Large naslovna

Konferencijski prevoditelji u Europskom parlamentu u štrajku su. O razlozima štrajka, uvjetima rada koji narušavaju zdravlje radnika i izostanku odgovora poslodavaca piše naša Dunja Kučinac.

 

„Prevoditelji su u štrajku. Nećemo prevoditi javljanja govornika na daljinu zbog mogućeg štetnog učinka nekvalitetnog zvuka na naše zdravlje, kao i zbog nedostatka odgovarajućih uvjeta rada“ – rečenica je koju konferencijski prevoditelji u štrajku na raznim jezicima posljednja dva tjedna izgovaraju u Europskom parlamentu, prije nego isključe svoje mikrofone da u šutnji dočekaju kraj javljanja putem interneta. Iznimku rade samo kad su u pitanju intervencije iz Ukrajine. Ovi radnici, o čijem visokokoncentriranom i intenzivnom angažmanu uvelike ovisi kvalitetno višejezično funkcioniranje europskih institucija, morali su uskratiti svoj glas za prevoditeljskim mikrofonima da bi se ono što uporno ponavljaju o vlastitim radnim uvjetima zaista čulo. Organiziranom akcijom, kako pojašnjava Međunarodno udruženje konferencijskih prevoditelja (AIIC) koje u europskim institucijama predstavlja i stalno zaposlene, i freelancere, upozoravaju na ozbiljne posljedice koje po njihovo zdravlje ostavlja rad na daljinu normaliziran tijekom pandemije, zahtijevajući od parlamenta hitno uspostavljanje socijalnog dijaloga i poduzimanje mjera zaštite.

Direktan povod štrajku bio je formalni povratak Europskog parlamenta iz pandemijskog na „standardni“ režim rada 13. lipnja ove godine. Naime, taj obnovljeni „standardni“ režim zapravo to uopće nije: mada su se prevoditelji i većina zastupnika vratili u dvoranu, još uvijek su dozvoljena javljanja na daljinu, putem online platforme Interactio. Bez obzira na to, s povratkom na to navodno „staro“, ukinute su sve zaštitne mjere koje su tijekom pandemije (u tzv. business continuity načinu rada) ispregovarane kako bi se kako-tako ublažile posljedice rada na daljinu, poput skraćivanja dozvoljenog maksimalnog vremena prevođenja. A te posljedice – kako je prijavio velik broj prevoditelja – imaju sasvim ozbiljna imena: tinitus (šum u uhu), hiperakuzija (preosjetljivost na zvuk), glavobolja, vrtoglavica – sve redom slušni i zdravstveni problemi čiji je porast među prevoditeljima koincidirao s intenzivnim radom na daljinu. U želji da ih podržimo u borbi za radne uvjete koji im neće sustavno ugrožavati zdravlje, ali i da aktualni štrajk šire kontekstualiziramo ukazujući na specifične okolnosti njihovog posla, ovom smo prigodom porazgovarali s nekoliko konferencijskih prevoditeljica – predsjednicom Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja (HDKP) Sandrom Breznički Ucović, članicom Profesionalne delegacije freelance prevoditelja u EU parlamentu (EPPD) Natom Hajdu te dvije usmene prevoditeljice koje rade za EU institucije, a koje su ovom prilikom željele ostati anonimne.

“Nismo razmažene dive, nego štitimo svoje zdravlje”

Aktualne poteškoće u EU parlamentu i općeniti problemi koje imaju s neadekvatnim uvjetima rada na daljinu vezani su, ističe dio mojih sugovornica na samom početku naših razgovora, uz nerazumijevanje specifične prirode posla usmenog prevođenja. I kad se radi u prikladnim uvjetima, on sa sobom nosi vrlo veliko kognitivno opterećenje uslijed istovremenog koncentriranog slušanja, obrade i analize i prevođenja te profesionalne odgovornosti da ono bude na najkvalitetnijoj mogućoj razini. Nata Hajdu objašnjava taj proces: „Slušam na jednom jeziku, u glavi u desetinki sekunde izvršim sve radnje potrebne da bih to prevela – pohvatala sve idiome, idiosinkraziju govornika, loš akcent – sve uzmem u obzir, prevedem, izgovorim u mikrofon dok me publika sluša. Prevodila sam dugo na sudu za ratne zločine – ono što sam ja izgovorila na engleskom, to je danas sudski spis. Razina stresa je takva da nakon pola sata više ne možeš prevoditi kako treba i onda preuzima kolega u kabini.“ Osim visoke koncentracije, vremenskog pritiska, interpretacije stručnih i često kompleksnih tema, bitni faktori opterećenja u usmenom prevođenju su, slažu se moje sugovornice, izloženost publici, a nekada i posredna traumatizacija katkada potresnim i emotivno teškim temama. Osim toga, pojašnjava Sandra Breznički Ucović iz HDKP-a, prevoditelji se moraju pripremiti za svaki posao: „Danas radimo na skupu drvne industrije, sutra na otvorenju izložbe, a prekosutra na protokolarnoj presici. Moramo se za svaki od tih poslova terminološki pripremiti i učitati u tematiku i nema pravila koliko to može trajati.“

Zbog specifičnog opterećenja i zahtjeva posla, zajednica usmenih prevoditelja svoje zdravlje i adekvatne radne uvjete nastoji zaštititi inzistiranjem na pridržavanju profesionalnih standarda. Standardi koje definira HDKP, objašnjava Sandra, nastali su na temelju znanstvenih istraživanja i iskustvenih spoznaja i oslanjaju se na standarde AIIC-a, ali su prilagođeni hrvatskom tržištu. Oni, prema Etičkom kodeksu HDKP-a, obvezuju samo njegovo članstvo koje trenutno broji 51 prevoditelja, no velik broj konferencijskih prevoditelja koji nisu u članstvu strukovne udruge, dodaje Sandra, radi u skladu s njima jer razumije njihov značaj: „Profesionalni standardi, primjerice, predviđaju da jedan radni dan traje šest sati i da se za duže trajanje ili naplate prekovremeni sati, ili pojača prevoditeljski tim s dva na tri člana, ovisno o trajanju. Također, ako prevodite simultano, nikada to ne radite sami, već uvijek u timu od najmanje dvoje prevoditelja koji se izmjenjuju svakih 20 do 30 minuta. Riječ je o poslu koji zahtijeva jako veliki stupanj koncentracije i nitko ga ne može kvalitetno raditi sam. Postoje istraživanja koja su pokazala da nakon 30, odnosno najviše 45 minuta simultanog prevođenja koncentracija pada do te mjere da kvalitetno prevođenje više nije moguće.“

Ograničeni broj radnih sati koje prevoditelji mogu u komadu provesti u kabini, pravilo da se radi u timu i druge mjere zaštite često stvaraju predrasude da su prevoditelji privilegirani, objašnjava Nata Hajdu: „Kad ljudi čuju da se, recimo, na radnim skupinama vijeća mi isključujemo u 18:30, pomisle: to su neke mile gere, nikad nisu čuli za prekovremene. Ali naši uvjeti rada nisu takvi jer smo razmažene dive, nego zato što su zaista potrebni da bismo se zaštitili. Kao što nećete poslati radnika da bude u hladnjači cijeli dan, tako nećete ni nama nametnuti da radimo 10 sati ili sami u kabini.”

No, standardi konferencijskog prevođenja su se uslijed pandemije značajno urušili. Po njenom izbijanju većina je prevoditelja, u prvom redu freelancera koji rade kroz vlastite obrte, preko noći ostala bez posla, da bi vrlo brzo silom prilika bila prisiljena na rad od kuće. Taj je način rada, složne su moje sugovornice, za usmene prevoditelje daleko najproblematičniji. „Nemam kolege uz sebe, stalno nestaje zvuk, susjed buši ili zvoni dostavljač. To je trostruki stres u odnosu na uobičajeni modus rada“, objašnjava Nata Hajdu. Sve moje sugovornice naglašavaju da je jedan od ključnih problema izostanak timskog rada koji je, kad se radi od doma, moguć samo preko chata što dodatno opterećuje proces.

Foto: Pietro Naj-Oleari


„Kognitivno opterećenje koje je već ionako visoko“, nadovezuje se jedna od mojih anonimnih sugovornica, „radom od kuće raste preko svake mjere“. Osim što je razdvojen od kolega, prevoditelj mora sam sebi biti tehničar što predstavlja znatno dodatno opterećenje, ali i trošak zbog nabavke kvalitetne opreme, što uvijek podrazumijeva da imate i rezervno računalo, slušalice i mikrofon. Sandra Breznički Ucović dodatno podcrtava tu problematiku: „Ako vam se nešto od tehnike pokvari, trebate istovremeno to rješavati, javiti kolegici da preuzme, za razliku od uobičajene situacije u kojoj na licu mjesta imate tehničara. Zato je stav HDKP-a od početka bio da, ako se već mora raditi na daljinu, a okupljane manjeg broja ljudi je dopušteno, da se radi iz tzv. profesionalnog prevoditeljskog huba, mjesta na kojem postoje kabine i tehničar. To je nešto što cijelu priču poskupljuje, ali to je zapravo normalan trošak konferencijskog prevođenja. Radom od kuće se stvorila percepcija da je sve super jeftino jer svi mogu sve sami od doma. Ali trošak tehnike i tehničara radom od kuće ne nestaje, samo se ne vidi. Prebacuje se na prevoditelja. Mi smo tijekom pandemije morali uložiti novac u dodatnu, bolju i rezervnu opremu i svoju edukaciju. Trebali smo se upoznati s time kakve su najbolje slušalice, računala, internetske veze i kako raditi s platformama."

„Zastupnici znaju istovremeno govoriti i kuhati, dok ukućani obavljaju kućanske poslove”

Povratak u fizičke kabine u tom je smislu konferencijskim prevoditeljima omogućio znatno adekvatnije uvjete, ali oni nikako nisu zadovoljavajući dok god se dio sudionika i dalje javlja na daljinu. Nata Hajdu objašnjava: „Zastupnici se znaju javljati s aerodroma, iz vrta, iz svoje kuće dok njihovo dijete iza urla ili dok režu mrkvu. U jednom momentu smo se uspjeli izboriti za to da možemo odbiti prevoditi ako se netko javlja iz vozila koje se kreće.“ Njena anonimna kolegica dijeli isto iskustvo: „Javljaju se koristeći se mikrofonom na laptopu ili s mobitela, dok voze, na ulazu u avion, iz bučnih restorana, s otvorenim prozorima i preko loših internetskih veza uz jeku, šum i iznenadne glasne zvukove. Imala sam i situacije da istovremeno kuhaju i govore ili netko od njihovih ukućana obavlja kućanske poslove dok oni sudjeluju na sastanku. Da ne govorimo o prekidima, smetnjama, šumovima i slično. Rad nam je u takvim okolnostima nemoguć.“

No čak i kad se sudionici sastanaka u parlamentu javljaju iz tihih prostora, s nešto adekvatnijom opremom, upozoravaju sve moje sugovornice, zvuk koji propuštaju online platforme, mada se on većini „običnih“ slušatelja može činiti sasvim korektno i razumljivo, nije adekvatan za obavljanje prevoditeljskog posla. Sandra Breznički Ucović detaljno objašnjava što se događa sa zvukom koji prolazi kroz internetske platforme: „U normalnom okruženju, u kabinama imamo prevoditeljske konzole koje su kabelom povezane s mikrofonima u dvorani. Kod prevođenja na daljinu, sve se odvija preko internetske veze koja može biti svakakva – jača, slabija, žična ili bežična, ima određenu pojasnu širinu. Kako bi se uštedjelo na pojasnoj širini, zvuk se komprimira dok se pušta kroz internetsku žicu, ali ne tako da vi subjektivno možete reći da ne čujete govornika, nego tako da ne dobijete cijeli spektar zvuka koji čovjek na drugom kraju proizvodi, a koji je prevoditelju vrlo bitan za razumijevanje poruke. Ako je zvuk komprimiran, slušni aparat prevoditelja se mora naprezati puno više nego inače da bi prepoznao poruku. To je tzv. toksični zvuk. Može zvučati neprirodno i metalično. Takvom su zvuku izloženi i sami sudionici sastanka, ali za razliku od njih prevoditelji se ne mogu isključiti ni na jedan trenutak, moraju neprestano koncentrirano slušati. Događa se da je prevoditelj već nakon dva sata prevođenja na daljinu užasno umoran. Andrea Caniato, naš talijanski kolega, koji se intenzivno bavi temom zvuka u prevođenju na daljinu u jednom svom članku tvrdi da bi platforme mogle propuštati kompletni spektar zvuka, ali je to veoma skupo jer je za to potrebna veća pojasna širina.“

Sandra pritom posebno napominje: „Struka nije, kako se to često voli prikazati, protiv tehnološkog napretka i razvoja prevođenja na daljinu, premda smatramo da ono dakako nije prikladno za sve formate višejezične komunikacije. Prevođenje na daljinu ima svoje mjesto u svijetu konferencijskog prevođenja, ali kao i u svim drugim segmentima našeg posla, treba uspostaviti standarde i uvjete rada koji će omogućiti najvišu moguću kvalitetu usluge uz očuvanje zdravlja prevoditelja.“ Dodaje da su upravo te dvije stvari, najviša moguća kvaliteta prijevoda i dugoročna zaštita zdravlja prevoditelja, ključni imperativi profesionalnih standarda: „Oboje mora biti moguće: naručitelj ima pravo na vrhunsku uslugu, a mi imamo pravo na zdravlje. Uostalom, vrhunski prijevod i možemo pružiti samo ako ostanemo zdravi.“

Umjesto dogovora sa štrajkačima – autsorsing radnika

Želja prevoditelja da ostanu zdravi, usprkos problemima i dodatnim pritiscima u izvanrednim okolnostima, vraća nas na početak teksta, u prevoditeljske kabine Europskog parlamenta u trenucima dok u njima vlada štrajkaška šutnja. Ona ne dolazi bez razloga – oko stotinu prevoditelja prijavilo je probleme sa sluhom i zdravljem. I Nata Hajdu jedna je od onih sa zdravstvenim problemima: „Ja imam tinitus koji sam dobila u zadnjih godinu i pol. Prije toga sam radila 25 godina, svaki dan, i nikad nisam imala problema sa sluhom. Možda je koincidencija, ali sumnjamo jer je velik broj kolega prijavio probleme.“ Prevoditelji su složnog stava da problemi nisu individualni, nego zajednički, objašnjava moja anonimna sugovornica, prevoditeljica zaposlena u EU parlamentu: „Postoji nekoliko istraživanja i anketa koje su pokazale da problem sa zvukom i sluhom nije samo naš. Smatramo da svakako postoji korelacija i da se oni prevoditelji koji rade više sati tjedno češće žale na probleme sa sluhom poput tinitusa, zujanja, pretjerane osjetljivosti na zvuk, glavobolje, boli u ušima, čak i vrtoglavice. Naša uprava je govorila da su to individualni slučajevi koji trebaju ići specijalistima, ali mi smo smatrali da nije riječ o izoliranim slučajevima nego o nečem većem.“

Foto: WHO


Trenutna se situacija u parlamentu dakle, tvrdi Nata, u suštini tiče zaštite na radu: „Zamislite da kažete radniku na skeli: znaš šta, jako nam se žuri da sagradimo ovu zgradu, hajde odi radi bez zaštitnih cipela i kacige. Slično tako je bilo s nama, jer su svi pod pritiskom da se radi manijakalno dok se približava kraj saziva. Kao da su nam rekli: razumijemo da vam je zvuk grozan, da ste gluhi i da vam zvoni u ušima, ali što da se radi, nemamo izbora, odite na skelu. Zato smo se pobunili.“

Štrajk je dogovoren, pojašnjava mi jedna od mojih anonimnih sugovornica, na zajedničkoj generalnoj skupštini svih – stalno zaposlenih i freelance usmenih prevoditelja u Europskom parlamentu, a štrajk je za početak zadnjeg tjedna lipnja formalno najavio jedan od sindikata u parlamentu. „Tijekom pet dana od najave, koliko traje poček prije početka štrajka, naša je uprava imala vremena da sjedne s predstavnicima sindikata i dogovori tzv. minimalnu uslugu, odnosno da nam kažu koji se sastanci radi svoje važnosti trebaju izuzeti iz štrajka“, govori ona.

Međutim, prevoditelje je umjesto dogovora, koji su očekivali zbog dotadašnjeg historijata više-manje konstruktivnih razgovora i pregovora između njih i europskih institucija, dočekao – autsorsing. „Za to vrijeme oni su organizirali eksternalizaciju, koju su dogovorili s platformom Interactio preko koje se i odvija prevođenje. Bili smo šokirani. Za sada nema napretka u pregovorima s predstavnicima više uprave. Imamo osjećaj da nas pokušavaju zavlačiti da što manje štrajkamo i da izdrže do ljeta“, smatra moja sugovornica, a druga, također anonimno, ističe da su agencijski radnici dovedeni kao štrajkbreheri, odnosno da autsorsing služi kao klasična taktika lomljena štrajka.

Osim slabljenja štrajka i kupovanja vremena, autsorsing narušava standarde kvalitete, ali i uvjete rada zbog čega osim za zdravlje, prevoditelji u štrajku sve snažnije brinu i za vlastitu profesiju. Vanjski prevoditelji angažirani preko agencije nemaju nijedno od prava koja imaju zaposleni i freelanceri, kojima je u ovoj situaciji važno da se drže ujedinjeno. Izuzev prava koja proizlaze iz ugovora o radu, freelanceri su do sada imali jednak tretman i na dane rada bili smatrani osobljem europskih institucija, dok eksternalizirani prevoditelji nemaju nikakve direktne veze s parlamentom. Osim toga, prepričava mi jedna od anonimnih sugovornica, od svojih su kolega kojima je agencija nudila angažman čuli da ih traži da pošalju svoju cijenu, što znači da nisu svi plaćeni isto kao kad rade za institucije: „Također, rade udvoje umjesto utroje, a za neke kabine nisu uspjeli naći ni dvoje ljudi. Rade od doma, što znači da nemaju tehničku podršku ni uvjete. Mi stalno zaposleni i freelanceri inače imamo individualno pravo da stanemo s prevođenjem ako zvuk nije odgovarajuće kvalitete. Na ovim eksternaliziranim sastancima smo vidjeli da kolege prevode sve, čak i kad nemaju sliku ili je zvuk loš. Također, više ne postoji obaveza da to budu prevoditelji koji su akreditirani za rad s EU institucijama. Uostalom, većina akreditiranih prevoditelja dosta je složna oko štrajka tako da je vrlo moguće da prijevode na eksternaliziranim sastancima rade neakreditirani prevoditelji. Primijetili smo da je i, prosječno gledano, kvaliteta prijevoda slabija na eksternaliziranim sastancima. Nema dileme da je riječ o jednoj vrsti socijalnog dumpinga koji ugrožava standarde rada.“

Isti stav dijeli i njena druga, anonimna kolegica, dodatno podcrtavajući štetnost smjera u kojem je parlament krenuo autsorsingom: „Iskreno me čudi da su neki kolege na to pristali, ali i da im je to bilo ponuđeno od institucije koja bi trebala biti hram demokracije i svih vrijednosti za koje se zalaže Europska unija, između ostalog i radničkih prava. Iskreno, nisam očekivala da će do toga doći. Čini mi se da je to jako daleki korak iz kojeg se teško vratiti. To je uberizacija profesije.“


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: IAEA Imagebank
Tekst napisala:

Dunja Kučinac


    Preporučite članak: