Bauk progoni radničku klasu: bauk komunizma. Radničkoj klasi ta strašna babaroga znači društvo skučenih sloboda, društvo radnika bez moći (na radnom mjestu ili u zajednici), i društvo u kojem se odluke donose na vrhu od strane avangardne partije koja sebe smatra jedinim arbitrom istine. Naravno, to nije ono što je komunizam značio Marxu i Engelsu, ili čak Lenjinu. Vizionarima devetnaestog stoljeća komunizam je predstavljao društvo koje bi pogodovalo razvoju čovjeka – društvo u kojemu, Marxovim riječima, "materijalno bogatstvo postoji za potrebe radnikova razvitka."[1]
Ali danas, u dvadeset prvom stoljeću, taj devetnaestostoljetni san nije ono na što radnička klasa misli. Prije bi to bila iskustva dvadesetog stoljeća. Ta sjećanja (stvarna i preuveličana) vladaju umovima masa i stoga funkcioniraju kao materijalna snaga koju je teško raspršiti mantrom "Komunizam! Komunizam!" što je ponavljaju filozofi i slični čarobnjaci riječi. I tu leži tragedija današnjice. Usprkos sve intenzivnijoj klasnoj borbi kapitala protiv radničke klase, usprkos tome što kapital inzistira na tome da radnici moraju snositi teret neuspjeha samog kapitala, radnička klasa ne vidi alternative doli pokušaja da kaže "ne" – ne rezovima, ne štednji, ne novim korisničkim doplatama, ne uništenju naših života i našeg okoliša – ali ne i "da" socijalističkoj alternativi. Suočeni s noćnom morom kakva je kapitalizam dvadesetprvog stoljeća, radnici ne vide jasne alternative doli ublažiti štetu (pojedinačno ili zajednički). To je tragičan ishod uništenja sna o socijalizmu koje se dogodilo u dvadesetom stoljeću.
Treba nam neka nova vizija, neki novi san. Kako je Hugo Chavez obznanio 2005. u Porto Alegreu: "Moramo ponovno izmisliti socijalizam".[2] Ali otkud da dođe ta vizija i kako da istisne bauk komunizma dvadesetog stoljeća? Ona neće potpuno razvijena iskočiti iz Zeusove glave. Umjesto toga, razvoj vizije jedne socijalističke alternative mogu potaknuti jedino borbe otpora samih radnih ljudi protiv napada kapitala.
Postoji razlog zašto se ljudi bore. Rade to kada se povrijedi njihov osjećaj za pravdu. Nekad protestiraju, nekad eruptiraju kao vulkan, nekad pokrenu ulične nemire – a nekad se organiziraju. Nekad se, dakako, ne bore – gunđaju o nepravdi i nepoštenju pa ustvrde da nema alternative i usredotoče se svaki na svoje osobne bjegove i izlaze. Koncept pravednost sa sobom nosi i mogućnosti i ograničenja.
Mogućnosti
Govoreći o društvenim normama i uvjerenjima o tome što je pravo a što krivo, E. P. Thompson uvodi koncept "moralne ekonomije siromašnih". U klasičnom članku "Moralna ekonomija engleske gomile u osamnaestom stoljeću" Thompson tvrdi da su onovremene pobune zbog cijene i dostupnosti hrane odražavale širok i strastven konsenzus oko toga što je ispravno, dovodeći do oštre reakcije na dotad nečuveno kršenje tog poimanja pravde.[3] Komentirajući Thompsonovu interpretaciju, Li Jun, suvremeni kineski analitičar radničkih protesta u Kini, uočava da "legitimacija tih pobunjenika proizlazila iz uvjerenja da brane tradicijska prava ili običaje koje podržava širi konsenzus zajednice."[4]
Slično tome, u radovima koji se bave "moralnom ekonomijom seljaka" James Scott se fokusira na to kako seljaci shvaćaju ekonomsku pravdu te ukazuje na ustanke i pobune koji mogu izbiti kad se o to ogriješi. Za Scotta, korijeni ih poimanja pravde su u potrebi da se sačuva egzistencijalni minimum, a ne u protivljenju eksploataciji (tj. oduzimanju plodova njihova rada) kao takvoj. "Za seljaka je ključno pitanje prije," tvrdi Scott, "'što je ostalo' a ne 'koliko je oduzeto?'"[5]
Iz te perspektive, eksploatacija sama po sebi ne dovodi do nemira, pobuna ni ustanaka. "Moralni ekonomisti," komentira Jeffrey Kopstein u studiji radničkog otpora u Istočnoj Njemačkoj, "pretpostavljaju postojanje prešutnog društvenog ugovora u skoro svakoj dugotrajnijoj društvenoj formaciji unutar koje potlačene skupine toleriraju vlastitu eksploataciju." Te skupine eksploataciju toleriraju sve dok im ostaje dovoljno za njihove potrebe – tj. dok god mogu održavati očekivani egzistencijalni minimum. No kad se prevladavajuća norma prekrši, tvrdi Kopstein, dolazi do "otpora koji može ići od zabušavanja, bijelog štrajka, lažne pokornosti, pretvaranja, i drugih 'oružja slabih' do otvorenih štrajkova i drugih oblika kolektivne akcije" – ali sve samo kako bi se to kršenje poništilo. Prema moralnim ekonomistima, navodi Kopstein, "eksploatirane skupine samo žele vratiti se na standarde koje su imale prije nego što je došlo do pogoršanja. Rijetko pokušavaju srušiti postojeći poredak kao takav."[6]
Sve se ovo temelji na konceptu ekvilibrija, kojeg Thomspon izričito spominje kad raspravlja o "određenom skupu društvenih odnosa, određenom ekvilibriju između paternalističke vlasti i gomile."[7] Kada se taj ekvilibrij poremeti, pokreće se mehanizam povratne sprege: mase (seljaci, gomila, radnici) reagiraju kako bi vratile uvjete sukladne društvenim normama koje podržava konsenzus zajednice. Pod pretpostavkom da svi ostali uvjeti ostaju isti, glavna će tendencija stoga biti ka stabilnosti.
Tom smo fenomenu mogli svjedočiti u "realsocijalizmu" (odnosno "stvarno postojećem socijalizmu") drugog dijela dvadesetog stoljeća, što je pojam uveden u Sovjetskom Savezu kako bi se stvarno iskustvo razlikovalo od tek teorijskih ideja o socijalizmu. Unutar onoga što se opisuje kao društveni ugovor tipičan za "realsocijalizam" radnici su imali jasna uvjerenja o tome što im pripada. Očekivali su da im primanja s vremenom rastu, subvencionirane osnovne potrepštine, relativan egalitarizam i, osobito, radna prava – ne samo garantirano zaposlenje (koje je omogućavala politika pune zaposlenosti), nego i zaštitu od neželjenih promjena na postojećem radnom mjestu. Zauzvrat, radnici su prihvaćali vladavinu avangardne partije na poslu i u društvu te sveobuhvatne restrikcije bilo kakve moći ili, čak, inicijative odozdo.
"Postojao je sustav uzajamnih obveza", tumači Boris Kagarlitsky govoreći o Sovjetskom Savezu: "Baratamo pojmom 'obvezni društveni ugovor' ili asimetrični društveni ugovor, što znači da je populacija na njega bila prisiljena. Taj društveni ugovor sasvim sigurno nije bio slobodan. S druge strane, ako ste tamo živjeli, shvaćali ste da se, iako je populacija na ugovor prisiljena, on prihvaća, ne samo zato što nema drugog izbora, nego zato što se ljudima sviđaju neki njegovi aspekti."[8]
Pravo svih na egzistencijalni minimum i stalni rast standarda života, važnost stabilnih cijena i pune zaposlenosti, opredijeljenost za egalitarizam (pa tako i male razlike u primanjima), sve je to bilo dijelom normi koje su činile moralnu ekonomiju radničke klase u "realsocijalizmu". Iako takav društveni ugovor nije isključivao eksploataciju, radnici iz njega jesu dobivali nešto što su htjeli. Kopstein tvrdi, primjerice, da su "zajedno sa sigurnim radnim mjestom, istočnonjemački radnici imali moć zahtijevati nekakav efektivni egalitarizam plaća, kao i da potrošačke cijene ostaju niske u odnosu na plaće."[9]
Isti argument za moralnu ekonomiju radničke klase, i podršku koju joj osigurava društveni ugovor, eksplicitno je naveden u Li Junovom pregledu štrajkova u Kini: "Jednostavno rečeno, u kontekstu kineskog socijalizma radnici sebe vide u odnosu s državom koji funkcionira u skladu s normom reciprociteta: od države se očekuje da se obaveže osigurati pristojan život radnicima pružanjem sigurnog zaposlenja i velikodušnog paketa socijalnih usluga, a radnici, zauzvrat, zagovaraju partijsku vlast davanjem političke podrške i lojalnošću državi."
Da bi se podržavalo nešto što Li Jun naziva "moralnom ekonomijom radnika," očekivalo se da će vlast ispuniti "svoju odgovornost da štiti radničku klasu i osigurava joj beneficije u vidu 'željezne zdjelice riže.'"[10]
Što se dogodilo kada se u "realsocijalizmu" ogriješilo o taj popularni konsenzus pravde i pravednosti? Prema mađarskom ekonomistu Janosu Kornaiju, kada bi do tog došlo, proces povratne sprege težio bi vratiti stvari u ravnotežu. Kad ekonomija generira "rezultate koji odudaraju od postojećih normi (nastalih iz 'navike, konvencije, prešutnog ili pravno utemeljenog društvenog prihvaćanja, ili pristajanja'), sistem generira signale koji se onda šalju nazad u sistem." Kornai tvrdi da su centralni donosioci odluka u Mađarskoj ciljali održati normalnu stopu rasta stvarne potrošnje po stanovniku od tri do četiri posto, zbog čega bi "kada rast potrošnje padne ispod normalne stope, smanjivali investicije, da ostane više nacionalnog dohotka za potrošnju."[11]
Kornaiju je bilo itekako jasno zašto je vrhuška to činila: postojala je granica s kojom se "populacija spremna zadovoljiti, ispod koje kreće nezadovoljstvo." Kršenje normi je moglo imati potencijalno visoku cijenu. "Usporavanje rasta standarda života, ili njegovo apsolutno smanjenje, i prelaženje donje granice ... prije ili kasnije dovodi do ozbiljnih političkih i društvenih posljedica, napetosti pa čak i šokova, koji s kraćom ili duljom zadrškom iznude ispravak." Ukratko, iza napora avangarde da izbjegne otklone od norme stajala je slutnja o reakcijama radnika (npr. na veće cijene). Ljudi, tvrdi Kornai, žele stabilnost cijena, "i nakon nekog vremena čak počnu očekivati od vlade da je garantira. Svaki iole važniji skok dovodi do nemira."[12] U skladu s tim, Kornai tvrdi da su oni na vrhu ograničeni, a granica "ovisi o aktualnoj sociopolitičkoj situaciji, razini i stopi rasta potrošnje s kojom se populacija spremna zadovoljiti, a ispod koje kreće nezadovoljstvo. A dođe li do nezadovoljstva, važno postaje pitanja u kojoj točci ono počinje ugrožavati stabilnost sistema. Povijesna je činjenica da nemir može navesti vođe na promjenu ekonomske politike."[13]
Dakle, vidimo da se tijekom razdoblja "realsocijalizma" moralna ekonomija radničke klase podupirala poštivanjem postojećeg društvenog ugovora. Vrhuška je shvaćala da bi ljudi reagirali na uočena kršenja društvenog ugovora (kao što i jesu u pobunama 1962. u Sovjetskom Savezu, izazvanima rastom cijena), i takve je potencijalne reakcije unaprijed uzimala u obzir. Marx primjećuje da ideje, kada jednom zavladaju umovima masa, postaju materijalna snaga. A kada se ljudi bore da dokinu kršenje vlastitog poimanja ispravnog i pogrešnog, ta su poimanja bjelodana materijalna snaga, a ne nekakve bestjelesne ideje.
U tim se borbama ipak događa nešto više od pukog povratka na početni ekvilibrij. Makar se ljudi možda i ne bore protiv eksploatacije kao takve, iz tog procesa nastaje više od onoga što su i sami ciljali postići. To je Marxov koncept revolucionarne prakse: podudarnost mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti ili samopromjene. Prosto, ljudi se mijenjaju dok se bore. Marx je komentirao 1853. godine da skromnim ciljevima unatoč, borbe za dohodak čuvaju radnike da ne postanu "apatični, bezumni, više ili manje siti alati proizvodnje"; bez njih, radnici bi bili "slomljena srca, bezvoljna, istrošena, podatna masa." To je ponovio i 1865. navodeći da su radnici koji su ostali izvan borbe "sami sebe degradirali na stupanj bezlične mase upropaštenih jadnika kojima više nema spasa".[14]
Možemo li sumnjati u taj argument? U konačnici, oni koji u borbu ne ulaze proizvode sami sebe kao određen tip ljudi. Stoga, iako moralna ekonomija radničke klase nije sama po sebi izravna prijetnja eksploataciji, ona može biti polazište procesa kojim se sami radnici mijenjaju u borbi. Ovo je, dakle, mogućnost inherentna poimanjima ispravnog i pogrešnog te pravednosti koji obilježavaju moralnu ekonomiju radničke klase. Radi se o mogućnosti da se na tim već postojećim uvjerenjima gradi sve do točke kada se izravno počinje dovoditi u pitanje eksploatacija i sam sistem.
Ograničenja
Pa ipak, primjer "realsocijalizma" ukazuje na realna ograničenja te iste moralne ekonomije. Pokazuje da poimanja pravednosti i konsenzus oko toga što je ispravno a što pogrešno nisu dovoljni da spriječe da ih se u praksi prekrši. Naposljetku, društveni ugovor koji je u "realsocijalizmu" utjelovio i podržavao moralnu ekonomiju nije samo u nekim aspektima ostao neispunjen. Naprotiv, jednostrano je opozvan od strane avangarde.[15] A to nije dovelo do otpora radničke klase s ciljem vraćanja društvenog ugovora na snagu, upravo suprotno – nije bilo nikakvog spomena vrijednog otpora dokidanju društvenog ugovora, bilo da je riječ o Sovjetskom Savezu, Istočnoj Europi, Kini, ili današnjoj Kubi.
Taj problem nije tek partikularno obilježje "realsocijalizma." Razmotrimo što se događa s "moralnom ekonomijom siromašnih" o kojoj raspravlja E. P. Thompson. Ovaj historijski "određen skup društvenih odnosa, određeni ekvilibrij između paternalističke vlasti i gomile" kojeg opisuje također je došao kraju. Kao i u "realsocijalizmu", Thompson uočava da je "ta 'priroda stvari' što je nekada u razdobljima nestašice obvezivala na barem simboličnu solidarnost između vladajućih i siromašnih, sada diktirala solidarnost između vladajućih i 'angažmana kapitala'".[16]
Dodamo li tim primjerima iskustva razvijenog kapitalističkog svijeta u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kada su takozvano Zlatno doba i "sporazum rada i kapitala" dokinuti s vrha bez ozbiljnijeg otpora radničke klase, čini se da se tu definitivno radi o obrascu. A obrazac je sljedeći: u nijednom "prešutnom društvenom ugovoru" koji se temelji samo na naslijeđenim poimanjima pravednosti, "subalterne skupine" ne mogu spriječiti vladajuće da taj društveni ugovor u potpunosti napuste.
Da bismo razumjeli zašto, razmotrimo Marxovu raspravu o spontanim poimanjima pravednosti koji su svojstveni radnicima u kapitalizmu devetnaestog stoljeća. Marx shvaća da stavovi i pojmovi moralne ekonomije postoje na površini društva; oni ne otkrivaju stvarne odnose, nego odražavaju stvari kakvima se one pričinjavaju (a možda i nužno pričinjavaju) realnim akterima. Ono što je u svakodnevnom životu očito spontano proizvodi ideje koje ovladavaju umovima masa i stoje iza njihovih djela.
Naposljetku, zbog čega su ustajali europski radnici sredinom devetnaestog stoljeća? U Nadnici, cijeni i profitu, Marx uočava da 99 posto borbi za veće nadnice slijede nakon promjena koje su dovele do njihovog padanja. "Jednom riječi" piše on, one su "reakcija rada na prethodne akcije kapitala." Ukratko, te borbe predstavljaju pokušaj povratka "tradicionalnog standarda života," koji je napadnut.[17]
U skladu s tim, spontani je impuls radnika u takvim uvjetima bio boriti se za "pravednost" nasuprot kršenju postojećih normi – štoviše, zapodjenuti gerilski rat protiv učinaka koje je inicirao kapital. Izričiti je cilj radnika, piše Marx, "pravedna nadnica za pravedan radni dan." Tako se oni ne bore za promjenu sistema niti protiv eksploatacije (osim u mjeri u kojoj je ona shvaćena kao nepravda). Marx prema tome zahtjeve radnika opisuje kao "konzervativne" i tvrdi da umjesto da zahtijeva pravednost "radnička klasa treba na svojim zastavama da ispiše revolucionarnu parolu: 'Dolje najamni sistem!'"[18]
Pa ipak, Marx itekako shvaća zašto se radnički slogan svodi na pravedne nadnice i radni dan: to proizlazi iz toga kakvom se neizbježno pričinja transakcija u kojoj se neka radnica odriče vlasničkog prava raspolaganja svojim kapacitetom za rad (tj. vlastitom radnom snagom) na određeno razdoblje. "Na površini buržoaskog društva," pojašnjava Marx u Kapitalu, "radnikova najamnina javlja se kao cijena rada, kao određena količina novca koja se plaća za određenu količinu rada."[19] Stoga se svjesna borba radnika vodi oko pravednosti "određene količine novca" i pravednosti "određene količine rada." Kao pravedno i pošteno percipiraju kada dobiju ekvivalent za svoj rad – odnosno, kada nisu "prevareni". To slijedi iz onog kakvom se nadnica nužno pričinja. Marx primjećuje da iz pojavnog oblika nadnice kao isplate za određeni radni dan proizlaze "svi pravni pojmovi i radnika i kapitaliste."[20]
"Ništa nije lakše razumjeti", ustvrđuje Marx, "nego nužnost, raison d’etre toga pojavnog oblika," na kojemu počiva moralna ekonomija radničke klase u kapitalizmu. Ukratko, takav pojavni oblik nije slučajnost, niti je slučajnost moralna ekonomija radnika koja se temeljila na toj pojavnosti. Na površini, radnik kapitalistu prodaje rad. Ipak, takav oblik "od naših očiju prikriva stvarni odnos i, štoviše, pokazuje baš njegovu suprotnost." Preciznije, čini se da nema eksploatacije, ni podjele radnog dana na potrebni rad i višak rada, nego se sav rad čini kao plaćeni. Upravo zato što je eksploatacija na površini skrivena, nužno je zaviriti ispod površine: "pojavni oblici se reprodukuju neposredno i spontano, kao uobičajeni oblici mišljenja, a bitne odnose mora nauka tek da otkrije."[21]
Na razini pojavnosti, ukratko, ne možemo razumjeti kapitalizam. "Međupovezanost procesa reprodukcije," primjećuje Marx, "nije shvaćena."[22] Stoga odbacuje fokus na pojedinačne robne razmjene i ispituje strukturu kapitalizma koja stoji iza njih. Koja je priroda tog sistema i kako se on reproducira? To je središnje pitanje Kapitala. Gledajući radnike kao cjelinu, Marx pretpostavlja da oni u zamjenu za prepuštanje korištenja svojih sposobnosti kapitalistu dobivaju vlastiti "tradicionalni standard života," ono što im je nužno kako bi se reproducirali kao najamni radnici u danom mjestu i vremenu. Ovaj koncept zadane razine potreba (temelj vrijednosti radne snage) omogućava mu da pokaže kako je radni dan podijeljen na potrebni rad i višak rada te kako je eksploatacija radnika nužan uvjet reprodukcije kapitalista.
Da bi izveo tu apsolutno ključnu dedukciju, Marx, međutim, nije morao objašnjavati temelj postojećeg standarda potreba. On samo pretpostavlja da je on zadan – što je pretpostavka koju je planirao ukloniti u planiranoj knjizi o najamnom radu.[23] Takav je pristup omogućio Marxu da otkrije prirodu kapitala i njemu prirođenih tendencija – nešto što fokus na pojavnosti nikad nije u stanju otkriti. Dakle, izloženi su argumenti za nužnost dokidanja kapitalističkih proizvodnih odnosa, umjesto borbe za "pravedne nadnice".
Kako drugačije možemo razumjeti što je kapital nego da kritiziramo pojavne oblike na kojima se temelji moralna ekonomija radničke klase u kapitalizmu? Zaista, prividni odnos razmjene između kapitalista i radnika osnažuje vladavinu kapitala: "mistificira" stvarni odnos i "osigurava nastavak specifičnog odnosa ovisnosti, kojem daje varljivi privid transakcije."[24] Kako bi radnicima omogućio nadilaženje konzervativnog mota u ime "revolucionarne krilatice," Marx nudi oružje kritike – kritike utemeljene na jednoj alternativnoj političkoj ekonomiji, političkoj ekonomiji radničke klase.[25]
Međutim, politička ekonomija radničke klase koju je Marx predstavio u Kapitalu je nepotpuna. Što određuje standarde na kojima se temelje poimanja pravednosti, odnosno ekvilibrij na kojem se temelji konsenzus? To pitanje Marxova teorija eksplicitno ne obrađuje. Marx je, naposljetku, krenuo od pretpostavke da je tradicionalni standard života, standard potreba, zadan. Iako je ta pretpostavka dovoljna da se pokaže da kapital nastaje eksploatacijom radnika, ona ne omogućava teorijsko istraživanje odrednica standarda potreba. Sukladno tome, nismo u mogućnosti razmotriti faktore promjene tog standarda. Što omogućava njegovo spuštanje, a što to spuštanje sprečava?
Beyond Capital (Onkraj Kapitala) pokazuje kako, kada se jednom ukloni ta pretpostavka fiksnog standarda života, više nije moguće tvrditi da svaki porast produktivnosti automatski uzrokuje porast eksploatacije (relativnog viška vrijednosti).[26] Kako bismo shvatili što određuje potrebnu materijalnu osnovicu i stopu eksploatacije (i njihove eventualne promjene), nužno je uzeti u obzir stanje klasne borbe. U tu svrhu sam kao varijablu uveo koncept "stupnja razdvojenosti između radnika," koncept koji se oslanja na Marxove opaske u Kapitalu da "rasturenost seoskih radnika po velikim površinama slama njihovu otpornu snagu, dok koncentracija pojačava otpornu snagu gradskih" i da "rascjepkanost radnika smanjuje njihovu otpornu snagu".[27]
Eksplicitno navodeći ovu varijablu priznajemo da će na potencijal za kolektivnu borbu (njeno izbijanje kao i njene izglede za uspjeh) znatno utjecati stupanj razdvojenosti radnika. Ako su radnici izolirani i atomizirani, ako su odvojeni od drugih radnika ili ih čak vide kao neprijatelje, izgledi za kolektivnu akciju su slabi. Kao i u Marxovom komentaru o antagonizmu između engleskih i irskih radnika, to je "tajna nemoći engleske radničke klase, njenoj organiziranosti usprkos."
Trebalo bi biti očito da radnike ne razdvajaju isključivo ekonomski faktori. Rasizam, seksizam, geografska lokacija, pravne i ideološke barijere kolektivnoj akciji, sve to doprinosi rascjepkanosti radnika, a time i održanju postojećih struktura. Govoreći o nemoći engleske radničke klase, Marx primjećuje da je razdvojenost engleskih i irskih radnika "tajna kojom kapitalisti održavaju moć. I ta je klasa toga itekako svjesna."[28]
Iako je očito relevantan za kapitalizam, ovaj aspekt klasne borbe nadilazi sam kapitalizam. U Beyond Capitalnaglašavam da je u svakom društvu "onima koji posreduju među proizvođačima u interesu održavati i povećavati stupanj razdvojenosti, podjela i atomiziranosti među proizvođačima kako bi i dalje prisvajali plodove suradnje u proizvodnji."[29] "Možemo vidjeti što se događa kada, bez promjene ostalih uvjeta, dođe do znatnog povećanja stupnja razdvojenosti među radnicima."
Kada prekomjerna akumulacija kapitala i posljedični porast intenziteta kapitalističke konkurencije (procesa koji je započeo znatno prije puno spominjanog ali recentnijeg procesa globalizacije kapitala) sa sobom donesu napad na prividni sporazum kapitala i radnika, i kada ekonomska kriza u "realsocijalizmu" dovede do napada na egalitarne impulse i radna prava radnika – ukratko, na društveni ugovor "realsocijalizma" – jasno uviđamo da je ekvilibrij koji obilježava postojeću moralnu ekonomiju samo privid koji počiva na reproduciranju danog stupnja razdvojenosti proizvođača.
Sve dok je stupanj razdvojenosti (ili ravnoteža klasnih snaga) konstantan, to podrazumijeva reproduciranje ekvilibrija u kojemu svaka devijacija proizvodi povratnu tendenciju ponovne uspostave norme. U mjeri u kojoj su takve devijacije privremene, ovo osnažuje vjeru u trajnost određenih normi. Ali postojeća moralna ekonomija sama po sebi nikad ne može objasniti svoju osnovu, tj. zašto postoje baš ta uvjerenja o tome što je pravedno, pa stoga ni zašto se te norme mogu mijenjati. Da bi se shvatili uvjeti na kojima počiva poimanje pravednosti u danom trenutku, nužno je prijeći s moralne ekonomije radničke klase na političku ekonomiju radničke klase.
Za revolucionare koji žele doprinijeti dokidanju postojećih struktura eksploatacije i deformacije ključno je da uvide važnost moralne ekonomije radničke klase, ali i da je nadiđu. Moramo shvatiti kako se sistem reproducira i kako podjele među proizvođačima igraju važnu ulogu u toj reprodukciji. Uz takvo shvaćanje, postojat će i mogućnosti.
Mogućnosti
Razumijevanje prirode sistema kao izvora bijesa i nesreće ljudi nije, međutim, dostatan uvjet za nadilaženje sistema. Nužno je usredotočiti se i na alternative koje proizlaze iz političke ekonomije radničke klase – ono što Marx u Kapitalu naziva "potrebe radnikova razvitka."[30] Ljudima čiji je smisao za pravednost povrijeđen nužna je vizija neke alternative – alternative koja će za radnike moći postati novim zdravim razumom, njihovim zdravim razumom. Poput najgoreg arhitekta, i za revolucionarni proces taj cilj moramo prvo izgraditi u glavi prije nego što ga budemo mogli izgraditi u stvarnosti; samo takva svjesna svrha može jamčiti potrebnu svrhovitost volje.
No umjesto apstraktnih proletera koji su tipični za lošu teoriju, početna točka moraju biti stvarni ljudi s konkretnim idejama i poimanjima koje zrcali postojeća moralna ekonomija. Uzimanjem u obzir sadašnjih društvenih normi i uvjerenja o tome što je ispravno a što pogrešno, možemo izbjeći sklonost da krenemo od unaprijed smišljene teorije i ostanemo slijepi za sve drugo. Mislimo li dokinuti postojeće strukture eksploatacije i deformacije, presudno je da prepoznamo važnost moralne ekonomije radničke klase i nadiđemo je.
Znamo da su postojeća poimanja pravednosti, kako ih iskazuje moralna ekonomije radničke klase, vrlo ograničena. Ne samo da na toj razini nije moguće dokučiti njihove temelje, nego je spontana sklonost moralne ekonomije gledati unatrag. Za nju je karakteristično da se pokušava vratiti na neki prijašnji ekvilibrij – ili onaj najbliži, ili neki prošli, idealizirani. Ona je vizija prošlosti, a ne vizija budućnosti.
Stoga moramo uvidjeti budućnost u sadašnjosti kako bismo je mogli i izgraditi. Da bismo razvili svjesnu viziju novog društva ključno je da izreknemo ono što je implicitno u aktualnim poimanjima i borbama. Vodimo li se političkom ekonomijom radničke klase, možda ćemo biti u stanju uočiti elemente moralne ekonomije koji možda mogu ukazivati onkraj, prema jednom novom društvu, društvu udruženih proizvođača.
U The Contradictions of "Real Socialism" (Kontradikcije "realsocijalizma") primjerice navodim tri elementa moralne ekonomije radničke klase "realsocijalizma" koji u sebi implicitno sadrže karakteristike društva udruženih proizvođača.[31] U orijentaciji radnika prema egalitarizmu možemo uočiti natruhe jedne takve karakteristike: fokus na zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, koje implicira pravo da kao vlasnici dijele jednako između sebe. Kao što dokazuju opetovana hitna upozorenja avangarde protiv egalitarizma, osjećaj da na takvo što imaju pravo bio je trajno ukorijenjen u umovima radnika.
Nadalje, solidarnost radnika na radnom mjestu, iskazana međusobnom podrškom u zaštiti od menadžera i njihovom spontanom suradnjom koja tek omogućava proizvodnju, generirala je osjećaj moći kolektiva i latentnu potporu radničkoj kontroli. Baš kao što nam spontane pobune zbog cijena hrane u osamnaestom stoljeću otkrivaju moralnu ekonomiju gomile na kojoj su počivale, spontano formiranje radničkih vijeća (primjerice, u Mađarskoj 1956. i Poljskoj 1980.) nam omogućuje da utvrdimo postojanje temeljnog konsenzusa među radnicima. Tu je orijentiranost na radničko samoupravljanje obznanila i sama avangarda u fazama traženja podrške za svoju ulogu (kao u Jugoslaviji 1950., Čehoslovačkoj 1968., ili u inicijalnim potezima perestrojke).
Konačno, dijelom te moralne ekonomije bila je i spremnost ljudi na međusobno pomaganje bez traženja da se uzvrati jednakom mjerom; Ledeneva opisuje Sovjetski Savez kao "ekonomiju usluga." Umjesto odnosa u kojima otuđene, međusobno indiferentne jedinke razmjenjuju otuđene stvari, "realsocijalizam" su obilježavali odnosi međusobnog darivanja unutar obiteljskih i prijateljskih mreža. Takav odnos darivanja, navodi Ledeneva, "stvara i održava uzajamni osjećaj 'pravednosti' i povjerenja."[32] Taj odnos pretpostavlja da među ljudima postoji veza, da dijele prošlost, nadu u budućnost, a to proizvodi jačanje solidarnosti unutar tih okvira. U tom trećem elementu moralne ekonomije radničke klase stvarno postojećeg socijalizma nalazi se latentno društvo temeljeno na solidarnosti i zajednici, društvo u kojemu podržavamo druge što bolje možemo.
Tri natruhe jednog alternativnog društva koje su bile prisutne u "realsocijalizmu," ali samo natruhe – izolirana ukazanja skrivene alternativne strukture. Dok god ostanu izolirane i neartikulirane kao integralni dijelovi cjeline, izgledat će kao puke anomalije i primjeri neučinkovitosti u strukturi kojom upravlja neka druga logika. Iz perspektive logike avangardne partije i logike kapitala (dvije konkurentske logike čija kolizija je "realsocijalizam" učinila disfunkcionalnim), ovi su elementi moralne ekonomije radničke klase iracionalni – zaostaci seljačkog društva, antiproleterski, protivni razvoju proizvodnih snaga. U nedostatku teorije koja je artikulirala logiku radničke klase, tu implicitnu alternativu bilo je (a i danas je) lako poraziti.[33]
No tu logiku jest moguće artikulirati. U moralnoj ekonomiji radničke klase u "realsocijalizmu" stoga možemo nazrijeti tri strane onoga što u The Socialist Alternative (Socijalistička alternativa) nazivam organskim sistemom socijalizma (kojega je venezuelanski predsjednik Hugo Chavez 2007. nazvao "elementarnim trokutom socijalizma"): društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, radnička organizacija društvene proizvodnje, te potrebe i svrhe zajednice kao ciljevi proizvodne djelatnosti.[34] Artikuliranjem osobina te konkretne kombinacije proizvodnje, distribucije i potrošnje postaje nam moguće predstaviti jednu koherentnu viziju koja nadilazi moralnu ekonomiju radničke klase u "realsocijalizmu".
"Realsocijalizam" nije jedini sistem u kojemu su ovi elementi implicitni. Svaka od strana tog socijalističkog trokuta izravno je povezana s elementima aktualnih borbi unutar kapitalizma – društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju s borbom protiv privatizacije, radnička organizacija društvene proizvodnje s osjećajem ispraznosti i nemoći življenja na radnim mjestima i u zajednicama kojima vlada kapitalizam, i, kao treća, proizvodnja za društvene potrebe s borbom protiv mjera štednje koje nameću kapitalisti. Svaka od tih tema zasebno gledana predstavlja djelomično odbacivanje postojećih struktura; međutim, u mjeri u kojoj ostaju parcijalne, ne mogu ponuditi viziju koja bi nadilazila postojeću moralnu ekonomiju radničke klase u kapitalizmu. Ipak, pokažemo li njihovu međuovisnost s organskim socijalističkim sistemom, možemo ponuditi alternativni zdrav razum koji bi u sebi sadržavao novi osjećaj pravednosti, potencijal za neku novu moralnu ekonomiju, koja bi, ukratko, nadilazila ograničenja postojeće moralne ekonomije.
Potencijala ima zahvaljujući novoj viziji socijalizma koja se pojavila u dvadesetprvom stoljeću kao alternativa barbarstvu kapitalizma. Vizija je to koja može poslužiti kao oružje u borbi jer eksplicitno odbacuje ne samo kapitalizam nego i bauk komunizma dvadesetog stoljeća.[35] U njenoj srži je alternativa koju je Marx zazivao u Kapitalu. Nasuprot društva u kojem radnik postoji samo kako bi zadovoljio potrebu kapitala da raste, Marx ukazuje na obrnutu situaciju, u kojoj "materijalno bogatstvo postoji za potrebe radnikova razvitka." Razvoj čovjeka, ukratko, u samom je središtu ove vizije alternative kapitalizmu.
Od ranih rasprava o "bogatom ljudskom biću" do kasnijih komentara o "razvoju bogate osobnosti svestrane u proizvodnji kao i u potrošnji," i "cjelovitom razvoju pojedinca," Marx je usredotočen na našu potrebu da u potpunosti razvijemo vlastite sposobnosti; to je bit njegova viđenja socijalizma – društvo koje uklanja sve prepreke potpunom razvoju ljudskog bića.[36]
No Marx je oduvijek shvaćao da ljudski razvoj zahtijeva praksu. Ne dolazi kao dar s neba. Njegov koncept "revolucionarne prakse", koncept "podudarnosti mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti ili samopromjene" crvena je nit koja se provlači kroz sva njegova djela.[37] Svaki proces ljudske djelatnosti rađa više nego jedan plod. Počevši od definicije koncepta "revolucionarne prakse", Marx dosljedno naglašava da se djelujući ljudi i sami mijenjaju mijenjajući okolnosti u kojima su se zatekli. Praksom razvijamo sami sebe i proizvod smo svega što radimo – proizvodi naših borbi (ili njihova izostanka), proizvodi svih odnosa unutar kojih proizvodimo i susrećemo se s drugima. Svaka ljudska aktivnost stvara dvojaki proizvod – promjenu u objektu na kojemu se radilo i promjenu u samoj radnici.[38]
Marxovo jedinstvo ljudskog razvoja i prakse čini ključnu poveznicu koju ne smijemo izostaviti ako želimo govoriti o socijalizmu. Kakvi odnosi proizvodnje mogu osigurati uvjete punog razvoja ljudskih sposobnosti? Isključivo oni koji podrazumijevaju svjesnu suradnju udruženih proizvođača; isključivo oni u kojima su cilj proizvodnje sami radnici. Radničko upravljanje koje briše podjelu na mišljenje i djelovanje nužan je preduvjet, ali očito je potrebno nešto više od radničkog upravljanja na pojedinačnim radnim mjestima. Ono mora obuhvatiti i ciljeve radnika u društvu – radnika u njihovim zajednicama.
U naglasku na toj ključnoj vezi između ljudskog razvoja i prakse implicirana je naša potreba da nam se omogući razvoj kroz demokratsko, participativno i protagonističko djelovanje u svim aspektima naših života. Kroz revolucionarnu praksu u našim zajednicama, na našim radnim mjestima, i u svim našim društvenim institucijama, proizvodimo sebe kao "bogata ljudska bića" – bogata u sposobnostima i u potrebama – potpuno oprečna osiromašenim i osakaćenim ljudskim bićima koja proizvodi kapitalizam. To je koncept demokracije u praksi, demokracije kao prakse, demokracije kao protagonizma. Demokracija u tom smislu – protagonistička demokracija na radnom mjestu, protagonistička demokracija u susjedstvima, zajednicama, komunama – je demokracija ljudi koji preobražavaju sami sebe u revolucionarne subjekte.
Radnička organizacija društvene proizvodnje nužna je za razvoj sposobnosti proizvođača i izgradnju novih odnosa – odnosa suradnje i solidarnosti. Ako radnici ne donose odluke na svojim radnim mjestima i u svojim zajednicama i ne razvijaju svoje sposobnosti, budimo uvjereni da netko drugi hoće. Ukratko, protagonistička demokracija na svim našim radnim mjestima nužan je uvjet potpunog razvoja proizvođača.
No kako sam već sugerirao, postoje i drugi elementi u toj socijalističkoj kombinaciji. Društvo koje želimo izgraditi je društvo koje shvaća da je "slobodan razvoj svakog čovjeka uvjet za slobodan razvoj svih". Ipak, kako možemo osigurati da se naša zajednička, društvena produktivnost usmjeri na slobodan razvoj svih umjesto na ostvarivanje privatnih ciljeva kapitalista, određenih skupina, ili državnih birokrata? Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju je ta druga strana. Dakako, od presudnog je značaja razumjeti da društveno vlasništvo nije isto što i državno vlasništvo. Društveno vlasništvo podrazumijeva dubinsku demokraciju – onu u kojoj ljudi funkcioniraju kao subjekti, i kao proizvođači i kao članovi društva, pri određivanju načina upotrebe proizvoda društvenog rada.
Jesu li zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i suradnja u proizvodnom procesu zaista dostatni da "osiguraju cjeloviti ljudski razvoj"? Kakva se vrsta ljudi proizvodi kada se nalazimo u odnosima razmjene i pokušavamo izvući najbolje za sebe? To nas dovodi do treće strane trokuta: ispunjavanje potreba i svrha zajednice. Ovdje je fokus na tome da je važno da naše proizvodne djelatnosti temeljimo na priznavanju naše zajedničke ljudskosti i naših potreba kao članova ljudske obitelji. Premisa je razvoj solidarnog društva – društva u kojemu nadilazimo sebične interese i u kojemu kroz vlastito djelovanje istovremeno gradimo solidarnost među ljudima i proizvodimo sami sebe na drugačiji način.
Koncept ljudskog razvoja objedinjuje ovu viziju socijalizma za dvadesetprvo stoljeće – puni razvoj ljudskih potencijala, što je koncept koji se može činiti zdravorazumskim kada ljudi razmišljaju o tome što žele svojoj djeci. Moramo naći načine da izrazimo tu viziju riječima. U tu svrhu u The Socialist Alternative predlažem jednostavan skup tvrdnji, "Povelju za ljudski razvoj" koju je moguće prepoznati kao popis samorazumljivih preduvjeta ljudskog razvoja:
- Svatko ima pravo učešća u društvenoj baštini ljudskih bića – jednako pravo sudjelovanja u upotrebi i uživanja u dobrobitima proizvoda društvenog uma i društvene ruke – kako bio u mogućnosti razviti svoj puni potencijal.
- Svatko ima pravo na priliku da u potpunosti razvije svoj potencijal i sposobnosti kroz demokraciju, sudjelovanje i protagonizam na radnom mjestu i u društvu – što je proces koji za preduvjet ima zdravlje i obrazovanje subjekata djelovanja koji im dopuštaju da takvu priliku u potpunosti iskoriste.
- Svatko ima pravo živjeti u društvu u kojemu je moguće skrbiti o ljudskim bićima i prirodi – društvu u kojemu možemo razviti naš puni potencijal u zajednicama koje se temelje na suradnji i solidarnosti.[39]
Cilj je takve povelje pokušati ponovno definirati poimanje pravednosti: naglasiti da je nepravedno da neki monopoliziraju društvenu baštinu svih ljudi, da je nepravedno da neki ljudi mogu djelovanjem razvijati svoje sposobnosti, dok se druge osakaćuje i izobličava, i da je nepravedno tjerati nas u strukture unutar kojih druge promatramo kao konkurenciju i neprijatelje.
Mogućnosti – ograničenja – mogućnosti: repozicioniranje mogućnosti temeljeno na shvaćanju i nadilaženju ograničenja. Ako možemo mijenjati poimanje pravednosti i time graditi novu moralnu ekonomiju temeljenu na političkoj ekonomiji radničke klase, onda se umjesto za "ne", s pogledom usmjerenim u bolju prošlost, možemo boriti za "da" koje se temelji na viziji socijalizma za dvadesetprvo stoljeće. Ponovno, moramo pokušati artikulirati ono što je implicitno u postojećim poimanjima i borbama i razviti osviještenu viziju novog društva.
Prenijeti tu viziju drugima, dakako, nije lako. Borba ideja nikad nije laka, a ponajmanje u kriznim vremenima, kada smo skloni okrenuti se staroj moralnoj ekonomiji i tražiti žrtvene jarce kako bi objasnili što je pošlo po zlu. Štoviše, ne nedostaje alternativnih vizija, ukorijenjenih u postojećim kulturama i religijama, koje potiču fokusiranje na žrtvene jarce. Međutim, komunicirati viziju socijalizma za dvadesetprvo stoljeće i boriti se da se ona i ostvari od presudnog je značaja. Izbor pred kojim se nalazimo poznat je: socijalizam ili barbarstvo.
Ovaj je rad izvorno napisan kao pozdravno predavanje za "Fourth Annual Conference in Critical Social Research: Faultlines of Revolution!" ("Četvrta godišnja konferencija za kritička društvena istraživanja: Rasjedi revolucije!" u Ottawi, 4. svibnja 2012. godine. Revidiran je na temelju komentara čitaoca časopisa Studies in Political Economy (Studije iz političke ekonomije ) a zatim i predavanja naslovljenog "Spectres and Struggles" ("Bauci i borbe") za Centar za radničke studije u Zagrebu, 3. svibnja 2013. godine.
*Tekst je preuzet iz knjige Michael A. Lebowitz, The Socialist Imperative: From Gotha to Now, New York: Monthly Review Press, 2015.
[1] K. Marx,Kapital: kritika političke ekonomije I, Beograd: Prosveta, BIGZ, 1977., str. 555
[2] M.A. Lebowitz, Build it Now: Socialism for the 21st Century, New York: Monthly Review Press, 2006., str. 109; C.A. Sojo, "Venezuela’s Chavez Closes WSF with Call to Transcend Capitalism," <Venezuelanalysis.com> (31. siječnja 2005.)
[3] E.P. Thompson, "The Moral Economy of the English Crowd in the Eighteenth Century," Past and Present, br. 50, 1971.
[4] L. Jun, Collective Action of Laid-off Workers and Its Implication on Political Stability: Evidences from Northeast China, disertacija, City University of Hong Kong, 2008., str. 34.
[5] J.C. Scott, The Moral Economy of the Peasant: Rebellion and Subsistence in Southeast Asia, New Haven: Yale University Press, 1976., str. 4–5, 7.
[6] J. Kopstein, "Workers’ Resistance and the Demise of East Germany," <http://libcom.org/history/workers-resistance-demise-east-germany-jeffrey-kopstein>.
[7] Thompson, "The Moral Economy of the English Crowd in the Eighteenth Century," str. 129.
[8] B. Kagarlitsky, "Interview", Against the Current (3. ožujak 1995.)
[9] Kopstein, "Workers’ Resistance and the Demise of East Germany."
[10] Jun, Collective Action of Laid-off Workers, str. 64.
[11] J. Kornai, Growth, Shortage and Efficiency: A Macrodynamic Model of the Socialist Economy, Berkeley: University of California Press, 1982., str. 4–5, 24–33, 47–48, 76; J. Kornai, Economics of Shortage, Amsterdam, 1980., poglavlje 21, str. 382. Vidi i raspravu u M. A. Lebowitz, "Kornai and Socialist Laws of Motion", Studies in Political Economy, br. 18, 1985.
[12] Kornai, Economics of Shortage, str. 383, 509–510.
[13] Kornai, Economics of Shortage, str. 212.
[14] K. Marx, New York Daily Tribune (14. srpnja 1853.) u: Marx & Engels, Collected Works 12, New York: International Publishers, 1979., str. 169; K. Marx, Nadnica, cijena i profit, Beograd: Prosveta, BIGZ, 1983., str. 163
[15] Vidi raspravu o "realsocijalizmu" u: M.A. Lebowitz, The Contradictions of "Real Socialism": The Conductor and the Conducted, New York: Monthly Review Press, 2012.
[16] Thompson, "The Moral Economy of the English Crowd in the Eighteenth Century," str. 131.
[17] Marx, Nadnica, cijena i profit, str. 158-9
[18] Marx, Nadnica, cijena i profit, str. 164
[19] K. Marx, Kapital I, str. 475
[20] Marx, Kapital I, str. 479
[21] Marx, Kapital I, str. 479 - 481
[22] K. Marx, Capital III, New York: Vintage, 1981., str. 983; Marx, Capital I, New York: Vintage, 1977., str. 711, 713, 717, 732. Vidi i "The Fallacy of Everyday Notions" u: M.A. Lebowitz, Following Marx: Method, Critique and Crisis, Chicago: Haymarket, 2009., osobito str. 12–15.
[23] Vidi "The Missing Book on Wage-Labour," poglavlje 3 u: M.A. Lebowitz, Beyond Capital: Marx’s Political Economy of the Working Class, New York: Palgrave Macmillan, 2003., str. 27–50.
[24] Marx, Capital I, str.729–730, 1064; Lebowitz, Beyond Capital, str. 172–174.
[25] Lebowitz, Beyond Capital, str. 170–177.
[26] Vidi sažetak i produbljivanje ove rasprave u: M. A. Lebowitz, "Trapped Inside a Box? Five Questions for Ben Fine", Historical Materialism, br. 18/1, 2010.
[27] Lebowitz, Beyond Capital, str. 87.
[28] Marx S. Meyeru and A. Vogtu, 9. travanj 1870., u: Marx & Engels, Collected Works 43, New York: International Publishers, 1988., str. 475.
[29] Lebowitz, Beyond Capital, str. 99, 86–87.
[30] Marx, Kapital I, str. 555
[31] Vidi poglavlje 7, "Toward a Society of Associated Conductors", u: Lebowitz, Contradictions, str. 153–171.
[32] A.V. Ledeneva, Russia’s Economy of Favours: Blat, Networking and Informal Exchange, Cambridge: Cambridge University Press, 1998., str. 140–142, 147.
[33] Vidi osobito poglavlje 5, "The Conductor and the Battle of Ideas in the Soviet Union," Lebowitz, Contradictions, str. 107-130.
[34] M.A. Lebowitz, The Socialist Alternative: Real Human Development, New York: Monthly Review Press, 2010. [Izvaci prevedeni kao "Socijalistička alternativa – pravi ljudski razvoj", Up&Underground, br. 17/18, 2010.] Prvi put se o ova tri elementa raspravlja u radu napisanom za Chaveza u prosincu 2006. godine, u vrijeme kada sam ravnao programom Transformativna praksa i ljudski razvoj pri Međunarodnom centru Miranda u Venezueli. Vidi i Alo Presidente #263 i #264, <http://www.alopresidente.gob.ve/>.
[35] Rasprava u nastavku se izravno oslanja na ideje izložene u "Introduction: New Wings for Socialism" u: Lebowitz, Contradictions, str. 17–19. Vidi i Lebowitz, The Socialist Alternative.
[36] Lebowitz, The Socialist Alternative, poglavlje 1.
[37] K. Marx, Teze o Fojerbahu, https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1845/misc/teze-fojerbah.htm
[38] Lebowitz, The Socialist Alternative, str. 50–55, 154–159.
[39] Lebowitz, The Socialist Alternative, str. 131.
Tiskani primjerak posljednjeg broja časopisa 3K možete pronaći u MAMA-i u Zagrebu.
Izvor naslovne fotografije: LINKS - International Journal of Socialist Renewal
S engleskog prevela Đurđica Dragojević
Preporučite članak: