Osamnaest godina nakon što je osnovana u Bangladešu, mreža People’s Health Movement (PHM) nedavno se vratila u Savar kod Dhake, gdje je održala četvrtu skupštinu. People’s Health Assembly 4 trajala je od 16. do 19. novembra i okupila je otprilike 1.400 društvenih aktivista i zdravstvenih radnika iz cijelog svijeta, s namjerom da se prilikom obljetnice donošenja deklaracije iz Alma Ate još jednom progovori o pritiscima profitnog sektora na zdravstvene sustave, sve većim nejednakostima u svijetu i njihovim posljedicama za zdravlje.
Okupljanje u Savaru uvelike se razlikovalo od uobičajenih konferencija na temu zdravstva: od odabira tema plenarnih zasjedanja i radnih skupina do poticanja mladih aktivista da se uključe u sve aspekte organizacije i izvedbe događaja, PHM je pokazao da se pokret za pravo na zdravlje još uvijek temelji na solidarnosti i podršci pojedinaca i organizacija koji nerijetko dolaze iz sasvim drugačijih konteksta. Prilikom otvaranja skupštine Fran Baum, australska liječnica i članica Savjeta mreže, posebno je naglasila ulogu lokalne organizacije PHM-a, čiji su članice i članovi uložili izuzetne napore u pripremu skupštine. Njen je osvrt imao posebnu težinu s obzirom na to da se zbog najave parlamentarnih izbora dan prije planiranog početka moralo pronaći alternativnu lokaciju za održavanje konferencije.
Zahvaljujući članovima bangladeške organizacije PHM-a i organizacijskom odboru, kompleks BRAC Savar na četiri je dana postao mjesto gdje se na plenarnim predavanjima i radionicama raspravljalo o međunarodnom okviru koji definira generalni smjer zdravstvenih politika, socioekonomskim odrednicama zdravlja u kontekstu mjera štednje, jačanju zdravstvenih sustava i organiziranju za pravo na zdravlje. Još produktivniji bio je neslužbeni dio programa, kojeg su regionalne organizacije popunile različitim sadržajima, od sastanaka do improviziranih proba zborova.
Zajednički nazivnik svih predavanja i radionica bila je usmjerenost na sagledavanje zdravstvenog sustava unutar šire perspektive koja u obzir uzima socijalne odrednice zdravlja, globalna političko-ekonomska kretanja, klasu i rod, i koja se ponajprije fokusira na aktivno djelovanje protiv privatizacije zdravstva. Sudionici su neprestano bili pozivani da razmišljaju u kojem smjeru bi njihove lokalne organizacije mogle djelovati – dakle, radilo se o okupljanju koje je uistinu opravdalo svoju aktivističku reputaciju.
Organiziranje unutar zajednice
Jedan od primjera takvog organiziranja koji je polučio pozitivne rezultate predstavila je Christina Kydona iz Grčke. Socijalna solidarna klinika (KIA) u Solunu djeluje od 2011. kada su Grčkoj bile nametnute stroge mjere štednje i kada je zdravstvena skrb bila posve nedostupna nedokumentiranim migrantima, a kasnije i svima bez zdravstvenog osiguranja (uključujući i nezaposlene). Nakon drastičnih rezova u proračunu za zdravstvo, ukidanja brojnih preventivnih programa, zatvaranja bolnica i povišenja cijena hospitalizacije, u društvu su se počele osjećati posljedice na zdravlje populacije. Primjerice, između 2010. i 2012. godine stopa pojavnosti HIV-a gotovo se udvostručila. S druge strane, Grčka ima jedan od najboljih omjera broja doktora u odnosu na broj stanovnika. Potaknuti svime navedenim, skupina od 20 liječnika i medicinskih sestara pokrenula je besplatnu zdravstvenu kliniku – kasnije je taj broj narastao na 200 volontera koji su pokrivali različita područja medicine, a djelovali su na principima direktne demokracije i horizontalne organizacije. Njihov je cilj bio da pomognu onima koji su isključeni iz kapitalističkog sustava i izbačeni iz bolnica, odnosno osigurati svima pristup zdravstvenoj skrbi. Klinika je bila ilegalna, ali od zatvaranja ju je štitila činjenica da je kroz njen rad (danas se radi o 92 klinike diljem zemlje) osigurana zdravstvena zaštita za 3 milijuna ljudi (četvrtina populacije) koji su ostali bez pristupa zdravstvenom sustavu. Ono što je ključno jest da se organizacija, uz klinički rad, vrlo intenzivno bavila i akcijama kojima je zahtijevano javno i besplatno zdravstvo za sve, kritizirana rasistička politika prema migrantima i tražilo ponovno otvaranje optimalnog broja bolnica. Drugim riječima, u KIA-i su bili svjesni činjenice da klinike koje počivaju na radu volontera iz civilnog sektora ne doprinose rješavanju sistemskog problema te su pozivali vlasti na odgovornost u osiguravanju adekvatne zdravstvene skrbi za cijelu populaciju. Nakon niza protestnih akcija, 2016. donesen je zakon kojim je pristup zdravstvenoj skrbi ponovno omogućen svim Grcima, ali i migrantima.
Jedna od rasprava bila je posvećena zdravstvenim radnicima: na panelu na kojemu su sudjelovali južnoafrička organizatorica Nowhi Mdayi, sindikalistkinja Susana Barria iz ureda Public Services International (PSI) za Jugoistočnu Aziju i analitičar Remco van de Pas, govorilo se o različitim pristupima planiranju radne snage i mogućim odgovorima na globalni nedostatak radnika u zdravstvu. Mdayi se u razgovoru s Thomasom Schwarzom iz mreže Medicus Mundi International osvrnula na ulogu koju u pružanju zdravstvene zaštite u Južnoafričkoj Republici igraju zdravstvene radnice u zajednici. Ta skupina radnica pruža zdravstvenu zaštitu onim dijelovima stanovništva koji si ne mogu priuštiti odlazak u zdravstvene ustanove iz financijskih ili geografskih razloga, a istovremeno provode i mjere zdravstvenog odgoja. Zdravstvene radnice u zajednici po mnogočemu su slične patronažnoj službi u Hrvatskoj, s bitnom razlikom da je njihov položaj u mnogo slučajeva nedefiniran, a rad često volonterski. Radi se o problemu koji je u različitim oblicima prisutan u mnogim zemljama, napomenula je Barria. Istraživanja koja je PSI nedavno proveo na Šri Lanki, u Nepalu i Delhiju pokazala su kako oslanjanje na volontere u zdravstvenom sustavu ide ruku pod ruku s destandardizacijom radnih odnosa i privatizacijom zdravstvenih sustava. Sustavi koji su većim dijelom još uvijek u društvenom vlasništvu, poput zdravstvenog sustava Šri Lanke, imaju veći broj stalno zaposlenih radnika u zdravstvu. S druge strane, države koje su otvorile vrata zdravstva privatnom sektoru sada se susreću s rastućim stopama prekarnih oblika rada te padom kvalitete zdravstvene zaštite. Sve navedeno, sažeo je van de Pas, povezano je s dominantnim pogledom na zdravstvene sustave kroz paradigmu ulaganja. Umjesto da se govori o tome da je planiranje dovoljnog broja radnih mjesta u zdravstvu – s adekvatnim uvjetima rada – potrebno ukoliko želimo odgovoriti na zdravstvene potrebe sviju, danas se zapošljavanje u zdravstvenom sektoru prezentira isključivo kao mogućnost za ekonomski rast. Na taj se način iz planiranja radne snage u zdravstvu automatski isključuju one države koje nemaju dovoljno financijskih kapaciteta što dovodi do dodatnog ekonomskog jaza između Sjevera i Juga.
Alma Ata ili Astana
Završna plenarna sjednica bila je posvećena razmatranju i usporedbi deklaracija iz Alme Ate i Astane. Maria Zuniga, aktivistica iz Nikaragve te jedna od osnivačica International People's Health Councila, osvrnula se na sustav primarne zdravstvene zaštite u središnjoj i dijelovima južne Amerike koji se do Alma Ate (1978) prvenstveno oslanjao na neformalne organizacije zdravstvenih djelatnika u zajednici, a tek je s donošenjem deklaracije odgovornost prebačena na vlasti. S druge strane, prominentni bangladeški aktivist i osnivač prvog bangladeškog zdravstvenog centra Gonoshasthaya Kendre, Zafrullah Chowdhury, naglasio je važnost sagledavanja zdravstva u kontekstu neoliberalnih politika koje prate djelovanje globalnih institucija kao što su Svjetska banka, MMF i Svjetska zdravstvena organizacija, a kao protutežu postavlja nužnost uključivanja lokalnih zajednica u osmišljavanje zdravstvenih politika.
Nakon video-poruke direktora Svjetske zdravstvene organizacije Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa koji je pozvao na zajedničke napore aktera unutar i izvan zdravstvenog sektora u ostvarivanju ciljeva iz Alma-Ate, Paul Rutter iz UNICEF-a ocijenio je napredak u pogledu odrednica zdravlja od donošenja deklaracije iz Alma Ate do danas vrlo pozitivnim, naglašavajući smanjenje stope smrtnosti djece. Ta je izjava izazvala određenu dozu nevjerice među okupljenima, s obzirom na to da je sâm PHM pokrenut zato što je već prije 18 godina bilo jasno da se ciljevi iz Alma Ate ne ostvaruju na zadovoljavajući način, a cijela skupština u Savaru bila je posvećena promišljanju djelovanja u smjeru njihova ostvarivanja. Rutter deklaraciju iz Astane vidi kao izvrsnu nadogradnju Alma Ate, s posebnim naglaskom na uključivanje „velikih igrača“ koji mahom djeluju u javno-privatnim partnerstvima.
Jedan od osnivača PHM-a, David Sanders, imao je nešto drugačiji osvrt na deklaraciju iz Astane. Kao prvu problematičnu točku naglasio je usmjerenost dokumenta na univerzalnu zdravstvenu skrb s perspektive u kojoj se postepeno iz fokusa izbacuje sveobuhvatna primarna zdravstvena skrb (nasuprot selektivne primarne zdravstvene skrbi koja je danas sve prisutnija), koja je u svojoj srži okosnica univerzalne zdravstvene skrbi. Takva vizija univerzalne zdravstvene skrbi širom otvara vrata za upliv privatnog sektora i smanjenje odgovornosti i ingerencije lokalnih vlasti, uz kontinuirani angažman globalnih inicijativa u zdravstvu od kojih svaka provodi zasebne, nepovezane akcije, a koje sve doprinose neoliberalizaciji zdravstvenog sustava. Nadalje, u deklaraciji iz Astane ne spominju se uzroci nejednakosti i njenog konstantnog rasta, kao niti strukturne odrednice komercijalnih uzročnika kroničnih nezaraznih bolesti i klimatske promjene. Privatni sektor pozvan je kao partner u rješavanju gorućih zdravstvenih pitanja, bez razrađene ideje o upravljanju sukobima interesa. Kao završnu poruku, Sanders je naglasio nužnost daljnjeg angažmana civilnog sektora i aktivista u zdravstvu, opisavši medicinu kao društvenu znanost.
Izvor naslovne fotografije: Facebook stranica - People's Health Movement
Autorice teksta:
Preporučite članak: