Radnički aktivist, anarhist, političar, pisac. Sve je to bio Miloš Krpan, no priča o njegovoj sudbini nije poznata široj javnosti. Na 1. maj donosimo vam priču o neopjevanom junaku radničkog pokreta u Hrvatskoj na prijelazu s 19. na 20. stoljeće.
Ako usporedimo današnji svijet sa nekim prošlim vremenima, položaj radnika značajno se poboljšao. Čak i najradikalniji borci za radnička prava će se složiti da se razina radničkih prava neizmjerno poboljšala u odnosu na razdoblje prije 100 ili 200 godina i da u današnjem svijetu gdje radnik ima pravo (u pravilu) na osmosatno radno vrijeme, plaćeno bolovanje, pravo na godišnji odmor, zajamčenu minimalnu plaću, dodatno plaćene prekovremene sate itd., može puno lakše zaraditi za pristojan život, kvalitetnije rasporediti svoje slobodno vrijeme te mu je sami rad mnogo profitabilniji.
To je barem slučaj u državama zapadne hemisfere, dok je u zemljama tzv. Trećeg svijeta, gdje su regulacije znatno slabije te su na vlasti garniture koje svjesno održavaju sustav koji je ništa drugo nego dizajniran da ostvari maksimalne moguće profite multinacionalnim korporacijama. Mnogima je danas poznato u kakvim užasnim uvjetima obavljaju svoju djelatnost radnici npr. u tekstilnoj industriji u Bangladešu, na gradilištima velebnih kompleksa u autoritarnim monarhijama Arapskog poluotoka ili pak u drvnoj industriji amazonske prašume, gdje je dokumentirano i korištenje robovskog rada.
Danas, radnici zapadnog svijeta svoje privilegije, ili točnije rečeno prava, uvelike uzimaju zdravo za gotovo i često ne preispituju kako je došlo do njihove provedbe u modernom dobu, smatrajući ih prirodnim poretkom društva. Nažalost još je manje prisutna solidarizacija sa radnicima izvan njihovog geografskog područja te im je često njihova teška situacija samo puka apstrakcija.
Kapitalistički dominiran narativ često će pozitivne promjene u položaju radništva pripisati samom kapitalizmu kao društvenom uređenju koji povijesno evoluira sam od sebe, pa će se tako uvođenje osmosatnog radnog dana nekritički pripisati jednom Henryju Fordu, zanemarujući činjenicu da je on pristao na takvu koncesiju primarno zbog pritiska radničkih štrajkova i niza sindikalnih pokreta. Stoga, ta pobjeda ne pripada jednom autoindustrijskom magnatu, već tisućama radnika koji su stajali iza barikada i ulazili u otvoren fizički sukob sa represivnim aparatom države i nerijetko to platili i životom.
Dok je Ford svoju „poslovnu odluku” donio 1926. godine, njoj je prethodio izrazito intenzivan radnički pokret. Kao što je već rečeno, mnogi radnici su svoje zalaganje za bolje radne uvjete platili krvlju, poput npr. u Chicagu u svibnju 1886. godine kada je policija otvorila vatru na radničke demonstracije i tako uzrokovala smrt nekoliko desetaka ljudi te je nekoliko dana poslije u namještenom suđenju država okrivila prosvjednike za incident i pogubila nekoliko radničkih i sindikalnih vođa. U njihovu čast u mnogim državama 1. svibnja se obilježava kao Praznik rada. Sličan događaj se zbio u francuskom gradu Fourmiesu 5 godina kasnije, upravo u demonstracijama koje su obilježavale Praznik rada.
Obje demonstracije su imale osmosatni radni dan kao jedan od glavnih zahtjeva. Najekstremniji primjer nasilnog gušenja radničkog pokreta dogodio se u Čileu 1907. godine, kada je čileanska vojska skupila radnike u rudnicima salitre zajedno sa njihovim članovima obitelji u dvorište jedne škole i ubila preko 3000 ljudi.
Hrvatska, tada dio Austrougarske Monarhije, bila je uglavnom na periferiji ovih događaja, ali svakako zahvaćena njima. Položaj radništva u hrvatskim zemljama je bio jednak ili još gori nego u europskim i prekomorskim državama i stoga je bilo očekivano da ne izostane radnička i sindikalna reakcija na takvo stanje, makar ona bila i relativno ograničenog karaktera. Treba imati na umu i činjenicu da je Hrvatska u to vrijeme bila ekonomski izrazito nerazvijena i da je industrijski razvoj bio tek u povojima.
