom autonomne regionalne i lokalne podružnice. Časopis za članove nosio je naziv „Ausblick“, dok su za radničke savjete, mlade predstavnike i povjerenike izdavali „HBV-Berater“. Sindikat je osnovan u rujnu 1949. u Königswinteru, uz početnu značajnu potporu DGB-a, koja je trajala do 1972. godine.
Osnivanje HBV-a bilo je rezultat organizacijske strategije kojom se nastojala popuniti praznina nastala nakon odlaska Njemačkog sindikata zaposlenika (DAG) iz DGB-a. Ta odluka izazvala je česte sukobe u tvrtkama, posebice tijekom izbora za radničke savjete, nadzorne odbore i pregovore o kolektivnim ugovorima. Do 30. rujna 1950. HBV je imao 55.221 člana, a do kraja 1989. broj članova narastao je na 407.326, dosegnuvši kasnije oko 457.000 članova. Tako se HBV razvio u srednje velik sindikat unutar DGB-a.
U lipnju 1991. započet je strateški proces reformi, koji je tadašnji predsjednik Lorenz Schwegler smatrao nužnim kako bi sindikat postao privlačniji novim članovima. Prema njegovim riječima, mnoge strukture sindikata potjecale su iz razdoblja prije 1933. godine, a sindikalne aktivnosti bile su ukalupljene u rutinske obrasce koji više nisu odgovarali suvremenim potrebama. Schwegler je predložio veću povezanost sa zaposlenicima kroz lokalne i strukovne urede. Međutim, proces reformi prekinut je 1993. nakon Schweglerovog povlačenja zbog neuspjeha da provede svoje ideje uslijed velikog gubitka članova na području bivšeg Istočnog Njemačkog uslužnog sektora. Sindikat je 1992. godine izgubio 100.000 članova zbog kolapsa istočnonjemačkog tržišta usluga, što je ukupno smanjilo članstvo s 700.000 na 600.000.
IG Medien – tisak i papir, publicistika i umjetnost (IG Medien)
Industrijski sindikat medija – tiskarstvo, izdavaštvo i umjetnost (IG Medien) bio je dio Njemačkog saveza sindikata (DGB) sa sjedištem u Stuttgartu. Osnovan je 15. travnja 1989. tijekom kongresa o transformaciji u Hamburgu, spajanjem sindikata za tiskarstvo i papir (IG Druck und Papier) te Sindikata umjetnosti. Već 1985. godine ove su dvije organizacije zajedno formirale savez pod nazivom IG Medien. Na vrhuncu svog djelovanja sindikat je imao približno 178.000 članova.
Sindikat javnih službi, prometa i komunikacija (ÖTV)
Prethodnica sindikata ÖTV (Sindikat za javne usluge, transport i promet) bila je Sveobuhvatna udruga zaposlenika javnih poduzeća te osobnog i robnog prijevoza, koja je nastala 1930. godine spajanjem četiri organizacije: Njemačke prometne unije, Udruge komunalnih i državnih radnika, Udruge vrtlara i radnika u hortikulturi te Udruge njemačkih profesionalnih vatrogasaca. Povijest tih organizacija seže sve do 1889. godine, kada je osnovana Središnja udruga vrtlara Njemačke. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, od 1945. godine, u američkoj, britanskoj i francuskoj okupacijskoj zoni osnovani su regionalni sindikati.
Na sastanku predstavnika tih sindikata 1947. u Oberurselu dogovoreno je stvaranje međuzonske radne skupine s ciljem pripreme za ujedinjenje. Na konferenciji u Stuttgartu iste godine raspravljalo se o organizacijskim pitanjima. Dok su predstavnici sjevera zagovarali snažnu centraliziranu upravu, južnonjemački sindikalisti zalagali su se za federalistički pristup. Sastanak u Bad Salzuflenu 1948. doveo je do izolacije rheinlandskih utjecaja i postavljanja Adolpha Kummernussa kao budućeg predsjednika ujedinjenih sindikata. U siječnju 1949. godine održan je osnivački kongres u Stuttgartu-Degerlochu, gdje je odlučeno o spajanju sindikata iz američke i britanske zone, dok su se sindikati iz francuske zone pridružili u svibnju iste godine. Sjedište nove organizacije postavljeno je u Stuttgartu, a njezino upravljačko tijelo činili su ravnopravni predsjednici Adolph Kummernuss i Georg Huber.
Do 1952. osnovano je osam glavnih sektorskih odjela, koji su obuhvaćali područja poput državnih i komunalnih službi, zdravstva, energetike, prometa i drugih. Također su formirani posebni odbori za žene i mladež. Do 1989. godine ÖTV je brojio preko 1,2 milijuna članova, a na svom vrhuncu dosegnuo je brojku od oko 1,5 milijuna, čime je postao drugi najveći sindikat u Njemačkom savezu sindikata (DGB), odmah iza IG Metalla.
Sindikat ÖTV aktivno je sudjelovao u borbi za prava zaposlenika tijekom procesa privatizacije, posebno ističući probleme poput zamjene domaćih pomoraca jeftinijom stranom radnom snagom te posljedica toga na gospodarstvo i okoliš. Iako je pokušaj osporavanja liberalizacije tržišta rada na moru pred njemačkim Ustavnim sudom bio neuspješan, ÖTV je nastavio surađivati s Međunarodnom federacijom transportnih radnika (ITF) kako bi osigurao minimalne standarde plaća i prava za sve pomorce pod njemačkom zastavom.
Osnivanje novog sindikata
Osnivanje nove sindikalne organizacije pripremalo se od 1997. godine, počevši s Hamburškom deklaracijom koju su 4. listopada 1997. potpisali predstavnici šest sindikata (u početku je uključivao i Sindikat za obrazovanje i znanost – Gewerkschaft Erziehung und Wissenschaft, koji se povukao 1998. godine). Od 17. do 19. studenog 1999. delegati su na pet paralelno održanih kongresa sindikata (DPG u Bremenu, DAG u Magdeburgu, HBV u Bremenu, IG Medien u Kasselu i ÖTV u Dortmundu) odlučili unaprijediti proces osnivanja sindikata. Dana 16. ožujka ÖTV je kao prvi od pet sindikata glasao za svoje raspuštanje, a 17. ožujka pridružila su mu se i ostala četiri sindikata.
Verdi je osnovan 19. ožujka 2001. godine spajanjem pet pojedinačnih sindikata, od kojih su, osim DAG-a, svi prethodno pripadali Njemačkom savezu sindikata (DGB): Njemački sindikat zaposlenika (DAG), Njemački poštanski sindikat (DPG), Sindikat za trgovinu, banke i osiguranje (HBV), IG Medien – tisak i papir, publicistika i umjetnost (IG Medien) i Sindikat javnih službi, prometa i komunikacija (ÖTV).
Pokretačka snaga ovog procesa bio je Roland Issen, koji je želio okončati konkurentske sukobe i borbu među sindikatima. Issen je 1987. godine izabran za predsjednika DAG-a. Već na DAG-ovom saveznom kongresu 1987. u Hannoveru pružio je ruku suradnje ostalim sindikatima. Uslijedili su prvi povjerljivi razgovori s predsjednikom DGB-a i pojedinačnim sindikatima, a njegovi su napori ubrzo počeli donositi rezultate. DAG je 1990. godine, uz pristanak DGB-a, primljen u Europsku konfederaciju sindikata (EGB).
Slijedili su sporazumi o suradnji DAG-a s ÖTV-om 1994., s HBV-om 1995., a već tri godine kasnije Hamburška deklaracija budućih osnivača sindikata postavila je temelje za Verdi. Proces je trajao više od 10 godina jer je spajanje bilo moguće samo uz veliku podršku. Također su se morali stalno prevladavati i neuspjesi.
Verdi danas
Cilj stvaranja jednog sindikata za sva zanimanja u uslužnim djelatnostima, nije u potpunosti postignut. Unutar DGB-a Verdi se, na primjer, natječe s GdP-om za članstvo carinskih službenika, s GEW-om u područjima socijalne pedagogije i znanosti te s IG Metallom u IT sektorima. Izvan DGB-a, organizacije poput Njemačkog saveza državnih službenika, Marburger Bunda i sindikata zrakoplovstva često su uspješnije u organiziranju zaposlenika u svojim sektorima nego što je to Verdi uspio postići. Sindikat zapošljava oko 3400 djelatnika diljem zemlje, od čega 560 radi u središnjoj upravi. Godišnji prihodi od članarina iznose oko 512 milijuna eura.
Verdi je organiziran u deset regionalnih podružnica i pet sektorskih odjela, a njime upravlja devetočlano savezničko vodstvo. Godine 2023. Verdi je objavio drugi izvještaj o transparentnosti kako bi prikazao način korištenja članarina. Predsjednik sindikata od rujna 2019. je Frank Werneke. Najviše tijelo sindikata Verdi je Savezni kongres, koji se održava svake četiri godine. Kongres utvrđuje temeljna načela sindikalne politike, bira i razrješava Savezno vodstvo i Sindikalno vijeće.
Organizacija je strukturirana prema razinama, sektorima i skupinama članova, pri čemu svaka od tih jedinica ima vlastite odbore i tijela na lokalnoj, regionalnoj, pokrajinskoj i saveznoj razini. Ovakva matriks-organizacija omogućuje prikaz cjelokupnog rada sindikata, ali i zaštitu interesa pojedinih profesionalnih skupina.
Dana 23. lipnja 2017., Savezno vodstvo Verdija iznijelo je prijedlog o budućnosti sektorskih odjela. Predloženo je smanjenje broja sektora s dosadašnjih 13 na četiri kako bi se postigla bolja prisutnost na terenu. Uz to, Sindikalno vijeće je 29. i 30. studenog 2017. donijelo odluku o razdvajanju i reorganizaciji kolektivnih aktivnosti (rad na razini poduzeća) i individualnih usluga za članove, čime su postavljeni temelji za budući rad sindikata. Statut Verdija propisuje ravnopravnost muškaraca i žena u svim organizacijskim jedinicama, što je od osnutka ključna tema sindikata.
Sindikalno vijeće i Savezno vodstvo
Između Saveznih kongresa, Sindikalno vijeće djeluje kao najviše tijelo sindikata Verdi. Vijeće se sastoji od predstavnika regionalnih podružnica, sektorskih odjela, te skupina žena, mladih i umirovljenika. Zaduženo je za praćenje poštovanja statuta, odobravanje godišnjeg proračuna i financijskih izvješća te nadzor nad radom Saveznog vodstva. Savezno vodstvo preuzima sve aktivnosti koje statut ne dodjeljuje Saveznom kongresu ili Sindikalnom vijeću.
Upravljaju poslovanjem sindikata te ga predstavljaju unutar i izvan organizacije. Vodstvo čine predsjednik, voditelji sektorskih odjela i do pet dodatnih članova. Godine 2019., ovo tijelo imalo je 14 članova. Od osnutka sindikata 2001. do 2019., prvi predsjednik Verdija bio je Frank Bsirske, dok ga je 2019. naslijedio Frank Werneke.
Jedna od najuspješnijih kampanja sindikata bila je ujedno i najveći štrajk u njemačkom zdravstvu o kojem smo pisali i na Radničkim pravima. Nakon 77 dana štrajka uspjeli su izboriti prvi kolektivni odgovor “olakšanja” koji je radnicima u sveučilišnim klinikama omogućio bolje radne uvjete i postavio standard za druge kolektivne pregovore diljem Njemačke.
Ver.di danas
Trenutno se sindikat ver.di suočava s raznovrsnim izazovima i prilikama koje se odnose i na radni svijet i na samu organizaciju. Posebno su u fokusu pregovori o kolektivnim ugovorima u ključnim sektorima poput javnih službi, zdravstva, javnog prijevoza i maloprodaje, koji obilježavaju aktualni dnevni red. Ver.di se bori za osjetna povećanja plaća, pravedniju raspodjelu radnog vremena i bolje radne uvjete – zahtjeve koji postaju sve hitniji zbog rastuće inflacije i sve većeg opterećenja radnika.
Prosvjedi i štrajkovi, koji često privlače veliku pažnju javnosti, naglašavaju odlučnost sindikata da postigne konkretna poboljšanja. Istodobno, ver.di je uključen i u društveno-političke teme, poput oblikovanja radnog svijeta u doba digitalizacije, klimatskih promjena i demografskih promjena. Pitanja poput zahtjeva za društveno prihvatljivim transformacijskim procesima i jačanja kolektivnih ugovora nalaze se visoko na njihovoj agendi.
Ipak, sindikat se suočava i s unutarnjim izazovima. Unatoč svojoj važnosti kao jednog od najvećih njemačkih sindikata, ver.di već godinama bilježi pad broja članova, posebno među mladim radnicima. To organizaciju prisiljava da preispita svoj način komunikacije i strategije kako bi privukla nove ciljne skupine i dugoročno zadržala svoju snagu. Unatoč raznolikim preprekama, ver.di ostaje odlučan proširiti svoju ulogu kao središnjeg zastupnika interesa radnika. S jasnim fokusom na socijalnu pravdu, solidarnost i aktivno sudjelovanje u oblikovanju promjena, sindikat ostaje ključni akter u njemačkom radnom svijetu i šire.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Ver.di, DPA
Preporučite članak: