Možda je praznovjerje da žena na brodu donosi nesreću u suvremenom pomorstvu prevladano, ali i dalje udio žena u navigaciji iznosi 1,28 posto. Najviše žena zaposleno je u kruzing industriji, a naš Mateo Ivčević istražio je kako je biti žena kruzeru.
Barmen s poznavanjem njemačkog i francuskog, djelitelj karata na blackjacku, masažer, osobni stjuard, turistički vodič – svi ovi atraktivni nazivi kojima se diči kruzing industrija u mnogima će probuditi osjećaj da se radnicima koji odgovaraju tom opisu posla isplaćuju basnoslovne cifre za obavljanje svog posla, dok im skupo opremljene teretane i bazeni na velikim putničkim brodovima i kruzerima osiguravaju prijeko potrebnu udobnost, i to uz povremen izlet na palubi broda gdje ih hladi lagani oceanski lahor. I zaista, kruzerska industrija je, barem jednim dijelom, od tog mita – oličenog u onog poznatoj floskuli „lako njemu on je pomorac“ – neko vrijeme uspijevala masno profitirati. No, dovoljna je bila ta povijesna i kobna 2020. godina da se taj mit naglo strmoglavi u bezdan. I dok je za to vrijeme na kopnu više-manje radikalna desnica prosvjedovala protiv lockdowna i epidemioloških mjera, bizarno nazivajući minimalno ograničavanje društvenog života (najčešće u obliku zatvaranja restorana i kafića) napadom na temeljna ljudska prava, vrlo je simptomatično to što ti isti nisu niti u primisli imali brigu za osobe čija su ljudska i radnička prava zbog loše izvedenih epidemioloških mjera zapravo bila ugrožena. Stanje je bilo toliko alarmantno da je i poslovni časopis Bloomberg morao približiti dugo medijski prešućivanu dramu pomoraca sa strahovitim izvještajem u kojem se navode posljedice narušenog mentalnog zdravlja i porasta broja samoubojstava zbog opće agonije koja je vladala zbog nemogućnosti repatrijacije.
Ta je pandemijska godina kruzing industriju gurnula skoro do ruba provalije i samo masne monetarne državne injekcije spasile su izvršne direktore njemačke AIDA-e, američkog Carnivala i Royal Caribbeana, talijanskog MSC-a od rezova, odnosno prakse da raspreme ili prodaju dio svoje flote. Primjera radi, samo je za AIDA-u njemačka vlada osigurala pomoć u visini od 591 milijuna američkih dolara kako bi postigli likvidnost, dok su se čak poneke novogradnje koje su ostale zaglavljene u brodogradilištima prodavale za staro željezo zbog abnormalnog pada potražnje. U takvom kontekstu brojni pomorci i njihova radna mjesta našli su se u jako nesigurnim vodama, i to pogotovo bijelo osoblje (konobari, kuhari, recepcionarke, sobarice, servirke) u čijem sektoru radi nezanemariv udio žena. Prema statistici Međunarodne brodarske komore (International Chamber of Shipping), generalni udio žena u navigaciji iznosi svega 1,28 posto, dok se u kruzing industriji taj postotak žena na svim pozicijama penje na nekih 24 posto. Srećom, napori i programi kojim bi se premostilo taj rodni jaz i prateća diskriminacija postoje u angažmanu ženske sekcije Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF). Jedan od važnih obrazovnih programa kojeg, između ostalog, organizira ITF su i popularni cruise seminari. Na ovogodišnjem seminaru koji se uz posredstvo norveškog i hrvatskog sindikata pomoraca, kao i talijanskih i njemačkih granskih sindikata transportnih radnika, od 3. do 7. listopada održao u Splitu popričali smo s Barbarom Marković iz Beograda koja ima višegodišnji plovidbeni staž u nekoliko kruzing kompanija.
„Kruzing industrija mi nije bila prvotna namjera; nakon što sam završila takozvanu Fly Fly akademiju za stjuardese, odbila sam posao u JAT zrakoplovnoj kompaniji zbog preniskih plaća pa sam se na preporuku prijatelja prijavila za posao na američkom Carnivalu. Na Carnivalu sam provela godinu dana kao hostesa u jednom fine dining restoranu, sve dok nije došlo do požara na brodu zbog kojeg smo proveli tri dana na otvorenom moru. Tada sam prešla na relativno bolji posao na Disney Cruise Lineu, ali na kojem je svejedno vladala vojnička stega; 12 sati rada na dan, rano ustajanje i slične stvari“, opisuje nam svoj ulazak u svijet rada.
Vrijedi napomenuti kako se ugovori u kruzing industriji, ali i općenito u pomorstvu, većinom sklapaju na određeno vrijeme pa je samim time što bolja pokrivenost kolektivnim ugovorima izuzetno važna kako bi se spriječile neke uobičajene brodarske prakse kao što su arbitrarno produžavanje ugovora, malverzacije oko utvrđenih sati odmaranja i sati rada na brodu, ali i odredbe vezane uz zaštitu na radu i liječenje pomoraca. S druge strane, u poluvojničkoj industriji kakvo je pomorstvo teško je napredovati, pogotovo ženama; postotak žena koji uspješno završe pomorske škole i fakultete još je uvijek na nivou statističke greške.
„Nakon nekog vremena u Kotoru sam završila prekvalifikaciju za pomorskog nautičara gdje sam bila jedina žena. U međuvremenu sam saznala da Disney ne prima kadete iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore pa sam odlučila dati otkaz. Treba napomenuti da to nije bio slučaj izravne diskriminacije, jer je Disney sklopio ugovor s pomorskim fakultetom u Southamptonu za prijem njihovih kadeta u službu. Nakon toga sam pokušala s hrvatskim agencijama kao što je Split Ship Management, no ni tu nije bilo previše sreće. S druge strane, kako su značajna sredstva uložili u promoviranje Wendy Williams kao prve kanadske zapovjednice broda, prijavila sam se za posao u Royal Carribeanu. Međutim, u praksi ta proklamirana meritokracija ne ide toliko glatko jer je kompanijin poslovni model naložio da se prvo zaposlim u restoranu pa sam naknadno trebala čekati da se otvori pozicija za obavljanje kadeture.“
U lipnju ove godine skandal je potresao najveću brodarsku kompaniju MAERSK nakon što su procurile informacije o zataškavanju brojnih slučajeva seksualnog uznemiravanja, dok se jedna kadetkinja ohrabrila i podnijela tužbu zbog kaznenog djela silovanja protiv prvog časnika stroja. Upravo zbog činjenice da je seksualno uznemiravanje još teže dokazivo nego na drugim radnim mjestima – jer bi postavljanje kamera u skučenim prostorima kao dokaznog materijala na brodovima predstavljalo zadiranje u pravo privatnosti – osvještavanje tog problema u trgovačkoj mornarici izuzetno je važno. Srećom, naša sugovornica s tim ekstremnim primjerima nije imala iskustva.
„Kako mi je opis posla bio više rezervacija i prijem gostiju nisam imala previše problema sa seksualnim uznemiravanjem i diskriminacijom od muških članova posade osim što sam imala jednog nadređenog Grka koji mi je pokušao napakostiti na sve načine, naložio bi mi previše posla, na sve načine mi je pokušavao skratiti ugovor da me se što prije riješi i slično. Više sam neugodnosti imala s muškim gostima jer gosti često dolaze u alkoholiziranom stanju, gađaju te jelovnicima, dolaze ti ispred kabine i vrijeđaju te na sve moguće načine ako im ne udovoljiš zahtjevima.“ S druge strane, Sindikat pomoraca Norveške (Norwegian Seafarers Union) otišao je i korak dalje od oštrog kažnjavanja bilo kakvog oblika uznemiravanja kada je 2019. godine na sjednici Međunarodne organizacije rada (ILO) prihvaćen njihov prijedlog da se obavezan test na trudnoću uvrsti kao jedan od oblika rodne diskriminacije. „Ja ne mislim da je to predstavlja nekakav teži oblik diskriminacije, no mislim da su takvi testovi u suštini nepotrebni“, napominje nam Barbara.
A dobar primjer kako se uspješno mogu postići promjene u kruzing industriji je grupna tužba više stotina putnika i članova posade te traženje odštete od Princess Cruisesa i Carnival Corporationa zbog nepoštivanja epidemioloških mjera, odnosno prakse u kojem je kruzer isplovio iz luke Sidney bez dovoljne zalihe zaštitnih maski, dezinficijensa i lijekova, što je u konačnici rezultiralo smrću 13 osoba.
„Korona me zatekla u Šangaju, u samom žarištu pandemije, a iskrcani smo s broda kada je kruzer Diamond Princess zarazio Japan, da bi nas od tamo prebacili u Manilu. Nažalost, 19. ožujka Republika Srbija i susjedne zemlje proglasile su lockdown i zatvorile granice pa smo se nas nekolicina iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore zatekli u svojevrsnom limbu. Tada su nas još jednom prebacili, i to na Bali na kojem smo proveli mjesec i pol dana, sve dok nismo konačno uspjeli krenuti za London. No, prije nego što smo uspjeli aranžirati let za Bugarsku, tamo su nas zadržali tri dana jer se pojavio problem s vizama“, opisuje nam ta turbulentna vremena.
U ožujku 2020. godine poznati venecijanski kanal Giudecca poprimio je neuobičajeno tirkizan i bistar oblik. Naravno, povod tom događaju nije bila neka okultna pojava već je naprosto odsustvo velikih kruzera spriječilo praksu raznošenja mulja u laguni koja dolazi do Trga svetog Marka. Nakon toga, sve je više građana Venecije počelo uviđati da im je mirniji kanal – u kojem čak mogu nabasati na jato labudova – estetski puno prihvatljiviji pa ih se sve više pridruživalo prosvjedima najčešće u organizaciji nevladine organizacije No Grande Navi, zahtijevajući od gradskih vlasti da zabrani uplovljavanje velikih kruzera. Zabrana je konačno stupila na snagu 1. kolovoza 2021. godine. Osim kanala Giudecce, na isti način korona je konačno široj javnosti razbistrila sve što se krije ispod uljepšanih reklama i atraktivnih naziva radnih mjesta kojima se diči kruzing industrija.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: International Maritime Organization/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: