Niz događaja koji se se zbili između travnja i lipnja 1935. u srpskom gradiću Boru u povijest su ušli kao Vlaška buna. Naziv je dobila jer su seljani pobunjeni protiv rudnika bakra bili većinom Vlasi, no njihova narodnost bila je sasvim slučajan i nebitan detalj u tom događaju. Zato ću u ovom članku pisati Borska buna, i pod tim nazivom pokušati iznijeti ono što se dogodilo.
Sve je počelo 1903. godine kada je srpski bankar i industrijalac Đorđe Vajfert, u to vrijeme jedan od najbogatijih Srba, uz pomoć francuskog kapitala osnovao rudnik bakra u Boru i kompaniju koja će ga voditi. Ljudi su dolazili iz cijele Srbije tražeći posao. U Boru su postali rudari, a sam Bor postao je rudarski gradić koji je svoju sudbinu vezao za iskapanje bakra. No za iskapanje i obradu bakra potrebna je sumporna kiselina, a budući da ispod Bora leži jedno od najvećih nalazišta bakra u Europi, iskapanje koje se odvijalo u rudniku ubrzo je ispunilo zrak, zemlju i vodu velikim količinama sumporovog dioksida.
Seljani, gledajući svoju mrtvu i otrovanu zemlju, zatražili su od francuske kompanije odštetu za izgubljena dobra. Odštete su bile mizerne, a seljaci koji su ostali bez zemlje bili su prisiljeni zaposliti se u rudniku. Jednog dana, početkom proljeća 1935. preostali seljani, naoružani ratarskim alatima, opkolili su rudnik i zaustavili rad. Rudari su izašli i tjednima besposleno lutali po okolici. U nekoliko navrata tukli bi se sa seoskim pobunjenicima, jer je svima omražen rudnik bio izvor njihovih sitnih prihoda. U međuvremenu, golemi mehanizam osjetio je trn u svojim koloturima, bijesan (jer on ne može stajati) počeo je smišljati kako da uguši ovu pobunu.
Direktori francuske kompanije dogovarali su kako da ponovno pokrenu rudnik, a francuski ambasador u Beogradu sastajao se sa srpskim političarima i šefovima policije. Inspektori i namjesnici, ministri rudarstva i poljoprivrede sišli su u Bor pokušati pregovarati s pobunjenicima. Ljudi iz grada došli su u selo uvesti red. Nisu se mogli razumjeti, govorili su različitim jezicima, jedni jezikom dokumenata i novca, a drugi jezikom ljudi i prirode. Zatim se dogodilo ono što se uvijek dogodi kada ljudi s motikama napadnu ljude s puškama. Dolazak policije značio je kraj bune - nekoliko osoba je ubijeno, stotine su uhapšene, sitne naknade su isplaćene, a rudari su se vratili u tunele rudnika koji je nastavio raditi i radi još i sada.
Bor je danas, prema lokalnim izvorima, najzagađeniji grad u Srbiji. To je priča Borske bune, to je ono što se dogodilo. Sada je potrebno istražiti kako nam Borska buna pokazuje kompleksan odnos između prirode, privatnog kapitala i države. Mediji su do sada prikazivali ovaj događaj kao bunu motiviranu zaštitom prirode. Štoviše, ona se smatra prvom i najintenzivnijom pobunom protiv zagađivanja okoliša. Iako je to možda doista tako, problem je puno kompleksniji od toga. Borska buna je tek dio društvenog procesa koji njome nije ni počeo niti završio. Ovdje se radi o socijalnom problemu unutar šireg, ekološkog problema. Rudarski kompleks onečišćuje prirodu, a istovremeno stvara podjele u društvu. Pojavom rudnika zajednica je bila prerezana na dva djela, na ljude vezane uz zemlju odnosno na seljake te na ljude koji su ovisili o rudniku. Njihovi interesi su oprečni i oni više ne mogu biti isti ljudi, jer dokle god rudnik postoji, oko njega seljaci ne mogu ništa uzgajati. Oni su suprotstavljeni, no zajedno čine jednu stranu, koju možemo nazvati klasom obespravljenih. Rudar ugrožava seljaka, ali on se njemu ne protivi direktno, njih dvojica čine dvije polovice jedne tragične mase. Jedan novinar iz Bora nazvao ih je “dvije bijedne strane, dva stvora u skoku za nedjeljivim komadićem kruha.”
Nasuprot njih stoje vlasnici rudnika i državno-privatna birokracija koja njime upravlja. U vrijeme Borske bune vlasnici rudnika bili su Francuzi, danas su to Kinezi (rudnik je 2018. prodan kineskoj kompaniji Zijin), no bilo bi naivno zaključiti da su tegobe radnika uzrokovali stranci. U vrijeme SFR Jugoslavije rudnikom nisu upravljali stranci, no mnogi od pobrojanih problema ostali su neriješeni. Pitanje koje se postavlja u vezi borskog rudnika je što je tu zapravo društveni interes. Ljudi koji trenutno protestiraju u Boru, gledajući kineske bagere kako im ruše kuće, govore da se protive stranom interesu. No priča oko Borske pobune govori nam da je porijeklo kapitala nevažno za položaj rudara i potpuno nevažno za zdravlje prirode. Tijekom povijesti Bora, rudnikom su upravljali Francuzi, Srbi i danas Kinezi, a položaj radnika bio je sve gori, a zrak i priroda sve zagađeniji. Srpski vlasnik rudnika ima više zajedničkog s francuskim ili kineskim investitorom nego sa srpskim rudarom ili seljakom.
Kada su se francuski proleteri pobunili i osnovali Parišku komunu 1871. (kratkoživuću, no prvu socijalističku državu na svijetu) francuska se vlada udružila sa svojim smrtnim neprijateljem, njemačkom vladom, kako bi ugušila tu pobunu. Taj događaj, a i Borska buna, ukazuju da je nacionalnost potpuno nevažna kad se radi o klasnim sukobima i pravima radnika. Sljedeća bizarna pouka Borske bune jest koliko je privatni kapital zapravo otporan na promjene u društvenom uređenju. Kada je rudnik otvoren 1903. i kada je izbila Borska buna 1935., Srbija je bila monarhija. Tijekom druge polovice 20. stoljeća, bila je socijalistička republika. Danas se Srbija smatra demokracijom, ali svi problemi koje rudnik uzrokuje - strani kapital, onečišćenje zraka i prirode, niske plaće radnika i njihova loša zaštita - i dalje su tu. Period između 1951. i 1988., kada je rudnikom upravljala komunistička država, posebno je značajan za odnos između industrije i prirode, jer pokazuje da nekapitalistički režim može biti jednako nemilosrdan prema prirodi kao kapitalistički.
Što se tiče uloge države u ovoj priči, na primjeru borskog rudnika vidi se njezina mračna strana. Ili možda njezino pravo lice. Postoji uvjerenje da demokracija može zaštititi građane od zadiranja kapitala u njihove živote, ali čini se da nije tako. U svakom pokušaju pobune u Boru, država je vojskom i policijom stala na stranu privatnog kapitala i protiv svojih građana. Bor nije samo primjer kako je država iznevjerila svoje ljude, već primjer onoga što država još uvijek jest - ne branitelj ljudskih prava, nego branitelj privatnog kapitala i društvene klase koja se njime koristi.
Kako Bor izgleda danas? Dvije tanke kule uzdižu se nad gradom i šikću vječne guste pare crnog dima. Ljudi razvijaju kronične dišne bolesti, a roditelji se boje za zdravlje svoje djece. Film Olega Novkovića Beli beli svet (2010.) vjerno opisuje kako žive stanovnici Bora. Ali zašto je tako? Zašto muškarci u filmu jedni druge nazivaju stokom gotovo u svakoj rečenici? Zašto žene nazivaju kurvama? Iako su te prostote postale uobičajena pojava u balkanskom vokabularu, istina je zapravo da ih ljudi koriste jer osjećaju da su negdje u svojoj prošlosti oni sami pretvoreni u stoku i kurve - iskorišteni, obespravljeni i napušteni. Pod težinom industrije, priroda umire, a ljudi postaju bića kojima je alkohol sladak, a snovi gorki.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Facebook stranica Upoznajte okolicu Bora, naslovna fotografija je ilustracija rudara
Preporučite članak: