Niz događaja koji se se zbili između travnja i lipnja 1935. u srpskom gradiću Boru u povijest su ušli kao Vlaška buna. Naziv je dobila jer su seljani pobunjeni protiv rudnika bakra bili većinom Vlasi, no njihova narodnost bila je sasvim slučajan i nebitan detalj u tom događaju. Zato ću u ovom članku pisati Borska buna, i pod tim nazivom pokušati iznijeti ono što se dogodilo.
Sve je počelo 1903. godine kada je srpski bankar i industrijalac Đorđe Vajfert, u to vrijeme jedan od najbogatijih Srba, uz pomoć francuskog kapitala osnovao rudnik bakra u Boru i kompaniju koja će ga voditi. Ljudi su dolazili iz cijele Srbije tražeći posao. U Boru su postali rudari, a sam Bor postao je rudarski gradić koji je svoju sudbinu vezao za iskapanje bakra. No za iskapanje i obradu bakra potrebna je sumporna kiselina, a budući da ispod Bora leži jedno od najvećih nalazišta bakra u Europi, iskapanje koje se odvijalo u rudniku ubrzo je ispunilo zrak, zemlju i vodu velikim količinama sumporovog dioksida.
Seljani, gledajući svoju mrtvu i otrovanu zemlju, zatražili su od francuske kompanije odštetu za izgubljena dobra. Odštete su bile mizerne, a seljaci koji su ostali bez zemlje bili su prisiljeni zaposliti se u rudniku. Jednog dana, početkom proljeća 1935. preostali seljani, naoružani ratarskim alatima, opkolili su rudnik i zaustavili rad. Rudari su izašli i tjednima besposleno lutali po okolici. U nekoliko navrata tukli bi se sa seoskim pobunjenicima, jer je svima omražen rudnik bio izvor njihovih sitnih prihoda. U međuvremenu, golemi mehanizam osjetio je trn u svojim koloturima, bijesan (jer on ne može stajati) počeo je smišljati kako da uguši ovu pobunu.
Direktori francuske kompanije dogovarali su kako da ponovno pokrenu rudnik, a francuski ambasador u Beogradu sastajao se sa srpskim političarima i šefovima policije. Inspektori i namjesnici, ministri rudarstva i poljoprivrede sišli su u Bor pokušati pregovarati s pobunjenicima. Ljudi iz grada došli su u selo uvesti red. Nisu se mogli razumjeti, govorili su različitim jezicima, jedni jezikom dokumenata i novca, a drugi jezikom ljudi i prirode. Zatim se dogodilo ono što se uvijek dogodi kada ljudi s motikama napadnu ljude s puškama. Dolazak policije značio je kraj bune - nekoliko osoba je ubijeno, stotine su uhapšene, sitne naknade su isplaćene, a rudari su se vratili u tunele rudnika koji je nastavio raditi i radi još i sada.
Bor je danas, prema lokalnim izvorima, najzagađeniji grad u Srbiji. To je priča Borske bune, to je ono što se dogodilo. Sada je potrebno istražiti kako nam Borska buna pokazuje kompleksan odnos između prirode, privatnog kapitala i države. Mediji su do sada prikazivali ovaj događaj kao bunu motiviranu zaštitom prirode. Štoviše, ona se smatra prvom i najintenzivnijom pobunom protiv zagađivanja okoliša. Iako je to možda doista tako, problem je puno kompleksniji od toga. Borska buna je tek dio društvenog procesa koji njome nije ni počeo niti završio. Ovdje se radi o socijalnom problemu unutar šireg, ekološkog problema. Rudarski kompleks onečišćuje prirodu, a istovremeno stvara podjele u društvu. Pojavom rudnika zajednica je bila prerezana na dva djela, na ljude vezane uz zemlju odnosno na seljake te na ljude koji su ovisili o rudniku. Njihovi interesi su oprečni i oni više ne mogu biti isti ljudi, jer dokle god rudnik postoji, oko njega seljaci ne mogu ništa uzgajati. Oni su suprotstavljeni, no zajedno čine jednu stranu, koju možemo nazvati klasom obespravljenih. Rudar ugrožava seljaka, ali on se njemu ne protivi direktno, njih dvojica čine dvije polovice jedne tragične mase. Jedan novinar iz Bora nazvao ih je “dvije bijedne strane, dva stvora u skoku za nedjeljivim komadićem kruha.”