Hrvatsko gospodarstvo u 19. i 20. stoljeću
Glavna grana gospodarstva je još uvijek bila poljoprivreda dok je industrijska proizvodnja bila prisutna tek u nekolicini gradova poput Zagreba, Osijeka i Rijeke. Prema povjesničaru J. Šidaku, u Hrvatskoj se 1890-ih godina čak 85% populacije bavilo poljoprivredom i stočarstvom, dok je radništvo činilo svega 12% stanovništva. Ipak, već 1867. godine u Osijeku se osniva prvo radničko društvo, a prema određenim izvorima do 1871. u Osijeku i Zagrebu su se osnovale podružnice Prve internacionale.
Godine 1874. počinje izlaziti list Radnički prijatelj, koji se bavio problemima radništva, no on se brzo gasi i tek će 1892. godine početi izlaziti list Sloboda, kao njegov svojevrstan nasljednik. Dok je prvi bio relativno politički nedorečen, Sloboda je imala jasnu socijalističku orijentaciju i služila kao agitprop za rastući radnički pokret u hrvatskim zemljama. Od većih radničkih okupljanja valja istaknuti osnivanje radničke skupštine u Zagrebu na kojoj se okupilo oko 300 radnika, prvu proslavu Praznika rada 1890. također u Zagrebu i štrajk radnika željeznice u Dubrovniku gdje je u štrajk ušlo čak 600 radnika.
Prekretnicu u radničkom organiziranju donijelo je osnivanje Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije 1894. godine, prve stranke socijalističke i marksističke orijentacije na prostoru bivše Jugoslavije. Sloboda je postala njeno službeno glasilo, a stranka je imala i relativno snažnu frakciju anarhista. U takvom stanju i okolnostima politički i intelektualno je djelovao i protagonist ovoga članka Miloš Krpan.
Stvaranje radničkog pokreta u Slavoniji
Miloš Krpan rođen je 1862. godine u gospićkom naselju Lipe u siromašnoj seljačkoj obitelji te mu je u vrlo ranoj dobi umro otac. Osnovnoškolsko obrazovanje i realnu gimnaziju završio je u Gospiću a zatim se seli u Petrinju, gdje do 1883. godine završava obrazovanje za učitelja. Tu se upoznao sa idejama srpskog socijaliste Vase Pelagića, kojeg će često citirati kao veliki utjecaj na formiranje vlastite političke misli te sa kolegama Markom Augustinovićem i Jakovom Bobincem, koji će slično kao on širiti progresivne politike u svojim lokalnim sredinama.
Nakon završenih studija dobiva učiteljsku poziciju u selu Dubovik, nedaleko Slavonskog Broda, a to selo će mu biti i svojevrsna baza za većinu političkih akcija u kojima bi sudjelovao ili ih osobno organizirao. Upravo tada na vlast u Trojedinoj banovini dolazi Dragutin Khuen-Hedervary (1883-1903.), što je dodatno potaknulo Krpana na radikalnije političko djelovanje.
Naime, Hedervaryjev režim je bio eksponent mađaronske veleposjedničke elite i činovništva u Hrvatskoj te je koristio izrazito brutalne i autoritarne metode za gušenje svake opozicije, bilo da se radilo o nacionalno orijentiranim pravašima, socijalistima, anarhistima, radničkom pokretu pa čak i umjerenim liberalnim političarima koji se nisu slagali sa potpunom mađarskom dominacijom hrvatskim zemljama.
U ovoj početnoj fazi svog djelovanja Miloš Krpan kao svoje glavno oružje bira pero, pišući uglavnom za Posavsku Hrvatsku i Slobodu niz novinarskih izvještaja o siromaštvu hrvatskog sela, teškim uvjetima rada malobrojnog hrvatskog radništva, eksploataciji i otimanju dobara i proizvoda radnicima od strane veleposjednika i vlasnika kapitala, raznim „zelenašima” i „kajišarima”, ali i o širim društvenim temama poput raširenog alkoholizma te akutnog neznanja i neobrazovanja kod malog čovjeka tadašnje Hrvatske. Time se Krpan vrlo brzo etablirao u krugovima lokalnih progresivnih političkih snaga.
Međutim, on je u ovom razdoblju mnogo i putovao te posjetio Beč, Berlin, Belgiju, Englesku, SAD, Egipat i Palestinu te se sastao sa prvacima svjetskih radničkih pokreta poput Friedricha Engelsa i Elisea Reclusa. Također, uspostavlja dobre odnose sa nizom njemačkih i austrijskih anarhističkih organizacija, s kojima će kasnije dosta surađivati. Iako je pristupio Socijaldemokratskoj stranci od samog njezina osnivanja, Krpan se uglavnom odbijao identificirati kao socijalist te se eksplicitno identificira kao anarhist ili anarho-komunist.
Anarho-komunist kojeg su zbog kritiziranja optužili za veleizdaju
Još u prvim radničkim i sindikalnim akcijama u kojima je sudjelovao kao član stranke, često je kritizirao socijaliste da ne poznaju dovoljno radničku stvarnost, da nisu dovoljno odlučni u svojim zahtjevima i borbi te da su skloni kompromisima. Ipak, on je ostao njihov kadar u ovom razdoblju i sudjelovao u nizu socijalističkih političkih aktivnosti i agitacija po slavonskim selima. Osim na užem brodskom području, Krpan je sudjelovao u političkim aktivnostima socijalista i na području Đakova, Nove Gradiške, Vinkovaca te diljem Slavonije generalno. Nakon završenih izbora za Sabor 1897. Hedervary pokreće akciju represije nad rastućim radničkim pokretom u Hrvatskoj i Slavoniji te Krpan zajedno sa Bobincem, Augustinovićem i još nekoliko ljudi biva uhićen i optužen za veleizdaju.
Zanimljivo, Krpanov odvjetnik je u ovom procesu bio dr. Josip Frank, istaknuti pravaški političar i de facto nasljednik Ante Starčevića. Iako oslobođen optužbi za veleizdaju, Krpanu je određen dvomjesečni internat u psihijatrijskoj bolnici u Stenjevcu, današnja bolnica Vrapče. Naravno, s njim je tada mentalno bilo sve u redu, već se radi o tipičnoj taktici obračunavanja sa političkim protivnicima u to vrijeme, a to je bio i dio Frankove strategije da Krpan izbjegne zatvor. Naime, Frank se u sudskom procesu pozvao na neubrojivost svoga klijenta. Sljedeće godine Krpan se vraća u Dubovik ali ubrzo biva ponovno zatvoren u istu duševnu bolnicu, nakon sukoba sa učiteljem koji ga je mijenjao dok je bio odsutan. Nakon ove druge internacije, Krpan je službeno umirovljen te ubrzo gubi pravo stanovanja u učiteljskom stanu u Duboviku.
Organiziranje radničkih aktivista
Nakon toga, odlučuje od svojih preostalih sredstava i pomoći pojedinih seljaka sagraditi kuću u obližnjem selu Dilj te se počinje baviti poljoprivredom i voćarstvom da si osigura sredstva za život. Taj njegov „Salaš-Dilj” postat će poprište njegovog „životnog projekta”, o čemu će kasnije biti više rečeno. Iako okupiran ratarskim poslovima, Miloš Krpan ne odustaje od političkog aktivizma, kao ni od pisanja za progresivne listove. Radnički pokret u hrvatskim zemljama dobiva novi uzlet padom Hedervaryjevog režima 1903. godine, koji je bio prisiljen stupiti sa vlasti nakon velikih narodnih demonstracija protiv njegove strahovlade. To je otvorilo put Socijaldemokratskoj stranci za organiziranje radničkih aktivista, što su Krpan i njegovi kolege sa područja Slavonije nastojali iskoristiti.
Slavonski Brod i okolica je tada bilo važno regionalno sjedište razvijajuće drvoprerađivačke industrije. Šumski radnici, stolari, tesari i dr. obavljali su svoje djelatnosti u izrazito teškim uvjetima te su bili izloženi i mnogim prijevarama kod isplaćivanja nadnica, proizvoljne novčane kazne ako radnik napravi štetu na poslu, uzimanje sredstava iz bolesničke blagajne od strane vlasnika i sl. Radno vrijeme radnika u ovoj branši u tadašnjoj Europi znalo je dosezati i do 17 sati dnevno!
Krpan je u ovo vrijeme bio izrazito aktivan u štrajkaškom pokretu. Štrajk stolara tvrtke „Slavonija d.d.” u kolovozu 1904. doveo je do smanjenja radnog vremena sa 12 na 10 sati dnevno. Sljedeće godine u štrajku zidara i tesara regije, koji je Krpan pomogao organizirati, oni uspijevaju smanjiti svoje radno vrijeme sa 12 na 11 sati. Godine 1906. održana je prva skupština socijalista Slavonskog Broda na kojoj on drži govor a to je ujedno bila i prva proslava Praznika rada u tom gradu.
Tri mjeseca kasnije, radnici tvrtke „Parna pilana d.d.” održali su 15-dnevni štrajk, ali on je bio neuspješan. Razlog njegova neuspjeha je bio u podjeli radnika u dva tabora i nemogućnosti daljnjeg djelovanja kao jedan kolektiv. Predstavnici Socijaldemokratske stranke i manji dio radnika bili su spremni zadovoljiti se sa samo manjim dijelom zahtjeva, djelomično i zbog toga što su slični štrajkovi u Zagrebu i Osijeku te godine završili u neredima i sukobu sa vlastima. Većina predvođena upravo Milošem Krpanom zahtijevala je provođenje štrajka do punog zadovoljavanja radničkih zahtjeva, no ovaj raskol je bio poguban za štrajk.
U ovim epizodama Krpan se dosljedno formirao kao anarhosindikalistički operativac koji je vidio generalni štrajk i druge metode direktne akcije kao jedini put ka svrsishodnim rezultatima u radničkom pokretu. Ujedno, štrajk radnika Parne pilane označio je i njegov konačan raskol sa socijalistima i linijom 2. Internacionale. Uslijedila je javna polemika između Krpana i nekoliko dopisnika Slobode u kojoj on napada socijaliste da su nedovoljno revolucionarni oportunisti i da vode politiku buržoazije. Godine 1908. Krpan osniva stranku Neodvisni socijalisti sa nekolicinom svojih pristaša, ali ona se vrlo brzo raspada jer se mnogi od njih ubrzo vraćaju u okrilje Socijaldemokratske stranke.
Pokušaj osnivanja anarho-komunističke komune u Duboviku
U pozadini ovih događaja, Miloš Krpan je planirao svoj pomalo neobičan životni poduhvat, posebno neobičan ako se uzme u obzir sredina u kojoj je živio i stanovništvo iste koje jednostavno nije shvaćalo teorijske i praktične dimenzije tog projekta. Poučeni iskustvima radničkog organiziranja za vrijeme Lipanjskog ustanka pariških radnika 1848. godine i za vrijeme Pariške komune 1871., predstavnici anarhističke frakcije Prve internacionale iznijeli su svoj koncept anarhističke komune i njezine uloge u daljnjem organiziranju potlačenih društvenih slojeva, kao i koncept federacije tih komuna koje bi trebale međusobno surađivati i tako pružiti jasnu alternativnu postojećem građanskom političkom poretku i kapitalističkom ekonomskom sustavu.
Spontano udruživanje radnika i seljaka u takve organizacije, prema anarhistima, predstavlja najbolji način za rušenje kapitalizma ali ujedno i odbijanje marksističkog koncepta stvaranja radničke države sa diktaturom proletarijata i socijalizmom kao prijelaznim stadijem iz kapitalizma u komunizam. Do tada je već jaz između ove dvije dominantne ideologije radničkog pokreta bio stvoren i pristalice obaju su krenuli vlastitim putevima, a u razdoblju od 1880. do 1920. godine mnogi anarhisti su nastojali provesti ove ideje u praksi u svojim lokalnim zajednicama, u pravilu s ograničenim uspjehom.
Počesto su takve zajednice bile suočene s jakom opozicijom postojećih lokalnih državnih struktura jer uspjeh jedne takve zajednice bi automatski značio negaciju klasične „buržujske” države u svakom smislu. Povijesno zapaženije primjerke ovakvih projekata možemo npr. pronaći u Bugarskoj (Strandžanska komuna, 1903.), Ukrajini (Mahnovčina 1917-1921.), Koreji (1925-1931.) i Kataloniji (1936-1939.), dok elemente ovakvog načina organiziranja danas možemo pronaći u sirijskoj Rojavi i među pristašama zapatističkog pokreta u meksičkom Chiapasu.
Iz tog konteksta treba sagledati i Krpanov pokušaj da izgradi autonomnu zajednicu slobodarski nastrojenih ljudi kod svoje baze u Duboviku, točnije u neposrednoj blizini svojeg imanja Salaš-Dilj. Početkom 20. stoljeća osim ideja etabliranih anarhista poput Bakunjina i Kropotkina velik utjecaj na komunitaristički pokret imale su i ideje ruskog pisca L.N. Tolstoja, koji je iznosio ideju svojevrsne sinteze kršćanstva, humanizma i anarhizma i koja je davala velik značaj osnivanja autonomnih komuna.
Krpan objavljuje 1909. članak u kojem s oduševljenjem govori o osnutcima takvih komuna u Europi, SAD-u i Meksiku, a prethodno se dopisivao sa jednim svojim nećakom o toj temi i koji je navodno kontemplirao da nešto slično osnuje i negdje u SAD-u. Iste godine Krpanu umire od tuberkuloze voljena kći Sofija, čime on ostaje živjeti sam sa ženom. Upravo to ga je i najvjerojatnije potaknulo da se konačno upusti u taj projekt.
Krpan u ovu svrhu stupa u kontakt sa bečkim anarhistom Josefom Čehalom, koji je uredio da se Krpanov proglas o osnivanju komune u ruralnoj Slavoniji objavi u listu Wohlstand fur alle. U oglasu Krpan navodi ukratko svoju životnu priču te opisuje svoje imanje i materijalna dobra koja posjeduje i koji bi trebali poslužiti kao baza za komunu. Do 1912. godine javilo mu se 5 Švicaraca - 3 mladića i 2 žene, a oni su navodno i otkupili nekoliko dodatnih jutara zemlje, što saznajemo iz jednog članka u Posavskoj Hrvatskoj.
Proglas brodskih socijaldemokrata za sazivanje radničke skupštine 1905.
Međutim, pokazalo se da je ovaj pomalo utopistički Krpanov projekt bio osuđen na neuspjeh. Sama veličina komune, kako u geografskom tako i u populacijskom smislu, ostaje zanemariva te Krpan nije bio u stanju pridobiti nikog iz lokalnog stanovništva da se pridruži komuni. Uskoro izbija i Prvi svjetski rat, a s njim su i svaki daljnji planovi o proširenju komune pali u vodu. Nakon završetka rata i smrti Krpanove prve žene on će se ponovno oženiti i dobiti dva sina u tom braku i oni će nakon njegove smrti naslijediti imanje.
Jedni od potpisnika Krpanove oporuke bili su Nijemci Anton Wagner i Henrietta Schwab, dvoje doseljenika koji su bili njegovi susjedi i koji su se u jednom trenutku doselili na prostor predviđen za osnivanje komune. Oni su se odselili sa tog prostora 1945. godine i njihovim odlaskom, ako je do tada uopće postojala i ideja o njemu, konačno se potpuno gasi svaki trag tog Krpanovog projekta.
Čim izbija Prvi svjetski rat, Krpan odlučno objavljuje članak u kojem osuđuje „Vilimovu najezdu na Belgiju i Srbiju”, zbog čega vrlo brzo dospijeva pred ratni sud koji mu je odredio de facto kućni pritvor i zabranu govora protiv ratnih napora Monarhije. Njegovi bivši kolege iz redova socijal-demokrata mahom su pristali uz prevladavajući šovinizam i militarizam tog ratnog doba, unatoč tome što su u ratu mahom ginuli i stradali radnici i seljaci, za po njih u osnovi potpuno strane interese.
Nakon rata i osnivanja nove južnoslavenske države Krpan obnavlja svoju političku djelatnost te se povezuje sa Socijalističkom Radničkom Partijom Jugoslavije (kasnije Komunističkom partijom Jugoslavije) na čijoj listi biva izabran na općinskim izborima 1920. za načelnika općine Podvinje, međutim ne preuzima poziciju jer odmah nakon izbora novi režim donosi zakon, tzv., Obznanu, kojom se zabranjuje rad SRPJ i svih prokomunističkih sindikata.
Tada su već radnički pokret u Slavoniji predvodili nešto mlađa lica poput Đure Salaja i Ivana Krndelja, dok je Miloš Krpan bio veoma cijenjen zbog svojeg iskustva i prijašnjih borbi za radnička prava. Za vrijeme štrajka radnika brodskog Slaveksa 1924. koji je predvodio Salaj, Krpan je štrajkašima dijelio hranu i piće. Unatoč njegovoj poodmakloj dobi, vlasti su nakon proglašenja šestojanuarske diktature 1926. godine našle razlog da ga nakratko interniraju, a 1930. zaplijenili su mu cjelokupnu knjižnicu sa socijalističkom literaturom.
Mjesto Miloša Krpana u povijesti hrvatskog radničkog pokreta
U ovom pregledu nisam se dovoljno dotaknuo Krpanovog novinarskog, publicističkog i autorskog rada, koje je svakako jednako važno kao i njegov politički angažman. Međutim, radi same uštede prostora ovdje neka tako i ostane, a čitatelju svakako preporučujem da pročita njegove Izabrane spise koje je uredio Dejan Dadić i izdala izdavačka kuća DAF 2010. godine i sam se uvjeri o kakvom se izvrsnom piscu i kroničaru svoga vremena zapravo radi.
Ovdje bih, za kraj, svakako želio izbjeći lažnu patetiku ili pak pisanje neutemeljenih homilija liku i djelu Miloša Krpana, međutim, neophodno je primijetiti da se, kada je on u pitanju, primarno radilo o jednom velikom humanistu i osobi koja je bez zadrške, nerijetko na vlastitu štetu, stavljala dobrobit drugih ljudi na prvo mjesto.
Želja za postizanje pravednog društva kod njega je bila uvijek naglašena, što je često rezultiralo isključivanjem bilo kakvih kompromisa kako sa vladajućim strukturama tako i sa kolegama iz radničkog pokreta i nesumnjivo ponekad kočilo stvarni progres u položaju radničkih prava, unatoč tome što je s druge strane Krpanov angažman postigao značajne uspjehe u brodskom kraju po tom pitanju.
Kod Krpana je vrlo zanimljiva i očita ideološka heterogenost. Iako je čvrsto stajao kao anarhist, većinu vremena je politički surađivao sa socijal-demokratima i kasnije sa komunistima, a u člancima je često kritizirao oportunizam socijal-demokrata, da bi nastavio hvaliti pravaše (jednom je Starčevića usporedio sa Marxom), koji izvan nacionalnog pitanja nisu gajili nikakve revolucionarne sentimente te zastupali interese rastuće hrvatske malograđanske elite, da bi kasnije devoluirali u čistu režimsku stranku za vrijeme Josipa Franka (što je doduše i sam Krpan priznao u jednom članku kasnije).
S druge strane, Krpanova kritika socijaldemokracije se donekle pokazala proročka, uzevši u obzir da su oni potpuno napustili radničku borbu i pristali podupirati slanje radnika i seljaka u klaonicu Velikog rata te uz pomoć protofašističkog Freikorpsa ugušili pravu radničku revoluciju u Njemačkoj za vrijeme Ebertove vlade.
Ipak, Krpanova ostavština možda i najveću vrijednost danas ima za moderne aktivističke inicijative. On je bio uvelike voljen i povezan sa svojom zajednicom, razumio njihove probleme i dokazao da se može organizirati radnička borba i u malim ruralnim sredinama, bez ikakve pomoći iz Zagreba ili nekog drugog sjedišta. Njegova ideološka nekonzistentnost za pozitivnu crtu je imala nepristajanje uz nikakve dogme, što mu je omogućilo prizemnost i sluh za neposredne potrebe svojih sugrađana i u konačnici pretakanje istih u političku borbu.
Danas je Miloš Krpan u svojem rodnom Gospiću, domovini po izboru brodskom kraju, a i na razini cijele Hrvatske uvelike zaboravljena ličnost i u najboljem slučaju predmet ponekog specijaliziranog historiografskog rada, unatoč inspirativnom karakteru, pomalo robinhudovskog tipa, njegova životnog puta. Ostaje nada da će ovaj članak to donekle promijeniti!
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Glasshouse, DAF, gojzeki.com, Hrvatski institut za povijest, Muzej brodskog posavlja
Preporučite članak: