Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Glavni i najvažniji pravni izvor koji uređuje neiskorišteni godišnji odmor je Zakon o radu (93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZOR). Godišnji odmor je jedno od temeljnih prava radnika te su ta prava vezana uz korištenje godišnjeg odmora utvrđena Zakonom o radu, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. ZOR-om su propisani minimalni zahtjevi i pravila kojih se poslodavac mora pridržavati kod određivanja prava radnika na godišnji odmor.
ZOR je propisao da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu (članak 76.). Radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet tjedana.
Radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod toga poslodavca (članak 77. stavak 1. i 3. ZOR-a). Iznimku od navedenog predstavlja situacija kada radniku prestaje radni odnos, tada će za tu kalendarsku godinu ostvariti pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, bez obzira na duljinu trajanja radnog odnosa.
Godišnji odmor radniku se utvrđuje brojem radnih dana ovisno o radnikovom tjednom rasporedu radnog vremena (Članak 79. stavak 1. ZOR-a). Primjerice, kako se navodi na stranici Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, ako radnik radi pet dana tjedno, četiri tjedna godišnjeg odmora, iznosit će dvadeset dana godišnjeg odmora, dok za radnika koji radi šest dana u tjednu, četiri tjedna godišnjeg odmora iznosit će dvadeset i četiri dana godišnjeg odmora. Važno je napomenuti da se u dane godišnjeg odmora ne uračunavaju blagdani i neradni dani određeni zakonom, razdoblje privremene nesposobnosti za rad koje je utvrdio ovlašteni liječnik (bolovanje), te dani plaćenog dopusta (članak 79. stavak 2). Ali u slučaju da bi radnik na dan blagdana ili neradnog dana određenog zakonom trebao raditi, na temelju njegovog zahtjeva za korištenjem godišnjeg odmora, računat će se i taj dan.
Naknadu za neiskorišteni godišnji odmor poslodavac može isplatiti radniku samo u slučaju prestanka radnog odnosa i ako radnik nije mogao iskoristiti sav godišnji odmor koji mu pripada. Nadalje, naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora (Članak 82. stavak 2. ZOR-a). Dakle naknada za neiskorišteni godišnji odmor predstavlja nespornu obvezu poslodavca prema radniku. Ako bi poslodavac uspio omogućiti radniku da prije prestanka ugovora o radu iskoristi preostali pripadajući mu godišnji odmor, ne bi bio obvezan isplatiti radniku tu naknadu. Ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor iskoristi najmanje dva tjedna u neprekidnom trajanju, osim ako se radnik i poslodavac drukčije ne dogovore, pod uvjetom da je ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od dva tjedna (Članak 83. ZOR). Neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine (Članak 84. stavak 1. ZOR).
Raspored godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac, u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i ZOR-om, najkasnije do 30. lipnja tekuće godine. Međutim, jedan dan godišnjeg odmora, radnik ima pravo, uz obvezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegova korištenja, koristiti kada on to želi, osim ako posebno opravdani razlozi na strani poslodavca to onemogućuju. Također, važno je napomenuti da poslodavac mora najmanje 15 dana prije korištenja godišnjeg odmora obavijestiti o trajanju godišnjeg odmora i razdoblju njegova korištenja (Članak 85. stavci 1., 4., i 5. ZOR).
Završno, postavlja se pitanje je li naknada za neiskorišteni godišnji odmor neoporeziva te može li poslodavac radniku kojem ne prestaje radni odnos isplatiti naknadu za godišnji odmor umjesto da mu omogući korištenje godišnjeg odmora? Odgovor na prvo pitanje je potvrdan, a to je da se isplata naknade za neiskorišteni godišnji odmor smatra primitkom od nesamostalnog rada (plaćom) te se na istu trebaju obračunati doprinosi, porez i prirez. Naknada za neiskorišteni godišnji odmor ne smatra se osnovnom plaćom radnika te stoga na istu poslodavac mora obračunati i platiti i doprinose na plaću. Poslodavac ne smije radniku isplatiti naknadu umjesto da mu omogući korištenje godišnjeg odmora, čak ni kada bi radnik to izričito zahtijevao. Ako bi poslodavac isplatio naknadu umjesto da omogući korištenje odmora tada bi postupak poslodavca bio ništetan prema članku 80. ZOR-a te bi se mogao kategorizirati kao najteži prekršaj poslodavca koji može rezultirati kaznom u visini i do 13.000 eura.
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - https://klinika.pravo.hr/
Autorica teksta: Ana-Maria Bogomolec
Naslovna fotografija: Mohamed Hassan/Radnička prava
Preporučite članak: