„Iza ekonomskih sankcija ne stoji neka naročito promućurna misao već uvjerenje kako će ograničavanje sirovina i proizvoda te postepeno osiromašenje natjerati izmučeno stanovništvo pogođene zemlje da ustane i nasilno svrgne režim“, piše naš Mateo Ivčević u svojoj analizi ekonomskih sankcija kao metode u globalnoj politici. Jesu li ikad urodile plodom i kakav je taj plod?
Rurska oblast i danas slovi kao glavno industrijsko uporište Savezne Republike Njemačke, a takav status nosi još barem od ujedinjenja 1870. godine. No, kao što i suvremena industrija proizvodnje električnih čipova ne može bez silicija kao glavne sirovine, tako i tadašnja Rurska oblast nije mogla biti stavljena u pogon bez ključne slitine koja je omogućavala proizvodnju teških metala – mangana. Kada su se njemački imperijalni interesi počeli ukrštavati s onima Velike Britanije i Francuske – a što je bilo jedan i od uzroka suvremenicima poznatog kao Velikog rata – britanski premijer David Lloyd George i francuski predsjednik Raymond Poincare vrlo su dobro detektirali Ahilovu petu svojeg glavnog konkurenta u geopolitičkoj raspodjeli: uspješno su natjerali britanske brodarske kompanije, koje su tada još uvijek žarile i palile prekooceanskim prometom, da prestanu prevoziti manganovu rudaču iz Brazila. Tada se u širem javnom diskursu prvi put pojavila sintagma koje će kasnije zadobiti poslovičnu medijsku uporabu – ekonomske sankcije.
Nakon tog inicijalnog zamaha, prijetnje tim sredstvom počele su se redati u okviru Lige naroda. Sam proces Versajskih mirovnih pregovora morao je, između ostalog, jamčiti neko sredstvo odvraćanja ako se stranke ne budu pridržavale dogovorenog, a što i jesu, a to su bile prijetnje sankcijama. Kada je primjera radi Pašićeva Srbija imala u vidu pokretanje agresije na susjednu Albaniju, britanske vlasti spremno su uputile diplomatsku notu i prijetile da će raskinuti vanjskotrgovinske veze i izbrisati srpske kompanije s londonske burze, što je bilo posredno i upozorenje ostalim istočnoeuropskim zemljama. Te prijetnje same po sebi trebale su biti dovoljan jamac da države slijede zadanu međunarodnu politiku, jer bi, riječima samog Woodrowa Wilsona, stvarna upotreba sankcijskog režima imala poguban utjecaj na stanovništvo ciljane države.
Ipak, američki predsjednici to upozorenje nakon Drugog svjetskog rata hladno su ostavili po strani pa se ta brutalna mjera, počevši od Korejskog rata pa nadalje, velikodušno primjenjivala, da bi padom Berlinskog zida stekla notornu popularnost kao sredstvo pacifikacije raznoraznih režima; u jeku korona virusa Iranu je ograničen uvoz medicinskih zaliha, Siriji građevinskog materijala i humanitarne pomoći nakon potresa, dok je najbrutalnije uskraćivanje svakako bilo zamrzavanje imovine afganistanske centralne banke što je uzrokovalo paralizu čitave zemlje i prijetnju masovnom glađu za stanovništvo. Tekući rat u Ukrajini samo je dodao još jednu dozu sofisticiranosti tog brutalnog sredstva.
Na razlici zarađuju najbogatiji
Američki povjesničar Nicholas Mulder u svojoj znamenitoj studiji uvodi pojam „autarhije“ kako bi opisao proces kada su u predvečerje Drugog svjetskog rata Sile Osovine svoje ekonomije pokušavale napraviti samodostatnima u industrijskoj proizvodnji kako bi uspješno odgovorile na prijetnje raskidom vanjskotrgovinske bilance od strane imperijalnog centra smještenom u londonskom Cityju. Nakon invazije na Krim 2014. godine Ruska Federacija također je osujetila isto te spremno započela s programom smanjenja ovisnosti o ključnim repromaterijalima i sirovinama; već u okviru BRICS-a postavljeni su temelji za drugačije izvršenje financijskih transakcija u odnosu na SWIFT, dok se i udio domaće komponente u metaloprerađivačkoj i ostalim ključnim industrijama povisio. Ipak, krucijalna diverzifikacija ekonomije zbivala se na području pomorskog prometa.
Naime, osmi paket sankcija koji je uvela Europska komisija podrazumijevao je uvođenje gornje cijene ruske sirove nafte na 60 dolara po barelu za europske uvoznike, a na snazi je od 9. prosinca 2022. godine. Suprotno svim prvoloptaškim nagađanjima, teleološki ta mjera nije bila usmjerena na to da se zabrani sam uvoz, već da se ograniče profitne stope ruskim državnim kompanijama Sovcomflotu i Gazpromu. S druge strane, gubitak zapadnih partnera za ruske je kompanije prouzrokovao i višak sirove nafte u zalihama koji su silom prilika morali ponuditi indijskim rafinerijama po nižoj cijeni. No ono što je ipak bio presudan trenutak u izbjegavanju sankcija u pomorskom prometu svakako je okupljanje ilegalne flote sastavljene od zastarjelih tankera bez dvostruke oplate u Baltičkom moru, kao i takozvani ship-to-ship transferi koji se odvijaju kod Singapura. Upravo kod ovih slučaja je razvidno koliko sankcije imaju kratkoročan efekt, odnosno kako na duži rok pogađaju upravo pomorce jer tankeri koje je ruski državni brodar unajmio su registrirani u Trećim zemljama poput Maršalovih Otoka, Paname i Liberije koje ne poštuju obveze iz Konvencije o radu pomoraca (MLC) niti one koja reguliraju onečišćenje na moru (MARPOL). U praksi to znači da na tim brodovima nije važeće zakonodavstvo Ruske Federacije, koja je i potpisnica obiju konvencija, već ono Maršalovih Otoka i Paname, gdje radna prava i regulative o zagađenju mora ne postoje, dok ni povećani rizik od trgovine ljudima nije isključen zato što takvi brodovi obično ne registriraju svoju posadu.
I kao što to obično biva, u takvoj konstelaciji snaga profiti aktera koji su se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme samo su mogli otići uzlaznom putanjom, baš zbog toga što su se vozarine na Worldscale ljestvici abnormalno povisile. Naime, zemlje koje su bile prisiljene nastaviti kupovati rusku sirovu naftu, najviše Egipat, morale su prihvatiti ponude prijevoza europskih tankerskih brodara po napuhanim cijenama kako bi i dalje mogli uvoziti naftu i ostale sirovine za svoje potrebe. I tako su osim ruskog državnog brodara ispremiješanost plovidbenih ruta iskoristili i belgijsko-norveški Euronav, grčki TMS Tankers i Minerva Maritime čiji su tankeri u godini dana ostvarili ukupno 13 pristajanja u crnomorsku luke Novorosijsk te u manjoj mjeri i hrvatska Tankerska plovidba koja je profitirala na ruti iz Sankt Peterburga za Port Said. S druge strane, od svih tih avantura nemaju koristi niti grčka, nit' hrvatska, nit' belgijska država, jer takozvani tonažni porez kojim su podvrgnuti brodari čije je sjedište u Europskoj uniji ne dopušta progresivno oporezivanje, pa se tako ni ta prekomjerna dobit brodara ne oporezuje.
Sankcije dugoročno pogađaju radničku klasu
Godine 1974. jedan od najozloglašenijih aktera američke vanjske politike Henry Kissinger na konferenciji u Rimu, u kojoj je bilo riječi o problemu nedostatne raspodjele hrane u svijetu, nonšalantno je izjavio da će svim zemljama koje se ne budu znale prilagoditi zahtjevima koje je iziskivao Međunarodni monetarni fond (IMF) američke vlasti ograničiti pristup gnojivu za poljoprivredu, kao i snabdijevanje osnovnim živežnim namirnicama, a čije su se prijetnje na neki groteskan način obistinile masovnim bombardiranjem Kambodže na koju je bačeno 250.000 tona bombi (više nego na Japan tijekom Drugog svjetskog rata), što je uništilo kapacitete zemlje za osnovno uzdržavanje stanovništva i ekonomije. To dovoljno govori o kakvom se alatu radi: iza ekonomskih sankcija ne stoji neka naročito promućurna misao već uvjerenje kako će ograničavanje sirovina i proizvoda te postepeno osiromašenje natjerati izmučeno stanovništvo pogođene zemlje da ustane i nasilno svrgne režim.
Drugim riječima ekonomske sankcije su, da parafraziramo čuvenu Clausewitzevu krilaticu, nastavak imperijalizma i klasne borbe drugim sredstvima jer one nikad nisu i neće pogoditi osobna bogatstva konzervativnih vlastodržaca poput Assada, Putina ili pak Homeinija te njima naklonjene političke elite i frakcije kapitala. Također, sankcije nisu efikasne čak ni kada ih gledamo kroz prizmu interesa zapadnog imperijalizma jer se na terenu situacija odvija upravo suprotno priželjkivanom scenariju – nestašica resursa u sankcioniranim režimima zapravo pospješuje stvaranje monopolističkih blokova i klijentističkih mreža koje u maniri „nijeme prinude“ još više vežu radničku klasu i sitne poljoprivrednike uz te režime. U svakom slučaju, ruski narod, kao i ukrajinski, zaslužuje vlast koja neće proganjati oporbu i manjine, zatvarati neistomišljenike i kršiti radnička prava, no kako bi ruska radnička klasa mogla savladati tu prepreku potrebno je raskinuti s brutalnim, nehumanim i neučinkovitim sredstvom koje prolaze pod uvriježenim terminom “sankcije”.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Janeb13/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: