Blagdanski dani krajem godine za većinu radništva znače godišnji odmor: slobodne dane uz redovnu plaću. To danas smatramo gotovo normalnim dijelom radnog života.
No, taj standard nije uvijek bio tako siguran. Da je povijest radnog vremena bila jednostavno prepuštena volji poslodavaca, možda danas ne bismo imali ni vikende, ni plaćeni godišnji odmor, a blagdanski dani vjerojatno bi bili običan radni tjedan. Kako je uopće nastala ideja o plaćenim slobodnim danima? Povijest godišnjeg odmora pokazuje zanimljiv razvojni put od povlastica za odabrane do prava koje danas većina uzima zdravo za gotovo.
Godišnji odmor prije kapitalizma
Koncept godišnjeg odmora i putovanja za vrijeme istog ima korijene u rimskoj civilizaciji, koja je među prvima putovanja koristila za osobno zadovoljstvo. Imućni Rimljani su putovali i po nekoliko godina, a čak su koristili i prve vodiče za obilazak Grčke, pružajući uvid u geografske točke, važne vjerske znamenitosti i opise arhitekture.
U srednjem vijeku nedjelja je bila neradni dan, kao i blagdani poput Uskrsa, Duhova, Božića, te brojni drugi blagdani svetaca. Oko jedne trećine godine činili su praznici – što je otprilike dvostruko više nego što današnji radnici imaju. Na te dane, osnovne kućne poslove, poput kuhanja ili brige o životinjama, obavljali su samo određeni (često ženski) članovi domaćinstva, a ostatak radova bio je sveden na minimum.
Iako srednji vijek često povezujemo s teškim, iscrpljujućim radom bez slobodnog vremena, stvarnost je bila drugačija. Mnogi pretpostavljaju da su ljudi u srednjem vijeku radili gotovo svakodnevno, od jutra do mraka, no ta ideja vjerojatno dolazi iz usporedbe s industrijskim radnim tjednom 19. stoljeća, kada se radilo između 60 i 80 sati tjedno. Tek je u 20. stoljeću radno vrijeme značajno smanjeno, kada su radničke borbe rezultirale uvođenjem petodnevnog radnog tjedna i plaćenih odmora.
U srednjem vijeku, međutim, broj radnih dana bio je manji. Prema istraživanju Douglasa Knoopa i Geoffreya P. Jonesa, prosječan radni dan iznosio je oko 9 sati, uključujući pauze, dok je Nora Ritchie procijenila da je godišnje radno vrijeme u 14. stoljeću bilo oko 1440 sati. To bi značilo 120 do 160 radnih dana godišnje, što je znatno manje nego što danas odrađuje prosječan radnik_ca u Hrvatskoj, uz (najmanje) 40-satni radni tjedan i (najviše) 30 dana godišnjeg odmora.
Valja napomenuti da prosječno radno vrijeme nije uvijek predstavljalo stvarnu svakodnevnicu. Na primjer, tijekom žetve radilo se i po 16 sati, dok se zimi rad smanjivao na svega nekoliko sati dnevno. Isto tako, radni dani znatno su varirali ovisno o zanimanju – poljoprivrednici su radili više u sezoni žetve, dok su obrtnici morali paziti na kvalitetu i nisu si mogli priuštiti iscrpljujuće, dugotrajne smjene. Više o toj temi možete i pročitati u članku “Danas radite više i duže od kmetova u srednjem vijeku”, koji je također objavljen na našem portalu.
Današnji godišnji odmor
Što se tiče “godišnjeg odmora”, kakvog ga mi poznajemo, u 18. stoljeću njemački pojam "Urlaub" (koji danas znači “(godišnji) odmor”) pojavljuje se u njemačkom govornom području uglavnom u vojnom kontekstu. Riječ „Urlaub“ potječe od starovisokonjemačkog izraza „Urloub“ i znači „dopuštenje“ (danas “Erlaubnis”). Još jedna predaja navodi da bi, nakon završetka žetve, sluge odlazile kod starog domaćina kako bi tražile „dopuštenje“ za odmor. Ako bi im to bilo odobreno, često bi dobili i novac za zabavu. Legendarni pisac i pjesnik Johann Wolfgang von Goethe je još krajem 1700-ih putovao kroz Italiju bez dozvole, stalno strahujući da će biti vraćen u Njemačku. Plaćeni dopust prvi put je uveden za državne službenike u Njemačkom Carstvu; viši dužnosnici dobivali su punih šest tjedana. Ubrzo su ga slijedili i (viši) zaposlenici, no tada samo oko deset posto radničke klase imalo je sreću da im poslodavac osigura nekoliko slobodnih dana godišnje.
Sa službenim priznanjem sindikata u njemačkoj Weimarskoj Republici 1918. većina zaposlenih po prvi je put dobila pravo na godišnji odmor, iako uglavnom kraći od jednog tjedna. Od godine 1928. u Njemačkoj kreće i ozbiljniji razvoj avio industrije i komercijalnih letova pa oni koji su si to mogli priuštiti kreću putovati po cijeloj zemaljskoj kugli.
S razvojem tvorničkog rada nakon industrijske revolucije, obični ljudi u Velikoj Britaniji izgubili su sezonske odmore koje je pružala poljoprivreda, te su napustili stare feudalne odnose. Većina radnika imala je slobodan dan u nedjelju, dok su jedini drugi odmori bili vjerski blagdani Božića i Velikog petka. Godine 1871. zakon o bankovnim blagdanima omogućio je radnicima nekoliko plaćenih odmora godišnje, s dodatkom četiri nova javna blagdana u Engleskoj i Walesu te tri u Škotskoj. U 19. stoljeću i ranim 20. stoljećem, dodatni plaćeni odmori dodjeljivani su isključivo višim menadžerima i nadzornicima. Na kraju 19. stoljeća većina radnika nije imala plaćene odmore osim bankovnih blagdana.
Od samog početka plaćeni godišnji odmor korišten je za putovanja radi odmora ili zabave – bez odmora ne bi bilo masovnog turizma. Oko 1900. godine prevladavala su privatno organizirana, klasično-buržoaska putovanja unutar zemlje. Biti turist tada je bilo privilegija bolje stojećih. Britanki savez sindikata pokrenuo je prvu kampanju za plaćeni odmor 1911. godine. Tijekom 1930-ih, plaćeni godišnji odmori postali su ključno pitanje za radnike. Sindikati su se tada zalagali za dva tjedna plaćenog odmora. Godine 1936. Međunarodna organizacija rada usvojila je Konvenciju o godišnjim odmorima s plaćom, između njih i Kraljevina Jugoslavija.
Države koje su je ratificirale obvezale su se da će svakom radniku osigurati najmanje šest dana plaćenog godišnjeg odmora ako su bez prekida bili zaposleni godinu dana. Za vrijeme trajanja odmora imali su pravo na primanje naknade u iznosu jednakom kao da su za to vrijeme radili. Nakon daljnjeg pritiska sindikata, europski radnici su u drugoj polovici 1930-ih obično dobivali jedan do dva tjedna plaćenog odmora. Nakon generalnog štrajka, francuska vlada potpisala je Matignonove sporazume 1936. godine, osiguravajući radnicima 12 dana (2 tjedna) plaćenog odmora godišnje.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, Zakon o godišnjim odmorima s plaćom iz 1938. godine dao je pravo na jedan tjedan godišnjeg odmora radnicima čije su plaće određene trgovačkim odborima. Ovo je bio prvi zakon o plaćenom odsustvu, ali nije ispunio zahtjeve sindikata za dva tjedna i nije obuhvaćao sve radnike. Koncept plaćenog odsustva i važnost slobodnog vremena ponovljeni su 1948. u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, koja jamči pravo na odmor i razonodu.
Godišnji odmor kao sredstvo propagande
U Weimarskoj Republici pokušalo se organizirati povoljne „narodne izlete“ posebnim vlakovima, ali tek je nacistička organizacija za slobodno vrijeme „Snaga kroz radost“ (Kraft durch Freude, KdF) ovu ideju provela u velikom stilu. Od 1934. do 1939. godine osam milijuna „narodnih drugova“ išlo je na odmor s KdF-om, a gotovo desetina njih putovala je „KdF flotom“ na destinacije iz snova poput Madeire – ogroman propagandni uspjeh. Kako bi pridobili radnike, nacisti su (između ostalog) i povećali pravo na odmor.
Nakon Drugog svjetskog rata trajanje godišnjeg odmora dalje se povećalo u Istočnoj kao i u Zapadnoj Njemačkoj, no, na vrlo različite načine. Istočna Njemačka pružala je podršku državnom turizmu kroz "Savez slobodnih njemačkih sindikata" (Freier Deutscher Gewerkschaftsbund - FDGB), jedini nacionalni savez sindikata u DDR-u. Glavno odredište bila je obala Baltičkog mora, uz kasniju mogućnost posjeta "bratskim zemljama" istočnog bloka. Jednom godišnje, od početka srpnja do kraja kolovoza, cijela zemlja odlazila bi na dugo iščekivani odmor, dok bi djeca provodila ljeto u kampovima za mlade. Smještaji koje je subvencionirao FDGB bili su dostupni čitavim obiteljima, ali su dodjeljivani od strane radnih komisija, što je učinilo privatna putovanja teško dostupnima.
Boravak u FDGB odmaralištima bio je popularan jer si ga je svatko mogao priuštiti, dok su inozemna putovanja bila preskupa ili ograničena. Unatoč stalnom povećanju kapaciteta, uvijek je nedostajalo mjesta. Ono što je 1947. započelo kao putnički program, do 1970-ih preraslo je u cijelu turističku mrežu od oko 1.200 odmarališta. Sedmodnevni odmor u planinskom Harzu 1960. koštao je samo 17,50 maraka! Dodani su i smještaji u Interhotelima i brodovima poput „Fritz Heckert“ i „Arkona,“ iako su svi koji su posjećivali „osjetljive“ luke morali proći stroge kontrole.